Zlatarevo zlato/I

← Naslovnica

Zlatarevo zlato —  I. autor: August Šenoa

II →

Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa Đure Draškovića nizahu se oko župne crkve Sv. Marka oniske daščare gdje su kramari i piljarice obzirnim građanima plemenitoga varoša na "grčkih goricah" tržile lojanica, ulja, pogača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac.

Stari Zagrepčani, premda u vječnoj zavadi sa prečasnom kaptolskom gospodom, bijahu ljudi dosta pobožni; pohvališe se dapače jedanput pred kraljevskom svjetlošću da, hvala budi bogu, u njihovu gradu toliko popova i fratara koliko i građana ima. Ali kraj sve te obilne i silne pobožnosti slabo su se sjećali Svetoga pisma, gdjeno se čita da je sin božji bičem protjerao novčare i trgovce iz pridvorja hrama božjega. Daščare stajahu mirno pod okriljem Sv. Marka, pače i sama svjetska i duhovna gospoda zaustavila bi se kadšto pred njima.

Ponajznatnija glava u tim daščarama bijaše Magda "paprenjarka". I staro i mlado i veliko i malo po varošu poznavalo je Magdu bolje nego i samoga varoškoga bubnjara, Đuru Garuca, dugoljana, komu bjehu prišili nadimak "biskupska palica". Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala, pa bi tek kadšto požmirnula u božji svijet.

Motreći je kako čuči zgurena u daščari pod bijelom krilatom kapom, pomislio bi bio svatko: Nije Magda bez -, jaše Magda svakoga petka na Klek ili na lomnički križeput da se u kolu sestara kopitnica nečastivo poveseli, nu, svatko bio bi pomislio, Magda je vještica.

Ali ne bijaše u nje duša pusta, srce himbeno; paprenjarka bijaše pače vrlo pobožna starica. U njezinoj daščari visila je čađava slika čudotvorne Gospe Remetske, a pred njom gorjela je na čast Bogorodici i za spas duše mjedena svjetiljka. Magda sjedeći vazdan u svom drvenom zaklonu, motala je drijemljući zrnatu, posvećenu krunicu, te bi samo kadšto ozeble ruke nadnijela nad lonac, pun žeravice, ili pokoju progovorila sa kakvom građankom ili sa zvonarom. Obično šaptaše "Oče naš" i "Zdravu Mariju", sjalo sunce ili padala kiša. A toga bome vještica ne čini!

Prišivak "paprenjarka" pako nadjenuše joj zato: u svem gradu ne bijaše ni velikaške ni građanske žene koja bi bila umjela mijesiti paprenjake kao što Magda. Stoga je bilo i svetkom i petkom dosta jagme za njezinim paprenjacima, i sam varoški sudac Ivan Blažeković znao je kadšto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi.

Odavna bje starica obudovjela. Pokojnik joj muž bijaše zvonarom kod Sv. Marka. Tako je živarila bez roda i ploda, pekući obnoć paprenjake u svom stanu kod Kamenih vrata, a prodavajući ih obdan pred Sv. Markom.

Ljudi nisu pamtili da je kada mlađa bila, niti su opazili da se stari; jednaka te jednaka kao starinska slika, koja, viseći godine i godine u zabitnoj kuli, svoga lika ne mijenja. Nu svatko je vidio da starica lijep dinar teče, da malo troši; svatko je pitao - kako već ljudi za svašta pitaju - čemu Magdi novaca?

Uistinu čuvala je Magda u prikrajku svoga pisanoga sanduka staru čarapu punu dinara, groša, pače i starih cekina od kralja Matijaša. Čarapa se debljala, Magda se sušila.

Ali čemu Magdi novaca?

"Za pokoj duše", odvratila bi starica mirno takvim dosadnicima, pa je dalje motala krunicu.

Da, za pokoj duše! Dobra starica, osvojena pobožnim sankom, odbijaše od svojih žuljeva dinar po dinar da uzmogne privrijediti novaca, da joj se po smrti za pokoj duše njezine i pokojnoga joj druga služi svake godine na Magdino kod Sv. Marka misa. Zabavljena tom mišlju radila je revno, bila je sretna.

Nije stoga ni čudo da je svemu gradu u volji bila, da se je sa svakim dobro gazila. Samo cigli čovjek bijaše joj uz volju - varoški brijač Grga Čokolin, koji je imao svoj štacunčić pod svodovljem stare varoške kuće na ćošku trga Sv Marka.

Čudan svat taj Grga Čokolin! Suhonjast trčuljak. Glava mu debela, obla kao glava od kupusa, obrve guste nad nosom svedene, oči male, crne, bodljive kad ih nije vinska magla zastirala; nos tup, širok, uzvinut, a crven da se bojiš primaći mu puščana praha, lice olizano, nebradato, reć bi živ cimer Grgine meštrije. Takvo bijaše vanjsko lice varoškoga brijačića. Ali ne bijaše mu ni duša bolje podstavljena. Prevrtljivac, jogunica, podmuklica, po svim se je kutovima vrzao, svuda svoje prste zabadao gdje ga i nije ništa koštalo.

Svijet nije pravo znao odakle se Grga pobrao; riječ mu je natucala na zagorsku, za silu je znao suca ili kapelana pozdraviti latinskim dobrim jutrom. Ljudi ga nisu ni pitali za dom, i sve znajući da se je od nekuda na dobru sreću doskitao, klanjali se njegove zamjere, jer mu je jezik bio ama bič vražji. Svijeta je dosta obašao, tako bar reče; hvalio se da je služio u banovoj vojski pod zastavom Petra Bakača, da je pod Ivanić-gradom bio ranjen i začudo je umio zboriti o Turcima, o svojoj srčanosti, pa kad se svijetu prejunačko činilo to njegovo junaštvo, otresnuo bi se Grga živo na njih te viknuo pokazav brazgotinu na čelu: "Lude vjere! Da nije istina? Evo gle'te! Tu me je turska sablja poljubila! Hvalite bogu da nije jače zasjekla, jer ne bi imali koga da vas brije!" Ljudi se dosjetili da možeš i kod pijačine dopasti brazgotine, ele Grga ostao junak te junak. Svetac baš nije Grga bio; šala i zabavica u njega i natašte puna torba, ni duša nije ostala od njega bez krpice. Liječio je građane kamforom i pijavicama, liječio marvu hostijom, brijao je gospodu, brijao i trnjanske seljake na drvenoj žlici.

A za ostaloga vremena je pio, kockao se i vragovao.

Govorkalo se da se bavi nečistim poslom - da vari kojekakvih napitaka i više toga. To se je dakako samo govorkalo, ali zastalno se je znalo da Čokolin srijedom i subotom ne posti.

Stoga nije ni čudo da ga Magda nije vrlo milo gledala, ali se pridesi zgoda s koje se brijač i paprenjarka dokraja razvadiše. Magda stanovaše do Kamenih vrata, baš nasuprot Draškovićevu vrtu u kući Petra Krupića, zlatara i starješine gradskoga. Petar Krupić, plemić iz Velike Mlake, od malih je nogu živio u Zagrebu. Obišao bje poslije mnogo svijeta po zlatarskom nauku, došao dapače i do samih Mletaka, gdje se zlato ponajfinije kuje i u tanke žice prede. Poslije puno muke i nauke povrati se u Zagreb, bude upisan u ceh, priženi tastov posao i zidanu kuću kod Kamenih vrata. Premda mu je posao uspijevao i sreća cvala, nikad se majstor Petar ne uzoholi niti krivim djelom ne omrlja imena, a građani ga rad poštena srca i bistra uma ubrzo zavolješe te izabraše starješinom. Nu sreća brzo prođe, a nesreća brže dođe. Na veliku žalost zlatarovu preminu doskora vjerna žena, ostaviv nakon sebe nejačku jedinicu - po imenu Doru.

Toj je Dori bila stara Magda kuma na krstu, to je kumče pazila Magda kao oko u glavi. Krupiću nije bilo kada upućivati njegovo mezimče. Turska sila dotuživala je na sve strane, pa je bilo kupiti i hrane i obrane da gradu na pomoći bude. A i velika gospoda Zrinjski, Bakači i Alapići zadavali su Zagrepčanima dosta jada, te pravdanju ni kraja ni konca. I među sobom se Zagrepčani grizli i klali po davnoj navadi, te je bilo miriti, suditi, a za nikakvu plaću, već za čast, hvalu i dva para čizama. Valjalo je dakle gledati da se živi, te snovati i kovati u zoru i u noć. Otkinut tako koje zlatarskim koje glavarskim poslom od ognjišta svoga, veselio se Krupić Magdinoj brizi, znajući da je starica duša kao zlato i da će pobožnom rukom i naukom uputiti svoje kumče na put vremenite i vječne sreće.

Nu Dori i nije trebalo toliko pažnje i brige. Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijega djetinjstva toliko uslobodila da je već nisu smatrali djetetom, da su je dapače svi nazivali "zlatarovom mudrijašicom", jer se mala - a nije to za ono doba šala - naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža Dragšića.

Pa tek kad pupolj budne ružicom, djevojče djevicom! Divna li oku milja!

Kad je nedjeljom i svetkom, idući od rane mise preko Markova trga kući svojoj, premetala drobne nožice, obuvene crvenim šiljastim postolicama, kad joj se lijepa glavica njihala pod kitnom partom, a bujne joj se crne plete spuštale niz plavetni, janjećim krinom ošiveni zobun, kad je ručicama držala na prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajući pred sebe, da nisi mogao spaziti munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: eto, svetica sašla sa oltara među svijet da milim pojavom razveseli snuždene ljude.

Mnogomu se građanskomu sinu - a ne kojekakoviću - otimale oči za Dorom; mnoga je majka u duši računala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pače i velikaški gospodičići, kad ih iznebuha oprži sjajno oko zlatarove kćeri, znak bi prišapnuti: "Ej da nije, što je!"

Ali nije se Dora dičila samo lijepim licem, već i ljepšom dušom. Bilo je tu i drugoga uzroka, uzroka doista velevažna, jer zlatom važe.

Veli se: "Bolji je dobar glas nego zlatan pas", a u Dorice bijaše i dobar glas i zlatan pas. Nije dakle ni čudo da su mladicu svi zorniji zagrebački mladići nuđali božićnicom te obilazili, željkujući i snujući zlatarovo zlato; nu od toga zlata ne bijaše im zlata i zatvorena zlatarova vrata.

Sve to nije nikakvo čudo bilo, ali čudo od čudesa, o kome nije ni cigla duša u gradu sanjala, eto bje ovo. Što nije smio nikakav gospodin ni gospodski sin, to je smio jadni brica Grga Čokolin. Prohtjelo mu se Dore! Pa baš njemu! Grdoba traži vazda ljepotu, i žaba htjede se dati potkovati, i Čokolin htio je postati zlatarovim zetom!

Ponajprije natucao Magdi, jer je znao da je stara paprenjarka ponajbolji ključ k Dorinim vratima. Ali Magda kano da nije čula. Napokon osokoli se brico, pa šta sreća dadne. Jednoga dne urani Čokolin, stade pred kositreno ogledalo, osvjetla se kako je znao, udari na sebe suknenu dolamu, svijetle čizme sa srebrnim resicama, djenu si za pojas crvenu svilenu maramu, pa kad je svijet išao iz mise kod Sv. Marka, moj brica, ni pet ni šest, kuc na zlatarova vrata.

"Dobro jutro, bonum mane, gospodaru Krupiću!", nakašlja se našušureni Grga.

"Da bog da dobro bilo, goso Grga!", odvrati mu starac Krupić, dignuv se sa velike orahove stolice. "Koja vas dobra sreća nosi toli rano pod moj krov? Sjed'te, kume Grga! Doro! - nosi čašicu šljivovice!"

"Hladno doduše, vrlo hladno; već je i nestalo Vazma, a moglo bi biti i mraza", odvrati Grga, vrzući se po klupi na koju se je spustio bio i daveći se nekako nehotice - "ali" nastavi, "post nubila Phoebus, ergo tješimo se!"

Oba zašutješe. Dora međuto stavi na stol plosnatu staklenicu i dvije čašice, i ne dignuv oka reče ukratko "dobro jutro" pa iziđe iz sobe.

Krupić je šutio, znajući po prilici o čemu se radi, a Grgi se uzela riječ gdje se je lijepa mladica iznenada pojavila pred njim. Posrknuv šljivovice, osokoli se malko pa prihvati napokon:

"Upitaste me prije, gospodaru Krupiću, kakva da me je sreća donijela pod vaš krov. Kazat ću vam šta je. Može biti sreća i nesreća po mene -"

"Oj gle! Ozbiljno ste počeli", primetnu starac.

"I nije mi do šale. Ne treba mi nadugo pričati tko sam i što sam. Vi to, majstore, ponajbolje znate. Ima ih doduše po varošu kojima tuđe poštenje nije nego stara opaklija koju ljudski isprašiti valja, ali kleveta je kao drač koji nikne gdje ga i ne posiješ. Ja velim svakomu 'dušu u se', pa nek mete pred svojim vratima; ja velim, Grga Čokolin nije prazna sopunica kakvom ga cijene. I htio bih bolji biti nego što jesam, ali vrag je to samovati i brunde kovati et caetera. Zato, majstore, da vas ne mučim dugom litanijom - odlučih tvrdo oženiti se." Ove zadnje riječi istisnu Grga nekako pod silu, nu nakašljav se nastavi:

"Ženidbi pako, kako i sami znate, hoće se muž i žena."

"Posve pravo rekoste", doda Krupić.

"Muža, scilicet sebe, imao bih, ali druga polovica, Adamovo rebro, fali - u tom grmu zec leži!"

"I to je istina!"

"Motao sam i motao dugo tu miso u glavi i prorešetao u misli sve zagrebačke djevojke i, napokon, re bene cognita, evo me ovdje po vašu Doru! - Bez zamjere, majstore Petre! Dixi!", uzdahnu Grga velikom mukom.

Krupić bio je dočuo kamo oko brijačevo zgađa; nije se dakle našao ni najmanje u čudu, ali budući dobričina i ne hoteći ni duše uvrijediti, nije proscu nakratko odrekao, već mu odgovori:

"Dragi kume Grga! Čast i poštenje vama i vašemu poslu. Od dara božjega svi živimo, orali plugom, kovali čekićem ili brijali britvom. Znam i to da je svijet lajav i jezičav, da se ljudi s tuđega veselja žaloste, a tuđoj se nesreći raduju. Ali ja znam što je pravo i zdravo. Ne mislite zato da je bablji jezik meni rif kojim čije poštenje mjerim. Ali dragi majstore Grga, voćke ne valja obrati dok ne dozrije, a djevojke ne udati dok za majku nije. Dora je, hvala bogu, djevojka krepka i zdrava, ali na Trojake bit će joj tek šesnaest godina. Bilo bi prerano, svakako prerano. Nek nosi još koju godinu partu, bit će dosta vremena i bremena za kapu. Pak i to znate da sam sam, da sam udovac; ruke svakim danom više popuštaju, oči me sve više izdavaju, a briga puna vreća: leti amo, leti tamo, a na djevojci ostane cijela kuća. Uzmite još i taj štap mojoj starosti - onda Petar zbogom. Zato bez zamjere, majstore Grga, želim vam ženu poštenu i pobožnu, ali Dora je premlada. Bez zamjere!"

"Bez zamjere!", zapenta Grga, ne znajući kamo bi djeo ruke i noge, pa poklopljen i do nosa blijed ode svojoj kući.

Dora je čula sav taj razgovor kroz okance između sobe i kuhinje, pa od hahakanja mal da nije pregrizla jezik. Opareni Grga porezao je onoga dana brijući varoškoga kapelana Šalkovića da je zavrisnuo od boli i jada.

Magda bje iznjušila kakva se tu kudjelja prede - pa gdje je nesretni Grga mislio naći ključ, našao je kračun, a to mu je pokvarilo račun.

"Nije iz bedakove kuće taj goso britvić", reče stara Krupiću već prije Grgina pohoda. "I ciganinu se prohtjelo biti turskim carem! Ja, vjera i bog, mrzim gizdost; po gizdosti pali su anđeli i ne daj bog da Dora omrlja dušu smrtnim grijehom. Ali, gospodine kume! - ako smo svi braća i sestre, ima nas kojekakvih, i nikad nisam čula da se zelenika miješa sa vinikom. Bog daj Dorici dobra muža, da im bude duša uz dušu kao prst uz prst. Ne vidjela vječnoga veselja, ako se zato ne pomolim svakoga dana milomu bogu. Nu kad se djevojci kroji dobro ili zlo ne od danas do sutra, već za sav ovaj smrtni vijek, onda treba skupiti oči i kako, da ne bude vraga i tri. A Čokolin nije za Doricu, nije nikako! Prije štalica, poslije kravica! - a bome Čokolinov štacun nije štalica, već, da oprostite, štala. Na blago starijih vrebati, znači za smrt njihovu moliti. Dobra glava, bolje srce i do dvije zdrave ruke - toga treba. Ali Čokolin je čuturaš, kockaš, razbijač i kako se pogovara - pomozi nam Bog i sv. Blaž - crni đak. Kod njega groš u kuću dopuze, a tri groša iz kuće lete. Onomad - u srijedu otvori gradski vratar u zoru Nova vrata. Pa šta opazi? Grga pijan leži pred vratima pa hrče. Od bijelih fratara remetskih odnese bukovačku perjanicu i pod vedrim nebom prohrka cijelu noć. Pa taj - da Doru - bog mi oprosti grijehe! Nije on za Doru, nije nikako!"

To i više toga govorila je Magda Krupiću, nu zlatar i po vlastitoj pameti ne bi bio povjerio svoje miljenice i jedinice raspikući i vjetrogonji.

Tako se dakle povadiše brijač i paprenjarka.

Brijač se jeo da mu je sve žuč kipjela, a pio da mu nos stao cvjetati poput božura. Pritom je snovao i kovao kako da paprenjarki skuha poparu.

U krčmi kod "Crnog Janka" do Kamenih vrata zavukao bi se inače društveni brico u najtamniji kut, te je znao za vrčem vina čamiti zamišljen po cijeli dan.

"Da, da", zamrmljao bi kroz smijeh, "Grga je vinski brat i vragov svat! Dora, fina zlatarova Dora nije za njega! Pa me odbiše, sramotno odbiše kanda sam ciganin. Ali neka, neka! Čekaj, paprena vjero! Stvorila mi se britva kosirom ako ti napokon ne obrijem dlakavu bradavicu! Da, da, ja Grga Čokolin -"

I ne postajalo dugo pa se brijač zbilja osvetio.

Slavni je magistrat dao bubnjem svima i svakomu na znanje da piljarice unaprijed ne smiju prodavati lojanica manje nego deset na funtu, a za svaku lojanicu izviše da će platiti ugarsku forintu globe.

Čokolin, znajući da je stara Magda otprije imala lojanica jedanaest na funtu, pođe k staričinoj daščari da mu dade tih manjih lojanica. Magda se dugo opirala, ali joj brijač reče:

"Ne ludujte, kumo! Ta valjda vas ja izdati neću. Te su vam i onako od starih preostale pa valjda nećete da ih miši izjedu!"

Starica ne sluteći zla pođe na tanak led, a hulja Čokolin zatuži je pred gradskim sucem da je povrijedila zapovijed slavnoga magistrata prodavajući manje svijeće.

I Magda morade pred sud. Pred sud! Kao da je otrovna strijela prosvirala staričino srce. Za svega svoga vijeka nije imala posla sa sudom, ni živoj duši nije ni mrve ni kriva ni dužna bila, a sad pod stare dane morala se dočekati te sramote!

"Ja štujem zakon i poglavare, i sveta je dužnost svakoga poštenoga čovjeka pripaziti da se po gradu ne vrijeđa zapovijed slavnoga magistrata!" - progovori pred sudom licumjerni Čokolin.

"Ne daj bog da svatko tako štuje poglavare kao što vi, majstore Čokoline! Ne budi ova ciganija vašoj duši na rovašu, ali ta jedanaesta svijeća sigurno vam neće posvijetliti u raj božji!" - reče Magda.

Dršćućom rukom izmota starica iz kraja svoga rupca forintu, položi je na stol pred suca, a dvije suze kao grašak skočiše joj na oči! A kad se je vratila u svoju daščaru, bilo joj kao da su joj se svi kameni sveci iznad vrata crkvenih srušili na staro srce. Brijaču je s te osvete nekako odlanulo, ali mu duša nije mirovala. Valjalo se jače osvetiti razlogu njegovih jada, valjalo se osvetiti staromu zlataru i njegovoj jedinici, Grginoj nesuđenici.