Zmaj od Bosne/VIII
| ← VII | Zmaj od Bosne — VIII. autor: Josip Eugen Tomić |
IX → |
Nastalo proljeće godine 1831. S neba prigrijeva toplije sunašce i budi narav na novi život. Prolistale gore, a zelena trava pokrila doline i ravnine. Svježim zrakom lete lakokrile ptičice i cvrkutom svojim navješćuju novu, ljepšu dobu godine.
Jednoga jutra progovori Husein-kapetan svomu pobratimu Ali-paši: - Čujder, pobro! Priroda se budi i opominje nas da je doba latiti se posla. Slušaj te ptičice, čini mi se kao da pjevaju nešto o slobodi i o bojnim radostima. Sa mnom se nešto događa. Krv mi teče bijesno po žilama, grudi mi se šire, nož sam od sebe izilazi iz korica, a konjic mi rza i vrišti za poljem od mejdana; - vjere mi, trebat će sablju opasati i pod barjak sazvati sokolove.
- A ti hajde da istaknemo na kuli zelen-barjak, a prangije neka zagrme s bedema i navijeste dobu ustanka.
Za nekoliko časova zavijori golema zelena zastava na najvišoj kuli Huseinovih dvora, a prangije stadoše gruvati s bedema da se je orila sva ravna Posavina. Na poljani ispod svojih dvora igraju Husein-kapetan i njegov pobro Ali Vidaić konje od mejdana i čekaju da vide kako će se na taj glas prenuti junaci. Gruvanje prangija uzrujalo svu okolicu gradačačku sve do Save. Sa svih strana lete momci na brzim konjima pod bedeme Huseinovih dvora i u čudu pitaju šta se tu radi?
- Kupite se, junaci! sad je doba ustati na Osmanlije! Zmaj Bosanski već je raširio krila i odmah će uzletjeti - odgovaraše im žarkom riječju Husein-kapetan, a junaci vraćaju se pjevajući kući da se spreme u rat, na vojnu!
Brzinom munje proleti glas o tom svu Bosnu. Tajni glasnici lete na sve strane, svuda se javljaju i kupe oružane čete, vatre budnice gore na vrhuncima planina, zeleni barjaci viju se na kulama u kojima sjede kapetani i begovi bosanski, a hodže i šehovi uznositom riječju bodre puk i jare mržnju proti zakletomu dušmanu Bosne, proti Osmanlijama. "Na vojnu, na vojnu!" ori se na sve strane i mlado i staro, grne pod zastavu proti dušmanu.
Oko barjaka Husein-kapetana sabralo se do pet tisuća kršnih junaka. Ravno polje ispod Gradačca pretvorilo se u golem logor u kojem vrve i još uvijek pridolaze nove čete boraca. Bijaše u predvečerje dana prije nego će Husein-kapetan krenuti sa svojom četom. U logoru je živo i veselo kao da se radi poći u svatove.
U dvoru Huseinovu sabrane su vojvode te čete, pa se uz čibuk i kavu veselo razgovaraju. Među njima je i Rustem-beg Altomanović sa svoja dva sina. Zaboravili na nesretnu ženidbu koja je jedne i druge ucvilila, sad se lijepo paze Altomanovići s gradačačkim kapetanom.
- Sinko! - progovori Rustem-beg Altomanović - otkad nam pogibe u šumi Kitogu Kulin-kapetan, otada poče padati moć i slava bosanska. Ali neće dugo potrajati i ona će opet uskrsnuti. Sve mi nešto govori da si ti jedini koji ćeš nam vratiti staru našu slavu.
Husein-kapetan pogledao starca i oborio začas glavu kao da će razmišljati o dosegu Rustem-begovih riječi i za čas opet ju uznesao.
- Mnogomu se nadate od mene - odvrati Husein-kapetan - a tim se baš dičim i ponosim. Za male stvari nisam sablje opasavao, to vi dobro znate! Srce me vuče na velika djela i bit će ih, ako bog da i sreća junačka, ako samo jednoga ne bude što je upropastilo i Kulin-kapetana, a to je zavist i nesloga naša.
- Ne do bog! - progovore kao u jedan glas vojvode i stadoše odreda pružati uzdane desnice mladomu kapetanu, prvaku svomu.
Svečani taj prizor smete dolazak jednoga od Huseinovih slugu u sobu.
- Gospodaru! - progovori sluga smjernim glasom - jedna kaurkinja, koja veli da ju dobro znadeš, zaklinje te da izađeš nadvor jer želi s tobom nešta važna govoriti.
Husein u čudu zaklima glavom i skoči radoznao na noge, ispade naglo iz sobe. U trijemu naiđe Jurku, pjestinju svoju u teškoj bolesti.
- To si ti, Jurko? - progovori kapetan prijaznim glasom - što je tebe dovelo ovamo?
- Zlo, gospodaru - odgovori djevojka - ali se tvrdo nadam da ćeš mi ti pomoći i utješiti me.
- Govori!
- Lanjske godine dok sam bila kod svoje tetke u Dubravama, dođe mladi spahija Nuri-aga pobirati glavnicu i desetinu. Tom zgodom opazi mene i stade mi laskati i svašta obećavati, ne bi li me primamio i zaludio. Nije ništa hasnilo što sam ga prezirno odbila i kazala mu da bih voljela poginuti nego mu se odazvati, on me pod večer navreba pred kućom moje tetke i pograbio me snažnom rukom oko pasa, počeo me nositi do svog konja, svezana nedaleko uz jedno drvo. Na moje pomaganje slete se ljudi iz bližnjih kuća, a među njima i moj zaručnik Marijan Relić.
- Šta harambaša Marijan je tvoj zaručnik? - upita u čudu Husein-beg Jurku i čelo mu se namršti. - Onaj isti, koga već godinu dana bez uspjeha gonim po svojoj kapetaniji?
- Onaj isti, gospodaru! - odgovori tužnim glasom djevojka. - Al ne bijaše on rođen za hajduka, već ga nemila sudbina učini takovim. Bijaše to milokrvan i dobar momak, blage ćudi, kao djevojka, a žestok bijaše samo u ljubavi prema meni. Vidjevši on kako me Nuri-aga vuče k svomu konju da me ugrabi, kako nategnutom kuburom prijeti svakomu koji bi se usudio priteći mi u pomoć, uzavri mu krv i on, trgnuv kuburu iza pasa, poleti na Nuri-agu; ovaj opali al promaši; tad pruži Marijan kuburu, ona plane i Nuri-aga pade promrskane glave na zemlju, a ja onesviješćena do njega. Kad dođoh k sebi, čujem da se je Marijan izljubio s ocem i braćom i uskočio u goru u hajduke.
- Pa je sada hajdučki harambaša, strah i trepet begova i spahija - nadoveza Husein-kapetan.
- Nikomu još nije zla učinio, već samo brani raju od sile i nepravde, čega i ti ne trpiš, gospodaru. Nije još nikog umorio, ni porobio, ni popalio; a ako se ga tko boji, sigurno su zli ljudi, zulumćari, kojim se je Marijan prijetio kad su htjeli da čine silu nekrivu i nedužnu.
- Jesi li možda rad Marijana došla k meni? - upita Husein djevojku.
- Jesam, gospodaru! Dođoh, da u tebe izmolim milost za nj. Njemu je dodijao hajdučki taj život, i ne ima druge želje već da oženjen sa mnom živi mirne dane pod tvojom zaštitom kao tvoj podanik.
- Ja sam ti dužan zahvalnost - progovori Husein iza kratkoga razmišljanja - jer si me u teškoj bolesti dan i noć dvorila i pazila, ali toga ti ne mogu učiniti. Ja sam milostiva srca, ali moram biti strog. Da pomilujem Marijana, štabi svijet kazao, znajući da svakog hajduka čeka smrt na kolcu?
- Gospodaru, zar će dovijeka hajdukovati? - zavapi djevojka.
- Zašto ne uskoči preko Save, i ti s njim? Tako i drugi rade.
- Ne da mu se zauvijek rastati s ocem, braćom i drugom svojom rodbinom; a onda naš ujak (fratar) mu poručuje da valja ili se predati pravdi u ruke, ili isprositi milost; drukčije da nema pokajanja, ni okajanja.
- Onda ti ne znam pomoći - odreza kratko Husein-kapetan.
Djevojka se maši u njedra i izvadi nešto. - Dok bijah uz Mejru u Zvorniku, dade mi ona evo ovu hamajliju - i pokaza ju Huseinu, - istu onu koju si joj ti dao one noći u bašči polazeći na Orlovo polje.
- Moju hamajliju! - prihvati živo Husein-kapetan. - Ona ti ju dade da mi ju vratiš, je li? najslađu uspomenu na moju majku i na Mejru?
- Čuvaj tu hamajliju, rekla mi Mejra - produži Jurka. - Ako moj Huso pođe kad na vojnu, ako se kad ti nađeš u nevolji ljutoj, odnesi mu tu svetinju; u vojni će on tada srećno proći, a tebi će u nevolji pomoći; jer to je moja želja. Sad, gospodaru, i ti na vojnu ideš, i ja sam u nevolji ljutoj. Evo ti hamajlije. Budi srećan na junačkim mejdanima, ali i pomozi meni jadnoj u nevolji. I ti si ljubio i nesrećan bio u ljubavi, pa možeš znati kako mi je nesrećan dragi i ja s njime.
Husein se zamislio. Valjalo je da izvrši svetu volju svoje nezaboravne Mejre koja ga je na tom svijetu sigurno najviše ljubila. Ta volja je njemu svetinja, i on je gotov ispuniti ju, kao da je čuo riječ boga, vladatelja svijeta.
- Kaži vjereniku svomu - progovori za neko vrijeme Husein - da će biti pomilovan ako s četom svojom sađe s planine i stupi pod moj barjak. Vrati li se živ i zdrav iz ove vojne, onda je slobodan i vas se dvoje uzmite i budite sretni. Ali valja mu se žuriti jer ja sutra krećem.
Djevojka u znak zahvalnosti poljubi rub kaftana Huseinova i s veselim licem ostavi naglo njegov dvor i udari pravcem k planini. Sutradan zorom uz prasak kubura i tutanj talambasa diže se četa s Borova polja ispod Gradačca i udarivši kroz planinu Betanj krenu dolje k jugu. Husein jaše zamišljeno na svom bijelcu i ne govori ni s kim ni riječi. Osjeća on dobro da vojna što ju bješe poduzeo nije nikakva igrarija, nego da će to biti užasna borba iz koje će ili Stambul ili Bosna pokorena izaći. On je tu vojnu sam najviše pripremio, on je najviše uzrokom bio da su Bošnjaci listom ustali proti sultanu, pa se sada nehotice žaca u svojim mislima pred golemim zadatkom svojim i odgovornošću pred bogom i svijetom.
- Tko su oni ljudi? - upita naglo uz njega jašući Ali-paša Vidaić, i mahnu glavom nalijevo, gdje stajaše hrpa ljudi.
Husein se prenu od svojih misli i pogleda nalijevo. Kojih petnaest ljudi stajaše tu, stvorili se ondje kao da su nikli iz zemlje. Sve same kršne momčine, visoki i plećati, kao duhovi u gori i mrka lica i oštra pogleda. S dugih crvenih kapa padaju im niz pleća velike modre kite, za pojasom nose ubojite kubure i handžare, a desnom rukom drži svaki vjernu šarku, uzdanicu svoju. Vješto oko pogodilo bi odmah da su to hajduci. Pred njima stoji stasit momak, plemenita lica i blaga pogleda iz koga ipak izrazito sijeva muževni ponos i junačko srce. Taj snimi kapu s glave, stupi sigurnim korakom pred Husein-kapetana i reče: - Gospodaru! Na vjeru predajem se tebi s mojim drugovima i stupam pod tvoj barjak.
- Ti si Marijan Relić, harambaša hajdučki? - upita ponosito Husein-kapetan.
- Jesam, gospodaru!
- Do sada bijah ja tvojom stražom, momče, a odsada bit ćeš ti i tvoja četa moja straža i pratnja. Ako se valjano poneseš u vojni, bit ćeš slobodan i sve ti oprošteno. Hajd u red sada! I harambaša sa svojim momcima stupi u redove Huseinove čete, odmah iza njezinoga vođe. Vojvode se čude tomu događaju ne znajući što da sude o njem i izvjedljivo jedan drugoga pogleda. Nato će Husein ovako reći: - Mislio sam da je svakako bolje ako ih sa sobom povedem, jer inače radili bi oni u našem kraju što ih volja pošto se je malo i veliko diglo na vojnu. Ako su što dosada skrivili evo im prilike da to poprave, boreći se za našu stvar. I njih je ova zemlja rodila, kao i nas, zašto da i oni za nju ne ginu?
Vojvode se sada uvjere da je Husein mudro uradio i svi povladiše njegovim riječima.
Na Sprečinom polju odmarala se četa nekoliko ura, a zatim okrenu zapadno prema Maglaju. Tu na lakim čamcima preveze se Huseinova četa preko valovite Bosne i žurnim korakom, kao da ju tko goni, spusti se k jugu k drevnom Travniku, stolici bosanskoga vezira, po svoj zemlji mrženoga Osmanlije Morali-paše. Peti dan pade četa pod Travnik. Kao spasitelja dočekaju travanjski muslimani Zmaja Bosanskoga. Sve ga je držalo rođenim gospodarom Bosne i poslanikom Alahovim. Svjetina pače govoraše da ima zelenu desnu ruku, očit znak po njezinu shvaćanju da je svetac i božji ugodnik. Veseli usklici, prasak pušaka i grmljavina iz prangija, čim bi dočekan Husein, potrese Morali-pašom i navijesti mu da je došao Zmaj Bosanski.
Nemoćni vezir, čim je, čuo da se Bošnjaci dižu, pošalje svoga tatarina u Carigrad da mu pošalju pomoć, ili da mu bar dozvole uteći. Nu tatarin nije mogao biti ni u Carigradu i već je duvanjski beg Teskeredžić, zatim skopljački begovi Vilići, Kopčići, Miralemovići, Granići i mnogi drugi hrupili u Travnik s većim četama i opkolili vezira u njegovoj tvrđavi, da nije mogao ni misliti na bijeg. Uza se ne imaše on više od dvije stotine nizama, a s tim nije mogao ništa poduzeti proti velikoj sili bosanskih begova. K tomu dođe još i Husein-kapetan sa svojim Posavcima i uništi mu i zadnju klicu nade.
- Što misli taj Osmanlija? - upita Husein-kapetan bega Teskeredžića. - Zar se možda nada da će nam odoljeti?
- Mi ga već pozvasmo da se preda - odgovori beg Teskeredžić - ali nam on otporuči da se živ predati neće; a ako pokušamo na nj udariti, on da će tada iz teških topova pucati na varoš i sve oboriti u prah i pepeo. Da toga nije, mi bismo ga već imali u našim rukama.
- Ja ću ga još jedanput pozvati - progovori Husein-kapetan iza kratka razmišljanja - pa ako se ne preda, ostavit ću tu svoga pobra Ali-pašu Vidaića sa dvije hiljade momaka, a mi ćemo krenuti dalje. Valjda će ga glad prisiliti da položi oružje.
Sutradan zajaše konja beg Zlatarević i noseći u ruci bijelu zastavicu, doskaka pod bedeme gradske gdje zaustavi konja i doviknu straži da želi govoriti s vezirom.
Zamalo spusti se most na gradski prokop i vezir praćen dvojicom nizama priđe k Zlatareviću.
- Što želiš, beže? - upita vezir prijaznim glasom ustaničkoga poslanika. - Sigurno si došao pozvati me da vam se predam?
- Tako je, čestiti pašo! - odgovori s poštovanjem beg Zlatarević. - Naš vođa Husein-kapetan Gradaščević poziva te posljednji put da položiš oružje!
- Žao mi je da si uzalud došao! - odgovori vezir mirno. - Sultan mi je zapovjedio da imam tu ostati, došlo što došlo; a ja sluga sultanov moram slušati njegovu zapovijed. To reče i učini svoj temenah poslaniku Huseinovu koji okrene konja i naglo odjuri k svojima da vođi priopći vezirov odgovor.
- Dobro - reče Husein - čuvši poruku Morali-paše - a ja ću ga gladom prisiliti da se preda. - I naredi već da Ali-paša Vidaić, njegova desna ruka, ostane pod Travnikom sa dvije tisuće momaka, a on je imao s ostalom vojskom sutra dan krenuti u Hercegovinu da se tamo združi s četama hercegovačkim i iz Bosanske Hrvatske.
Poslije podne istoga dana stade duhati silan vjetar zapadnjak. Grdne oblačine stanu se gomilati nebeskim obzorjem i hvatati se u jednu cjelinu. Podvečer bijaše sav nebeski svod gusto zastrt crnom koprenom daždovitih oblačina. Jaka kiša stade lijevati kao iz kabla, a silovit vjetar okrenu s Vlašića planine. Smrče se tako da ne bi čovjek mogao prsta vidjeti pred licem. Nastade burna noć, postade tamno kao u rogu.
Husein pomisli: to bi bila zgodna noć da se domognemo tvrđave. Pozove k sebi harambašu Marijana i kaže mu: - Hoću da vidim kakav si junak. Ova noć čini mi se vrlo zgodna da uzmemo vezirovu tvrđavu i njega živa uhvatimo. Ja trebam da nekoliko mojih momaka zađe po toj oluji u tvrđavu i da nam otvore vrata. Vi ste hajduci hitra uma i junačkoga srca, zato tebe i tvoje drugove izabiram da taj posao obavite. - Ti zapovijedaš, gospodaru, a nama što bog dade i sreća junačka - odgovori Marijan. - Posao nije lak, al bi mogao lijepo poći za rukom. Što bog da! - ponovi i opet bivši hajdučki harambaša i razgovaraše se zatim dalje s Huseinom o tom kako će sve to udesiti da bude što manje gubitka ljudi. Husein pozove nato Ali-pašu Vidaića da se neopazice sa hiljadu momaka došulja do gradskoga prokopa i odmah hrupi u grad čim se vrata otvore i bude bačen most preko prokopa. Svoj vojsci naredi da stoji spremna i da pazi ako bi možda pošlo za rukom nizamu da umakne iz tvrđave i u bijegu potraži spas. Husein-kapetan, koji bijaše sa svojom četom utaboren u Dolcu, odluči također krenuti pod tvrđavu da podupre ako bi trebalo Vidaića. Kad je minula ponoć i oluja s kišom najjače bjesnjela, stade se sve kretati proti tvrđavi. Hajduci, jake ljudine ponesu sa sobom tri čamca iz rijeke Lašve, dvoje ljestve i nekoliko sjekira. Oprezno i tiho, kao što umiju samo hajduci, došuljaju se oni do gradskoga prokopa i tisnu u vodu čamce. Ali-paša Vidaić bješe također već doveo svoju četu do prokopa i razredio ju prama gradskim vratima. Hajduci Marijanovi sjednu u čamce i sretno se prevezu na drugu stranu nasipa, tik pod gradski bedem. Tu prislone ljestve i držeći u zubima gole handžare, a u desnoj napete kubure stanu se penjati na bedem. Za čas bijahu gore. Straže po bedemima bijahu dosta gusto ponamještene jer je Morali-paša slutio da bi Husein-kapetan mogao šta pokušati po toj burnoj noći. Nu većina stražara ili spavaše, ili bijaše dremovna od umora, a i oni što su bdjeli nisu od tmine, kiše i vjetra mogli ništa opaziti. S nategnutom kuburom u lijevoj i s golim handžarom u desnoj ruci pođe Marijan, a za njim njegovi drugovi k gradskim vratima. Došavši posve blizu opaze nizama gdje dremovan stoji naslonjen baš o sama vrata. Prenuv se od šušnja razvali oči i vidjevši pred sobom čitavu hrpu ljudi upita turski: "Tko je?" Umjesto odgovora ščepa ga Marijan žilavom rukom za vrat i zaprijeti mu handžarom ako samo pisne. Ubogi nizam ne mogaše ni glasa da istisne iz sapeta grla, a dotle prihvate hajduci sjekire, nekoliko naglih i krepkih udaraca pade, i gradska vrata bijahu otvorena. Straže se počeše na tu lupu javljati, nekoji potekoše i k vratima, nu već bijaše kasno, jer su hajduci do toga bili već odmotali lance i spustili most preko prokopa, stali na otvor vrata, držeći nategnute puške. Sada dignu stražari viku i zapale baklje. Nizami grabe oružje i kupe se na dvorištu, ter čekaju samo na vezira. Uto zaori gromovita vikar "Alah" izvan bedema i Ali-paša Vidaić hrupi sa svojom četom na most i za čas bijaše u gradskom dvorištu. Malo zatim ispade i vezir iz svoga harema komu se na pragu pokaza plačući hanuma i mlada kćerka.
Vezir vidjevši pri svjetlu bakalja pretežitu silu Bošnjaka u gradskom dvorištu, uvidje u prvi mah da bi svaki otpor uzaludan bio i zato bez dugog razmišljanja odluči predati se. Postupivši naprijed zapita glasno: "Gdje vam je vođa, Bošnjaci?"
Ali-paša pođe pram veziru i doviknu mu: "Evo ja sam, vezire! Dođi bliže i odmah ćeš me poznati!" Morali-paša pristupi k Vidaiću i pogledavši mu u lice, nehotice protrne od straha i ne mogaše ni riječi progovoriti.
- Ne boj se, čovječe! - reče Ali-paša motreći prezirno uzdrhtalog Osmanliju - govori što želiš!
- Vidim - poče Morali-paša nesigurnim glasom - da bi uzaludno bilo svako proliće krvi. Ja se zato hoću predati, ali pod uvjetom da ja i moji momci smijemo otići pod oružjem iz Bosne.
- Pod oružjem da odete? - ponovi Ali-paša i kimnu glavom. - Počekaj malo, da čuješ što će na to reći svih nas zapovjednik Husein-kapetan. - Ovaj bješe međutim već zašao u dvorište, i Ali-paša koji je bio pošao po nj vrati se za čas k veziru s Huseinom koji ponosito stade pred pokunjena Osmanliju.
- Čuo sam što želiš, pašo! - progovori Husein - ali tako ne može da bude. Ti i tvoja četa položit ćete oružje. Tvoje momke dat ću otpraviti do austrijske međe i nek tada idu kamo ih volja, a ti ćeš ostati moj sužanj.
Morali-paša bijaše gotovo satrven čuvši te odrješito kazane riječi.
- Umekšaj se, kapetane! - moljaše nesretni Osmanlija. - Imam ženu i dijete uza se!
- Neće im se ništa dogoditi - odgovori Husein-kapetan nakratko. - A sada polagaj oružje!
Vidjevši vezir da tu ne ima ine pomoći, zapovjedi nizamu da se povrsta u redove, a tada ga pozva da položi oružje. Momci to donekle jedva dočekaše jer im život u Bosni gdje ih je i muhamedovac i kršćanin prijekim okom gledao, ne bijaše nimalo ugodan. Svi bez otezanja položiše oružje. Na to priđe Morali-paša k Huseinu i otpasavši sablju preda ju mladomu kapetanu. Ne bijaše kadar ni riječi izustiti, samo suzne oči odavahu kako ga boli to poniženje i nesrećna sudbina koja snađe njega i njegovu porodicu.
Hanuma vezirova i kći, motreći s praga harema cijeli taj prizor, pobojaše se odmah da to ne sluti dobru. Zaboravivši na stidljivost i turske običaje, prilete k veziru s očajnim licem i upitaju ga turski: - Što je s tobom, što je s nama?
- Sužnji smo, djeco moja!
- Sužnji! - vrisnuše mati i kći. - Među tim divljacima! - dodade mati, rođena Stambulkinja.
- Umirite se, gospe! - reče blagim glasom Husein-kapetan u turskom jeziku. - Ni vama, ni veziru neće se ništa zla dogoditi.
Ženskinje pogledaju ga zahvalnim pogledom, a nato na loži Husein-kapetan begu Zlatareviću da ima stražu držati nad vezirom i njegovom porodicom koju smjestiše u harem.
- Ala je krasno to djevojče! - reče beg Zlatarević u sebi, zaključavši za novim sužnjima haremska vrata. - Njoj za volju dao bi se i sam zatvoriti. - I doista, Zejna kći vezirova, bijaše prekrasno djevojče od kojih sedamnaest godina, prava istočna ljepota, vrane kose i crnih, žarkih očiju. Uto prestade i kiša padati i oluja popusti. Oblaci stadoše se brzo rastavljati i zamalo nastade lijepo proljetno jutro. Husein naredi četu od tri stotine momaka koja imaše otpratiti nizam do austrijske međe, a zatim ode u konak vezirov. Za njim pođe Ali-paša Vidaić i straža Huseinova, Marijan sa svojim drugovima.
Za nekoliko časova već se je na konaku vezirovu u tvrđavi vijala zastava Huseinova, tvrđavski topovi stadoše grmjeti sa gradskih bedema, a u tu grmljavinu umiješa se klicanje travanjskih muhamedovaca i gromoviti slavodobitni "Alah" svih ustaničkih četa u Travniku i okolo njega. Neopisiva radost zavlada u bosanskom taboru, ta namjesnik sultanov pao je ustanicima u ruke i Zmaj Bosanski osvojio stolicu bosanskih vezira.
Husein se raduje ushićenju svoje vojske i zadovoljan sluša nježino klicanje. - Slava ti, bože! - reče i uznese lijepe oči prama jasnom nebu. - Ti si bio sa mnom! - Nato se brzo okrenu, kao da se je nečemu dosjetio i dozove Marijana, poglavicu svojih hajdučkih stražara. Marijan dođe za čas i smjerno se pokloni svomu gospodaru.
- Dobro si se ponio, junače! - reče mu ljubezno. - Ti si mi otvorio vrata vezirove stolice, a ja tebi širom otvaram vrata svoje milosti. - To reče i pruži mu dragocjenu vezirovu sablju. - Viteški si se držao ove noći - produži Husein - hoću da kao vitez sablju pašeš i uvijek uza se nosiš uspomenu na ovu kobnu noć.
Marijanu sinuše oči od junačkoga ponosa kad mu Husein pripasa vezirovu sablju.
- I tvoji momci bijahu valjani - i njih nadari. Ovu kesu dukata razdijeli među njih, nek se sjećaju današnje naše sreće i slave.
Marijan se pokloni i htjede da izađe, ali ga Husein uhvati za rame.
- Počekaj još, momče! Znam da si zaručen i da ljubiš svoju djevojku. Želiš li se možda vratiti kući? Nuder kaži po duši!
- Gospodaru - progovori mladi hajduk - sad da se vratim, pošto si me sabljom opasao da vojujem kao vitez? Ni za cio svijet ne bih toga učinio; dat će bog i doći će vrijeme da se vratim k svojima, ali sada ne odstupam od tebe i idem za tobom makar u pakao!
Husein ga potrepta po ramenu i reče na to poozbiljnim licem, kao da sam sa sobom govori:
- A ti stupaj sa mnom, za istom zvijezdom, k slavi, ili propasti!