"Ecce homo!"/I.

"Ecce homo!", I.
autor: Janko Polić Kamov

II. →

I.

Mijo se vraćao ove noći kući dva sata kasnije no obično. On se na to sad nije obazirao kao drugda. Jedamput je tako bio izostao, zabrbljao se s jednim znancem i na povratku bijaše mu neugodno kao đačetu, što prvi put dolazi kući sa šetnje, a njegovi ga bijahu poslali u školu. Mijo življaše sam s majkom već nekoliko godina. O tom životu nije vodio računa, jer taj je život bio jasan i jednostavan kao "knjiga računa", gdje nema velikih i čestih potrošaka i primitaka, pak se točno od samoga suviška vremena - zabilježi i sračuna sve svaki dan. Baš tako! Mijo ustajaše u sedam i pol sati, onda u školu, gdje je učio glazbu, pa na objed, spavanje i opet u školu, onda u šetnju, večeru i najposlije uz glasovir, dok ne bi tihi i bojažljivi glas rekao:

– Već je deset!

U takome živovanju bijaše radi te jednostavnosti i jasnoće neka umirenost ponašanja i ljenjivo počivanje strasti. Zato, kad je ono bio izostao, bijaše i njemu neugodno i njegovoj majci krivo, pa kad mu je ona rekla: – Ta gdje si, zaboga?! – on se stao opravdavati, a bijaše već momak. Ne drugovaše u pravom smislu ni s kime. Njegovi su drugovi bili drugovi od nauke, s razgovorima o nauci i sa strastima rad nauke. Školski sat bijaše radni dan, odmor nedjelja, a šetnja od kuće do škole lumpacija i ples. U ovom uzanom, stisnutom bitisanju rešetavahu se strasti baš onako, kao što se u drugim mladićima rešetavaju od trotoara do kavane, od prvog ferala uveče do posljednjeg ujutro. One su bile nalik na šetnju uznika koji ide nogama kao svaki slobodni čovjek: razlika je u okolici, cipelama i svrsi. I makar se je ove večeri tako silno udaljio od svakidašnjosti, on ne bijaše toga još svijestan sebi. Žurio se, istina; ali u nesuzdržanom smješkanju, što se je bilo sraslo s usnama, odrazivaše se njegovo osjećanje. On se je našao u sasma novoj situaciji koja je iziskivala sve njegove sposobnosti, ne ostavljajući mu ni trenutka vremena da pomisli na nešto, što bi bilo izvan nje. Bijaše nalik na brodolomca, što se bori za život ne pitajući ni što je bilo ni što će biti u tome životu. Evo:

Vraćao se sa sastanka, što ga je imao kod prve klupe u parku. Sastanak u nastupu jeseni. Prvi hladni, stakleni lahor; prvi žuti, melanholični list i prvi rani suton. Šetalište prazno. I tu je Mijo došao vrlo rano. Bijaše uzbuđen i nemiran pred zagonetnom budućnosti; zanosan, što mu je urekla sastanak žena s razbuđenom strasti, što mu najedamput stade podavati snage i ambicije. Na pragu nečega novoga bijaše on već nalik brodolomcu i zaboravi na majku. Sav se podavaše momentu zirkajući u prolaznike i prisluškujući koracima bez daha. I možda baš ovo, što je bio kao "bez daha", podavaše mu onu izgubljenost i zaborav, te je sada uništavao svaki obzir, spreman ostaviti svoj krevet prazan preko jedne, dvije i deset noći; postajaše tako "heroj bez daha", nalik na heroje - ratne. I ona je došla. Nekoliko besmislica, stisak ruku, bliski dah i šaptanje – sve je to trajalo po sata. Ali Mijo je ovo nosio u sebi kao nešto vrlo veliko, ne dugo, ali široko. I zato mimoiđe stan i pođe dalje.

Sjećao se svega. Ona, Mica, bila mu je pred očima: ovisoka i tanka ko turistica, s kvačicom na nosu koja je prekrasno pristajala dosta razvučenim, nasmiješljivim usnama; s vrlo prozirnim obrvama, zaobljenim kao u Japanke, i zato vrlo pikantnim; s kosama, povrh čela kovrčastim; s ušiljenom bradom, bljedilom lica i modrim očima. Gledajući je sad ovaku, zamišljeno se je smješkao i koračao dosta brzo, zagledavajući se u asfalt... "Došla je", sjećao se sad. Odmah je bio prepoznao korak, pošao ususret i pružio ruku. Ona nije imala rukavica. A onda - on je rekao:

"Odavna vas čekam; čini mi se da vas već dvije godine čekam!" Mijo joj baš tako nije bio rekao, ali ova ga fraza sad uznese i on stade pjevuckati.

"Dvije vas već godine čekam, jest!"

I osjeti da ju je zaista čekao dvije godine. Sad mu se dapače pričini da se vrlo dobro sjeća onoga časa, kad je primio prvu vijest njezina dolaska. Prema jutru, što se izvijaše iz tame, nenadano i brzo, u nekoj omamici i raskoši, što mu je strujala čitavim tijelom i rasla poput uzavrele vode, kad podigne pokrovac – bijaše mu ta vijest stigla. I uzrujan pošao je da dočeka vlak. Vrlo je dugo čekao... A onda, prije no se je mogao sabrati, bijaše u pretjeranoj blizini njezina daha...

I sad – udaljujući se od prvoga sastanka - gledaše u tu prošlost, što bijaše čekanje. Ali zbiljska radost smete ga, te nije ostajao dugo kod te prošlosti, nego se našao u sadašnjosti, s njome u preporođenoj, radosnoj i poskočnoj duši. Opit od sreće bijaše sav u nekoj melodiji, što je bila tako slatka da je i nehotice rastvarao usta i kao pjevao, gubeći se u njezinu modrom, nasmiješljivom pogledu.

Sljedeća stranica→