I Zlatarevo zlato —  II.
autor: August Šenoa
III



Bilo je popodne četvrtoga dana po svetoj Trojici, a godišta gospodnjega 1574. Nad goru i polje zagrebačko bio se nadvio crn oblak, nadvio i sasuo na zemlju gustim daždom, kao da si ga nožem prorezao. Nu zamalo jenjala ploha, uminuo oblak na ishod; plavetno nebo razgali se jasno i čisto kao staklo, a sred neba lebdijaše žarko sunce raspinjujući zlatnu mrežu gorom i dolom, krijeseći se u tisuću kapljica treptećih na bujnom zelenilu. Čist i vedar bijaše svijet, vedra i duša čovječja sred divotnoga svijeta.

Kao da je ruka božja prenijela dio rajske pokrajine na zemlju, sijevala je savska ravnica, gdje zelena kao tanana svila, gdje žuta kao žeženo zlato, a sred ravnice Sava ljeskajući se kao srebrna zmija. Od ravnice na sjever niže se brežuljak do brežuljka osut jasnom vinovom lozom, bijelim kolibama, vitim tornjevima, a od brežuljaka dalje uspinje se pod oblake tajna i tamna gora zagrebačka, donekle nijema, ali u ovaj par živa. Pastirska pjesma od obližnjega humka, dah vjetrića koji je tresao sa zelenih grana zlatne kapljice, klopot mlinskoga kola iz prodola, grlovite ptice što su plivale čistim vazduhom i romon zvona crkvenoga - sve se to razglasje složilo u divnu nepojmljivu glazbu, sve je opajalo dušu neodoljivim miljem.

Usred krila gorskoga, navrh uznosita vrška odbija se od sjene stoljetnih hrastova bijelo pročelje staroga Medvedgrada, što stoji sred kitna perivoja. Stare tmušne zidine osvjetla mu nedavno kraljevski graditelj Gierolamo Arconati. Na omašnim kulama titraju svijetli klobuci kao zlatne jabuke u vilinjem vrtu, a na visokim prozorima igraju zrake ljetnoga sunca.

Ali u gradu, oko grada sve je zanijemilo. Tek kadšto prekida tišinu gorsku kaplja pljusnuv s visoke strehe na kamen ili munjevita lasta prhnuv ispod prikrovka u zrak božji.

Jedna jedina duša kao da je živa bila u tom gradu - ali i ona je, reć bi, snivala.

Tik vrata samoga dvora zelenilo se na brežuljku čudo neviđeno - šimšir-drvo, "debelo kao greda", rasprostirući guste, tamne grane, osute rosnim biserom.

Podno zimzelena sjeđaše muž snažan, junačan. Tamna bijaše mu put, crna kratka kosa, crna i dugačka brada. Vrh krupna i široka nosa uspinjalo se široko, uglasto čelo.

Ispod crnih očiju skočile jake kosti iz krupnog lica, a debele usne se stiskale - sve znakovi bistre glave, smjela duha, neodoljive volje. Iza zelenkaste surine provirivala junačka prsa, petnjake debelih žutih čizama zatisnuo u mokru cjelinu, lakte upro na koljena, a debelu glavu pustio na prsa. Čovjek se zamislio. Za časak pridignu glavu i zirnu u divotni svijet. Lagani ga vjetrić, miloduho ga cvijeće uskrisi iz sna. Ljepota podno njegovih nogu obaja ga kao što posmijeh ljepote djevojke ublažuje srce divljaka. Plamen crnoga oka prigasi mu se, usne se pootvoriše, oporo lice složi se u neki blagi sklad kao lice bolesnika kad kane u tešku mu ranu blagi melem. Nijem je čovjek gledao, gledajući uživao. Kao nestašan leptir bludile mu oči gorom i dolom. Gle, na zapadu visi se Susjedgrad nad Savom kao gorski oro vrh klisa; nedavno je u njem pustio dušu stari grešnik Tahi. Gle samoborskih kula; ondje stoluje prelijepa gospa Klara Grubarova. I dalje! Sred zelengore rumeni se o zažari tvrdi Okić, gnijezdo Bakača, kao rubin u vijencu od smaragda. A ondje na ishodu sunca tone u sinjoj magli bijeli Sisak, vječni svjedok hrvatskoga junaštva.

Ali u tren munu mu čelom munja, glava se osovi, lice namršti i bijesne oči zadješe se čovjeku na jednom mjestu. Vrh brda Griča dižu se tamne zidine, a od zidina više četiri jake straže, četiri tvrde kule. U njih upire čovjek oči kano da ih hoće pogledom sažeći. Taj nišan njegova gnjeva bijaše - Zagreb.

"Oj da te ne bilo, prokleto krtovo gnijezdo! Koja te je prijeka sreća vrgla meni na oči da budeš zator momu rodu, da nam budeš gori jad od osmanlijskog bijesa! Gle, kako se ti kukavni kramarčići opasaše tvrdim kamenom da im krupna šaka ne razvali štacuna, ne rastepe papra. Da, da! I to cijeni se plemićem, pa dirne li koja pojača ruka u taj osinjak, eto graje kao iz žabljega legla, eto i na dvor njihove 'zlatne sloboštine'! Kršćanske mi sablje, ni uhom ne bih maknuo da se tursko kopito dotakne te gamadi, ni okom ne bih trenuo bio da je Gubec podavio svu tu ciganiju. Da ti puževi bar ostaju u svojoj kolibi, da svoji na svojem miruju. Ali da! Hoće im se moga Medvedgrada, da im leđa budu sigurna od medvjeda; hoće im se Kraljeva broda da mogu svojom kramarijom u Primorje, i Černomerca i Hudog Bitka im se hoće - ali polako, varoška gospodo! Za tu vašu široku i visoku volju crno ću vam mjeriti, hudo vas izbiti - groba mi očeva, hoću, ili ne zvao se više Stjepko Gregorijanec."

Dugo premetale se takve misli u Gregorijančevoj glavi stižući se i ništeći kao valovi brzice rijeke.

Već se nagibalo sunce k Okićkoj gori, a gorskim prodolima šuljala se iz tamne šume tiha večer.

Najednoč ozva se iz hrastove gustine konjsko kopito. Gregorijanec pridigne glavu. Ne prođu dva časa, a na gorskoj cesti pojave se dva vrlo razlika putnika. Odrpano, boso čeljade ogrnuto plaštem od sitka, a pokriveno širokim šeširom od šaša, klipsalo je uzbrdo vodajući na uzdi kljuse na kojem se je njihao odebeo sijed gospodin u crno na popovsku odjeven i pod crnom šubarom - hrvatski kronista i zagrebački kanonik Antun Vramec.

"Vidim li zdravo! Dobar večer, admodum reverende amice!", poviknu Gregorijanec skočiv na noge i pohitiv starcu nizbrdo u susret. :"Eto rijetke sreće mojemu grešnomu krovu! A šta je tebe, prečasni gospodine i prijatelju, snašlo da se u mrak vereš na kljusetu po gori i tražiš moje medvjeđe gnijezdo? Eno zalazi sunce, već je i rosa pala, a večernja studen udi tvojoj sijedoj glavi. K tomu ima ovuda haramija štono uskočiše od banove vojske, te bi lako mogli poljubiti zlatni krst, ali bi ga i pridržali za svetu uspomenu! -"

Vramec zaustavi konja, a Gregorijanec uze uzdu iz ruku odrpanoga vođe.

"Pax tecum! ", pozdravi starac gospodara medvedgradskoga sagnuv se malko. "Dolazim od kanoničke vizite iz remetskoga samostana; htjedoh ti svakako u podne doći, zašto, čut ćeš naskoro. Bijeli fratri dadoše mi ovog Jerka za vođu, te se nisam bojao hajduka, jer ako je Jerko i gluh i nijem, jake su u njega mišice, a bolja drenovača. Ali pravo reče, sinko: zahladilo je, a ja starac nisam ti kršna zdravlja. Zato ne predimo tude puno riječi - već ajdmo pod krov, bit će o čem govoriti."

Po tim riječima manu Vramec Jerku rukom, koji je dosada stajao kao kamen i motrio čudnim okom Gregorijanca. Na mig kanonikov strese se dva-tri li puta i za tren nestade ga u ljeskovu grmlju. Stjepko potegnu Vramčevu konju uzde te povede prečasni teret uzbrdo do samoga dvora.

Zakratko sjeđahu gospodar i gost za velikim hrastovim stolom u velikoj, potamnoj sobi lijeve kule medvedgradske. Na stolu stajaše debela voštanica, a kraj nje staklen vrč, puncat zlatolika vina. Gucnuv dva-tri puta, cmoknu starac jezikom i kimnu sijedom glavom. Vidjelo se da je za sada zadovoljan.

"A gdje ti je gospa Marta, gdje li tvoji mladi sokolići, Pavle i Niko?"
"Marta pošla je u Mokrice. Vele da je ondje blaže nebo, jer ona boluje na prsima. Niko pođe u pohode svaku mi Mihajlu Konjskomu. Slutim da se kod gospe svasti nekakvi svatovi snuju. A za Pavla ne bih ti znao kazati kud se u ovaj par tuca, ima više od nedjelje dana te ga ne vidjeh."
"Zar se i za njega snuju svatovi?"
"Bijesa! - Mari ti on za to kao što ja za fratarsku čorbu. Leti po svijetu, bog si ga znao u koga se taj dječko vrgo. Divljak je, svojeglav, pa ide sve svojim putem."
"Pusti ga, kume!", odvrati mireći Vramec. "Mladost ludost. I mi smo takvi bili. Po vremenu se i ognjevit ždrijebac prikroti. Znam ja Pavla u dušu. Nisam li mu kum? Dobra je srca, zdrava mozga. Živ je dakako kao iskra iz kremena, ali bolji i takav negoli svana svetac, a snutra prokletac. Kako dakle vidim, sami smo?"
"Sami!", odvrati Stjepko.
"Da ti dakle kažem zašto zađoh u tvoje dvore, jer za šalu ne dođoh", doda Vramec važno.
"Da čujem, admodum reverende amice!"
"Za prvo, dođoh po svojoj volji da se nadišem šumskoga zraka, da se osladim lijepom vedrinom svijeta; jer - inter nos - moji prečasni kolege u konzistoriju veliki su mrmljavci, a mene 'piskara i kroničara' osobito poprijeko gledaju, jer da pametnjak neće spisavati bajke."
"Valjda nekim ljudima pamet u trbuhu stoji", prikrpa porugljivo Gregorijanec.
"Dođoh i zato da se načas otresem Zagreba, da Zagreba, toga legla jala i jada, brbljavosti i pakosti, gdje se kršteni ljudi grizu ko nijema živina. Nu neka! Pričuvao sam im poseban list u svojoj kronici, kojega jamačno neće djeti za prozor."
"Vivas admodum reverende!", zaskoči mu živo Stjepko riječ, "iz duše mi govoriš!"
"Za drugo", nastavi kanonik važnijim glasom pridignuv lijevi kažiprst, "za drugo dođoh po drugoj volji. Šalje me prečasni gospodin i brat Niko Želnički, prepošt čazmanski."
"Želnički?"
"Da, on. Ti znaš našega bana i biskupa."
"I predobro!", odvrati Gregorijanec ponešto ljutit.
"Đuro Drašković čuje gdje i ne sluša, vidi gdje i ne gleda. Ti si po misli banovoj šugava ovca u stadu svete matere crkve."
"A on je -", planu Stjepko.
"Miruj. Bijeli fratri iskitili su te pred njim kao posinka - sit venia verbo - živoga sotone: da ih robiš, da ih plijeniš, da ne znaš boga ni sveca. I to vele: da gračanske snahe znadu najbolje kako držiš šestu zapovijed i vjeru svojoj zakonitoj drugarici, gospi Marti -"
"Laž! Sve paklena laž!", provali Gregorijanec zažariv se dovrh glave, da se je lasno posumnjati moglo da ta "laž" pol istine veli.
"Moguće", odvrati Vramec mirno, lukavo motreći Stjepka ispod oka. "Nu to spada pred tvoga duhovnoga liječnika, a ja tvoj ispovjednik nisam. Svakako vidiš da nisi banu u volji i da baš ne bi pohvalio kapitulara koji bi na oči svijetu s tobom jednu pogaču lomio. Ja dakako ne hajem za svačiju zlovoljicu, ali prečasni gospodin Niko je plah, k tomu i velik gospodin koji bi htio još većim postati. Mitra je kanoniku što i mlada djevojka momku. Srce njegovo voli tebi i tvome rodu veoma, ali se boji pred svijetom ti pružati ruku. Zato posla mene ovamo."
"A u koju svrhu?"
"Slušaj! Čazmanski prepošt primio je pisamce iz Beča, gdje se i o tebi piše."
"O meni? Iz Beča? A šta se piše?"
"Dobro se baš ne piše, da kažem ne govori, osobito u carevu dvoru."
"A što su opet na mene smislili?"
"Puno koješta. Pro primo naslućuju da si šurovao sa Gupcem, štono ga nedavno čudno ovjenčaše na Markovu trgu, da si pod rukom vrkao kmete i male plemiće na gospodu, pače im pomoći dodavao."
"Pro primo je to kukavna potvora", odvrati srdito Gregorijanec, "da, potvora, prečasni gospodine! Gregorijanec mi je ime i pleme. Velikaš sam mogućan i imućan, kmet je smet, a kosturaši i šljivari, ma imali sto grbova od oca našega Adama, nisu mi braća. Bilo je kadšto te me obujmila jarost, kad me u jedan mah pritiskali i stari bijesnik Tahi i kraljevski sud i kukavci Zagrepčani, pa i gospoda i Zrinjski i Bakači; bilo je kadšto te rekoh u zlovolji: jari de, Stjepane, kmetske kuje na gospodske vukove. Ali se ubrzo lecnuh i, grba mi moga, u pravi čas odrekoh se 'muške puntarije'. Ali da i jesam, bi l' griješio bio? Flectere si nequeo superos, Acheronta movebo. Kad te zaokupe ljudi, i paščad je dobra na pomoći."

Gregorijanec govoraše sve većom žestinom, srknuv kadšto iz omašne kupe, a kanonik slušaše mirno, motreći ga. "Pro secundo", prihvati starac, "vele da zaštićuješ lutorske prodikače što ih je pokojni Ivo Ungnad - omen et nomen - dobavio u naše kraje na zator prave katoličke vjere. Careva svjetlost ne bi ti toga upisala u veliki grijeh; Makso i sam nagiblje krišom na prokletu novotariju, ali to ti upisuju u grijeh Drašković i druga dvorska gospoda, koji nemilice čupaju taj smrdljivi drač iz njive Gospodnje."

"Ha, ha! Eto čitave ludosti! Da sam lutor ili zaštitnik lutorski? Marim ja za tu pasju lutorštinu, za sve poganske pištole, homilije i nemilije kojim su nas nuđali iz Nürnberga i Tübingena, koliko za bradu turskoga proroka. Ako sam i grešnik, tvrd sam katolik. Pitaj ti na primjer gospodu Zrinjsku, tko se krsti po zakonu prevjernika fratra virtemberškoga, tko li uvlači štampanu kugu iz zemlje Njemačke?"
"Ni ja sam ne vjerujem da udaraš lutorštinom, jer me ne bi vidio pod ovim krovom da je postao spiljom zlotvora. Nu nisam svršio. Pro tertio: Vele u Beču - a to je najveći tvoj grijeh pred njima - da Stjepan Gregorijanec, taj čuveni i viđeni junak, drži sablju u koricama gdje bič božji kraljevinu gazi, da Stjepan Gregorijanec iz zasjede baca klipe pod noge jasnomu nadvojvodi Karlu što ga je carska svjetlost imenovala zapovjednikom kraljevine; da isti Gregorijanec spletkari proti krajiškim generalima, kojino dođoše da nas obrane od turskoga ropstva. To vele o tebi u Beču."
"To li?", skoči Stjepko jarostan te se zaleti u gnjevne riječi: "Ne čudim se čavrljanju bečkomu, niti sam glupak da ne izbrojim na prste da me ni naša ni bečka gospoda nisu upisala crvenim pismom u svoj koledar. Nisam puzavac niti se ne umijem klanjati na španjolsku. Već i to im se ne mili; ali ne spletkarim, već mirujem svoj na svojem, pa eto ti klevete. Znam čije je to maslo! Ferko Tahi porodi ove paklene tužbe u svojoj gujskoj duši, ne vidjela raja božjega -"
"Ne blazni!", zakrči mu Vramec riječ.
"Da, on! Još i sad, gdje mu je bijes digao nečistu dušu, još i sad grize me otrov što ga je za živa na me izrigao bio. Šesta evo teče godina da me je tužio carevoj svjetlosti u Beč, da su me ročili u Požun pred kraljev sud, a zašto? Jer sam branio pravo svoje punice Uršule, materinstvo svoje žene, gospe Marte Henningove, jer nisam dao da opaki ljudoder Tahi ne pograbi svega Susjedgrada. Huckao je na mene i kramarsku štenad zagrebačku te digoše snova na mene pru da je Medvedgrad njihov i sve moje imanje da je njihovo, premda imam na pismu i pod kraljevskim pečatom da je sve to blage pameti kralj Ferdinand darovao na vječna vremena mojemu pokojnomu gospodinu ocu Ambrozu i po njemu njegovu ostanku. Da zaboravim kako su naše pleme osramotili, moga oca s podbanstva skinuli, da je od žalosti umro. Tko je tomu kriv? Tahi. A lani, kad mu je već duša na jeziku bila, a vrag u kostima sjedio, nije li moga rođenoga brata Baltazara bockao te bockao, dok taj slabić sebe, mene i sve Gregorijančevo pleme pogrdi bijedeći me u javnom zboru stališa i redova naše kraljevine u Zagrebu, da ga radim prevariti za njegov dio očinstva. A zašto? Jer sam htio pol Medvedgrada založiti Krsti Mukuliću da popravim naše gospodarstvo, propalo sa velikoga troška za četovanje na Turke i za pravdanje sa svjetskom i duhovnom gospodom. Sve, sve smisli i skova ona stara zmija da me satre, da me uništi. A ja da se ne ozlovoljim. Strijela mu božja sunula u grob!" -

Od žestoka govora nadimahu mu se prsi, stisnuše šake; jezik mu zape i, savladan jarom, klonu na stolac.

"Ne huli boga!", progovori Vramec dignuv ruku. "Veliš da si katolik, a ja ti velim - da nisi kršćanin. A šta bjesniš proti mrtvu imenu? Tahi preminu!"
"Naoči samo, admodum reverende amice!", odvrati Vramcu gorko Stjepko uprijev glavu na ruku, "naoči samo. Njegov zlopaki duh u službi je velike gospode - a navlaš Đure Draškovića, a oni zalijevaju pomno otrovno drvo mojih jada što ga je Tahi zasadio bio. To ti je izvor bečkoga govora."
"Izađi dakle na vidjelo svijeta; u tebe je volje, snage, duha. Dokaži im jasno da lažu koji na te kleveću; jer se veli: tko šuti, taj muti."
"Neću. Ne marim što su se na me iskivili, a da i marim, kakova hasna? Laži na poštenjaka: 'Čovjeka je ubio!' A poštenjak operi se te iziđi čist od suda, kleveta će vazda odjeknuti: 'Ubio!'"
"A ne nuka l' te ništa da se latiš rada, a okaniš nerada?"
"Ništa. Sve me nuka da se okanim svijeta. Već moga gospodina oca Ambroza gnjavili su i davili, skinuli s podbanske časti, a davili, kako to prije rekoh, i mene. Je l' vrijedno sabljom udarati na tuđe lavove kad te jedu domaće muhe i komari. Je l' vrijedno na kocku stavljati glavu za ljude koji će ti međutim raznijeti krov? Nije. K tomu i nevolja u kući. Gospa Marta mi gine dnevice kao snijeg o suncu. Mrzna je i ćudljiva; posti i moli, moli i posti. Niko, mezimac majčin i majčina je prilika - mrtvo puhalo - od zapećka nikud van do kecelje. A Pavao - starija mladica Gregorijančeva roda - prevrtljivac, svoje glave, svoje volje, a vrela krvca. Do mjeseca popeo bi se da mu prisloniš ljestve."
"Vrela krv, veliš", zakrči mu riječ Vramec, "rođeni sin svojega oca."
"Varaš se, velečasni. Nije Pavle što sam ja, to jest, što sam bio. Ako sam vrele krvi i tvrde volje, nisam muke trošio uludo. Sve moje silovanje, sve napinjanje ugađalo je jednoj svrsi - slavi i koristi mojega plemena. Imanje naše iznio sam sabljom iz nokata lakomih susjeda, i što skupih ja i pokojni mi gospodin otac, mišljah da će mi čuvati i razmicati sinovi. A na žalost obumire mi staro stablo. Pavle glavinja svijetom gledajući svagda u oblake, vrluda stranputicom, a za ženidbu ni da čuje. Ruši se moja kuća, ruši. Izim toga i jad van kuće."
"Kako to misli tvoja poglavitost?", zapita zvjedljivo kanonik.
"Kako? Poslovi ne teku strujom kojom bih ja broditi htio. Što se po kraljevini našoj radi, nemili mi se. Ta gledaj Draškovića! Mudar je kao knjiga, gladak kao mletačko staklo, sladak kao ciparsko vino koje će ti pamet prevariti. Bršljan je on štono se svačega hvata, svuda propinje, ali nije hrast da stoji o sebe, da zaustavi buru koja je saletjela Hrvatsku. Odviše ugađa dvorskoj gospodi, odviše piše u Beč. Ja - ja mu ne vjerujem, banija nije mu nego stepen da se popne više i više. Nije li lani postao od zagrebačkoga đurskim biskupom? Čemu to? Pazi li on korist i sloboštine hrvatske i slovinske gospode?Ne vjerujem. Dok je Frane Frankopan s njime zajedno banovao, vjerovao sam, jer je knez modruški bio duša kao staklo, a junak bez para. Da, onda bijah i ja krilat zmajić, i gdje god se banska zastava vijala, ne pomoli Turčin dva puta preda mnom glave. Kao arkanđeo đavole iz neba tjerao je Frane Turke iz zemlje, te ne prozvaše ga uludo 'štitom hrvatskim'. I ne bijaše nekim te nekim u volji. Sudiš li da je njegova smrt čist posao? Kad mu od mala čira za uhom otekla glava i on junak zaglavio kukavno u Zagrebu, u postelji. Vele, liječnik da je tomu kriv. Bog zna. A tko sada zapravo banuje? Drašković? Ne. Nadvojvoda Karlo i njemački generali. A čemu Karlo, kad nam je ban po zakonu vojskovođa? Čemu svi ti Pappendorfi, Halleki i Teuffenbachi, kad znadu hrvatska gospoda sama voditi svoje čete? Da nam budu na pomoći i oni i njihova štajerska vojska? Hvala im. Za zidinama, za oklopom, pod gvozdenim loncem ele junaka da se zemlja trese od tih žabara i cifraka, nu virne li čalma iza grma, pomozi bože! Turčin ne vidi nego leđa tih mušketira i arkebuzira, a vi Hrvati gubite glave, dok se oklopnici napale vaših sela i napitaju vašega blaga, dok kus po kus naše banovine ne strpaju pod svoju komandu. Nu evo se zabrbljah. Ukratko, dosadilo mi, razjadilo me, te se odbih od svijeta u svoje gorsko zaklonište; neću da igram u tom kolu."
"A ti budi naš!", zaskoči mu veselim licem kanonik riječ, koji je dosada vrebao oštro na svaku riječcu gospodara medvedgradskoga.
"Vaš? Čiji? Tek tebe vidim pred sobom!", zapita Stjepko podignuv glavu i u čudu motreći kanonika.
"Da, naš", odvrati Vramec odrješito dignuv se na noge. "Ima više hrvatske i slovinske gospode duhovne i svjetske koja isto naslućuju što i ti, koja ne cijene grijehom s čega te dvorska gospoda bijede. Imanje i vladanje gine stališima i redovima hrvatskim iz ruke, tuđi generali hoće da istisnu velikaše, hoće da nam kraljevinu poseljače, a onamo ne da nam turska bujica da odahnemo. Dogorjelo je do nokata. Kani se bezdjelice. Budi naš."
"Ne iskušavaj me, velečasni oče! Ja ću kod kuće da branim svoje, a svatko neka radi što i ja", odvrati odrješito Gregorijanec.
"Cijenih te mudrijim. Čekaj dok se plamen dohvati susjedove kuće, pa onda gasi svoju! Za korist i slavu svoga plemena radiš? Lijepa rada od nerada. Lijepe slave gdje ti rđa sablja. I nijemo zvijere zavuče se u svoje duplje pa misli: 'Čuvam si kuću!' Ako je brod zabrodio krivom strujom, valja krenut kormilom i tomu se hoće jake volje, a jake volje si ti. Da pokusimo sklonuti carsku svjetlost ne bi li makla štajersku komandu da se ne pojavi drugi Kazianer. Da kušamo sami voditi vojsku, a vojskovođa da nam budeš ti!"
"Pusti me!", odvrati oklijevajući Gregorijanec.
"Još jedno. Zagrepčani udariše pravdom na tebe da ti otmu Medvedgrad i Kraljev brod. Zamalo pući će sud. Kraljevski suci prevrću, čujem, stara zagrebačka pisma. Bog zna nemaju li Zagrepčani titulum juris?"
"Nikad!", zaviknu Gregorijanec skočiv na noge, "moje je pravo jasno kao sunce na nebu!"
"Sud znade što je pravo. A kod suda kraljevskoga ima dosta naših prijatelja. Budi naš!", navali Vramec ponudiv Stjepku desnicu.
"Vaš sam!", odvrati Gregorijanec poslije časka uhvativ starčevu ruku.
"Amen!", doda kanonik.

Uto je i zanoćilo bilo. Skoro utrnu se i zadnja luč na Medvedgradu. Kanonik snivao je u svojoj ložnici vesele sanke. A Stjepko stajaše dugo do prozora kule, piljeći u to tamno noćno nebo da dočeka svoju sretnicu zvijezdu.