Kao da istom sada osjećam umor, slatki umor, što nas spopada poslije trpljenja.
Svako toliko zaspim, a spavam slatko.
Majka je došla i kazala, da ću sutra i ja sjedjeti za velikim stolom.
Meni je od toga odmah još bolje, pa cjelivam ruku, kojom me ona gladi po licu.
VIII.
Svanuo i dan Uskrsa.
Veseo, sunčan dan.
Ruka gotovo i ne boli. Kad bih samo smio, sâm bih ustao pa se i obukao. Ali čekam majku, da dođe s novim odijelom.
Sjedim u postelji i gledam u prelomljenu sviralu. Sigurno je mazgar Jakov, taj nezgrapni i zlobni dugonja, stao nožurinom na nju. Hoće li je Šalta moći popraviti? Bi li mi on napravio odmah novu? Pa zašto ne bi?
Tješim se tom nadom i mislim na guju.
Sjećam se, što sam čuo od Stare.
Kruna!
Ona nema krune na glavi. Ili se meni samo čini, da je nema? Ima nešto, što joj se srebrni i zlati iza svakog uha. Produže li se ona dva listića, spoje li se ona dva polumjesečića u jedan kolobar, eto vijenca, eto krune oko njene glave.
A prsten!
Morao bih drugi put bolje paziti. A čemu je onako zinula? Ja nisam znao gledati. Ako ga ima, nosi ga negdje u grlu. Kroza nj psiče, kad zapalucne jezikom.
Ukleta djevojka!
Pa da... Zar nema na svijetu toliko vještica i čarobnjaka? Susjedov je vrt zapušten, ograđen visokim zidom, obrašten kupinom. A zašto? Gdje je taj susjed? I tko je on?... Ta guja traži vodu, voli djecu, pije mlijeko, sluša svirku. Jest! Djevojka.
Pa ona košulja, što je triput svlači!...
Zašto i čemu to?
Netom ustanem, ja ću u susjedov vrt. Sakrit ću se pod kupinom. Čekat ču dugo, ne mičući se. I ona će doći; svlačiti onu zmijsku kožu. Izaći će iz nje; pokazati se. I bit će mlada, lijepa, s krunom na glavi, s prstenom na ruci. I ja ću joj reći: ne plaši se! Sad sam ja k tebi došao. Onaj sam iz dvorišta. Svi su protiv nas: i sluge, i stric, i baka, pa čak i majka. — ali ništa zato. Pogazili su mi sviralicu, no ja ću dobiti novu, još bolju. Onda ćeš ti tek čuti, što ja umijem. Ne tuguj! Uskrs je! Uskrs! Čuješ?
I zvona najedanput zazvoniše.
Čitavo selo jeknu od pucanja iz mužara, od klicanja ljudi.
— Čestito! Sretno! Veselo! — čuh usklike u obližnjem susjedstvu.
Iznad moje glave nečije su pete tapkale o pod; sigurno nožice mojih sestara, što skakuću oko majke. Koraci su odjekivali po svoj kući.
Htio sam veselo ciknuti, al' naćulih uši.
Među glasovima i žamorima razabrah i nešto, od čega se trgnuh.