IX Zmaj od Bosne —  X.
autor: Josip Eugen Tomić
XI


Divno li je ravno Sarajevo, prijestolnica bosanska! Svakomu Bošnjaku poskoči srce od ponosa kada to ime spomene. Sa sjevera, juga i istoka uhvatile se oko njega u kolo visoke planine Hum, Mrkavina, Trebević i Borija, a podno tih gora i po njihovim obroncima prostrla se golema varoš po ubavoj kotlini, izilazeći pram zapadu u krasno polje sarajevsko u kom se bjelasa bistra Miljacka kao srebrena strijela u zelenu sagu. Na obronku Borije diže se ponosita tvrđava, opasana silnim bedemima iz kojih proviruje dvanaest grdnih kula kao dvanaest mrkih sablasti. Ispod tvrđe pukla nepregledna varoš, prikazujući oku divotan, veličanstven prizor. Iz zelenih bašča proviruju bijeli dvori sarajevskih aga, pomaljaju se bazari s kubetima od olova, a nadasve ističu se stotine vitkih minareta, što kao gorostasna koplja klise prama nebu gore. Hladna Miljacka valovito se valja kroz sredinu varoši, dijeleći ju u dvije pole koje sapinju u velelijepi obluk građeni mostovi, remek-djelo neimarsko iz davnih dana.

Po sarajevskom polju i po obroncima Trebević-planine razapeti su sada bijeli čadori pod kojima stoji na okupu velika vojska bosanskih ustanika. Do dvadeset i pet hiljada sakupilo se tu vojske, sve sami ljuti Bošnjaci, iz svih krajeva junačke Bosne.

Kud god pogledaš okom, sve sam vojnik, pješak i konjanik. Na polju vreva, vreva u varoši, navlastito na svagda bučnoj čaršiji gdje je navadno najveći promet i trgovina, a sada pogotovo. Tko ne bi znao da je ta silesija svijeta vojska što se sprema na sultana, mislio bi da je sva Bosna grnula u Sarajevo na ogroman zbor da slavi kakav veliki blagdan.

Husein-kapetan, došavši u Sarajevo, sio u tvrđavu i tu čekao begove i kapetane koji obrekoše da će doći a još ne dođoše. Najzadnji dođe Tuzla-kapetan koji donese Huseinu pismo od srpskoga kneza Miloša. Nasljedni vladar mlade kneževine piše Bošnjacima na ruke njihova Zmaja da odustanu od svojih namjera proti sultanu i mirno se vrate svojim kućama. Miloš se ponudi da će nastojati izmiriti ih sa sultanom, nu ako Bošnjaci ne bi na to pristali, neka ne zaborave da je sultan vrhovni vladar i srpske kneževine, pak bi mogao njezin knez po svojoj dužnosti ustati na obranu padiše proti Bošnjacima. Husein, prouči to pismo, pozva k sebi sve vojvode i pročita ga pred njima. Svi planuše gnjevom, razumjevši Miloševe riječi.

- Nuto rugla - zagrzni Alaj-beg Čengić - ovo Vlašče, što je do jučer robovalo, nudi nam svoje okrilje.

- I prijeti se još ako ga odbijemo! - nasmija se Ali-paša Vidaić.

- Bivši govedar nama vitezovima od starine - dodade beg Kulenović, najstarije pleme bošnjačko. Dok su se ovako žestili begovi i kapetani bosanski, baci Husein-kapetan na papir nekoliko redaka.

- Čujte me, braćo! Kakva ponuda, takav odgovor. Slušajte! - Sve se umiri i Husein-kapetan pročita glasno slijedeći odgovor knezu Milošu: "Otpušteni robe! Budi sretan da možeš jesti ono malo hrane što imaš pred sobom; ja sam svoje činije već izvrnuo i ne trebam tvoga posredstva kod velikoga vezira. Baš za toga cara neću da znam kod koga se ti želiš za me zauzeti. Da te dočekam, gotov sam u svako doba i na svakom mjestu; moja je sablja sjekla prije nego je tvoja kovana. Zmaj od Bosne." ____________

  • Historično pismo. (J. E: T.)

- Tako je, tako, Zmaju! - poviknu svi u jedan glas i odgovor taj bješe odobren i Husein dade ga odmah otpraviti Milošu.

- Vitezovi! - poče iznova Husein - sada smo svi na okupu, a samo jednog nema, premda je dao vjeru da će doći. Vi ga znate: Mahmud-aga Vidaić!

- Crn mu obraz izdajici! - povikaše vojvode.

- Već je doba - produži Husein-kapetan - da krenemo. Ja sam vas eto sakupio oko jedne zastave, za jednu svetu stvar, a sada gledajte tko će vas dalje voditi.

- Tko će nas drugi voditi nego ti, svijetla sabljo naša! - reče Krupa-kapetan. - Ti si nas digao na oružje, ti nas i vodi.

- Da, ti nas vodi! - viknuše svi u jedan glas, osim Tuzle-kapetana. To bijaše prvi koji poče zavidjeti slavu Husein-kapetanu.

- Kad svi želite, ja se neću otimati - odgovori Husein-kapetan - premda znam da mladost i mudrost ne sjede nikad na istom stolcu. Slobodi me jedino da ima vas i starijih i mudrijih koji će me znati svjetovati gdje ustreba.

- Ti nam samo zapovijedaj, i mi ćemo te slušati! - reče Ali-paša Vidaić. - Kazao si da je doba krenuti, i ja mislim da je tako. Škodra-paša već nas odavna izgleda; ne smijemo ga ostavljati sama na junačkom mejdanu.

- Tad kažite svojim četama da budu spremne - reče Husein vojvodama - a sutra zorom ima sva vojska krenuti u Arnautluk, k Novom Pazaru.

Vojvode se raziđu da izvrše nalog zapovjednika vojske. Vojnici se obveseliše čuvši da se ima dalje poći u susret slavi i pobjedi.

Sutradan zorom poče se kretati ta velika vojska dolje k jugu.

Ali-paša Vidaić na svom bijesnom čilašu vodi prednju četu, a za njim slijede ostale čete pješke i na konjima, vođene od svojih kapetana i begova. Ima ih da im se ne može kraj dogledati. U sredini, na čelu svojim posavskim konjanicima jezdi na ognjenu bijelcu Zmaj Bosanski. Oko njega savila se krasna povorka vojvoda za kojom podalje jaše harambaša Marijan sa svojim hajducima. Silna svjetina izašla iz Sarajeva na polje da gleda odlazak krasne bosanske vojske. Pucajući iz svojih glasnih kubura, a drugi opet pjevajući, prolaze vojnici ispred radoznale svjetine, a ova im dovikuje: "Srećno pošli junaci, vratili nam vjeru i slobodu!"

Poput nagle bujice valjaše se bosanska vojska dolje k jugu. Na Rogaticu, Višegrad, Priboj i Prijepolje stiže Zmaj Bosanski s velikom brzinom pod Novi Pazar gdje je nakanio počinuti s vojskom i opskrbiti ju hranom za duže vremena. Tu međutim čuje da je Kara Feisija sa svojim kerdžalijama paleći i harajući prodro u Bugarsku, osvojio Sofiju, ter ju nemilo opljačkao, počinivši u njoj najužasnije grozote. Ujedno čuje da je proti Škodra-paši krenuo veliki vezir Rešid s nizamom i Arnautima i da ga je kod Prilipa suzbio, a poslije i potukao pošto su izdajnički Arnauti prebjegli k velikom veziru od mladoga Škodra-paše koji je morao tada uzmaknuti i zatvoriti se u tvrdi svoj Skadar gdje je odlučio držati se proti velikom veziru dok bude mogao.

- Veliki vezir napreduje - reče Husein-kapetan svojim vojvodama - treba mu na put stati. Nek vojska ovaj dan ovdje otpočine, a sutra nam treba odmah na put u susret veziru i njegovom nizamu. Od Novoga Pazara povede Husein-kapetan vojsku prama Albaniji. Mala tvrdica Banjska, sagrađena od pravoslavnoga samostana, prva se odupre, nu Husein ju prvim jurišem zauze i zarobi arnautsku posadu. Otuda udari žurnim hodom proti Peći.

U toj je tvrđavi zapovijedao Rasak-paša povećoj posadi. Zmaj Bosanski pozva ga da se preda, nu Rasak-paša ne htjede za to ni čuti, i pokaza naperene topove na bedemima. Husein dade na to jurišati na grad. Tri dana zasebice udarahu Bošnjaci na tvrđavu, ali je ne mogoše uzeti. Rasak-paša junački je odbijao žestoke njihove navale.

Ali-paši bijaše žao da ginu toliki junaci i zato kad se i treći dan Rasak-paša održa proti Bošnjacima, reče Husein-kapetanu: - Pobro, ostavimo to gnijezdo i potražimo vezira na otvorenom polju, da se s njim pobijemo.

- Nemoj tako, Ali-pašo! - odgovori Husein - moramo gledati da osvojimo taj tvrdi grad, jer ako izgubimo bitku, imat ćemo bar tada utočište kamo se možemo skloniti i spasiti našu vojsku.

Ali-paša zamuknu, a Husein sazva sve vojvode k sebi. - Braćo - progovori Husein krepkim glasom - sramota je da nam tako dugo prkose osmanlijski plaćenici u tom gradu. Hoću da još danas osvojimo grad i sramotan bio onaj koji se živ vrati ispod gradskih bedema.

Vojvodama sijevnuše oči. S junačkom odlukom da će pobijediti ili poginuti, vinu se na konje i uz gromovitu viku polete sa svojim četama proti pećkoj palanki i brzinom munje projure preko nje. Sada nastade ljuta bitka pod bedemima. Junački Bošnjaci penju se kao vjeverice uz bedeme, ne mareći za ubojita taneta što ih opsjednuti poput grada na njih prosiplju. Jedni padaju, a drugi stupaju već u njihove stope, i nitko ne misli na uzmicanje. Navala bijaše tako žestoka da je Rasak-paša odmah uvidio da ovaj put neće odbiti ljutih napadača. Poslije krvave bitke od jednoga sata provale Bošnjaci u grad i istaknu na bedemu svoju zastavu. Urnebesni "Alah" navijesti da su Bošnjaci osvojili Peć. Rasak-paša s cijelom posadom, zatim sva hrana i streljivo pade Bošnjacima u ruke, Husein-kapetan pohvali vojsku: "Dobro ste se ponijeli, junaci! Ovako se vojuje s Bosanskim Zmajem". Ostavivši u gradu jaku posadu i zarobljenike pod njezinom paskom, krenu Bošnjaci prama Kosovu polju, jer su razumjeli od Rasak-paše da se veliki vezir Rešid s izbranom vojskom onamo sprema. Na Kosovu polju pozdraviše ih kao osloboditelje i osvetitelje staroga reda i strogosti Prorokova zakona. Husein-kapetan utabori se pod Prištinom i odluči otuda potražiti velikoga vezira. Beg Zlatarević, sa tri stotine momaka, pusti se k jugu da izvidi gdje se nalazi carski nizam. Tražeći puna tri dana, namjere se kod sela Lipljana na vezirovu vojsku koja bješe iskopala opkope i dovukla na njih velike topove. Bijaše to jedan odjel carske vojske, sastojeći se od nizama i Arnauta, što ga je veliki vezir pod Ibrahim-pašom i Hadži Ahmet-pašom poslao u susret pobjedonosnoj vojsci. Sam veliki vezir stajaše s glavnom silom u Skoplju u Macedoniji. Beg Zlatarević vrati se što je brže mogao i javi Husein-kapetanu gdje je našao vezirovu vojsku. Zmaj Bosanski pomami se gotovo od radosti da će se moći tako brzo s vezirom ogledati. Dade zapovijed da se odmah kreće i neprekinutim hodom stiže brzo na svoju metu. Tabor vezirove vojske bio je dobro utvrđen. Sa svih strana opasan jakim opkopima oslanjao se je jednom stranom na visoka brda koja ga zaklanjahu.

Husein-kapetan razredi svoju vojsku na tri dijela kako će sa triju strana udariti na nizam. Imajući mnogo konjice, zapovjedi joj da prva udari jurišem na opkope. Bijaše baš svanulo krasno ljetno jutro. Bosanska vojska klanjaše pod vedrim nebom sabah, preporučujući se bogu za sreću i pobjedu u boju. Svršivši molitvu, stane se vojska vrstati u redove po zapovijedi svojih vojvoda. Husein dade udariti u talambase i svirale u znak da ima navala započeti. Konjanici vinu se na bijesne svoje konje, potegnu britke svoje handžare i poput vihra pojure sa triju strana proti opkopima. Vezirovi vojnici pozdrave ih zrnjem iz pušaka i topova. Mnogi od Bošnjaka sruše se s konja, mnogi padaju skupa s konjem, nu to ne smeta hrabre junake. Videći svoga vođu, Zmaja Bosanskoga, kako s uzdignutom sabljom kao sokol leti proti opkopima, ne hajući za ubojita zrna, nitko u vojsci ne misli na ino nego pobijediti ili poginuti. Konjanici su već stigli pred opkope, sjahali s konja i s nategnutom kuburom u jednoj i handžarom u drugoj ruci stvorili se na opkopima i kao bijesni zadrli u redove carskoga nizama i Arnauta. Nastade užasna borba. Tu se bori čovjek s čovjekom, a od oružja rabi se samo ljuti nož i britka sablja. Husein-kapetan, Ali-paša Vidaić, Krupa-kapetan i ostali vojvode bore se sabljom u ruci kao najprostiji vojnici i bodre vatrenom riječi svoje junake. Vezirov nizam očajno se brani i sluša bez prigovora zapovijed svojih vođa. Uto se najedanput dogodi nešto što dade boju odlučan okret. Arnauti zatakli nože u korice, poskakali iz opkopa i izmiješali se s Bošnjacima. Usred bitke prijeđoše Arnauti k Huseinu i tim za polovicu oslabiše vezirovu vojsku. Vidjevši to Ibrahim i Ahmet-paša, dadu znak svomu nizamu da uzmiče. Boreći se korak po korak uzmakne vjerna momčad iz opkopa i stade bježati glavom bez obzira. Bošnjaci ih gone na svojim brzim konjima i tamane svakoga koga stignu. Rijetki samo utekoše sretno do Skoplja gdje javiše velikomu veziru svoj poraz i nevjeru Arnauta. Husein-kapetana zapade veliki plijen: svi topovi, hrana, džebana, vojna blagajna i šatori dušmanski pod kojima se sada on utabori s hrabrom svojom vojskom.

Čuvši veliki vezir poraz svoje vojske, poboja se za samu glavnu svoju silu kojom je imao da brani sultana i njegovo carstvo. Druge vojske osim njegove ne bijaše na okupu. Uvidjevši da neće moći odoljeti bosanskoj, pobjedama opojenoj vojsci, odluči poslužiti se lukavošću i odmah drugi dan poslije bitke pošalje Ibrahima i Hadži Ahmet-pašu u tabor Huseinov da čuju želje bosanskih begova. Poslanici vezirovi upute se ravno k Huseinu kao vođi bosanske vojske. Smjerno i ponizno stupe pred njega i priopće mu poruku vezirovu.

- Dobro - reče Husein-kapetan, razumjevši vezirovu poruku - ovaj čas sazvat ću poglavice vojske i čut ćete iz njihovih usta što želimo mi bosanski begovi.

Za nekoliko časova sakupe se kod Huseina svi poglavitiji begovi i kapetani bosanski i on im kaže poruku velikoga vezira.

- Hoćemo da budemo gospodari u svojoj kući - progovori Alaj-beg Čengić vezirovim poslanicima - i nećemo nikakovih reforama u zemlji.

- Tražimo da nam vazda bude Bošnjak vezirom - oglasi se beg Kulenović.

- A sada želimo da taj bude Husein-kapetan - nadoveza Ali-paša Vidaić.

- Tako je, to su želje naše! - poviknu jednoglasno prisutni begovi i kapetani. Jedini Tuzla-kapetan gledaše mučeći preda se. Vidjelo mu se na smrknutom licu da se njegove želje razilaze od želja njegovih drugova. Hadži Ahmet-paša primijeti to odmah i pomisli u sebi: to je dobar znak!

- Moj gospodar, veliki vezir, želi - progovori Ibrahim-paša, čuvši izjave bosanskih begova, da mu se vaše želje pismeno saopće.

- I to će se učiniti - odgovori Husein-kapetan i reče Ali-paši da pribilježi na papir želje bosanske gospode, što ovaj odmah i učini.

Husein-kapetan podvori vezirove poslanike kavom i čibukom i oni poslije toga krenu natrag. Na povratku kroz tabor sukobe se s Tuzla-kapetanom i prizovu ga k sebi. - Vidjeli smo na tvom licu - progovori mu povjerljivo Hadži Ahmet-paša - da ti nisi sporazuman s onim što hoće tvoji drugovi. Vladaj se mudro i dobit ćeš skoro glas od velikoga vezira koji će te obradovati.

To je bila prva zlatna udica koju je po svojim ljudima bacio veliki vezir među Bošnjake.

Tuzla-kapetan preporuči se poslanicima i obreče vjernost sultanu. Sutradan oko podne donese tatarin velikoga vezira odgovor na bosansku poruku na ruke Husein-kapetana. Vezir odgovara da su zahtijevanja Bošnjaka pravedna i da će im on ishoditi potvrdu kod sultana, a dotle neka Bošnjaci ostanu gdje jesu i da ne smiju napredovati proti carskoj vojsci, jer bi to značilo da ne imaju volje izmiriti se sa sultanom.

Isti tatarin predade potajno Tuzla-kapetanu pismo od vezira u kom mu ovaj piše da je doduše pravo da Bošnjaci imaju izmed sebe vezira koji će Bosnom upravljati, ali drži da za to mjesto nije Husein-kapetan, već bi se htjelo starijega, iskusnijega muža, kao što je Tuzla-kapetan, nu tad bi trebalo da se takav muž ne nalazi u ustaničkom taboru Huseinovu. Tuzla-paša shvati odmah što od njega želi veliki vezir Rašid-paša.

Primivši vezirov odgovor sazove Husein-kapetan na dogovor sve begove i kapetane. Odgovor vezirov ne zadovolji Bošnjake.

- Vezir je lukav Osmanlija - progovori prvi vatreni Ali-paša Vidaić - vidi se da je njemu stalo do vremena da uzmogne što više vojske skupiti oko sebe i na nas udariti, pa tako bi mogao i carski ferman izostati. Ne slušajmo ga, braćo, već tražimo da nam do sutra u ime sultana odobri naša zahtijevanja, a ferman može i kasnije doći. Ne stigne li sutra povoljan odgovor, onda ga potražimo u Skoplju.

Svi jednodušno izjave da se ima tako uraditi; jedini Tuzla-kapetan nije bio sporazuman s tim.

- Niste li čuli - poče on osornim glasom, kao čovjek koji misli drzovitošću druge zaplašiti - da vezir želi da mirujemo, jer će se uzeti kao da nemamo volje izmiriti se sa sultanom. Vezir sam od sebe ne može ništa obećati, zato čekajmo dok nam ishodi ferman sultanov.

Husein-kapetan omjeri prezirnim okom Tuzla-kapetana:

- Vidjet ćemo - reče ponosito - da li će se vezir usuditi odbiti ono što tražimo; a ti progovori sada Tuzla-kapetanu - ako hoćeš, slobodno čekaj ovdje sultanov ferman.

Husein-kapetan otpisa namah u ime Bošnjaka velikomu veziru da ima do sutra u ime sultana odobriti sve što od njega traže, inače će odmah krenuti prama Skoplju. Tatarin odnese odgovor veziru. Tuzla-kapetan izađe mrk iz Huseinova šatora i progovorivši nekoliko riječi vezirovu ulaku, zapovjedi svojoj četi da se spremi na polazak.

- Kamo ćemo, kapetane? - upitaše ga njegovi ljudi.

- Natrag u Bosnu. Spremite se i ne pitajte - odgovori zlovoljno Tuzla-kapetan. Nerado poslušaše njegovi ljudi. Druga vojska ostade da dalje stupa na putu slave a oni da se vrate kući, ne znajući ni sami zašto! Nu koja hasna. Tuzla-kapetan bijaše im zapovjednik i njega valja slušati.

Podvečer poče Tuzla-kapetan kretati iz tabora Huseinova kod Prištine.

- Pobratime! - reče Ali-paša Vidaić, uletjev pod šator Zmaja Bosanskoga, - Tuzla-kapetan nas ostavlja. Dopusti da stignem i pogubim toga izdajicu.

- Pustite ga mirno otići - odgovori Husein-kapetan u prirođenoj svojoj blagosti srca - on nas neće oslabiti, niti nam naškoditi. - Zlovoljno posluhnu Ali-paša svoga pobratima i tako naočigled sve bosanske vojske odruži se od Bosanskoga Zmaja zavidni Tuzla-kapetan.

Sutradan stiže odgovor od velikoga vezira. Donesoše ga Ibrahim i Ahmet-paša. U ime sultana prihvati veliki vezir zahtijevanje bosanskih begova, naime da u zemlji ostane stari red bez ikakovih reforama, da jedan od domaćih sinova vazda bude vezirom, a sada da se Husein-kapetan diže na tu čast. Ferman carski imao je o tom kasnije stići. Rešid-paša posla novomu veziru Bosne na dar vilovitoga arapskoga ata i zlatom okovanu demeskinju.

Neopisiva radost zavlada u bosanskom taboru. Begovi i kapetani grle se kao s bratom s novim vezirom, a ostala vojska veseli se kao da je u svatovima. Puca se iz kubura, drže se trke, i na sve strane ori se oduševljeno pjevanje: Bošnjaci slave uspjeh svoga ustanka - zanose se pobjedom svoga oružja.

- Vitezovi - progovori Husein-kapetan vojvodama vojske - svjetujte mi što sada da uradimo? Mogli bismo odmah krenuti u Bosnu, jer smo postigli svoju svrhu, al eno naš saveznik Škodra-paša strada u Skadru opkoljen od carskoga nizama. Kara Feisija, pun blaga, raspustio je svoje kerdžalije i on mu neće moći pomoći. Ako ga još i mi ostavimo, morat će se predati veziru.

- Valja pomoći prijatelju u nevolji! - reče Ali-paša Vidaić koji je visoko cijenio savezništvo Škodra-paše. - Sramota bi bila da toga ne učinimo.

- Držimo se svoga puta, junaci! - svjetovaše beg Vilić. - Ako pođemo u pomoć Škodra-paši, eto ćemo se opet zavaditi s velikim vezirom s kojim smo se malo prije izmirili, pa ćemo izgubiti sve što nam je sada u ime sultana zajamčio. Ne bojmo se za Škodra-pašu. On će ili odoljeti velikomu veziru, ili će se s njim lijepo nagoditi. Doba je već da kući krenemo, i pretečemo Tuzla-kapetana, koji se je od nas odružio samo da nas obruži u zemlji i od nas svijet odbije. Čini mi se da je njemu žao što nije postao vezirom, već Husein-kapetan. Treba zato dobro na nj paziti jer bi on kadar bio uz pomoć Osmanlija i kneza Miloša raju proti nama dići.

Ove riječi uskomešaše prisutne begove i kapetane. Oni se napokon uvjeriše da je Tuzla-kapetan opasan čovjek i da treba na nj paziti, jer njihova stvar imaše u zemlji i izvan zemlje još uvijek dosta neprijatelja.

Preko volje i zabrinut za sudbinu viteškoga Škodra-paše pokori se Husein-kapetan većini i dade zapovijed da sva vojska ima krenuti natrag u Bosnu.

Ponesavši sa sobom bogat plijen i uspomenu na slavno vojevanje pod Zmajem Bosanskim, diže se lijepa bosanska vojska ispod Prištine i stade se veselo vraćati u svoju domovinu.