Zmija/VII.

← VI.

Zmija autor: Vladimir Nazor

VIII. →

VII.

Sunce je bilo visoko, kad liječnik stignu.

Razveza ruku, pogleda, opipa, kimnu glavom i sveza iznova. Reče, da do dva dana mogu i ustati, da čuvam ruku i da budem pametniji.

Žurilo mu se.

Jer je mali brat plakao za majkom, ja sam obdan bio gotovo uvijek sam u onoj sobici.

Sutra je Uskrs. U kuhinji se marljivo radi. Čitava se kuća čisti i kiti. Otvaraju se ormari i vade proljetna odijela. Prozor je otvoren, pa vidim gornji dio dvorišta. Ure i Jakov drže sag i lupaju o nj prutovima. Dolaze neke žene s maslinovim granama i s pogačama, što će ih u crkvi župnik blagosloviti. Prošao je dječak noseći na ramenima janje. Sunce sja. U vrtiću blistaju procvale voćke. Sve je veselo, ali ne previše. Pravo će veselje biti tek sutra, u Veliku nedjelju, kad sva zvona opet zazvone.

Ja mislim na kutić u dvorištu i veselim se, što je sve ono trnje palo sa zida, a mazgar ima sada drugog posla. Bit će ipak sve onako, kako ja hoću.

Kao da istom sada osjećam umor, slatki umor, što nas spopada poslije trpljenja.

Svako toliko zaspim, a spavam slatko.

Majka je došla i kazala, da ću sutra i ja sjedjeti za velikim stolom.

Meni je od toga odmah još bolje, pa cjelivam ruku, kojom me ona gladi po licu.

Sljedeća stranica→