Zlatarevo zlato/IV
| ← III | Zlatarevo zlato — IV. autor: August Šenoa |
V → |
Stari kraljevski grad Zagreb, ili kako mu veljahu sami građani: "Slobodni, plemeniti varoš zagrebački na grčkih goricah" - bijaše u šesnaestom vijeku lica posve drukčijega negoli za potlašnjih vjekova. Zagreb bijaše tvrđava, pače u Zagrebu - kakva ga danas brojimo - bilo je više tvrđava. Pod kraljevski grad išla je sva zemlja među Savom i potocima Črnomercem i Medvednicom, a sred toga zemljišta plodna i široka uspinjala se predstraža gore zagrebačke, brdo po imenu Grič. Na tom brdu stajaše ovjenčan jakim zidinama - stari Zagreb, iliti "gornji varoš", pravo obitalište gričkih građana. Podno Griča, tj. u potlašnjem donjem gradu skoro i nije bilo kuća - već sve polje, vrt i šikara. Jedino oko župne crkve Sv. Margarete stajala naseobina Ilica, seoce od nekoliko kukavnih drvenjara. I potlašnji trg tridesetnički ili "Harmica", gdje su običavali paliti vještice, nije bio nego močvarna ledina, samo kod vrela Manduševca bijelilo se nekoliko zidanih kuća poznatih u staro doba pod imenom "Njemška ves".
Sam grad pako bio je zidan u trokut. Južni mu zid, tj. prema Ilici, išao je od istočne kule brda kraj staroga kraljevskoga dvora ili potlašnje jezovitske škole i kraj samostana dominikanskoga sve do kraja zapadnoga, gdje se i opet uspinjala kula; odavle se spuštao zid nizbrdo do Mesničke ulice, gdjeno stajahu Mesnička vrata, branjena od tvrda strelišta i dva gvozdena topa. U pol južnoga zida virio je u svijet visoki pazitoranj, a u njem tanko zvonce "Habernik", koje je dojavljalo gradskim vratarima kad treba otvoriti, kadli zatvoriti vrata, ili bi u čas pogibelji pozvalo zagrebačke građane pad oružje. Kraj tornja dolazilo se iz grada na zid kroz vratašca, po imenu "Dverce", do kojih stajahu dvije male oble kule. Tu bijaše gradska puškarnica, tj. tu su građani čuvali "velike štuke, mužare, brkate gvozdene puške" i arkebuze. Sve brdo pod južnim zidom bilo je osuto vinovom lozom, samo od Dveraca spuštala se strma stazica do dna brda. Od Mesničkih vrata dizao se zid do tvrđavice ili braništa Sv. Blaža, a odavle duž Visoke ulice sve do "Novih", poslije Opatičkih vrata. I na toj strani branjaše grad visok toranj i drveno branište po imenu "Arčel". Tu bijaše gradska "praharnica", tj. kuća za streljivo. Odavle je išao zid duž Biskupske, poslije Opatičke ulice sve do tornja kraj Kamenih vrata, a od vrata sve do jezovitske kule. Sve brdo od zapadne strane zida do Medvednice bijaše pusto, obrašteno šikarom, samo se vijugao nevaljao put od Harmice do Kamenih vrata štono ga praunuci starih Gričana okrstiše "Dugom ulicom". Nu i taj maleni kameni okvir ne bijaše puncat kuća, već su građani tu imali i svoje vrtove. Iz hrpe drvenih koliba provirivala je samo gdjegdje crkva ili kameno zdanje, a zidana kuća u građanina, ma i sićušna, bijaše očit znamen bogatstva. Kako i ne bi kad je sam gradski župnik stanovao u drvenu dvoru. Takav bijaše stari kraljevski grad. Sve drugo nije išlo pod račun zagrebački. Stanovnici "Opatove ulice" u tvrđi kaptolskoj kao i žitelji Nove Vesi bijahu slobodnjaci kaptola zagrebačkoga, imajući svoje vlastite glavare i sloboštine, kućanima pako Laške ulice pod tvrdim biskupskim gradom sudio je sudac u ime biskupovo.
Žezlo varoškoga suca sizalo je samo do Krvavoga mosta, pa pođe li komu zlotvoru za rukom preskočiti potok, bilo je modrim varoškim pandurima vratiti se praznih ruku da ne odnesu modra leđa od kaptolskih slobodnjaka, koji su voljeli pustiti lupeža u bijeg negoli varošku stražu na svoje zemljište, jer to bijaše njihova "pravica".
Ali među svojim "zidom i ogradom" bijahu zagrebački "purgari" u svem svoji - a njihova općina gotova samovlast.
Zlatna bula Bele IV bila im je Sveto pismo gradske slobode, stanac kamen njihova prava. Sto i sto puta kroz vjekove istakli bi je pod nos nemalim ponosom bahatim velikašima i lakomim crkovnjacima. Sam je sebi Zagrepčanin birao suca i druge glavare. Zaludu ga je ročio pred svoju stolicu župan, zaludu i ban. Komu je stajao dom na brdu Griču, komu je ime bio upisao zagrebački notar u veliku građansku knjigu, taj nije stao van pred žezlo varoškoga suca ili pred pravdu same kraljevske svjetlosti, jer je Zagrepčanin bio kraljevski čovjek. Daće davao je malo, sam je sebi krojio zakon, sam mjerio mjeru i vaga. Trgovcu strancu bilo je plaćati na zagrebačkom trgu debelu "postavu" - tako zvaše se gradska daća - a Zagrepčanin prolazio je svojom robom slobodan po cijeloj kraljevini, a nije trebalo nego pokazati pečat sa tri tornja i duboko poklonili bi se svi mitničari. Zagrepčanin nije poznavao popa van župnika Sv. Marka i njegova kapelana, a tomu župniku bilo je oštro zabranjeno plaćati biskupu "cathedraticum" ili crkvenu daću. Kaptolski pop nije smio pod živu glavu prekročiti gradske međe u svečanom ruhu i jednom malda ne svrgoše građani suca, što je dao da pjevaju biskupski klerici u crkvi Sv. Marka. Građani "plemenitoga varoša", premda ponositi i glaviti, ne bijahu bogzna kakvi mudrijaši i cifraši, već priprosti krojači, čizmari, kovači, mesari i više toga - sve zdrava i prava cehovska korenika. Pismene ljude među njima mogao si lako izbrojiti na prste, i često se desilo da sam varoški sudac - budući bravar ili kovač - nije umio potpisati čestitoga imena. Na sreću se za onda manje pisalo, a kad je trebalo pisma, umio je varoški notar cifrati na debeloj žutoj hartiji ogromne protestacije proti svoj mogućoj gospodi, pače proti samomu kralju.
Tužba i jadikovanja naslušala se kraljevska svjetlost od plemenitih građana do sita, da su bokci i kukavci, da su spali na zadnje grane, i više te litanije. Ali pravo reći nisu bili golotinja i sirotinja, pače prava gospoština. Sve te pjesme jadikovice šibale su ono staro: "Kucaj i otvorit će ti se!", pa što više, to bolje.
Gradsko zemljište bijaše veliko, plodno, što vinom, što sijenom, što šumom, a i van gradskoga zemljišta spadahu Gračani, Zapruđe, Hrašće i Petrovina pod zagrebačko vladanje. Obilja dosta, građana malo, a troška reć bi nikakva.
Nisu dakako svi varoški miši jednako glodali tu omašnu slaninu, jer su - nota bene - varoška gospoda račun pravila, a gradska nam kronika ne spominje da je koji senator, kraj godišnje plaće od dvadeset talira i dva para općinskih čizama, pogibao od gladi ili bos hodio po gradu. Nu gradska gospoda, valja reći, bijahu ljudi veoma točni. Gradski bi sudac točno zabilježio koliko da je potrošio govedine, kruha i vina, kad je koga kanonika izaslanika ili drugoga gospodina počastio bio na gradski trošak. Tih je večera kroz godinu znalo biti i previše; na sreću po općinsku kesu, nije valjana gozba stajala za onda više od šezdeset dinara. Isto tako je sudac na dlaku zapisao što da je stajala nova peć za stan gospodina bana ili kozlić što su ga Zagrepčani običavali prikazati velikoj gospodi u znak počitanja; i to je zapisano do kaplje, koliko su polića vina dobili časni oci Dominikanci iz varoške pivnice kad su pratili bili na malo Tijelovo gradsku procesiju. Ponajgrdniju ranu zadavali varoškoj kesi poslanici koji su išli na hrvatski ili požunski sabor. Koliko se u to ime potrošilo općinskoga žitka, sijena i vina! Rad kraćega računa dala su se dakako varoška gospoda sama birati u sabor, i dobri Zagrepčani tješili se bar utoliko da nisu strancu punili džepove.
Nu bilo kako mu drago, kukalo se na zlo vrijeme i koliko - živjelo se, i ljudski se živjelo u Zagrebu. Mala ta naseobina rasla je i raširila se do ugledna grada, pa kad su banovi podigli bili svoje dvorove na brdu Griču, kad su hrvatska gospoda prenijela bila svoje državne zborove u Zagreb, razmahnu grad mlada krila i natkrili ubrzo sve hrvatske gradove glasom, snagom i cvijetom. Štaviše! Dok je tuđinska sila satirala druge hrvatske varoši i sela, ostade glava kraljevine tvrda i cijela, i nikad nije nad Zagrebom lepršala zastava - van zastava hrvatska.
Ali taj cvijet i ugled rodio je po Zagrepčane mržnjom i jalom. Silovita vlastela, duhovni mogućnici prijekim okom gledahu kolikom snagom buji građanstvo, nazrijevajući u tim tvrdim općinama maticu one slobodne vojske pred kojom su se kasnijih vjekova pokloniti morale uznosite gospodske kule. - Nada svim pako bijaše im mrzak Zagreb, duša tih općina. Stari Gričani, ljudi kremenjaci, nisu gledali pred gospodom u zemlju - već upravo u gospodski brk. Stoga bude boja bez broja. Velikaši su i sami i po svojim ljudima grizli i štipali građane gdje god im se pridesila zgoda, pače obilazili okolo carskoga dvora "farbajući" Zagrepčane kanda su živ izrod pakla.
Najljući krvnici gradu bijahu najbliži susjedi: biskup i kaptol. Ni knjiga ne bi ispričala nemile te sile. Bilo, te građani i biskup nazvali jedno drugom gromovito "dobro jutro" iz gvozdenih lumbarda. Bilo, te je zagrebački biskup dao u gradskom kupalištu na potoku pohvatati i na mrtvo ime isprebijati varoškoga suca i bilježnika. Slavni inače biskup i ban Berislavić plijenio je iz zasjede zagrebačke trgovce, da mu je sam kralj pisao da naliči više razbojniku nego biskupu. Časni kaptol pako znao je po više puta prokleti cijeli grad, pa da neće kroz tri vijeka rediti zagrebačkoga sina za popa, a vrlo često se zbilo da su Kaptolci u pol bijela dana na kraljevskom sajmu oteli gradskim kmetovima cijeli čopor volova. Stoga bi često okvasila krv prazno zemljište među gradskim i kaptolskim zidom, te su njemački arkebuziri i španjolski draguni imali vraškoga posla da rastave susjede bijesnike. Ukratko - živjelo se susjedski, ali se i razbijalo susjedski.
A kako biskup i kaptol, tako i druga gospoda velikaši i njihovi ljudi. Kastelani medvedgradski bijahu od starine na glasu bezbožni zlotvori i vragovi grada Zagreba, a i sad bi saletjeli kadšto varoške kmete i snahe gračanske kao vuk janjad. Gospoda Henningovci, vladari susjedgradski, znali bi svući do gola zagrebačke trgovce što su išli na optujski sajam. Zrinovići su zasipali Zagrepčanima zlatne i srebrne rude u Zagrebačkoj gori i popalili klijeti u Bukovcu. Vukovinska gospoda Alapići dočekala jednom kod Sv. Klare u zasjedi varošku gospodu upravo hajdučki, te kad su došli sudac i vijećnici na čamcu ribe loviti, obasuše ih Alapići gorućom smolom i, izraniv suca na smrt, oteše građanima i lovinu i čamce proti svakoj pravici. Za imanja Hrašća i Petrovinu pako morali su se Zagrepčani otimati od vremena Šišmana Luksemburškoga sve do drugoga Rudolfa Habsburgovca sa svom vlastelom kraljevine Slavonije. Pravde je stoga i suviše bilo. Ali koja hasna. Nebo visoko, a kralj daleko, sablja i buzdovan u ono doba i sud i zakon.
Trebalo je dakle i starim Gričanima kadšto zaigrati šakački, izbiti klin klinom. Premda priprosti, bijahu za sebe dosta mudri te gledahu na sve ruke kako da se ograde proti zlu. Prije svega bi pazili da im bude grad jak i tvrd, zatim su se hitro koristili međusobnom krvarijom plemstva prianjajući uz neprijatelje svojih krvnika, a najzad su radili svom silom dobaviti se onih važnih mjesta blizu Zagreba s kojih je njihova tvrđava mogla postati tvrđom.
Jake kamene zidine, visoke kule, duboke jame i gvozdene velike puške oko Zagreba ne bijahu toliko štit od turskoga straha koliko od velikaškoga nasilja, a iza toga zakloništa ošinula bi kadšto varoška čeljad nametne goste do krvi. Nu u vijeku šesnaestom dopade grička tvrđa ljutih udaraca. Biskup Šime Erdödi i zapoljevci bjehu zagrebačke zidine prodrmali krupnim zrnom, jer su se Zagrepčani po arciđakonu Petru Kiepachu poklonili bili cesaru Ferdinandu, pače i primili u goste generala Don Pedra Lazu de Castilla i njegove španjolske regimente. Stoga su i gradske kule stajale nahero, a i zidine su gdjegdje zinule bile. Da se vjerni Gričani nekako ponačine i svoje zidove i kule što bolje pokrpaju, pokloni im kraljeva milost sav prihod zagrebačke tridesetnice. Gradska su gospoda taj prihod vrlo točno pobirala, nu ne čini se da su zidine krpala valjano. Barem je kralj Makso II još godine 1573. pisao Vidu Halleku, generalu slovinske krajine upravo hrvatski, da je razumio "da to misto Zagreb u slovinskom ursagu i ona tvrđa zlo spravna i poimeni dvi turnji i zid vas gol i nepokriven i na vnogih mistih ni štige na zidu nije, da bi se moglo na zid brzo šetovati i u vrimenu neprijatelju naprvo stati i braniti se. I skroz one burgare da potlam pokojnoga Lenkovića smrti nikakova računa ni dodano." Zato im poručuje kralj po generalu "da on na nje nimalo srca ne nosi" i da ima rečeni Hallek "rečenim burgarom pod vernost i srditost kraljevu reći da one zaprošene račune dodaju, jesu li one pineze verno potrošili i u napridak da bi gradu zid postavili." Ne zna se pravo da li je kraljeva srditost u prvi mah prinukala varošku gospodu da prave čist račun i da poprave zidove i tornje, samo se čita da je varoški sudac više puta Halleku u Varaždin poslao po deset polića vina. Ali napokon im je dogorjelo do nokata, spopade ih strah od Gupčeve vojske, pa se je tesalo, zidalo, krpalo na sve ruke, dakako po strategičnom razboru varoške gospode. Jer Gupčevu "mužadiju" pomagao je krišom gospodar medvedgradski Stjepko Gregorijanec, ljuti protivnik Zagrepčana, s pizme proti Franji Tahu susjedgradskom, prijatelju građana gričkih. Odatle i njihova bojazan, odatle i utvrđivanje navrat-nanos da seljački kralj ne spali Zagreba.
I sa mogućim Tahom, negda podbanom, i sa gričkim građanima razvadi se Gregorijanec ama na nož zbog velike parbe. I Tahi i Henningovi držahu Susjedgrad napol, nu lakomi nečovjek Tahi, budući podban, radio je istisnuti Henningovce i malda mu nije nedjelo uspjelo, ali uto oženi junak i bogataš Stjepko Gregorijanec Martu Henningovu, i bijesnik Tahi morade se odreći pohlepnoga nauma. Od onoga dana bješnjaše krvnik susjedgradski proti silnoj obitelji Gregorijanaca u saboru, u kraljevskom dvoru i među hrvatskom vlastelom, ne bi li smrvio silni rod protivnika od kojih se jedan, i to Pavao, bješe proslavio kao biskup zagrebački i zakonotvorac, a drugi opet - Ambroz, otac Stjepkov - kao hrvatski podban, bogataš i junak koji se ipak zbog krvave raspre sa banom Bakačem morade odreći podbanije. Mrzeći tako do krvi gospodar susjedgradski Gregorijance, dižući se javno proti njima svom snagom časti i ugleda i gradeći potajno spletke silnim novcem, ulazio je rijetkom hitrinom u svaku zgodu da bude Gregorijancima nezgoda, svakoga plemića i neplemića da mu bude na pomoći proti zakletim neprijateljima.
Zakratko pridesi se takva zgoda. Stari Ambroz uglavi sa Petrom Erdödom i Nikolom Zrinjskim ugovor po kojem zamijeniše ove dvije obitelji jedan dio svojih dobara. Gregorijanec dade Bakačima svoj grad Rakovac sa sedam pripadnih sela, a zato dobi od njih Kraljev brod na Savi, Medvedgrad i pripadna mu sela Kraljevec, Botinec, Novake, Hudibitek i više toga.
U isti mah skoči Tahi otimljući se za Medvedgradom u ime žene Jelene Zrinjske. Nu zaludu. Kralj Ferdinand potvrdi godine 1561. ovu zamjenu, i na Katino slijedeće godine uvede Mato Raškaj, plemeniti sudac zagrebačke županije, literata Ambroza Gregorijanca za gospodara u vladanje medvedgradsko.
Nu ni sad nije mirovao Tahi. Sada svrnu okom na svoje prijatelje, a Henningovaca neprijatelje - na građane Zagrepčane. I ne prevari se Tahi.
Od pameti gledali su mudri građani da im bude siguran grad i sve vladanje gradsko, od pameti snovali su oni da se oko staroga Griča dočepaju onih mjesta kojima bi se zagrebačka tvrđa još većma utvrditi mogla, da razmaknu svoje vladanje, ne bi li većom snagom i bogatstvom bolje odbijali silovitu vlastelu.
A to mjesto, za kojim se prije svega otimahu željne oči Zagrepčana, bijaše sokolovo gnijezdo - tvrdi Medvedgrad, prevažni prijevoz Kraljeva broda i sva plodna selišta medvedgradske gospoštine oko vladanja gradskoga. Od svih ljutih jada što ih je kraljevski grad iskusio bio kroz vjekove bivanja svoga ponajveći bijahu silovite navale medvedgradskih gospodara i kastelana. Trepetom spominjahu zagrebačke majke djeci svojoj nedjela "crne kraljice" i ljubavnika joj Nijemca Vilima Stamma.
Stoga osvajala ih je vazda prva misao da zavladaju tvrdim medvjedskim kulama, pa kada ne bijaše lako silom, a ono se kušalo sudom. Pravda se ta - ne zna se kakovim pravom - zadjela bila već pod Matijom Korvinom, prijateljem Zagrepčana, ali njegova ruka nije imala sile u hrvatskoj kraljevini; pravdu za Medvedgrad ponoviše Zagrepčani za kraljevanja Vladislava, banovanja Ivana Ernušta i poslije Petra Berislavića. Badava. Razvratni markgrof Đuro Brandenburški izigra na sudu građane Gričane. Ali sada gdje je zavladao Medvedgradom Ambroz, koji poslije smrti Ferdinandove nije bio u osobitoj milosti carskog dvora - sada mišljaše Tahi zatjerati neprijatelja u škripac te stade huckati Zagrepčane neka traže svoje staro pravo, jer da su mu mnogi mogućnici kod dvora i kraljevskoga suda prijatelji, koji će s njegova zagovora navrnuti sud na zagrebačku stranu.
I zbilja. Već godine 1571. na nedjelju Epiphaneae podiže varoški sudac, kovač Ivan Blažeković, pred banovima Đurom Draškovićem i Franjom Frankopanom proti Ambrozu tužbu radi Medvedgrada, pa pošto stari Ambroz preminu, digoše se Zagrepčani još jače proti njegovu sinu Stjepku. Sumrtav od teške boli, razjaren, a slab proti bujici seljačke bune kojoj je njegova okrutnost povodom bila, mržen od svega svijeta, podiže se stari Tahi da rujući i psujući smrvi pred kraljevim sudom rod Gregorijanski, da mu izvine lijepu gospoštinu na korist prijatelja Zagrepčana.
Zakratko je imao pući kraljevski sud - zakratko, nadali se Zagrepčani slaviti slavlje u starom medvjedskom gnijezdu - ali u zao čas sruši se u grob ponajjači stup gričkoga grada - preminu Tahi. Klonu i Gubec, trepet Zagrepčana, na Markovu trgu pod gvozdenom krunom, ali živ ostade Stjepko - ljući od Gupca, nemio dvoru doduše - ali bogat, ali slavan i pažen među plemstvom hrvatskim - čelik čovjek na glasu.
I on i Zagrepčani očekivali su sud koji je imao ili Stjepka survati u propast, a Zagreb uzvisiti snagom, ili Stjepka stvoriti divom, a Zagreb baciti žrtvom osveti ohologa boljara.