II Zlatarevo zlato —  III.
autor: August Šenoa
IV



Od sastanka na Medvedgradu ne bje minula ni godina dana. Vedro osvanu Đurđevo. Polja se osula bujnom strni, drveće i živice bijelile se punim cvijetom. Nebom polijetali gdjegdje rumeni oblaci kao čudne ptice iz neznanih krajeva; lasta sjedeći na strehi previjala glavicu te pozdravljala cvrkućući lanjsku domovinu. Mirno se valjala Sava svojom maticom, zadijevajući se gdjegdje u gusto vrbinje na pjeskovitoj pličini ili pljuskajući o dno ribarskih kukavnih koliba. Ne bijaše tada ni Savskoga mosta ni Savske ceste. Od Siska idući put Zagreba trebalo je preko vode prijeći "Kraljevim brodom" nedaleko od gradskoga sela Trnja. Prijevoz taj držahu tada Gregorijanci; bio je podalje i manji prijevoz po imenu "Grgurićev brod", ali je svijet volio prelaziti velikim, jer je Sava od pameti voda varava.

Ujutro Đurđeva dne dokasa do Kraljeva broda zelenko, a na njemu mlad junak. I konj i konjik su od puta sustali bili. Zelenko je poniknutom glavom prebirao lijeno noge, premda se vidjelo da nije cigansko kljuse, a konjanik je zamišljen pustio da ga konjić nosi po svojoj volji, premda su u njega bile ostruge oštre i velike.

Mladiću jedva bijaše dvadeset godina. Lice blijeđano, plemenito, kosa odugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnim trepavicama dvije žive zvijezde da ih nije mutila neka sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od nebrige i sjete. Naherio bje kapu kunicu na uho, a orlovo pero treptjelo mu je za kapom. Haljinu od plavetna sukna sapinjahu velika srebrna dugmeta, a uske hlače od višnjeve boje savijahu se oko jakih listanaca. Niz široka leđa padaše mu teška, crna kabanica, pod grlom sapeta zlatnom sponom. O boku visila mu je sablja krivošija, a za pojasom od žute mletačke svile stajala mala puška, srebrom okovana. Takav bijaše mladić.

Dokasav do broda stane, osovi se na sedlu pa zaviknu glasovito: "Oj ljudi, otisnite!"

Umah ispadoše dva čovjeka iz kolibe na drugom brijegu pa brže u lađu! Ne prođe da si mogao izmoliti dva Očenaša, i brod se zadje u pijesak pred mladićem.

"Pomoz bog, ljudi!", doviknu im mladac i propev zelenka skoči kao strijela u brod.
"Da bog pomogne! Vi li ste, vaša milosti?", odzdravi mlađi brodar uprijev veslom. Nekoliko časaka prođe mukom i eto mladića na zagrebačkom brijegu Save. Tude je malko postojao gladeći zelenku grivu, napokon će brodarima koji se klanjahu do zemlje, ne tražeći začudo ni dinara brodarine.
"A kako vi, ljudi?"
"Hvala na pitanju, vaša milosti!", odvrati mlađi, krupan ljudina. "Živi se".
"A ti, starče Mijo?", okrenu se mladac starijemu, krezubu mutljaku bijele kose i sivih očiju. "Kako ti mreža?"
"He, he", odvrati starkan glupo smiješeći se, "soma ni za svetak, a bjelice jedva za petak. Sava je bila, da oprostite mladi gospodine, do sada mutna i jaka. U Kranjskoj je negdje kiša išla na rukave pa se riba odbila."
"Kako na gradu? Šta radi gospodin otac, šta li gospođa majka?"
"Ne ima na gradu nikoga. Gospodin stari od nedjelje prešao preko gore u goste, a milostiva gospoja jošte sjedi u Kranjskoj", odvrati mlađi brodar.

U ovoj par zatutnji zrakom gromoran, lagahan zvon. Od Zagreba razlijegalo se veliko zvono Svetoga Kralja. Sva trojica krenuše glavom put Zagreba.

"Šta je to?", zapita u čudu mladac. "Svetkuje li se danas kakav svetak?"
"Čudna nekakva svetkovina!", prihvati luckasti starac. "Pokopčeva Jana iz Trnja mi je za to govorila, a njoj opet sestrić joj, špan kod gospodina prepošta. Nekakvoga turskoga popa pale na Kaptolu. Samo mi je čudo da mu za pogansku dušu zvone velikim zvonom - ako nije možebit turski kanonik!", doda starac.
"Bit će tako! Zbogom ljudi!", nasmiješi se mladić, bocnu zelenka i pojuri prema Zagrebu prije nego se brodari na pozdravu zahvališe.

Mlađi od njih zađe u kuću, stariji blejio je za mladićem podugo, ali napokon otklima i on u kolibu sve glavurdajući, sve razmišljajući o turskom kanoniku.

Kao munja proleti mladić kraj vrtova Petrinjske ceste, doleti do "Harmice", a odavle Kaptolskim vratima na Kaptolski trg. Ali tu je i bilo šta vidjeti. Svijeta kao graha, od biskupskih tornjeva sve do fratara.

Mravom je tu vrvjelo i staro i mlado, i žensko i muško, i gospodsko i kmetsko, na konjima i pješke, sve vičući, mašući, preklapajući i gurkajući se. Tu se je zibao na konju nakazni, grbavi suban Gašo Alapić, a uz njega podban Ivan Forčić, prabilježnik Mirko Peteo i mnogo hrvatske i slovinske gospode sve na konjima, sve pod kalpacima, a među njima kao bijela vrana pod širokim šeširom sa crnožutim perom njemački general Herbert Auersperg - zvjedljivo obraćajući oči prema gvozdenim vratima lijeve kule biskupskoga grada. I varoška gospoda bjehu došla, navlastito se je širio među građanima plemenitoga grada Ivan Blažeković, krupna ljudesina, po zanatu kovač, a po časti gradski sudac, te su drugi purgari slušali vrlo pobožno njegove velevažne riječi kojih je pratio neobičnim mahanjem ruku, sve kažući na kuću što je stajala kraj biskupskoga dvora, gdje je negdje stajala župna crkva Sv. Marka, a sada stoji "biskupsko sjemenište".

Podalje od dvora pod lipom kraj Kaptolske vijećnice zabavljala se hrpa ljudi vrlo živahno.

"Da! Tako je, velim vam", stade perorirati čovuljak stojeći na praznoj bačvi. "Vjerujte meni! Ja se u te posle razumijem, jer nisam samo vas zagrebačke kramare brijao. Pismen sam čovjek, pa sam služio pod zastavom bana Petra Bakača. Na, gled'te brazgotinu! - Kod Ivanić-grada -"
"Čuli smo, čuli!", zaskoči mu riječ omašni Blaž Štakor, glavar ceha tesarskoga.
"Govorite, govorite, kume Grga", prihvati suha pekarka Tihodićka iz Popovske ulice, "slušala bih vas po cijeli božji dan gladna i žedna."
"Ergo", nastavi Grga Čokolin, "taj nekršteni Antikrst, koji je eno u onom dvoru stanovao, stavio je sveto evanđelje pod noge, dao si je obrijati grešnu glavu - jer si pogani i glavu briju, ja to znam - i postao Turčin."
"Čuvaj nas bog svega zla!", uzdahnu debela mesarica Barinkinka sa zorolikim nosom, "da mojemu Mati uđe u pamet obrijati si glavu, iskopala bih mu oči."
"Vidiš, vidiš!" doda hladnokrvno, klimajući glavom, škiljavi bubnjar Đurica Garuc ili "biskupska palica".
"Ljudi vele", prihvati Čokolin, "da je Franjo Filipović -"

Na ovo ime prekrstiše se sve babe.

"Da je Franjo Filipović", opet brijač, "kao kanonik i kapetan sa kaptolskom vojskom imao uloviti Turke kod Ivanića."
"Čuli smo, čuli", upade Štakor.
"Vidiš, vidiš!", zijevnu bubnjar.
"Uloviti Turke kao u stupici miše. Ali da! Teške ga brige! Nisu oni išli na njegovu, već on na njihovu slaninu. Kaptolsku vojsku isjeckali na kobasice, a finoga reverendissimusa k sebi na konja pak ravno k turskomu caru. Car mu je dao sto centi suha zlata, dvjesta rali zemlje, zidanu kuću i zavrtnicu i trista žena, jer Turčinu nije jedna dosta."
"A nama i jedna suviše", doda hladnokrvno Štakor.
"Pomozi nam sveta Gospa Remetska!", prekrsti se suha Tihodićka.
"Kad bi moj stari imao takav turski apetit, kuhačom bi ga pameti naučila", doda debela mesarica.
"Vidiš, vidiš", zaklima bubnjar.
"I zatajio Boga i sve svece i postao Turčin", reče Čokolin. "A danas će ga suditi, jer da znate, taj poganin postao je i oficir, i kod Siska i Križevaca dao je sto naših nabiti na kolac. Danas će ga suditi - toga lopova. Samo da ga imaju. Ali se vrag ne da. Da su mene poslali do Siska" - tu se iznenada zaustavi brijačev brbljavi jezik. Oko mu se bilo zadjelo na blijedom mladiću što je sjedio mirno na konju zelenku.
"Gle, gle!", nastavi brijač, "eto čuda! I mladi gospodin Pavao Gregorijanec dojezdio je na zelenku da se naužije te komedije. U koga bijesa pilji očima? Aj, aj! Vidite li, u Krupićevu Doru. I ta gizdavica je došla sa starom vješticom Magdom. Kako se je cura našušurila, ali ide vrijeme, bit će je još za dinar! Da, bit će -"
"Zbilja, hoćete l' mene za debeloga svata, kume Grgo?", zapita kroz smijeh Štakor.

Brijačić pocrveni kao rak i spremao se kovaču svojski odrezati, ali na žalost ostade sam na bačvi, jer svjetina krenu prema drugoj strani.

Od Kaptolskih vrata zaštropotali teški koraci. Filipovićevu dvoru primicala se četa jakih momaka pod gvozdenim kapama, crnožutih rukava, a na ramenu im teške gvozdene glunte. Bijaše to kumpanija carskih njemačkih mušketira, a vodio ih je kapetan Blaž Pernhart. Došav do dvora razmače četa svjetinu i prostor pred kućom ostade prazan. Ali za jedan čas podiže se sred te čistine lomača, podalje drvena prodikaonica.

Treći put zazvoni veliko zvono Sv. Kralja muklim, turobnim glasom. Svjetina zamukne mukom. U tinji čas otvoriše se gvozdena vrata biskupske kule, a iz njih se izvali čudan provod. Naprijed četiri kaptolska trubača u plavetnim dolamama, a za njima bijeli remetski fratri sv. Pavla, redovnici sv. Franje i sv. Dominika, zatim časni kaptol zagrebački i čazmanski noseći pred sobom raspelo zagrnuto crnom koprenom, držeći rukama prelomljene voštanice. A najzad u crnoj halji i pod bijelom srebrnom mitrom, duge crne brade, malešna stasa iziđe knez Đuro Drašković, biskup zagrebački i ban hrvatski.

Poniknutom glavom, laganim korakom micao se provod oko Kaptolskoga trga, pjevajući gromornim glasom "Miserere!"

Napokon stade povorka pred dvorom kanonika izdajice. Tri puta zaoriše glasne trublje. I pope se na propovjedaonu prečasni gospodin Blaž Šiprak, kanonik stolne crkve zagrebačke, te stade čitati za mrtve tišine veliko pismo ovako:

"Mi, Đurađ Drašković knez trakošćanski, po božjoj i apostolske stolice milosti biskup crkve đurske i zagrebačke, komornik Nj. ces. i kr. svjetlosti Maksimilijana II, cesara rimskoga, kralja ugarskoga, češkoga itd., kao i ban kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije svim vjernim, kojih se dostoji i pred čije lice taj naš otvoreni list priđe, pozdrav i blagoslov. Prva je naša pastirska briga da duše, vjerne našoj svetoj katoličkoj vjeri, branimo oda zla vječnoga, da šugave ovce izlučimo iz čistoga stada, da korov iščupamo između plodne pšenice. I stoga nam se očinsko srce kruto ražalilo kadno razumismo da se je Bogu nemili i vragu mili Franjo Filipović, prije kanonik zagrebački i zatočnik svete matere crkve, bivši zarobljen kod Ivanić-grada od nevjernih Turaka, pogaziv zakon božji i ljudski, zatajiv Boga trojedinoga i božja svetotajstva, izdav svetu crkvu koja ga je posvetila i materinsku zemlju koja ga je na svijet rodila, odmetnuo od svete vjere naše i podao se pod jaram vječnoga prokletstva primiv nevjeru tursku i nadjenuv si pogano ime Mehmed, te zlotvornom rukom vodi nevjerne čete u ove kraljevine i paklenom himbom uništava rod svoj i domovinu svoju. Slijedeći mi stoga pravdu vječnu, koja dobra nagrađuje a grešnika kara, slijedeći svete kanone, rečenoga Franju Filipovića apostolskom svojom vlasti gonimo iz krila svete matere crkve, iz općine ovih kraljevina, ter skidamo s njega sveti red; i da je proklet i on i njegovo pleme; proklet onaj koji ga hrani i brani; prokleto mu ime i sjeme, hranio ga jad i glad, pratila ga tuga i kuga; voda ga utopila, zemlja ga proždrla, grob mu izbacio kosti, a vjetar mu raznio pepeo. I kao što se prokleta duša pali u paklu sa Judom Iškariotom, tako neka sažge i satre krvnik njegovo imanje i stanje, i kao što se njegova nevjerna duša otkinula od vinograda gospodnjega, tako sharaj pravedni gnjev sve njegove vinograde, njive i polja. Proklet bio navijeke."

Od užasa protrnu svjetina. Grozna pjesan "Miserere" zaori snova, a s visine crkve Svetoga Kralja zajeca malo zvonce kao zdvojno naricanje proklete duše.

Na uzvišeno mjesto stade biskup da blagoslovi puk. U tren klekoše svi.

I opet zatrubiše trublje. Kad ali izađe iz množine zagrebački krvnik sa četiri momka. Potpiriše lomaču. Dršćući gledaše Dora taj strašni prizor, a Magda stojeći kraj nje šaptala je zaklonjenih očiju litaniju. Ali Pavao Gregorijanec nagnuv se na vrat svoga zelenka nije vidio ni biskupa ni krvnika, nije čuo ni zvona ni mrtvačkoga psalma. Sva mu se duša skupila u očima, a oči nikud od zlatarove Dore.

Sad razvali krvnik sjekirom Filipovićeva vrata. Pohiti u kuću, a momci mu stadoše kuću mazati crnim vapnom. Plaho je čekala svjetina šta li će biti.

Otvori se prozor prvoga sprata. Eto krvnika gdje pokazuje svijetu sliku izdajice.

"Evo vam Jude Iškariota!", zakriješti krvnik probodnuv nožem na slici srce Filipovićevo.
"Razderi ga, sažgi izdajicu", zaurla bijesna svjetina dižući ruke kao da se hoće dohvatiti prokletoga kipa.

I podignu krvnik sliku uvis i tresnu njome u lomaču štono je buktila pod prozorom, da je tisuću varnica kresnulo u zrak.

"Proklet bio izdajica!", zaruknu mahnito ljudstvo. Kao bujica srnuo narod prema Filipovićevoj kući, psujući, kunući, urljajući, vrišteći kao što hijena kad se zaleti na plijen. Badava odbijali carski mušketiri bijesnu navalu svojim gluntama. Za hip klonuše od juriša; puk ih otplahnu kao što divlja rijeka uvelu granu.

Narod provali u dvor, razvali, satre, uništi sve do trunka što mu dopade šaka. Razmrvi prozore i vrata, i hržući i hahačući bijesno pobaca iz prozora na lomaču sve što je nekad Filipovićevo bilo.

A po trgu okolo lomače cika i vika. Bijesom omamljeni narod skakao je gurkajući se i vičući. I odrpani njemak Jerko obraćao se kao bjesomučan na jednoj nozi vrteći na drenovači kanoničku kapu.

Sve je vrilo, kipjelo, ključalo - kao da je navalio sudnji dan.

Čuj! Zavrisnulo. Svjetina grne u klupko. "U kraj! Pogibosmo!" Od lomače kresnuo ogarak, pao na Alapićeva konja. Alapić o tle. Prope se konj, griva mu gori. Kao da ga je vrag poklopio, srta u vrtlog plahoga puka. A za njim drugi konji prkoseći uzdi. Rasklanja se puk. Puče trgom čistina. Po njoj juri čopor paklenih atova, a pred njima vranac s plamtećom grivom. Pred čoporom bježi djevojka mlada i lijepa. Klonu k zemlji. Sad će je zastići paklena hajka, sad će je zgaziti.

"Jao!", razlijegalo se je pukom, "propala je sirota!"

Ali kao strijela doleti s jedne strane mladi junak na zelenku, sagnu se k djevojci, uhvati je za pas i dignuv je na sedlo odjuri prema Kaptolskim vratima.

"Živio, junače!", klicaše svjetina za njim, ali ga je nestalo bilo. Hajka primiri se, provod raziđe se, a i svijet pođe svojoj kući. Putem govorili su ljudi da su konji zgazili nekoga njemaka kojino htjede priskočiti u pomoć djevojci. Reklo se da je ostao mrtav na mjestu.

Na Kaptolskom trgu dogorjevala lomača i dvor Filipovićev pust, omrljan crnilom zjao je kao čudna neman - strašna opomena svim izdajicama krsta i roda svoga, a crna uspomena izdajstva i pravedne osvete spominje se još i danas riječju "crna škola". Pavao dođe sa spašenicom svojom do vrela Manduševca na "Harmici". Ustavi konja ne znajući kamo s djevojkom. Nije joj znao ni za kuću ni za ime. Bez svijesti, blijeda ležaše mladica u njegovu naručju. Jedva je disala, tek grčevito treptanje vjeđa odavalo je da ima u djevojci jošte života.

"Raja mi, lijepa je - živa prilika usnulog anđela", šapnu mladić motreći jadnu krasnicu. "Ali čija je, čije li kuće?"

Uto prolazilo nekoliko građana brbljući o današnjem sudu.

"Ej, poštovani meštre!", dozove Pavao jednoga od njih, "bi l' mi znali kazati čija je ova nesretna mladica?"
"Kako ne bi. To vam je Dora Krupićeva, milostivi gospodine!", odvrati građanin.
"Kći staroga zlatara kod Kamenih vrata, vaša milosti!", doda drugi.

Već htjedoše poštovani meštri udariti u hvalu mladoga neznanoga junaka, ali im Pavao kratko odreže: "Hvala i zbogom!", te zagrabi sa svojim lijepim teretom put Kamenih vrata. Za vratima u Kamenoj ulici lebdio je pred niskom zidanom kućom sred vrta velik prsten od mjedi. Pavao stade.

"Oj, gdje je gospodar Krupić?", zovnu mladić.

Na vrata ispade starac. Problijedi. Čekić mu pade iz ruku.

"Za ime božje! Dorka! Šta je!", kriknu od straha meštar.
"Mirujte, meštre! Donijeh vam kćerku! Moglo je zla biti, ali je hvala bogu dobro. Snebila se. Tarite joj slijepe oči octom."

Na ove riječi spusti Pavao kćerku nježno u očevo naručje. Mladica uzdahnu, rasklopi oči, pogled joj zape na Pavlu; - i opet zaklopi oči.

"Ali mil-", započe u čudu starac držeći kćer.
"Zbogom, meštre!", oprosti se mladić i odleti bez traga.

Iziđe iz Novih vrata i krenu put gore. Kod mlinova gdje se zakreće k Sv. Mihalju zastigne na šumskoj cesti četiri čovjeka. Nosahu na granama sumrtva ranjenika.

"Kamo ljudi?"
"U Remete!", odvrati jedan, "nosimo Jerka njemaka. Jutros na Kaptolu htio je ispod konja izbaviti djevojku."
"Pa se je lud sam spravio pod kopito", doda drugi, "nemilo ga je uhvatilo, jedva će preboljeti; sva mu je glava krvava. Ne bilo mu se miješati."
"Ponesite ga samo brže u Remete", prihvati Pavao, "i zakaž'te od mene, Pavla Gregorijanca, lijep pozdrav gospodinu opatu. Pa da se vida Jerko što bolje znadu. Njihova briga, moj dug!"

I hrlo udari u goru. Poniknuo glavu. Mislio i mislio, a svaka misao bijaše mu - Dora. Bilo je u noć za Đurđevim danom. U malešnoj komori ležaše Dora mirna i tiha. Kadšto bi krenula glavom, kadšto premetnula ruke. Kraj nje čučila je zaplakanih očiju Magda piljeći u malu uljenicu i moleći. Časomice svrnu okom na Doru i pogladi joj raspletenu kosu. I starica stade koriti se sama.

"A gdje mi je luda glava bila. Bilo li kuma slušati i Doru među toliko svijeta povesti? Joj, kad ju je tišina otkinula od mene - moju dragicu, kad je pala pred konja", tu stisnu starica oči - "kao da mi srce bilo pod kopitom. Ne, toga straha ne bih više pretrpjela ni za banove dvore. Ali hvala bogu da je i tako, te je Bogorodica poslala svoga anđela, jer smrtan čovjek to nije. Samo dok se Dora pridigne! Zagovorila sam je remetskoj majci božjoj. Pa ćemo ja i ona na zagovor. Samo dok se pridigne."
"Kumo! Draga kumo!", progovori slabim glasom Dora.
"Šta je, dušo?"
"Vode, kumo!"
"A kako ti je, dušo?" zapita stara primaknuv kupu k Dorinim usnama.
"Ne znam ni sama, kumo! Zlo i dobro mi je! Obujmilo me. Nešto mi grlo steže, a taknem li se čega, stine mi krv. Glava mi gori - na popipaj - gori kan živi oganj - a srce hoće da mi skoči iz njedara. Ali kad zaklopim oči, ah kumo draga, voljko mi je i milo kao da me ziblju anđeli božji, mirno mi protječe žilama topla krvca - mirno, lako lagacko kuca srce, a kroz drijem smiješi mi se lice -"

Teško zajeca blijeda mladica, živo oklopi ruke oko Magdine šije i sasu rijeku vrelih suza na staričine grudi.

"Bog mi pomozi, kumo. Poludjet ću."

Starica onijemila. Debele joj suze kapale niz lica. Pogladi Doru drhtavicom rukom, poljubi je u čelo.

"Umiri se, dijete, vrućica je." Da, vrućica koju svaki nas tek jednom za svoga vijeka oćuti - ljubav.