VIII Zmaj od Bosne —  IX.
autor: Josip Eugen Tomić
X


Oko podneva sazove Husein-kapetan u vijeće sve vojvode svoje vojske. - Što ćemo početi s vezirom? - upita Husein sabrane begove i kapetane.

- Treba ga objesiti, toga osmanlijskoga psa - viknu ih nekoliko. - Dželaledin i Avdurahim veziri nisu ništa bolje postupali s nama Bošnjacima.

- Nemojte, braćo - reče stari Mustafa-beg Vilić - ta nije nikomu ništa zla učinio.

- Što govoriš, bolan? - primijeti Ahmet-beg Altomanović, sin Rustemov - zar je ono dobro što on učini mojemu šuri Ali-paši Vidaiću?

Nato će progovoriti duvanjski beg Teskeredžić: - Vitezovi! Svi znate da smo se digli kad smo čuli da je vezir obukao nizamsko odijelo i opet navijestio sultanove reforme. Sad je on u našoj vlasti i kao što je prije sultana, tako će sada nas slušati. Što je sagriješio, to valja da javno okaje. Obukao je krstačko nizamsko odijelo; sada treba da ga skine i obuče odijelo starih bosanskih vezira. A da sav svijet vidi kako je sagriješio, morat će povrh toga abdest uzeti i kroz više dana činiti dovu dok sa sebe opere taj grijeh.

Umjereniji vojvode kojih bijaše velika većina, pristanu odmah na prijedlog bega Teskeredžića, samo upitaše: - Što zatim?

- Zatim ćemo - produži beg Teskeredžić iza kratka razmišljanja - okrenuti u Hercegovinu i povesti sa sobom vezira. Ovo će biti po nas od koristi, jer oni koji se još nisu odlučili bi li pošli s nama ili ne, odmah će pristati uz nas čim vide da je vezir s nama. S njim ćemo poći do samog Carigrada.

- Aferim, ejvala! - stanu povlađivati sa svih strana begu Teskeredžiću, samo se Husein namrgodi i krepkim glasom progovori:

- Čemu ta igra? To će biti samo sljepilo za kratkovidne ljude, jer svako pametan znat će da vezir ne ide s nama dobre volje i da mu nije ni nakraj pameti da kupi čete proti svomu sultanu. Ako već hoćete da tu pokoru učini, bit će najbolje da ga poslije otpravimo za njegovim nizamom. Ako bude s nama, mogao bi nam samo još smetati.

Husein je imao posve pravo sa svoga gledišta, nu većina pristade uz bega Teskeredžića i tako bude zaključeno da ima vezir, pošto svrši javnu pokoru, krenuti s ostalom vojskom u Hercegovinu i dalje.

- Kad tako želite svi, neka vam bude! - reče ponešto zlovoljno Husein i dade dopratiti vezira preda se.

- Ti si, vezire - progovori Husein-kapetan ozbiljnim licem - povrijedio naše stare adete i poružio naše svetinje kad si obukao to franačko odijelo ter stao naviještati careve reforme.

- Tako mi je zapovjedio car, a ja sam njegov sluga i moram vršiti njegovu volju - reče smjerno lukavi Osmanlija.

- Znam ja to, i da toga nije, ti bi skupo platio svoju drzovitost. Uostalom, moraš svakako okajati svoji grijeh. To franačko odijelo odmah ćeš skinuti sa sebe i obući odmetnuto odijelo bosanskih vezira. Tad ćeš abdest uzeti da se opereš od nečisti, i kroz više dana, dok ne kažem da je dosta, činiti dovu javno pred svijetom da ti Alah oprosti zablude.

Čuvši to vezir problijedi sav u licu; otvori usta, nu ne bijaše kadar ni riječi istisnuti od teška utiska. Dršćuće usnice pokazivahu samo kakov boj bije u sebi. Ta javna pokora bijaše nečuveno poniženje za nj, bosanskoga vezira, namjesnika sultanova, koji je dosele neograničeno vladao imetkom i životom podložnih stanovnika.

- Idi sad i preobuci se! - zapovjedi iza male stanke Husein.

Vezir ne reče ni riječi, okrenu se i izađe napolje sa svojim pratiocem. Kako mu bješe zapovjeđeno, tako učini. Obuče odijelo starih bosanskih vezira i pod stražom pođe tada činiti dovu, najprije u veliku džamiju, onda u ostale male džamije, ter je pred svakom javno abdest uzimao. Travanjski muhamedovci gledaju to i upravo im godi vezirova javna pokora. "Ejvala, tako je u redu! Tko javno pogrdi Prorokovu vjeru, valja da javno okaje svoj grijeh. Pred bogom treba da su svi jednaki, bio vezir ili balija".

Tri dana zasebice činio je vezir svoju pokoru i tada reče Husein da je dosta. I doista bijaše dosta, jer je ubogi Osmanlija od duševne boli gotovo obolio. Kad bi se vas umoren vratio podvečer u svoj zatvor i obnemogao pao na dušek, sjele bi mu k glavi žena i kćerka, ter bi se trudile da slatkim riječima ublaže ljutu bol nesretnoga vezira. - Ne očajavaj, oče - znala bi ga tješiti Zejna, lijepa kćerka njegova. - Alah će nas izbaviti iz ove nevolje, al onda nećeš više služiti sultanu nego ćeš u miru s nama provoditi svoju starost.

- Otići ćemo u lijepi tvoj Anadol i uživati slatki obiteljski život - pridoda hanuma, još pristala žena od kojih trideset i šest godina, pogladivši vezira po čelu.

- Da, da, tamo ću poći - odvrati vezir s dubokim uzdahom - al samo da se odovud spasim, da se izbavim nemila sužanjstva!

Sutradan zorom, sa vezirom i njegovom obitelji, krenu Huseinova vojska put Hercegovine. I tamo bijaše sve spremno na ustanak, pa je samo trebalo pobrati zrele plodove. Iz Travnika, pod razvitim zastavama, krenuše Bošnjaci najprije u Skopljačko polje, gdje u svoj Bosni prebiva najviše begova i vlastele bosanske. Mnogobrojne čete pridružile se tu Huseinu i u slavlju išao je Zmaj Bosanski sve dalje k jugu. Preko Bugojna i Kupresa stiže u Livno, gdje već čekahu sa svojim četama begovi: Kulenović iz Kulen-Vakufa, Filipović iz Glamoča, Delilagić iz Cazina i među njima neustrašivi Krupa-kapetan sa stotinama drugih vitezova iz Bosanske Hrvatske. Kad je Husein krenuo iz Livna, brojaše njegova vojska petnaest hiljada junaka. S tom vojskom krenu sada u Mostar, kamo su po dogovoru imale stići čete iz donje Hercegovine. Begovi koji su u Travniku svjetovali da se vezir povede u Hercegovinu, nisu imali baš krivo, jer osobito neuki, vidjevši vezira, glavu zemlje među ustanicima, mišljahu da ne može i ne smije biti inače nego da treba vojevati za vjeru Prorokovu i dragovoljno se vrstahu pod zastavu Bosanskoga Zmaja. Uz to su još hodže, a nadasve oglavski šehovi činili svoje, i vatrenim riječima do skrajnosti raspirivali vjersku zanesenost muhamedovaca. Što god je moglo ponijeti oružje, sve je hrlilo na svetu vojnu i samo nemoćni starci, bolesni i slaba nejač ostade kod kuće. U Mostaru dočekali su Zmaja Bosanskoga s istim ushitom kao i u Travniku. Husein-kapetan nastani se u tvrđavi, a vojsku razmjesti po gradu i predgrađima, a što se nije moglo po kućama namjestiti, dođe pod šatore vani pred Mostarom. Veziru s porodicom opredijeli Husein zaseban stan u kaštelu u svojoj blizini.

Husein-kapetan odluči tu čekati čete iz donje Hercegovine koje bijahu već na putu iz Nikšića, Trebinja, Gackoga i od Ljubuškoga. Jedan dan poslije dolaska bosanske vojske u Mostar započe veliki post muhamedovski, ramazan. Svaki pravovjerni musliman za trajanja toga posta klanja se najmanje pet puta na dan i do akšama ne okusi ništa od jela i pića, i sam čibuk ne prinese cio dan k ustima. Bijaše doba jacije, to jest dva sata po sunčanom zapadu. Sa minareta mostarskih džamija ori se glas hodža kroz noćnu tišinu. Džamije bijahu rasvijetljene stotinama luči, a silno ljudstvo, noseći fenjere u ruci, protiskivalo se iz jedne džamije u drugu. Morali-paša, praćen dvojicom stražara, bješe otišao u Karađoz-begovu džamiju, najljepšu od svih mostarskih džamija, da tamo klanja. Njegova hanuma, još sva slomljena od naporna puta, bijaše zadrijemala na dušeku, a za toga je Zejna, kći njezina, sašla u đul-bašču u dvorište. Otkrivena lica, misleći da ju niko ne gleda, upre svoje crne oči u zvjezdovito proljetno nebo i stade tihim glasom pjevuljiti neku istočnu pjesmu. Beg Zlatarević, komu bijaše na pasku predan vezir i njegova porodica, navreba djevojku samu i došulja se s boka u njezinu blizinu. Strastvenim pogledom motraše mladi beg vezirovu kćerku. Za cijeloga puta iz Travnika do Mostara gledao je on da svakom zgodom čim više ugodi veziru i tražio priliku da ma koju riječ progovori nasamu sa Zejnom. Ovo mu međutim ne pođe za rukom jer je djevojka bila uvijek s majkom svojom koja od nje ni za čas ne odstupaše. Zejna, kao što su u tom sve djevojke bistra oka, opazi odmah s početka da se mili mladomu Bošnjaku. To joj bilo ugodno, jer je hoćeš-nećeš morala priznati sebi da i ona rado vida lijepoga mladića. Katkad bi kao nehotice odmaknula koprenu s lica kad je znala da ju motri mladi beg, i odmah nato opet zastrla lice. To bijaše najviše što je beg Zlatarević doživio od vezirove kćeri. Kad mu se je zato sada nadala prilika da može duže vremena mirno motriti divotno lice djevojčino, gotovo se pomami od radosti. Ne mogući da odoli strasti svoga srca, trže se i lakim korakom stupi pred djevojku.

- Zejno! - progovori mladi beg glasom, dršćućim od velike uzrujanosti.

Djevojka kriknu zakinutim "ah", i htjede koprenom pokriti svoje lice, nu beg Zlatarević uhvati ju za ruku i ne dade da to učini.

- Neka! Zaklinjem te srećom tvojom! - govoraše strastveni mladić - pusti da se bar jedanput nagledam milog tvog lica.

- Što tražiš ovdje, beže! - upita djevojka nesigurnim glasom, izvinuvši silovito svoju ruku iz begove desnice.

- Tebe tražim, Zejno - odgovori ljubavlju opojen mladić - da ti kažem da te ljubim, da si mi draža nego život, nego spasenje moje duše.

Djevojče se vragoljanski nasmjehnu.

- Ti se smiješ mojemu osjećaju? - produži beg ponešto uvrijeđen.

- Nisi pogodio! - odvrati brzo djevojka tihim glasom. - Smijem se samo tomu kako se je stražar u sužnja zaljubio.

- A je li mu sužanj uzvraća ljubav? - nadoveza smiješeći se beg Zlatarević. - Ded kaži, tako ti očinjega vida!

- Jok, toga ti sada neću kazati - odgovori djevojka ljupkim glasom. - Ljubav treba da na slobodi progovori.

- Budi mi ženom i bit ćeš odmah slobodna - reče beg, vidjevši kud smjera djevojka svojim govorom.

- A moj otac i moja mati?

- I oni će biti slobodni kad se vojna svrši.

- Ako je tako, tad ih ne mogu ostaviti. Ja sam im jedinica i bila bi grehota doboga da ih ostavim same u najtežim časovima života.

- Kad bih ja ovdje zapovijedao, odmah bih vas sve troje pustio na slobodu - reče beg.

- Da me iskreno ljubiš - prihvati lukavo djevojče - ti bi nam znao vratiti slobodu. Ti imaš paziti na nas; lako bi ti, dakle, bilo pomoći nam da pobjegnemo.

- Da ti pomognem pobjeći, pa da te nikad više ne vidim?

- Rekao si maloprije da me ljubiš više nego život svoj. Ako je to istina, onda ćeš me znati potražiti i u Stambulu i isprositi od oca.

Beg Zlatarević se zamisli.

- Aj, vidim da ne ljubiš Zejnu! - progovori s uzdahom vezirova kći.

- Ne govori tako! - odvrati joj silovito beg i uhvati ju za malu ručicu. - Ja ću vas spasiti!

Djevojka strastveno ogrli mladića i koraknu tada natrag: - Sutra nam poruči da znamo biti spremni. A sada idi, vezir može svaki čas nadoći.

- Pogledaj me još jedanput tim očima iz kojih mi se raj osmijeva - reče beg Zlatarević i pristupi k djevojci, prihvati ju čvrsto za meku ruku.

Zejna uznese smiješeći se lijepe svoje oči prama begovu licu, koji ju žestoko privinu na grudi. - Čuješ li kako mi srce kuca, kako ti priča o svojoj ljubavi - govoraše mladić u zanosu svoje strasti, posipljući žarkim poljupcima rumeno lice djevojčino.

- Zejno! - ču se sada glas hanume iz kuće i dvoje se mladih u trenuće razminu.

- Dakle sutra! - dobaci još Zejna begu, umičući u kuću. - Ne zaboravi!

Vrata se za djevojkom već zatvorila, a beg Zlatarević još stoji na istom mjestu kao kameni stup i pilji očima pravcem kud je umakla vezirova kći. - Zašto baš morade biti Osmanlijka koja uspiri ljubav u meni? - upita sama sebe i laganim korakom izađe iz dvorišta.

Sutradan priredi beg Zlatarević sve što bijaše nužno za bijeg: konje, odijelo i vođu. Znajući da Husein-kapetanu, vođi ustanika, nije nimalo stalo do sužanjstva vezirova, latio se beg Zlatarević bez ikakove bojazni toga posla. U noć, u doba jacije, izađe iz kuće gdje bijahu zatvoreni sužnji beg Zlatarević s vezirom koji bijaše odjeven u obično odijelo kakova bosanskoga bega ili spahije; za njima, isto tako odjevene, iđahu još dvije osobe: hanuma i kći vezirova. U muškim haljinama izgledahu one kao dva mlada muškarca, kao sinovi Morali-paše. Beg Zlatarević idući neko vrijeme ulicom punom ljudstva, zakrenu najedanput puteljkom koji je između bašča vodio u polje. Ugasivši fenjere požure se bjegunci što su brže mogli. Za kratak čas stignu na prosto polje gdje ih je s konjima čekao uzdan muhamedovac što ih je imao voditi na njihovu bijegu.

- Sad smo na meti - reče beg Zlatarević prama veziru - ovaj čovjek je pouzdan i odvest će te do Stolca gdje sjedi Ali-aga Rizvanbegović, tvoj iskreni prijatelj i vjeran sluga sultanov. Tamo ćeš naći sigurno utočište i on će naći puta da te otpremi u Stambul. Sad ostaj zbogom! - I pruži desnicu veziru koju ovaj živo prihvati.

- Tvoje dobro djelo - reče ganuto vezir - neću nikad zaboraviti i sultan će znati za nj. Tko zna neće li ti to kada koristiti.

Beg Zlatarević mučao je mukom i nijemo motreći preda se slušao kako se, blagosivljući ga, praštaju s njim hanuma i lijepa Zejna. Vezir pomože ženi svojoj da uzjaše na konja, a beg Zlatarević priđe da pomogne Zejni; nu ova se vinu hitro poput vjeverice i sigurno sjeđaše već u sedlu. Mladi beg ne mogaše se suzdržati da ju ne uhvati za ruku: - Pošla zbogom, Zejno - reče u brzini čuvstvenim glasom - kad se vojna svrši, doći ću u Stambul po te.

- Treba da se požuriš, moj junače - odvrati mu djevojče posve veselim glasom - jer ako me Osmanlije vide, mogli bi me tebi preoteti.

Begu Zlatareviću ne svidješe se ove riječi djevojčine, ni veselo njezino držanje na rastanku, nu nije imao prilike da joj išta primijeti, jer je Morali-paša već sio na konja i pozvao Zejnu da pojaše naprijed za vođom. Još jedanput pozdrave se nakratko bjegunci sa svojim izbaviteljem i brzim kasom odjure preko mostarskoga polja prema Stolcu.

- Biva da sam nosio guju u njedrima! - promrmlja mladi beg, vraćajući se s polja u grad - nu vidjet ćemo da li je vjera ili nevjera! - I zamišljeno vrativ se u konak, leže zlovoljan spavati. Gotovo cijele noći ne mogaše usnuti, tako bijaše uznemiren s čudna držanja Zejnina na rastanku. Malo je što na svijetu tako vredovno kao što je ljubeće srce u čovjeka! Sutradan kad je sunce već visoko odskočilo, pođe beg Zlatarević da po navadi tobože prividi što radi sužanj ustanički. Dakako vezira ni njegove porodice ne nađe. Naoko iznenađen poleti beg Zlatarević u Huseinov konak da ovomu javi bijeg vezirov. Došavši tamo nađe Huseina u društvu s više vojvoda bosanske vojske.

- Nosim ti zao glas, kapetane - reče beg Zlatarević prama Huseinu, vezir nam je utekao. - Vojvode među kojima bijaše i beg Teskeredžić, iznenadi ta vijest, pače ih ozlovolji.

- Kako si ga tad stražio, momče? - otrese se ljutito beg Teskeredžić na bega Zlatarevića.

- Ramazan je, čovječe - odgovori mirno ovaj - nisam mogao vazdan uza nj stajati, a moji stražari tko zna jesu li pouzdani, ja ih ne poznajem.

Na taj odgovor umuknuše prigovaratelji jer u tom odgovoru moglo je biti dosta istine.

- Uzmi ljudi koliko misliš da će trebati - progovori sada posve ravnodušno Husein-kapetan - i odredi potjere na sve strane, pa mi dođi javiti što si opravio. - Moglo se vidjeti da je Huseinu posve svejedno bilo što je vezir umakao, pa je i potjeru preko volje odredio samo da ne ozlovolji svojih drugova koji su držali da im je prisutnost vezirova od neocjenjive koristi.

Beg Zlatarević učini po zapovijedi. Na sve strane razasla potjere, a on sam, uzeo dvadeset hitrih konjanika, pojuri prama Stolcu, znajući dobro, da se neće putem namjeriti na vezira koji je sigurno pred zoru morao stići u Stolac. Nu trebalo je na izliku i to učiniti.

Oko podneva stadoše u Mostar pridolaziti ustaničke čete iz donje Hercegovine. Najprije stiže beg Kapetanović iz Vitine, zatim Alaj-beg Čengić iz Lipnika, vodeći sa sobom preko hiljadu kršnih junaka. Za ovima dođoše Nikšićani i Trebinjci, žedni boja i osmanlijske krvi. Husein-kapetan i njegovi drugovi bezi i kapetani u Mostaru izađoše u susret došljacima i veselo dočekaše nove čete, izljubivši se kao s braćom s njihovim vođama.

Nikšićani i Trebinjci imahu među sobom i nekoliko ranjenika koje su na kolima u Mostar dopremili.

- Što se je s ovima zbilo? - upita u čudu Husein-kapetan.

- Ovo je prva krv u našoj vojni proti Osmanlijama - stade pripovijedati Sulejman-aga Avdagić iz Nikšića. - Došavši mi Nikšićani i Trebinjci do Stolca uniđe nas nekoliko u kulu k Ali-agi Rizvanbegoviću i pozovemo ga da nam se pridruži. On na to plane kao živa vatra i zaprijeti nam da će nas s reda povješati dati ako odmah ne odemo iz njegove kule. Vidjevši da ne ima šale s tim čovjekom, mi doista mirno odemo iz kule, a on dade zatvoriti gradska vrata i dovuče topove na bedeme. Kad su naši čuli što se nama dogodilo, razjare se kao lavovi i nasrnu na kulu. Ali-aga bijaše pripravan i dočeka nas žestokom vatrom iz pušaka, pače naperi proti nama i topove. Razboritiji uvide sada da bi izgubili i mnogo ljudi i vremena dok bi svladali toga tvrdokornoga osmanlijskoga prijatelja, zato pregorjevši uvredu, digosmo se dalje na put ponesavši sa sobom ove ranjenike.

- Pustimo ga neka ima svoju volju; jedna lasta ne čini proljeća, i jedan Ali-aga neće pomoći Osmanlijama, a vjere mi ni nama odmoći - primijeti Husein-kapetan koji se od stolačkoga bega nije drugomu ni nadao.

Sad bijahu sve čete sabrane i trebalo je još samo poći u Sarajevo, tamo se združiti s Podrincima i Sarajlijama, pa tada na Novi Pazar krenuti proti Stambulu.

Pred akšam, prije sunčanog zalaza, dođe beg Zlatarević k Huseinu u konak i javi mu da su se potjere vratile praznih ruku.

- Neka ga voda nosi! - bijaše sve što je Husein-kapetan na to primijetio.

Beg Zlatarević sjede na dušek do Huseina i uhvativši ga za ruku progovori povjerljivim načinom:

- Pobratime, ne bi lijepo bilo da ti jednu stvar zatajim.

- A ti zbori! - odvrati kratko Husein.

- Moram ti ispovjediti da sam ja glavom pustio vezira na slobodu.

- Ti?... - upita ponešto u čudu Husein svoga pobratima. - Što te je na to ponukalo?

- Zaludiše me crne oči! - odgovori prostodušno mladi beg i stade pripovijedati svomu pobratimu kako je zavolio Zejnu, kako ga je djevojka sklonula da ih spasi iz sužanjstva i, napokon, kako se je ravnodušno s njim rastala.

- Kakvo djelo, takva plaća, pobro! - reče Husein čuvši cijeli događaj. - Ljubav Osmanlijke varava je kao dražestan san. Čovjek se od nje prerano osvijesti. Na jeziku imaju med, a u srcu otrov. Nas Bošnjake drže one za divljake, pa nas i preziru. Traži ti, bolan, djevojku u svom plemenu i nećeš se kajati. Ali sada nije tomu hora. Opasao si sablju i zajahao konja od mejdana, zar je prilika da ideš ašikovati mjesto da se sokoliš za junačke mejdane? Baci iz pameti tu djevojku i vidi radije nije l' ti zarđala sablja u koricama?

Beg Zlatarević odvrnu zažareno lice na stranu. Bijaše posramljen u četiri oka, kao nikad u životu.

- Upamtit ću tvoje riječi - progovori beg Zlatarević, ustavši s dušeka - samo te zaklinjem ne misli da sam se poženštio. - I htjede da ispane iz sobe, nu u taj čas hrupi unutra zaprašen tatarin s Ali-pašom Vidaićem i poklonivši se smjerno, predade jedno pismo Huseinu.

Husein-kapetan stade čitati pismo i oči mu se stadoše krijesiti neobičnim plamenom. Pročitavši pismo skoči na noge i okrene se prema begu Zlatareviću pa reče: - Bit će skora zgode da to pokažeš, što si sada rekao. - Nato mahnu rukom i tatarin ispadne iz sobe.

- Braćo - produži Husein - piše mi naša uzdanica Škodra-paša da se je digao s četrdeset hiljada proti sultanu. Kara Feisija je već krenuo na čelu kerdžalija u Bugarsku. Paša nas poziva da odmah krenemo i sjedinimo našu silu s njegovom.

- Kad ćemo, pobratime? - upita Ali-paša Vidaić, mašiv se grčevito za balčak svoje krivulje.

- Sutra, desno krilo moje! - odgovori veselim glasom Husein. - Sva vojska ima sutra krenuti put Sarajeva, a odonud ćemo dalje u sveti boj za našu vjeru i slobodu.

Sva trojica pođu nato iz konaka među vojsku gdje proglase poruku Škodra-paše i zapovijed Bosanskoga Zmaja da ima sutra sva vojska krenuti u Sarajevo.

Neopisiva radost zavlada u četama; sve je klikovalo kao na pozdrav krvavoj borbi za oslobođenje Bosne od osmanlijskoga jarma.