VI Zmaj od Bosne —  VII.
autor: Josip Eugen Tomić
VIII


U Beogradu događahu se važne stvari. Mjeseca kolovoza 1830. stiže carski berat iz Stambula kojim se Miloš Obrenović imenuje nasljednim knezom srpskim. Tim se ispuni najvruća želja Miloševa, jer je sada njegovoj porodici bila osigurana vrhovna vlast u Srbiji. U isto gotovo vrijeme stiže i carski hatišerif koji dozvoljava Srbima razne slobode, po kojima su oni sada mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru, birati sudije i upravljače svojoj zemlji, podizati škole, bolnice i tiskare, izdavati putne listove za svu carevinu. Osim toga bilo im je zajamčeno da osim godišnjega danka nemaju ništa plaćati otomanskoj Porti, da osim posada u tvrđavama nisu dužni trpjeti Turaka u svojoj zemlji, i napokon, da se ima sav turski posjed izručiti domaćim ljudima da njim upravljaju. Te slobode podijelio je sultan Mahmud "pokornoj raji" pod uvjetom da "ipak ostane njegovim podložnikom".

Pun radosti razasla Miloš u sve nahije pozive na skupštinu, urečenu na dan sv. Andrije na Vračaru, gdje se je imao pročitati carski hatišerif, a poslije toga Miloš Obrenović pomazati za nasljednoga kneza Srbije. K toj rijetkoj slavi pozva Miloš više odličnih gosti, kao Morali-pašu, vezira bosanskoga, Vehidži-pašu vidinskoga, Ali-pašu Vidaića, koga je u pismu nazivao svojim "dragim susjedom". Iz Bosne dobilo je takove pozive više begova i kapetana koji bijahu poznati s Milošem. Bijahu to gotovo sve sami pristaše novoga reda, naravni saveznici kneza Miloša koji su skupa s njim željeli da se čim prije stegnu sloboštine bosanskih begova i kapetana. Ali-paša Vidaić nije se međutim osobno odazvao pozivu, bojeći se zavjere proti sebi, već je poslao tamo svoga bratića Mahmud-agu. Nu da i nije bilo straha pred nevjerom, teško bi se on bio odijelio od svoje kuće u kojoj je uživao najveću radost dosadanjega svoga vijeka. Mejra mu je prije godinu dana porodila sina i on je od to doba sav preporođen; čestoput na dan prigleda čedancu i srce mu se topi od radosti, kad mu se ono osmiješi, kad ga "babom" zove, ili kad nesigurnim korakom, ispruženih ručica k njemu tetura. I mlada majka raduje se čedu, privija ga na svoje grudi i posiplje cjelovima i suzama, koje pomiješani osjećaj materinske ljubavi i sjete izmamljuje njezinim očima. Za nju je to djetešce najjača utjeha i ona je najsretnija kad nasamu može oko njega tetošiti i tepati mu slatke riječi. Ali-paša vidi to i u njem se budi nada da će to nevino čedo biti anđelom izmiriteljem među njim i majkom i da će ljubav što ju goji Mejra naspram čedu, istisnuti iz njezina srca ljubav koja ju je dosele činila nesretnom. Nu varava bijaše ta nada, jer ljubav prama čedu, i ljubav prama dragomu, ima svaka svoj korijen, svaka svoje tlo u srcu ljudskom, tako razdaleko jedno od drugoga, da jedna ljubav drugoj rastući nahuditi ne može. Jednoga krasnoga dana u prvoj polovici mjeseca rujna, kad je sunce već naginjalo na zapad, šetao je Ali-paša po dvorištu u hladu grabrovih stabala što bijahu duž gradskoga zida zasađena. Neugodne misli motaju mu se po glavi i kine mu dušu. Misli o nepromjenljivoj hladnoći Mejrinoj, o nemilosti sultanovoj i progonu koji je već započet svrgnućem njegovim kao glavara zvorničkoga pašaluka; misli o budućnosti svoga čeda koje mu je sada prva svetinja na zemlji. Uto hrupi u dvorište više njegovih slugu i jave mu da je u varoš ujahao bratić mu Mahmud-aga s još jednim drugom koji mora da je bogat beg, ili paša, jer da ima uza se sjajnu pratnju, ter sada oba jašu gore u grad.

Ali-paša išeta na gradska vrata i stade svojim dobrim okom motriti jahaoce koji su se uz brdo penjali. Trojica jahala su naprijed. Jedan bijaše nedvojbeno Mahmud-aga, njega je najbolje poznavao. Kad stigoše bliže, upoznade i drugoga konjanika s desne strane: bijaše to Memić-aga, ajan srebrenički. Nu trećega došljaka, kad su već i posve blizu bili, nije poznavao. Ovaj zaustavi konja tik pred Ali-pašom koji ga radoznalo gledaše, pozdravi vrlo uljudno gradskoga gospodara i sjaše s konja, koga odmah jedan sluga iz pratnje prihvati. Bijaše to čovjek vremešan, crne brsti u licu, i crne, ali već dosta prosijede brade. Lice mu bijaše ljubezno i privlačivo, osobito kad bi počeo govoriti, jer tad su mu se usta obično smiješila. Bijaše to naoko čovjek veoma sladak, nu dobar poznavalac ljudi pogodio bi odmah da spada u onu vrst slatkih pojava kojim bezazleni ljudi smjesta, na najveću svoju štetu, povjeruju.

- Ja sam vezir Bosne, Morali-paša - predstavi se vrlo uglađeno i slatko nepoznati prihodnik koji je u Stambulu imao prilike naučiti franačke adete. - Vraćajući se iz Beograda, vruće sam poželio da te pohodim, čestiti Ali-pašo, jer želim da postanemo dobri prijatelji, kao što jesmo pravi muslimani koji slušaju jednoga cara i boga.

Ali-paša začudi se tomu posjetu i isprva je bio u očitoj neprilici što da odgovori. Za čas, pošto se je sabrao, pokloni se duboko veziru i umoli ga da pođe u njegov konak. Vezir, Mahmud i Memić-aga, pa Đul-aga sarajevski, koji bijahu u vezirovoj pratnji, zatim vezirov haznadar, pođu gore u dvore. Momčad iz pratnje smjesti Ali-paša u prvom gradskom dvorištu, gdje se ubrzo upozna i stade zabavljati s Ali-pašinim momcima.

Srdačnom gostoljubivošću podvori Ali-paša svoje goste, davši im pripraviti obilnu večeru. Na srebrenim činijama nošahu sluge raznovrsna bosanska jela, kao jušad, pilav, pitu i napokon cijelo pečeno janje. Muhamedovci brzo jedu, zato kod večere malo se je pripovijedalo o tom što su putnici vidjeli u Beogradu. Nu poslije večere, kad bješe donesen čibuk, kava i šerbet, počeše putnici pripovijedati o svečanosti kojoj su glavom prisustvovali.

- Do osam hiljada ljudi iz svih krajeva Šumadije - uze pripovijedati Đul-aga, davni prijatelj Miloša kneza - sabralo se da vidi tu rijetku svetkovinu. Razapeli šatore pred Beogradom, i tu prenoćili, a kad je granulo sunce, pođe sve veselo i u svečanim haljinama na Vračar da vidi što će dalje biti. Tu je već čekao knez Miloš sa svojim senatorima i cijelom skupštinom. Ne potraja dugo i uz sjajnu pratnju, u kojoj bijasmo i mi, dojaše Husein-paša beogradski, noseć zastavu sa tri tuga, i pozdravi raju. Knez Miloš pade na koljena, primi iz njegove ruke hatišerif kojim se Šumadincima daju slobode, poljubi ga i izruči svomu senatoru koji ga glasno pročita pred narodom. Sve stalo od radosti klicati, grliti se i cjelivati. Blagosivali i sultana koji je napokon uslišao njihove želje. Sutradan već, dobivši hatišerifom slobodu svoje vjeroispovijesti, iznesu odnekud Vlasi svu silu zvona i stanu kao pomamni u njih udarati. Na taj sijaset grnu malo i veliko u crkvu i tu vladika pomaza Miloša za kneza, tobože da se zna da je on i voljom boga đaurskoga postao "vladarom". Sad je Miloš u svojoj zemlji čitav gospodar, a Šumadija je za nas izgubljena, jer, što je Turaka, valja da se odonud seli.

- Sve je to djelo Moskova - primijeti Memić-aga - a i mi smo Bošnjaci tomu krivi. Da se prije dvije godine nismo razišli, već ma i drugim putem krenuli proti Moskovu, ne bi do toga došlo. Ali-paša se namrgodi, čuvši što reče Memić-aga, i pokaza tim da mu nije po ćudi slušati takav govor. Vezir, da stvar popravi, umiješa se u razgovor i progovori:

- Okolnosti su bile tomu krive. Vezir Avdurahim, moj predšasnik, nije bio dobro gledan u zemlji, pa zato je onako ispalo. Da su Bošnjaci imali tada vezira po svojoj volji, oni bi bili izbavili sultana iz nevolje.

- Tako je, upravo tako! - povladiše Đul-aga i Mahmud-aga, dok je Ali-paša očito obradovan s tih riječi ispod oka pozirao na vezira.

Kad su se umorni putnici počeli razilaziti svaki u svoju sobu na počinak i jedan drugome zaželi "laku noć!", zaustavi vezir Ali-pašu kod sebe i pozva ga da do njega sjedne na dušek. Znalično čekao je Ali-paša što će biti. Vezir poče iza male stanke ovako govoriti:

- Nisam dosada imao prilike da govorim s tobom u četiri oka i pouzdano, zato sada dobro slušaj što ću ti kazati. Ti si, kako znaš, svrgnut kao paša zvorničkoga pašaluka jer si careve komesare i izaslanike kneza Miloša koji su bili poslani da urede granice među Bosnom i Srbijom dao okovati u gvožđa i bacio u tamnicu ter otpravio preko međe. Trebaš znati da je sultan morao tako s tobom uraditi jer je to tražio moskovski poslanik u Carigradu. Nu, istinu govoreć, sultanu je drago da si onako uradio, jer mu nije moglo biti pravo da se išta od Bosne, careve zemlje, otkida i pridaje Srbiji koja već i nije njegova. Zato te nitko nije napastovao ovdje kad si usprkos carskomu fermanu tu ostao. Ali fermanu se moraš ipak pokoriti, nu ne boj se - poče vezir tiše govoriti - izgubiti nećeš ništa. Mjesto zvorničkoga pašaluka dobit ćeš srebrenički koji je veći i bogatiji; ako imaš tvrdi grad ovdje, imaš i tamo, zamjena je nikad bolja. Pa onda, kad tamo budeš neko vrijeme i pokažeš se vjernim sultanu, ja ću prvi govoriti za to da te imenuje vezirom Bosne. Ja znam da ni meni nije ovdje opstanka; Osmanlija sam, a od tih zaziru Bošnjaci. Još malo, pa ću valjada i ja otići, - a onda samo do tebe stoji da ti pane u krilo zlaćena jabuka.

Morali-paša govoraše tako slatko, tako prostodušno, da je mladi Ali Vidaić posve vjerovao njegovim riječima. Kad se obećaje čast i korist, prevare se i ljudi koji nisu baš lakomi na to, a kamoli neće čovjek koji za tim teži. Takav bijaše Ali-paša Vidaić. Čuvši zato što je rekao vezir, bijaše sav presenećen i u radosnoj smetnji prihvati i poljubi rub kaftana vezirova.

- Hvala ti, svijetli gospodaru! - promuca Ali-paša. - Ja znam da me tvoja moć može podići.

- To će mi biti prva briga čim se kući vratim. Dotle potrpi se i čekaj. Neće dugo trajati. - U tom se raziđu. Kad je Ali Vidaić već izišao bio napolje, nasmija se pakosno lukavi Osmanlija i reče: - Dobro da je tako lakovjeran taj bosanski pas. Siguran sam da će se uloviti u zamku koju ću mu lijepo nastaviti.

Ali-paša, izišav iz sobe od vezira, postade na otvorenom trijemu svoga konaka. Bijaše silno uzrujan: "Ti ćeš biti bosanskim vezirom!" zujalo mu neprestano u ušima. Nasloni se na jedan stup trijema i složi ruke na prsima. Od istoka pomaljaše se iznad srpskih planina pun mjesec, rasvjetljujući čarobnim svjetlom svu okolicu. Šum divlje Drine udaraše u uho Ali-pašino, a hladan jesenski vjetrić duhaše mu u ugrijano lice. Čari prirode još jače razigrali živu maštu mladoga paše. "Da, ti ćeš biti vezirom!" govoraše u sebi. "Za čim čovjek teži, to navadno i postigne. Kad je ubogi dobrinjski govedar mogao postati srpskim knezom, zašto ne bih mogao postati bosanskim vezirom ja, potomak slavnoga roda, nasljedni beg zvornički, paša velikoga pašaluka?" Ovakove misli i osjećaji zaokupiše glavu i srce Ali-pašino, ne dajući mu oduška. U velikoj uzrujanosti, razigran slatkim snovima zamaknu u svoju sobu i spremi se na počinak.

Sutradan, pošto bijaše sunce već dobrano odskočilo, krenu dalje Ali-pašini gosti. Beg zvornički, metnuo na se svečano odijelo da je sav sjao u srebru i zlatu, zajaše svoga vatrenog čilaša da isprati do izvan grada poglavicu zemlje, novoga vezira. Pustio se s grada dolje u varoš, među pune ulice svijeta koji se bješe zgrnuo da vidi glavu zemlje, sultanova namjesnika. Prijaznim okom motri vezir svjetinu od koje se neki duboko klanjaju, a neki u velikom strahopočitanju i ničice padaju. Ugledniji pristupljuju s pognutom glavom i usuđuju se cjelivati rub vezirova kaftana. Isprativ Morali-pašu iz grada, oprosti se s njim Ali Vidaić na najljubezniji način, a tako i s ostalim gostima: Memić-agom i Đul-agom sarajevskim i zatim se u skoku vrati natrag u svoj grad. Mahmud-aga imao je po nalogu Ali-paše otpratiti vezira do vode Drinače, otkud je vezir imao nastaviti put na Vlasenicu i Sarajevo u Travnik. Na rastanku reče vezir Mahmud-agi: "Drži se valjano kad dođe zgoda. Takove prilike su rijetke." I Memić-aga i Đul-aga rekoše sličnih riječi Mahmud-agi, koji obeća da će se kako valja ponijeti. Bijaše očito da ova četvorica bijahu glede nečega u dogovoru.

Od toga vremena tekli su Ali-paši dani s početka u spokojnom, a poslije u nestrpljivom očekivanju. Ta kazao mu je vezir: potrpi se i čekaj; neće dugo trajati! a prošla su već dva mjeseca, a željno izgledana fermana još uvijek nema. Već je nastala zima. Studeni vjetar ogolio stabla do zadnjega lista i mraznim svojim dahom ukrutio površinu zemlje. Ali-paša bješe već izgubio svu nadu, i bijaše uvjeren da se je vezir Morali-paša s njim samo našalio, ili ga lukavo iskušati htio. Nu doskora uvidi da se je varao. Oko polovice mjeseca studenoga stiže u Zvornik isti onaj tatar vezirov koji bješe pred godinu dana predao Ali-paši carev ferman o njegovu svrgnuću. Sad je donio drugi ferman kojim se Ali Vidaić, nasljedni beg zvornički, imenuje nasljednim pašom srebreničkim. Bijaše to veliko odlikovanje, krasna prilika za još veće časti i bogatstva. Dosada bijahu Vidaići nasljedni gospodari samo jednoga grada, a odsada pade im u nasljedstvo cio ogroman pašaluk. Slava, sjaj i mogućstvo Vidaićeva roda tim je osigurano. Tako je mislio mladi Ali-paša primivši carski ferman, i u velikoj radosti istaknu na najvišoj kuli grada obiteljsku svoju zastavu i dade u počast sultanovu fermanu ispaliti pedeset hitaca iz topova koji su ležali na gradskom bedemu. Po varošu puče odmah glas da je Ali Vidaić postao pašom srebreničkim i da će ostaviti grad zvornički, baštinu svojih djedova i prebivati u Srebrenici. Zvorničanima bilo je žao za svojim mladim gospodarom jer su ga štovali i ljubili kao junaka, kao dobra i pravedna gospodara i kao potomka drevna i glasovita roda koji je tim gradom od prastarih vremena vladao.

Mali Ahmet - tako se zvaše po starijem bratu svoje majke sinčić Ali-pašin čujuć grmljavinu topova od koje se cio grad potresao, pritulji se plaho uz majku i dršćući slušaše gromornu tutnjavu.

- Ne boj se, zlato moje! - govoraše mu Mejra smiješeći se. - Tvoj se babo veseli da je dobio za te veću baštinu. Dao bog da budeš silan i slavan i - dodade tišim glasom - mnogo sretniji od tvoje majke. - Amen! - reče Jurka.

Vesela lica uđe u sobu Ali-paša. Opazivši ga sinčić pritrča k njemu i obuhvati ga oko nogu svojim ručicama. Ali-paša pusti se na dušek do Mejre i posadi dijete na koljeno; dijete tepajuć kazivaše ocu kako vani gruvaju topovi, da se je Ali-paša od srca smijao svojemu miljencu.

- Sultan mi je oprostio - stade Ali-paša govoriti napram Mejri pošto je Jurka izašla iz sobe - štoviše, on mi je iskazao i veliku milost kakove već dugo ne pamte u Bosni. Postao sam nasljednim pašom srebreničkim što nije mala stvar. Zašto je skadarski paša Mustafa Bušatlija danas tako silan da isti Stambul pred njim dršće? Zato, jer mu od vjekova obitelj drži kao nasljedan skadarski pašaluk. Tako će, ako bog da, osiliti i rod Vidaića i brojiti se za koje vrijeme među prve porodice u Bosni.

- Radujem se da se je ispunila tvoja vruća želja, gospodaru - reče Mejra, vezući sitan vezak - i da ti je sultan oprostio. Sada ćemo mirniji biti i neću se bar ja bojati sultanove osvete nad nama.

- Sad se ne imaš više ničega bojati, jer mjesto osvetom, sjetio me se je sultan milošću svojom. Hvala mu na tom. Ja i moj rod bit ćemo mu zahvalni.

- Kad si odlučio krenuti u Srebrenicu, gospodaru?

- Ove zime neću odovud kretati. Bit će i tebi povoljnije ako krenem s proljeća.

- Jest mi povoljnije, Ali-pašo; po zimi je tegotno putovati.

I ostade na tom da će Ali-paša Vidaić s proljeća krenuti u Srebrenicu i preuzeti u svoju vlast onaj pašaluk.

Begovi i kapetani bosanski nemalo se presenetiše da je Ali Vidaić postao nasljednim pašom srebreničkim. Prijatelji sultanovi radovahu se tomu, imajući uvjerenje da je sultan tim načinom predobio za sebe mogućega protivnika; dok su ga otpornici s kojima je do posljednjega časa Vidaić držao kleli kao odmetnika i izdajicu koji je za sultanov dar izdao svoju braću i prijatelje, samo da ugodi svojoj pohlepi za bogatstvom i časti. Među prijateljima sultanovim bijaše ipak jedan koji je o Ali-paši Vidaiću sudio isto onako kao i protivnici cara Mahmuda. Taj čovjek bijaše kapetan u Gradačcu Husein-beg, nesuđenik Ali-pašinice.

Zavlada prava zima. Duboki snijeg pokrio zemlju i čuvao blago prirode, dok se ona s proljeća ne prene oda sna da uzradi ojačanom snagom. Ali-paša, čim je okopnio snijeg i topli proljetni vjetrovi osušili zemlju, napisa list Memić-agi, ajanu srebreničkomu, gdje mu javlja da će za mjesec dana stići u Srebrenicu i uzeti pod svoju vlast pašaluk koji je dobio od sultana. Ulak koji je odnesao to pismo Memić-agi, donese natrag odgovor od ovoga. Ali-paša snebi se od čuda, pročitavši kratki, ali odrješiti odgovor Memićev: "Dosele sam ja zapovijedao u Srebrenici" glasio je odgovor, "a jer nisam svrgnut, zapovijedat ću i dalje. Gospodara nad sobom neću trpjeti, a misliš li da tebi carski ferman daje pravo od moga jače, ti dođi". U ono vrijeme takovo izazivanje nije bilo ništa neobična. Sultanova i vezirova moć bijaše tako slaba da je svaki radio što ga bijaše volja. Kapetani i begovi bosanski vodili su među sobom čitave porodične ratove, a vezir je morao mirno gledati krvave borbe, ne imajući snage da se umiješa i uspostavi red. Memić-aga bio je oduvijek vjeran pristaša cara Mahmuda, uzdanica njegovih vezira u Bosni, od njega bar ne bi se bio niko nadao da neće priznati pašom onoga koga je sultan imenovao; pa ipak bilo je tako!

- Valja sablju opasati! - reče Ali-paša razmišljajući i razasla po varošu i okolici svoje momke koji sazivahu junake pod barjak svoga gospodara, a proti njegovu dušmanu. Za tri dana sabra se u gradu hiljada kršnih junaka koji se drage volje odazvaše pozivu Ali-pašinu. Ovaj bijaše već posve spreman na polazak. Mahmud-agi svomu bratiću preporuči ženu i dijete da pazi na njih dok se on po njih vrati iz Srebrenice kad odonud istisne Memić-agu. Mahmud obeća da će paziti na njih kao na oko u glavi. Nato uniđe u saračanu, pripasa britku sablju svojih djedova, zataknu u visoki pas dvije krasne ledenice i srebrom okovani handžar, te oružan tako stupi u sobu Mejrinu.

- Ostaj zbogom! čuvaj mi sebe i dijete. Oboje vas ima na brizi djever Mahmud! - To reče, ogrli ženu i poljubi ju u čelo među oči, pak pristupi k sinčiću, podiže ga snažnim rukama k sebi i vatrenim cjelovima izljubi. Na to se okrenu i ganut ispade iz sobe.

- čuvaj se, gospodaru! - promuca Mejra za njim i dvije suze odroniše joj se niz lice. Ni sama pravo ne zna zašto joj je onako teško pri srcu, zašto suze roni. Je li ju boli da ne može ljubiti vojna koji tako nježno ljubi nju i dijete njezino? Ili ju rastužila misao zašto da nije Husein onaj koji se s njom oprašta, grleći nju i dijete? "Oh kako bi bila s njim sretna!" pomisli u sebi Mejra, "i takav rastanak s njim godio bi srcu momu, jer bi na njegovoj grudi mogla zaplakati i slušati iz njegovih usta milo tješenje, najslađi govor ljubavi!"

U gradskom dvorištu dočekaše vojvode Ali-pašu, koji, uzjahav na konja, spusti se u varoš, a otud odjuri na poljanu pred varošom gdje ga je četa spremna čekala. Za nekoliko časova čuli se talambasi i svirale i četa žurnim korakom krenula put Srebrenice. Da ne umori svojih ljudi, dao je Ali-paša da se četa u svom hodu na više mjesta odmori i jelom i pićem okrijepi. Noć sprovedoše pod vedrim nebom, kao pravi vojnici, razapeli šatore i naložili stražarske vatre. Ranim jutrom krenu Ali-paša dalje i kad je polazio iz Ljubovije, otkuda ima samo još dva sata do Srebrenice, razredi što opreznije prednje straže koje su imale paziti da četa ne pane u zasjedu, ili nenadano ne nabasa na neprijatelja. U Ljuboviji čuo je naime Ali-paša da je Memić-aga već duže vremena spreman na otpor i prije dva dana, kad mu je iz Zvornika od nekoga prijatelja dopao glas da Ali-paša kupi četu proti njemu, da je sabrao pod svoj barjak hiljadu Turaka i pet stotina raje.

Prednje straže, idući polagano jedan sat naprijed, stignu u uzak klanac, kao od naravi stvoren za zasjedu. Oprezno i držeći u ruci kubure s nategnutim orozom, zađu u gusti grmak i kukrik, čim bijaše zaraštena desna i lijeva strana klanca. Ujedanput puče puška. Jedan od prednjih stražara nabasa na zasjedu i bude pogođen ubojitim zrnom. Prasak puške, krik ranjenika smete prednje straže Ali-pašine. One se saberu i stanu oprezno, zaklanjajući se drvljem i grmljem uzmicati. Konjanici koji za njima jezdijahu kao potpora prednje straže, čuvši što se zbilo, pojure brzo natrag da jave Ali-paši koji je bio uz glavnu četu, da ne silazi s njom u klanac. Nu čim se počeše vraćati, stanu kao iz zemlje nicati Memić-agini ljudi s jedne i druge strane klanca, sipajući smrtonosna taneta na uzmakle. Većina ih zaglavi u zlokobnom tjesnacu i samo dvojica-trojica izniješe žive glave ter javiše svomu vođi nesretni događaj.

Ali-paša, poznavajući dobro tu okolicu, zapovjedi četi da komad puta uzmakne, a tada povede ju uz planinu, uvjeren da tako mora zaći za leđa Memić-agi. Lakim trudom i pješaci i konjanici uspeše se na sljeme strme planine, jer Bošnjaku je šala verati se uz steće planine, a bosanski konj poznat je na daleko i široko kako se vješto umije penjati uz najveće strmine i spuštati se niz užasne provalije. Četa Ali-pašina sigurno bi i bila zašla Memić-agi za leđa, nu kad se je ovaj uvjerio da Ali-paša ne zalazi u klanac, pače da nadaleko nema ni traga njegovoj četi, pogodi odmah što njegov protivnik namjerava i krenuvši četu iz klanca odluči da će dočekati Ali-pašu u dolini koju su sa svih strana obuhvaćali brežuljci ogranaka planinskoga lanca što se vije oko Srebrenice. Ali-paša se začudi kad spuštajući se niz planinu nigdje ne nagazi na neprijatelja. Dade razvidjeti sav klanac, nu taj bijaše posve čist. Kad se uvjerio da su mu leđa i bokovi sigurni, krenu naprijed po obroncima planine koji valovito padahu u ubavu dolinu. Sad istom opazi da se je Memić-aga povukao natrag sa svojom četom i na protivnoj strani posio brežuljke koji gospoduju nad putem što vodi u Srebrenicu. Položaj Memić-age bijaše tako zgodan i Ali-paša uvjeri se na prvi pogled da tu neće preostati ino nego na juriš oteti ta mjesta i tada nezaustavno goniti dušmana do Srebrenice.

Zaklanjajući se gustom šikarom od ljeskovine, dovede Ali-paša svoje pješake podno brežuljka na kom stajaše glavna sila Memić-agina. Čim ih ovaj opazi, pozdravi ih gradom taneta. Ali-paša, koji je svoju četu razdijelio na manje dijelove, zapovjedi da se juriša. Zvorničani ispale šarke na dušmane, potegnu ljute handžare iza pasa i uz gromovitu viku "Alah" polete uz brdo. Za nekoliko časaka pomiješale se obje neprijateljske čete u krvavoj borbi. Puške prestale pucati i samo katkad zapraska po koja kubura, nu zato handžar sijeva po zraku, šireći smrt i pokolj na jednoj i drugoj strani. Uz bojnu viku "Alah" čuje se jauk i pomaganje ranjenika i cika napadača kojom svaki sebe sokoli i podjaruje. Zvorničani navališe tako žestoko, biju se tako uporno, da su za četvrt sata odronili niz brijeg glavnu silu Memić-aginu. Sada priskoči u pomoć odio koji je čekao spreman na visočini s druge strane puta. Bijaše to ponajviše raja koju je Memić-aga oružao i u boj poveo. Oni koji su bježali, i oni koji su pritekli u pomoć, sastave se na putu što je između oba brijega kroz prodol vodio prama Srebrenici. Tu se sada bitka nastavi, a puške i kubure počnu iznova grmjeti. Obje čete bore se sada junački i nijedna ne uzmiče ni za stopu. Ali-pašu razljuti ta neizvjesnost i on pozva konjanike svoje koji su čekali u zakloništu izvan puškometa da navale. Tri stotine čilih konjanika polegnu po vatrenim svojim konjima i golim sabljama u ruci nalete kao zmaji na Srebreničane. U njihovim redovima zavlada metež i strava. Nekoji se očajno brane, neki, pobacavši oružje, daju se u bijeg. Memić-aga psuje i viče kao pomaman, bije sabljom one koji bježe, moli i zaklinje borce da ustraju, nu uzalud. Na sve strane počeli Srebreničani uzmicati, te povukli sobom i konjicu svoju koju bješe Memić-aga naprijed pomaknuo jer nije mogao da ju upotrijebi za obranu svoga položaja na brežuljcima. Konjica ta, vidjevši pješadiju u bijegu, pusti uzde konjima i kao vjetar odjuri pram Srebrenici gdje je prva donijela vijest o porazu Memić-aginu. Pješaci koji sretno umakoše handžaru i sablji Zvorničana, zastraniše u planinu i stranputicama stignu u Srebrenicu.

Ali-paša je donekle progonio potučenog dušmana, nu kad se ovaj bio već na sve strane raspršio, zaustavi svoje junake, povrsta ih i u najvećem redu krenu dalje. Memić-aga se je zatvorio u svoju tvrđavu gdje je odlučio braniti se do skrajnosti. Izgubio je u okršaju više stotina ljudi, nu ostalo mu ipak preko hiljade momaka koji su se prikupili oko njega u Srebrenici da se bore proti Ali-paši. Hrane i streljiva imao je za više tjedana, za to se bješe već prije poskrbio. Ali-paša ude u varoš Srebrenicu bez ikakova otpora. Tu sazove sve varošane i pročita im carski ferman koji ga imenuje pašom srebreničkim. - Ja se ne umijem šaliti - reče Ali-paša, spravljajući ferman u njedra - tko se meni usprotivi, držat ću da se je usprotivio sultanu i bit će pogubljen. Isto tako, ako vidim da ko pomaže Memić-agi proti meni, dat ću ga pogubiti, jer radi za njega, a proti sultana. - Varošani se duboko poklone i raziđu govoreći: - Valahi, s tim se nije šaliti.

Ali-paša smjesti jedan dio čete po kućama srebreničkim, a s preostalim dijelom utabori se izvan varoši. Tvrđavu u koju se bješe zatvorio Memić-aga, opasa tako da nije mogao nitko iz nje izlaziti niti u nju zalaziti. Znajući da u tvrđavi ima dosta hrane i streljiva, posla Ali-paša već treći dan nekoliko svojih ljudi u Zvornik da dopreme topove kojima je odlučio na tvrđavu udarati i prisiliti podsjedane da što prije polože oružje. Treći dan vrate se ovi praznih ruku iz Zvornika na veliko čudo Ali-pašino.

- Zlo je, gospodaru - stade kazivati jedan od njih - izdala te tvoja krv i osvojila djedovinu tvoju. Isti dan što odosmo iz Zvornika, proglasi se bratić tvoj, Mahmud-aga, nasljednim begom zvorničkim, davši pročitati carski ferman u gradu i varoši. Žena tvoja i sin tvoj sada su sužnjevi Mahmudovi. Ali-pašu ošinu taj glas kao grom. Problijedio je, izvalio oči i otvorio usta, ali nije kadar ni misli uhvatiti, ni riječce izustiti. Vidi se da mu je ta vijest užasno potresla dušom. Njegovi prijatelji motre ga, žao im je vođe svoga, pa čekaju šta će im reći. Oni su gotovi slušati njegovu zapovijed i pomoći mu. Ujedanput planu kao žeravica Ali-pašino oko i lice mu podbi laki rumenac jara. - Junaci! - progovori on jarosnim, drhtavim glasom - ja sam izdan, na vjeri izdan. Sultan i vezir izdaše me, a srebrenički ajan i moj rođak Mahmud-aga samo su oruđe u njihovoj ruci. Sve što je učinjeno proti meni, bilo je po dogovoru i ne treba bistra oka da se to uvidi. Junaci! tko mi je prijatelj, taj će sa mnom odmah poći da izbavimo moju djedovinu, ženu i dijete moje.

- Tu smo, Ali-pašo! svi ćemo s tobom! - odazvaše se jednodušno vojvode, koji od srca sažaljivahu zvorničkoga gospodara, uviđajući da je prevaren i nepošteno izigran.

- Na noge, dakle! - zapovjedi Ali-paša. - Smotajte čadore, skupite četu i krenimo odmah. Žurno, junaci, žena i dijete moje vapiju za mojom pomoći! - Vojvode se razlete po varoši da izvrše volju Ali-pašinu. Za jedan sat bijaše sva četa na okupu i stade se brzim korakom vraćati prama Zvorniku. Gledajući odlazak Zvorničana dosjeti se odmah Memić-aga što je u stvari. Pogodio je odmah, a to mu potvrdiše i varošani koji su tu vijest od opsjedača čuli, da se Ali-paša vraća s vojskom u Zvornik da odonud izagna Mahmud-agu. Od veselja da se je riješio velike neprilike, dade Memić-aga pucati iz topova neka se zna da je ostao gospodarom u Srebrenici. - Sretan ti put, Ali-pašo! - govoraše porugljivo Memić-aga, motreći s bedema odlazak Zvorničana - dao bog te se putem namjerio na svoga prijatelja Husein-kapetana.

Memić-aga, čim je doznao da se na nj diže Ali-paša, poruči odmah Husein-kapetanu da mu priteče u pomoć, zaklinjući ga da ga ne ostavi u borbi proti jačemu od sebe. Bijaše tvrdo uvjeren da će Husein-kapetan, smrtni neprijatelj Ali-pašin, uslišati njegovu molbu i u pomoć mu priskočiti. Nije krivo računao. Husein-kapetan, čim mu je stigao glas, sakupi oko sebe dvije hiljade hrabrih momaka i pohrli prama Srebrenici putem na Zvornik. Nu u to bješe već Ali-paša digao opsadu i vraćao se kući da iz svoga grada izagna nevjernoga Mahmud-agu. Došavši pred Zvornik nađe zatvorena gradska vrata iza kojih dopiraše glasan žamor i buka. Mnogo oružanih ljudi pojavi se na bedemu. Ali-paša, potjerao konja naprijed i osovio se u stremenima, doviknu im jakim grlom: "Zvorničani! ja Ali-paša, vaš gospodar, pozivam vas da otvorite gradska vrata meni i mojoj četi. Odmetnite se od vašega lažnoga gospodara Mahmud-age koji je mene na vjeri prevario..." Dalje ne mogaše govoriti jer u taj čas opališe puške s bedema, pogodivši više njegovih momaka. Nekoliko taneta i njemu samomu prosvira kraj ušiju, da je morao okrenuti konja i uzmaknuti. "Zar je do toga došlo da već ne imam prijatelja među Zvorničanima koji bi mi pomogli da uniđem u grad?" reče gorko Ali-paša pram Zvorničanima koji bijahu s njim u četi. "Ne boj se, gospodaru", odvratiše mu oni, "u gradu ima nas svaki koji oca, koji brata, koji rođaka, oni će nam pomoći. Zar ne čuješ graju iz grada oko gradskih vrata? To ima nešto da znači". Mladi paša i njegovi prijatelji stadoše slušati tu graju, koja postajaše sve to jačom. Ujedanput zapraskaju puške iza bedema i iz stotine grla zaori klikovanje: "Živio Ali-paša, naš gospodar! Nadvor s Mahmudom!" Ali-paši skoči srce od nade, zapovjedi svojoj četi da se poreda i bude spremna svaki čas na njegovu zapovijed. "Nadvor s Mahmudom!" ori se sve žešće, sve sigurnije, znak da prijatelji Ali-pašini napreduju. Jedan čas, dva i gradska vrata rastvore se širom, a na otvoru vidjeti je prijatelje Ali-pašine gdje golim handžarima mlate po lubanjama Mahmudovih momaka. Ali-paša, razabrao je da je sada odlučan čas, poviknu s golom sabljom u ruci: "Za mnom, junaci!" I na juriš poleti prama gradskim vratima. Kao golubovi pred sokolom raspršiše se Mahmudovi ljudi pred gnjevnim Ali-pašom i uzmakoše s Mahmud-agom dalje u grad da se brane. Glasnim klikovanjem pozdrave ostali Ali-pašu i njegovu četu kojoj se odmah pridružiše.

- Naprijed, junaci! - mahaše golom sabljom Ali-paša, - tjerajmo nevjeru iz grada! - I sve grnu za njim. Na zavoju ulice, zaklonjen kućama, ogradama i stabaljem vrtova, dočeka Mahmud-aga Ali-pašinu četu koja se je poput bujice valjala proti njemu. Zametnu se krvav, ljut boj. Ulica je uska, zavojita, a Mahmud-aga s očajnom hrabrošću brani uhvaćeno mjesto. Poput grada padaju taneta i obaraju najsrčanije koji se usuđuju zaletjeti u tjesnac s golim handžarom u ruci. Sada sjaše Ali-paša s konja i na čelu svojih najuzdanijih momaka udari jurišem na kuću koja bijaše dupkom napunjena dušmanima i najupornije branjena. Poput lava zaleti se u dvorište; britkom demeskinjom razganja mahmudovce, a njegovi momci pristaju u krvave mu stope, obarajući sve što im pod nož dođe. Za nekoliko trenutaka bijaše očišćena ta kuća, i iz nje stadoše sada Ali-pašini ljudi sipati ubojitu vatru na mahmudovce koji uzmaknu do drugoga zavoja ulice da se opet odupru. Ali-paša udari sada tako žestoko da je već Mahmud-aga počeo klonuti duhom. "Propast ću bez pomoći!" progovori sam sobom, gledajući stravu koja je spopala njegove ljude. Znajući da ga čeka sigurna smrt ako pane Ali-paši u ruke, stade na najopasnije mjesto, odlučivši da voli dično u boju poginuti nego sramotno kao sužanj pasti u ruke Ali-paši. Taneta zuje mu kraj ušiju, zdesna i slijeva padaju kao snoplje njegovi ljudi, čuje kako mu Ali-paša dovikuje groznim glasom: "Čekaj, nevjerno pseto, skupo ćeš mi platiti izdaju!" Nu to ga sve ne smeta; neustrašeno stoji na užasnom mjestu i sokoli svoju četu da se drži i da ne uzmiče. "Doći će nam pomoć, ustrajte, junaci!" govorio Mahmud-aga svojim pristašama, a oni, vjerujući svomu vodi i videći njegovu srčanost, očajno se brane i suzbijaju žestoku navalu. Uto ujedanput, za leđima Ali-pašine čete, zaori, gromovito: "Alah! Alah!" Na taj krik prestade za čas borba; jedni i drugi stali, pa slušaju. "Alah! Alah!" zaori po drugi put i sada već mnogo bliže. U Ali-pašinoj četi nasta metež i zabuna. Mahmud-aga sav se preobrazi od radosti: "Udrimo, junaci!" viknu glasno svojima, "to je Husein-kapetan, koji nam u pomoć dođe", I doista bijaše to Husein. Stigavši pod Zvornik nekoliko časova za tim što bješe Ali-paša u grad provalio i čuvši da se je ovaj vratio od Srebrenice da izagna iz grada Mahmud-agu, saveznika Memićeva, nije se dugo razmišljao već na otvorena vrata hrupio u grad i s leđa zahvatio Ali-pašu. Poput krvožedna risa navali Husein-kapetan na zvorničkoga bega, svoga din-dušmanina i unesrećitelja. Na čelu čete, prezirući smrt i pogibelj skače naprijed na mahnitu bijelcu, bijući nemilo sabljom oko sebe. "Ali-pašu mi dajte! žedan sam krvi njegove!" Viče kao bijesan i strašnim licem zagoni ata u najgušće hrpe Zvorničana. Njegovi konjanici tisnuli se za njima tako silovito da su Zvorničani, ne mogavši uzdržati žestoke navale, stali uzmicati. S druge strane upriješe dvostrukom snagom navaljivati mahmudovci, ter je Ali-paša tako dospio među dvije ljute vatre. Vidjevši se u tom nemilom škripcu, uvjeri se odmah da tu, proti pretežitoj sili, koja ga je s dviju strana stisnula, ne pomaže ni najveće junaštvo i da je najmudrije misliti kako će spasiti sebe i četu. Misao na ženu i dijete, koji čekahu na nj u konaku njegovu, ostavljeni samim sebi, bez zaštite i obrane, podjari mu još jače žestoko srce i osili jake mu mišice. "Za mnom, junaci! u konak!" povika četi, mahnuv sabljom pram konaku svojem. Ne imajući birati šta boljega, grnu svi za vođom koji na svom čilašu poput munje proleti kroz redove Mahmudovih momaka. Stotinu pušaka planu za njim, stotinu handžara blisnu na nj, nu on iznese živu glavu i s njim sto pedeset drugova, dok su ostali, ne mogavši prodrijeti i videći se odasvud opasani, položili oružje. Stari jedan sluga, koji bijaše jedina vjerna duša uz njegovu ženu, otvori vrata konaka i Ali-paša hrupi u dvorište s ostacima svoje čete koje je neprestano gonio jedan dio Mahmudovih vojnika.

Na dvorištu dočeka Mejra, držeći malog Ahmeta na ruci, svoga vojna. Čim je ujahao u dvorište, potrča mu ona s djetetom u susret. Dijete poznalo oca i počelo obim ručicama mahati prama njemu. Svladan i raznježen očinskim čuvstvom, skoči Ali-paša s konja i strastvenim osjećajem obuhvati obim rukama ženu i dijete. "Oh, sad sam sretan, sad vas opet grliti mogu!" progovori glasom, dršćući od silnog ganuća srca i uzeo dijete iz njezinih ruku, izljubi ga pohlepom roditeljske ljubavi i predade Jurki koja je do Mejre stajala.

- Alah je milostiv, on te je zdrava sačuvao! - reče Mejra, koja uočigled nepravde, nanesene svomu mužu, s velikim saučešćem uza nj stajaše.

- Iznesao sam živu glavu - odvrati Ali-paša bolno - al mi je ipak suđeno propasti. Husein-kapetan sad je pritekao u pomoć Mahmud-agi; ja im neću moći odoljeti.

- Husein? - promuca Mejra i sva problijedi u licu. Ali-paša toga ne opazi, jer u taj čas nastade pucnjava i borba na vratima konaka na koja htjedoše prodrijeti Mahmudovi ljudi.

- Bjež'te! - viknu Ali-paša Mejri i Jurki s djetetom. - Za vas tu nije mjesta, sakrijte se u podrume. - Mejra htjede upravo da uzme čedo od Jurke, misleći da će biti najsigurnije u majke, ali ujedanput vrisnu i sruši se na zemlju. Zrno iz puške probilo joj prsi i mlada, krasna pašinica za čas ogrezla u krvi. Lelekajući umakla Jurka u konak s djetetom, dok se Ali-paša kao gromom ošinut sagnuo k Mejri.

- Mejro, ženo mila, živote moj, živiš li? - pitaše ju groznom očajnošću Ali Vidaić.

Mejra otvori trudne oči i šaptaše tihim iznemoglim glasom:

- Gledaj... spasit... sebe... i dijete... Izmiri se s Huseinom... Zbogom! - Htjela je podići desnu ruku, htjela je možda na samrti zagrliti vojna, koga u svom životu nikada zagrlila nije, nu ruka klonu i lupi o zemlju.

- Ženo moja, Mejro! - vikaše Ali-paša, ne hajući za borbu na vratima konaka i razdera joj haljine na njedrima. Uzalud. Niti jedan dah ne podizaše bijelih, krvlju orošenih grudi. Mejra je umrla. Njezino srce prestalo je kucati za ovaj svijet na kom nije moglo naći sebi lijeka.

Ali-pašini junaci odbili od bedema konaka Mahmudove ljude, zamandalili vrata i dovaljali k njima brvi, panjeva i kamenja da bolje drže, priletjeli k svomu vođi koji je satrven žalošću klečao uz mrtvu ženu, cjelivajući joj kosu, čelo, lice i ledene ruke. S teškom mukom rastave ga s mrtvim tijelom i odvedu u konak. Došavši u sobu pade licem na zemlju, valjda da sakrije tople suze koje mu potekoše niz muževno lice.

Husein-kapetan i Mahmud-aga združili se, i onaj prvi, ne sluteć ni izdaleka, da mu je ljubovca poginula, naredi da se sutradan ima sa svih strana udariti na konak Ali-pašin. Po noći zakopali Mejru u dvorištu pod badem-drvo gdje je najvoljela sjedjeti, a u zoru njezin nesuđeni dragi dao udariti na konak. Čudno bijaše na srcu Husein-kapetana kad je zorom sjeo na svoga bijelca i poveo vojnike proti tvrdim bedemima. "Gleda li me ona?" mišljaše u sebi, "da l' mi se veseli ili me kune? Kako će me pozdraviti, šta li će reći kad stupi preda me kao sužanj? Hoće li me moliti za svoga vojna da mu poklonim život, slobodu?" Takve i slične ovima misli zaokupile mladoga kapetana kad je pošao jurišati konak Ali-pašin. Mahmud-aga naperio topove na bedeme i bije ih sa svih strana, pješaci njegovi i Huseinovi pritrčali k zidu i naslanjaju ljestve da se uzveru na bedeme. Razvila se ljuta bitka oko bedema. Topovi grme i ruše stare zidine oko konaka, a puške s jedne i s druge strane gađaju žive svoje nišane. Ali-paša brani se junački, njegovi druzi kroz mazgale i s bedema obaraju najodvažnije protivnike, ali i oni sami padaju. Topovska zrna porušiše sav gornji sprat Mahmudova konaka koji je iznad bedema provirio. Vrata u gradskim zidinama bijahu već sva razbijena, ter se je samo s najvećim naporom i hrabrošću mogao braniti ulaz od napadača. Ali-pašu ostavi sva nada i ufanje. "Zar da mi i sin pogine kraj te borbe?" mišljaše u sebi, "volim se predati kad se i onako obraniti ne mogu". - Dosta je, junaci! - viknu Ali-paša svojim drugovima. Hvala vam na vašoj ljubavi i junaštvu vašem. Vidim da nam je uzalud ginuti, jer se obraniti nećemo. Istaknite bijelu zastavu i predajmo se. Nerado poslušali ga drugovi, premda sami uviđahu da im sav taj junački otpor ne pomaže. Husein-kapetan opazi bijelu zastavu na bedemu i zapovjedi da se obustavi svaka navala. Nekoliko časova za tim izašao je iz konaka Ali-paša. Idući pješice vodio je za uzdi svoga ata, a uza nj stupao momak, noseći na ruci malog Ahmeta. Stavši pred Huseina progovori turobnim glasom: "Tebi, Husein-kapetane, predajem se u ruke, jer ti si me i svladao." - Na to pokaza rukom dijete svoje i konja od mejdana. "Ovo je sve moje što mi je ostalo". Sad pogleda mrkim okom Mahmud-agu:

- Ti si mi oteo djedovinu, evo ti i dijete dajem; njegov otac ne ima čim da prehrani ubogo siroče. - Momak, koji je dijete držao, predade ga na te riječi Mahmud-agi, koji dijete na ruke uze i reče: "Dobro, ja ću mu odsad biti ocem."

Slomljen neopisivom bolju pusti Ali-paša glavu na uzburkane prsi, ne mogući ni riječi dalje progovoriti.

- A gdje je mati djeteta, gdje je Mejra? - upita sad ponešto nesigurno Husein koga je taj prizor silno uzdrmao bio.

- Jučer poginu od dušmanskog zrna - odgovori turobno Ali-paša, i okrene se prema dvorištu dodade: - Tamo pod bademom leži zakopana.

Huseinu se smrče pred očima. Učini mu se da ga pamet ostavlja, da svijet gine ispred njega, da se nebesa na nj obaraju. Oporavivši se od prvoga utiska, skoči sa svoga bijelca i srnu u dvorište. Pod bademom opazi humak nedavno nabacane zemlje. To je grob Mejrin. Poleti tamo i poleže po grobu koji toplim suzama orosi.

- Mejro, ljubo moja, tako li se nađosmo? - zajeca junak, kao da želi čuti odgovor smrću slomljenoga srca koje ga je živo nadasve ljubilo.

Laganim korakom dođe Ali-paša za njim k Mejrinu grobu i tronut gledaše iskrenu tugu svoga suparnika i pobjeditelja.

Odoljevši prvoj navali nenadane žalosti ustade Husein-kapetan i sav smeten pogleda oko sebe. Prvi koga opazi, bijaše Ali-paša.

Husein gledaše u nj okom punim saučešća i sažaljenja. Tad ujedanput pristupi naglo k njemu i naočigled svih vojnika ogrli svoga zakletoga protivnika: - Ne sužanj - progovori svečanim glasom - moj pobratim odsad ćeš mi biti. Oba smo nesretna; nesreća nek nas izmiri.

- Mejro, tvoja se volja ispunila! - reče tronuto Ali-paša, uznesav oči k nebu. - Mi se izmirismo na tvom grobu.

U kafeodžaku Huseinovih dvora u Gradačcu, komu je pod pokrit krasnim grčkim sagovima, sjede na mekim svilenim dušecima koji imadu s krajeva zlate kite i rese, tri poznata nam lica: Husein-kapetan, Ali-paša Vidaić i beg Zlatarević, pušeći na dragocjene čibuke izvrsni trebinjski duhan i srčući crnu kavu.

- Jasno vidim - govoraše Husein-kapetan prama Ali-paši Vidaiću - da si na vjeri prevaren, da su ti se sultan i vezir osvetili. Sve su baš vješto udesili, te sam i ja sam, proti volji svojoj, dobro im poslužio. Nu ovo me je opametilo i ja sam progledao. Osmanlije hoće da nas bosanske begove među sobom zavade ne bismo li se sami među sobom poklali i uništili. Tad bi, dašto, za njih bio lak posao! Nu toga biti neće! Kad znamo da nam se o glavi radi, mi ćemo se složiti, kao da smo svi velika jedna porodica i stat ćemo na otpor. Ja ću prvi barjak u ruke, pa da vidite kakovo će se kolo zaigrati po svoj Bosni.

Beg Zlatarević, slušajući te riječi, gotovo se pomami od radosti, jer sad bijaše uvjeren da mu je najmiliji prijatelj i drug mladosti zavazda okrenuo leđa Osmanlijama i uhvatio se u kolo bosanskih nezadovoljnika. On priskoči k Huseinu, Ogrli ga jakom desnicom i u čelo ga poljubi:

- Tako te rado slušam, junački sine, pile od sokola! Znao sam ja da mora jedanput u tebi uzavreti bosanska krv tvojih djedova. Tako valja! Nećemo mi Bošnjaci biti sluge osmanlijskih krvnika i sami stezati konop oko vrata svojoj rođenoj braći. Sultan je mudar, al nismo ni mi oči izgubili. Složimo se svi, stanimo svi pod jedan barjak, i bit ćemo slobodni u svojoj zemlji.

- Najbolje je svomu uz svoga! - progovori sada Ali-paša Vidaić. - Ja sam povjerovao Osmanlijama, pa sam u jedan čas izgubio sve. Husein bijaše moj din-dušmanin, pa mi je u jedan čas opet dao sve što je mogao: slobodu, poštenje i pobratimstvo svoje. Sada dijelim s njim čast i imanje njegovo. Ovako lijepo može samo naša krv uzraditi, nikada tuđin Osmanlija. Ja to uviđam, braćo, i zato odsele i pamet i srce i desnicu moju imat će samo moj pobratim. Krene li u polje s barjakom, ja ću prvi za njim poletjeti.

- Dat će bog junačkog mejdana! - reče Husein-kapetan i oči mu planuše junačkim zanosom. - U Albaniji već sve kipi i vrije. Okrutni sultan dao je, kako čujem, pogubiti silu arbanaskih poglavica koji su odbijali njegove reforme; nu još se drži Škodra-paša; u njega još ne smiju dirnuti krvožedni Osmanlije. Dok je on slobodan, dotle se ne imamo ničesa bojati. Ako dođe do sukoba, on će nam biti najbolji saveznik i naša uzdanica.

Uto se otvore vrata i u sobu stupi visok, sredovječan čovjek, smeđe prosijede brade, bogato po turski odjeven i pozdravi domaće sa "Selam alejkum", na što mu ovi veselo odvrate, a Husein-kapetan ponudi mu mjesto do sebe na dušeku. Bijaše to Hadži Ibro-beg Đonlagić iz Dervente, dobar znanac Husein-kapetana i veliki protivnik sultanovih reforama.

- Otkuda te nanese dobra kob, Hadži Ibro? - upita napol u šali Husein-kapetan pridošlicu. - Sretan onaj koga sada prati dobra kob. Došao sam k tebi po poruci, a ne nosim baš vesele glase. Bijah u Travniku kod duvanjskoga bega Teskeredžića, koji mi svjetova neka se na povratku skrenem k tebi i kažem ti sve što sam u Travniku vidio. Čujte dakle, braćo, i sudite. Iz Stambula poslao je sultan našemu veziru nizamsko odijelo i poslao osim toga ferman kojim se uvađa nizam u Bosni. Uz gruvanje topova s vezirove tvrđave pročitao se taj ferman i na franačku obučeni nizam učinio mu počast. I vezira vidjeh tom prigodom. Nije više nosio starodavno odijelo bosanskih vezira, već je bio obučen po đaurski i stajaše pred četom nizama s fesom na glavi i u tijesnim čakširama da ga bijaše sramota gledati onako raspiljenih nogu.

- A što reče svijet? - zaleti se nestrpljivo u riječ beg Zlatarević komu se je s lica čitala silna ogorčenost.

- Svijet se duboko poklonio carskomu fermanu i kimajući glavom razišao se. Naša braća begovi u Travniku sada su u velikoj smetnji, jer vide da nas sultan opet izaziva na boj. On ruši stari red, a mi novoga nećemo. Poslaše me zato k tebi kapetane da čuju što ti o tom sudiš. Ti si nam sada veliko uzdanje jer se već zna po Bosni da od one zvorničke zgode ne držiš više s Osmanlijama.

- Što ja sudim o tom? - progovori Husein-kapetan iza male stanke, a glas mu drhtaše od susprezane jarosti. - Sultan misli da je sada hora slomiti tvrdu šiju bosanskih begova i pođauriti nas. Vidi se, hoće mu se rata s nama, neka mu dakle bude rat!

- Neka mu bude rat! - ponove u jedan glas ostala trojica kojoj je Husein iz duše govorio. Mladi kapetan ne reče više ni riječi, ustade i izađe iz kafeodžaka.

- Kažu travanjski begovi - reče beg Đonlagić pošto bješe Husein-kapetan izašao iz sobe - da će svi listom ustati ako Husein zajaše konja od mejdana. Sve drži da je on stvoren biti nam vođom, jer je hrabar junak, bistra glava, a bogatstvom sve nas druge natkriljuje. Osim toga jednako ga ljube turci i kršćani, jer je, valja reći, pravedan, i u njegovoj kapetaniji svako dobiva sud po pravdi, bio turčin ili krst.

Za kratak čas vrati se Husein natrag u kafeodžak. U ruci držaše artiju, koja bijaše ispisana bosančicom, starinskim pismom bosanskih begova, kojim se oni služe kad hoće jedan drugomu da priopći kakovu tajnu.

- Evo vam, braćo, moga fermana! - reče Husein stupivši u sobu, i poče s artije glasno čitati ovaj proglas: "Bošnjaci! Tko ima oči, neka gleda, i tko uši, neka sluša! Pomamio se divan i sultan skočio na noge lagane. Mislite valjda da ide udariti na Moskova da mu vrati žao za sramotu i otme osvojene zemlje. Varate se, braćo! Sultan se sprema na nas, na Bošnjake, što vjeruju u Alaha i proroka Muhameda. Vi sigurno znate i zašto? Jer čuvamo čistu vjeru Prorokovu i jer nećemo da primimo gadne tuđe adete i strano odijelo. U Travniku već se nizam širi, noseći na prsima znamenje krsta, i naš vezir obukao već franačko odijelo. Bošnjaci! vitezovi od starine! Sultan ide da nas utamani, da nam nagrdi vjeru, otme naše imanje i naša stara prava. Nije njemu stalo do nas, jer on je Osmanlija, a mi Bošnjaci drugoga smo plemena. Al ne dajmo se i ne klonimo srcem, jer pisano je u Koranu: onima koji se bore za vjeru božju, neće bog nikada napustiti njihova djela, štoviše, on će ih voditi i usrećiti nastojanje njihovo; odvest će ih u raj koji im je navijestio. Na oružje zato, junaci, na nama je red vojevati! Punimo puške, oštrimo ljute nože i kupimo se u junačke čete. Do proljeća, nek je svako spreman, jer čim prolista gora, ja ću razviti zelen-barjak i saći na polje od mejdana. Husein-kapetan, Zmaj od Bosne".

S najvećom pohlepom slušahu ostala trojica proglas Huseinov. Svaka riječ njegova djelovala je neopisivim čarom na njihova srca. Dosele nisu još nikada doživjeli da im tko s mrtva papira dobacuje toli žive i ognjevite riječi. Oni dvostruko vjeruju u to slovo, jer je ono pisano i kadro je kroz vjekove zboriti istim glasom.

- Jeste li čuli, braćo! Hoću da budem odsad zmajem; zmaj našeg bosanskog praga, zmaj na junačkom mejdanu! Hoćete li vi pustiti da ja sam za vas vrebam i sam za vas da se borim?

- Kapetane, svi ćemo s tobom! - povika beg Đonlagić, povikaše i ostala dvojica.

- Da, svi koji jednako sa mnom mislite, treba da budete uza me, inače nećemo odoljeti dušmanu - reče Husein. - Ali valja narod pripraviti da bude spreman kad čuje poziv u boj. Ovo pismo ima se čitati po svoj Bosni i svaki beg i kapetan koji ne drži s Osmanlijama, dat će svoj potpis za nj.

Tako bješe i učinjeno. Huseinov ćatib priredi više prijepisa toga proglasa, koga kalauzi Huseinovi raznesoše sada na sve krajeve Bosne. Od jednog jednomišljenog bega do drugog, od jednog kapetana do drugog otpremao se proglas Huseinov i svaki stavio poda nj s pravim ushićenjem svoj potpis. Po svoj Bosni počelo nešto vreti i komešati se. Na sve strane drže se dogovori, svuda se spominje ime Huseinovo: - Sad imamo vođu - govorahu muhamedovci među sobom - s kim ćemo ići do Stambula tražiti pravoga cara i povratiti svečevo koljeno. - Vezir Morali-paša dočuo da se Bošnjaci spremaju i pisa po više puta u Carigrad, nu divan bijaše tako slab da mu nije mogao nikakve pomoći obećati nego mu poruči da iz travanjske tvrđave ne smije nikamo, došlo što došlo.

Jednoga dana sjednu Husein-kapetan i Ali-paša Vidaić na konje i s malom pratnjom odjašu iz Gradačca a da nitko nije znao kamo jašu ni kuda. Ni sam Ali-paša nije znao kamo se je digao Zmaj Bosanski. Krenuli prema jugu i udarili na Maglaj, Žepče, Vranduk i Zenicu. Kud su prolazili, sve ih veselo pozdravljalo i blagoslovom pratilo. "Putuj sretno, naš Bosanski Zmaju!" govorahu za njim koji su čitali ili čuli njegov proglas proti Osmanlijama, "do proljeća, ako bog da!"

Putnici, minuvši Busovaču, zakrenu stranputicom i jašu sad uz planinu, sad nizbrdice. Bijaše divlja pustoš kojom su sada putovali. Po japagama šume brzi potoci, sure orlušine klokću na golim pećinama, a sokoli i glavati jastrebi kruže ispod oblaka, tražeći plijena na prostoru nad kojim se viju. Ptice pjevačice kao da su pobjegle iz te pustoši pred ovim grabežljivcima, jer im nigdje ne čuješ slatkoga glasa, i samo turobno kukanje kukavica sluša uho putnikovo. Ni ljudskoga stvora nećeš tu sresti ni vidjeti, izdaleka samo dopire ti katkad do uha glas pastirskoga roga od kore.

Došavši pod visoko jedno brdo sustavi Husein-kapetan konja i pokaza prstom Ali-paši na vrhunac brda na kom stajaše sazidana ogromna jedna zgrada.

- Vidiš, pobro! To je tekija Oglavak, tu su svečevi šehovi, božji ugodnici. Kad mi je mati prije više godina ozdravila od teške bolesti, tu sam bio sa svojim babajkom koji je došao ovamo na dovu i ostavio veliku zadužbinu. Sad sam ja došao ovamo na dovu da nam Alah blagoslovi oružje i udijeli bojnu sreću.

- S jedne strane od tekije vidi se lijepo turbe gdje bijaše zakopano više poglavara ove tekije. Tu na jednom kamenu sjeđaše sadanji poglavar šehova, prebirući među prstima brojanice i opazivši gdje se otmjeni putnici penju uz brdo, pođe im u susret i došavši im u blizinu, duboko se pokloni. Poglavar, kao i svi drugi šehovi oglavski, nošahu na glavi bijelu ovisoku kapu i dugačku bijelu dolamu. Silazeći sa svoje tekije među puk, dobivaju šehovi u ruke mizdrak, to jest koplje sa sjekiricom na vrhu. Husein-kapetan i Ali-paša Vidaić sjašu s konja i pozdrave poglavara šehova. Čuvši ovaj da ima pred sobom Bosanskoga Zmaja i njegova pobratima, bijaše uveliko obradovan, jer i šehovi oglavski bijahu ogorčeni protivnici sultanovih novota i tuđih adeta o kojima su držali da kvare čistoću vjere Prorokove.

"Svemogući Alah doveo te u ove svetinje, Zmaju Bosanski!" reče poglavar muhamedovskih kaluđera, uzdigav obje ruke kao u znak blagoslova. Husein-kapetan, čuvši da ga oglavski šeh zove Bosanskim Zmajem, bijaše sada uvjeren da je i u ove samotne zidine dopro njegov glas proti Osmanlijama i našao dobar odziv. Husein stade zato posve otvoreno govoriti.

- Dođoh, božji ugodniče, da činim dovu na turbetu tvojih svetih predšasnika i da ostavim zadužbinu za našu dobru sreću proti Osmanlijama. Evo, to neka bude tekiji - reče i predade šehu tri velike kese dukata - a ti naredi da tvoji ruhbani sađu u puk i da okrenu njegova srca proti Osmanlijama.

Šeh poljubi rub kaftana Huseinova i obeća svečano da će ispuniti kapetanovu želju.

Nato pođu svi k turbetu i činiše dovu puna dva sata. Okrijepljen vjerom u pomoć Alahovu, oprosti se Husein-kapetan s tom svetinjom muhamedovskih Bošnjaka i s njezinim nadstojnikom.

Zorom drugoga dana pustilo se s planine do pedeset šehova s bijelim kapama i dolamama, noseći u ruci vita koplja, a mnogi i sablje pripasane oko pasa. Poput bujičastih potoka raziđoše se oni po svim stranama Bosne i vatrenom riječi stadoše pripravljati muhamedovske Bošnjake na borbu proti Osmanlijama. Svijet muhamedovski sluša ih s najvećom pobožnošću i vjeruje da je ta borba volja božja, jer ga njegovi ugodnici pute na to.

"Na proljeće, ako bog da!" bijaše lozinka, idući od usta do usta.