I. "Ecce homo!", II.
autor: Janko Polić Kamov
III.



Kad je došao kući, nije mu trebalo zvoniti. Vrata bijahu otvorena i majka je bila za njima.

– Gdje si, zaboga?!!

Iste riječi i isti usklik. Bilo je tiho i zato podmukli zvuk njezina glasa udari u tišinu dosta jasno i ne bijaše nalik na siktanje. Ali je to ipak bilo siktanje. Za tren, što stadoše jedno do drugoga, njihove se fiziognomije sudariše. Ona majčina, zgužvana, istočkana nekakim žutim mrljama, bijelih usana i kao posijedjela, ispaćena, s vanredno tankim i krivim nosom i nekakim ispremetanim crtama po obrazu, čelu i podbratku – i ona njegova, nenadano izobličena, što je progutala smješkanje... sudariše se i pogledaše.

Onda je on zateturao pokraj nje i nešto nejasno izgovorio, pa odmah zatim dreknuo:

– Tu sam!

Sudar je bio žestok i oni se odbiše i, kao dvije kruglje, motahu se sve slabije – amo i tamo – dok ne stadoše u određenu daljinu, kad su već ležali svako u svome krevetu.

Ovdje je Mijo najprije odahnuo. On je bio pošao kući sretan i zadovoljan. Ali sad je osjetio da od svega onoga nije ostalo ništa. Htio je i opet zaći u ono isto raspoloženje, zamišljajući Micu, ali pred njenom slikom padaše koprena, poluprozirna i zgužvana. Majka. I želeći odstraniti koprenu stane se zabavljati toli silno oko nje, te ga je počelo napunjati cijeloga i on zaboravi na samu sliku. Jest, to bijaše majka. Njezin usklik, siktanje i zgužvana fiziognomija. Ali začudo – on se ne osjeti ovoga puta nimalo krivim. I sav ovaj veliki prijelom učini mu se vrlo običnim, te nije o samom prijelomu ni razmišljao: on je nastojao odstraniti koprenu.

"Šta? Šta hoće? I kojim pravom? Mislila me uprepastiti, ali ja se ne plašim nje. Ogorčila se, a to je ogorčenje vrlo glupo, neumjesno i naivno. I kako je izgledala i zašto to sve?!"

On nije obrazlagao svojih usklika. Nazvao je njezino ponašanje glupim i neumjesnim i tek kad je nepojmljivo uskliknuo: na što to sve?! – osjeti užasnu srdžbu. I začas ga je samo srdžba obuzimala, srdžba od hiljadu jednakih usklika, pogrda i upita koji ne nalažahu odgovora. Sve ono što je bila onaj prvi tren sastanka izrazila njegova fiziognomija i što on ne bi bio mogao nikad opredijeliti, sve se to sad izražavalo u njegovim mislima. On je nju osuđivao; on je bio uvjeren da je ona bila pretjerano glupa, da njezino ponašanje bijaše bez razloga, a želio joj i pokazati da je sve to suvišno, da ona neće tako zapriječiti da on nastavi svoj put kojim je pošao. Ne uvidi li to, onda – zbogom! Nije on dijete – napokon. Sutra će on sve to razložiti, ovako jednostavno i mirno.

I ovako – lagano popuštajući i izvijajući se iz jedne misli u drugu – uvjeri se da se to sve može uistinu mirno rasuditi, i odluči na njezin izazov, siktanje i zgužvanu fiziognomiju odgovoriti ovako mirno, razložno i porugljivo.



Sljedeća stranica