— Sad je gotovo. Legni! Tako.
Mazala mi nečim ruku. Počinjala da je ovija. Boljelo me, ali me nije više mučila.
— Da bi je ugledao, kad ona svlači staru, a oblači novu košulju!
Ja raskolačih oči.
— Svlači košulju?
— Jest. Tri puta preko ljeta. I onda se vidi, je li ukleta kraljeva kćerka ili samo guja.
I sve dok mi je ovijala čvrsto ruku, zadavajući mi opet bol, ona mi je tako pričala. A kad mi pusti ruku i prestane govoriti, ja osjetih, da bih rado još malko trpio, samo da nešto više i čujem.
— Kako Vi to znate s djecom! — reče joj majka.
— Nije sa svakim jednako. S njim valja ovako. Vidi mu se na licu, kakav je. Pa ono s gujom.
— Guja! I ja se za nj bojim.
— Manite! — sjedne ona opet uza me i stade mi motriti dlan. Pogledajte samo ove dvije brazdice s udubinom na njihovu raskršću... Udubina mi se ne sviđa, ali su brazde kao u nikoga. Slute samo na dobro. A koga vole guje, zavoljet će i žene. I kraljevna bi mogla jednom banuti. Je li, mali?... A znate, gospođo: zmija! to Vam je... sreća. I ona pođe korakom, koji se jedva čuo. Majka ostade uza me. Kad me vidje mirna i u nekom polusnu; ona zovne Uru. Reče joj, da me i obnoć čuva, a da ostane sada sa mnom; jer da je ona u brizi zbog manjeg sina, koji gore još leži.
Ura ostade, ali namrgođena.
Mračilo se. Već se čulo, kako procesija ide selom, primiče se našoj kući.
Ja sklopih navlaš oči, da me Ure pusti u miru. Ona to jedva dočeka. Izađe polako iz sobe.
Sâm u velikoj postelji, u sve gušćem mraku i s onim bolom u svezanoj ruci, ja sam prisluškivao štropotu koraka duge povorke ljudi i tužnim, teškim pjesmama Velikog petka.
VII.
Sunce je bilo visoko, kad liječnik stignu.
Razveza ruku, pogleda, opipa, kimnu glavom i sveza iznova. Reče, da do dva dana mogu i ustati, da čuvam ruku i da budem pametniji.
Žurilo mu se.
Jer je mali brat plakao za majkom, ja sam obdan bio gotovo uvijek sam u onoj sobici.
Sutra je Uskrs. U kuhinji se marljivo radi. Čitava se kuća čisti i kiti. Otvaraju se ormari i vade proljetna odijela. Prozor je otvoren, pa vidim gornji dio dvorišta. Ure i Jakov drže sag i lupaju o nj prutovima. Dolaze neke žene s maslinovim granama i s pogačama, što će ih u crkvi župnik blagosloviti. Prošao je dječak noseći na ramenima janje. Sunce sja. U vrtiću blistaju procvale voćke. Sve je veselo, ali ne previše. Pravo će veselje biti tek sutra, u Veliku nedjelju, kad sva zvona opet zazvone.
Ja mislim na kutić u dvorištu i veselim se, što je sve ono trnje palo sa zida, a mazgar ima sada drugog posla. Bit će ipak sve onako, kako ja hoću.