Urota zrinsko-frankopanska/XXXI.

XXX. Urota zrinsko-frankopanska XXXI.
autor: Eugen Kumičić
XXXII.


XXXI. uredi

Na početku travnja 1671. opet je pisao kralj Leopold I. barunu Hocheru, predsjedniku "nepristranog suda", neka se žuri... Ugušena je buna u gornjoj Ugarskoj: svud stratišta, mnogi su već smaknuti. Plemić Franjo Nagy, tajnik palatinove udove, nije htio razjasniti tajno pismo u nekim listovima, pa ga na to prisiliše mučilima, zatim su ga smaknuli jer da nije otkrio tajnu prije torture! Tko je u Ugarskoj bio bogat, odmah je osumnjičen, zatvoren, navrat-nanos osuđen, odveden na stratište, a sva njegova imovina zaplijenjena. Izdajice i ubojice podijeliše plijen međusobno: "Die Denuncianten und Mörder theilten die Beute untereinander."

U Hrvatskoj su gospodarili cesarevci po staroj navadi. Vlasi, posve razočarani, puhali su u prazne šake, jer i ono što su bili ugrabili, oteše im njemački vojnici, a ni spomena o velikim nagradama, o prije obećanim posjedima.

Banovi i Frankopanovi kapetani još su ležali u okovima. Istrage protiv njih vodile su se u Karlovcu, Koprivnici i Križevcima.


Judicium delegatum, svršivši "pomno i marljivo" svoj posao 16. travnja 1671. naredi tajniku Abeleu da sastavi na temelju svih spisa svoj votum, da izreče, naime, svoje mnijenje koliko su Zrinjski i Frankopani krivi veleizdaji i kakvu su zaslužili kaznu.

Dva je dana proučavao Abele golemu parnicu, pa sastavio dva votuma. Nabrojiv sve zločine po prvoj optužbi, predložio je pismeno: Zrinjski se osuđuje na smrt. Krvnik odsjeći će mu glavu i desnu ruku. Sva njegova imovina neka se zaplijeni. On je više kriv od svih ostalih, jer se htio proglasiti kraljem Hrvatske i time biti "više jednak" njegovu veličanstvu negoli svi drugi, a stoga je posve pravedno da mu bude krune: ražanj u glavu. Za Frankopana predložio je Abele neka mu krvnik odsiječe glavu i ruku, neka se zaplijeni sva njegova imovina.

"Nepristrani sud" tri je sata vijećao o navedenim votumima tajnika Abelea s kojima se složio ispustiv ono o ražnju, a dodav za Zrinjskoga i Frankopana: da su lišeni svakoga dostojanstva i časti, da je njihova uspomena izbrisana na svijetu, da njihova čast, život i sva dobra pripadaju njegovu veličanstvu.

"Nepristrani sud" podnio je sada kralju izvješće o parnici.

Rasprava i presuda rečenoga suda u svakoj takvoj parnici morala se iznijeti, po sudbenom redu cesara Ferdinanda III. pred najviše "Tajno mjesto", tajno vijeće. Ta Geheime Stelle sastala bi se na zapovijed samoga vladara da kaže konačnu presudu.

Dne 21. travnja 1671. uranio je ministar Lobkowitz, odbio peti sat, a on je već pregledavao spise nagomilane na stolu posred velike dvorane gdje se sastajalo najviše tajno vijeće. Bio je uzrujan, naglo je premetao spise i često bi zirnuo na sat, a plave oči živo bi mu se i lukavo zakrijesile. Kadšto bi se zamislio motreći i gledajući bijele ruke, pa ih svio na prsa, kao da je obuhvatio neku golemu stvar i privukao je k sebi. Lice mu se tad oblilo rumenilom, veselo se nasmiješio, radosno je kimnuo, pa pohitio k stolu da zaviri u neki spis. Svjetlost vedroga proljetnog dana slijevala se u dvoranu na tri visoka prozora, laštile su se bijele stijene, jedna je bila presječena tankim i dugim sunčanim trakom.

Nešto prije sedmog sata stupe u dvoranu: predsjednik državnoga vijeća grof Ivan Adolf Schwarzenberg, veliki dvornik vladajuće cesarice knez Maksimilijan Dietrichstein, češki veliki kancelar grof Ivan Nostic, češki nadvornik grof Valentin Martinic, veliki posteljnik grof Ivan Lamberg, predsjednik dvorskoga ratnog vijeća grof Rajmund Montecuccoli, kranjski zemaljski kapetan grof Wolf Auersperg, veliki dvorski domovnik grof Vilim Stahremberg, general i zapovjednik grada Beča grof de Souches, veliki dvornik cesarice udove grof Albert Zinzendorf, štajerski zemaljski kapetan grof Maksimilijan Trautmannsdorf, dvorski kancelar barun Hocher, donjoaustrijski zemaljski kapetan grof Ferdinand Sprinzenstein, državni potkancelar Vilim Königsegg i tajnik Abele.

Svi spomenuti dostojanstvenici — s Lobkowitzem sedamnaest na broju — bili su potpuno Geheime Stelle.

Među njima nije bilo ni Hrvata, ni Ugra, niti jednoga.

Gotovo svi bijahu sijedi, mrka pogleda, odmjerena koraka, tvrdi, ukočeni, sapeti u baršunastim i svilenim odijelima. Neki su imali vlasulje do ramena. Pošto sjedoše na crvene naslonjače oko stola, reče predsjednik Lobkowitz tajniku Abeleu da pročita izvješće o parnici protiv buntovnika. Dok je tajnik čitao dva sata, mnogi su članovi tajnoga vijeća zijevali. Kad je svršio, knez se Lobkowitz malko nakloni pa uze govoriti.

— Preslavno vijeće, kako smo čuli, dokončana je ova velika parnica. Sretno je svršena. Bunu smo u Ugarskoj posve ugušili, a u Hrvatskoj zapovijeda naš umni, slavni i požrtvovni general Josip grof Herberstein pa možemo odvesti na stratište glavne urotnike. Mirne duše možemo. O današnjem našem vijeću podnijet ćemo potanko izvješće njegovu veličanstvu, našemu premilostivom cesaru koji nas je ovdje sakupio da čuje naše presmjerno mnijenje o presudi nepristranoga suda. Prije svega predlažem da se uvrsti u izvješće kako je visokorođeni barun Hocher, naš veleslavni dvorski kancelar, vješto i mudro, obzirno i zakonito ravnao parnicom...

Svi članovi vijeća kimnu da pristaju, a barun Hocher ustane i zahvali se dubokim naklonom. Lobkowitz ga pogleda ispod oka, pa nastavi:

— Parnica je u svakom pogledu savršena. Ništa se u njoj ne može mijenjati, niti jedna riječ. Da, savršena!

— Savršena! — ponovi hrapavo knez Maksimilijan Dietrichstein, visok i mršav starac.

— U izvješću na njegovo veličanstvo istaknut ćemo da su u nepristranom sudu sjedili samo učeni, umni, iskusni, vjerni, savjesni i pravedni ljudi. Pristaje li preslavno vijeće? — svrne Lobkowitz očima oko stola.

Svi pristanu. Grof Trautmannsdorf, gizdav i rumen starčić, tanko progovori:

— Ja se posve slažem s presudom "Nepristranoga suda", ali meni se čini da je ipak preblaga. Da im se odsijeku glave i ruke!... Eto, ja cijenim da bi presuda bila mnogo teža kad bi se sudilo buntovnicima po strogom pravu, rigori iuris.

— Tako je, tako je! — povladi mu grof Sprinzenstein, debeljko nabuhla lica: — Molim preslavno vijeće da bismo prepokorno podsjetili njegovo veličanstvo na svu onu preveliku blagost, na sve one previšnje očinske milosti kojima je obasuo bezbožne i mahnite buntovnike dok su bili na slobodi. Nádasdy je uvijek šarao, Zrinjski uvijek preoholo prkosio, i svi znamo kako je naš premilostivi gospodar bio tvrdo obrekao senjsku kapetaniju onomu paklenomu izmetu, onomu Frankopanu. Presmjerno savjetujemo dakle, njegovu veličanstvu da bi se okanilo, ako je ikako moguće, svoje prirođene blagosti i velikodušnosti.

— Pristaje li preslavno?... — zijevne Lobkowitz.

— Što se tiče Zrinjskoga i Frankopana, ja mislim da bi se mogli pomilovati... — smekša grof Zinzendorf, blijed i vremešan gizdelin, veliki dvornik cesarice udovice.

— Vi se šalite! — nasmija se Schwarzenberg.

— Ne šalim se... — nakloni se Zinzendorf.

— Vi se ne šalite? — namrgodi se barun Hocher, prevrativ očima.

— Nipošto — posmjehne se Zinzendorf. — Ja predlažem da im se ne odsijeku ruke.

— Dakle samo glave!? — ustane Trautmannsdorf sav u čudu.

— Da, samo glave... — potvrdi spokojno grof Zinzendorf.

— Molim, ja sam protiv smrtne osude — oglasi se grof Nostic, čovjek širokih ramena, goleme glave, zureći ravno preda se.

— I ja sam protiv smrtne osude — izreče tiho i plaho se ogleda grof Königssegg, rumen i plavokos dostojanstvenik, najmlađi među svima.

— I vi grofe? — pogleda ga Lobkowitz podsmješljivo.

— Da, kneže, i ja... — nakloni se Königssegg, pa doda zbunjeno: — Neka im se zaplijene sva dobra, ali život...

— Nečuveno! — zalomi rukama Trautmannsdorf.

— Nečuveno! — zgrozi se Dietrichstein i rasrdi se da pukne.

— Molim, molim!... — podigne se Nostic. — Zrinjski i Frankopan dobili su pismo od njegova veličanstva da mogu mirne duše u Beč. Zrinjski je došao s Frankopanom da se opravda, pošto je poslao amo svog jedinca...

— Da je Zrinjski došao na dvor, on bi se bio ulagivao kod predobroga našega cesara! — vikne Dietrichstein.

— Zna se on ulagivati! — kimne grof Vilim Stahremberg, koštunjava ljudeskara, zajapurenih obraza.

— Molim, što predlažete?... — osmjehne se Lobkowitz grofu Nosticu.

— Tamnicu, ali takvu da ih iz nje neće izbaviti nitko do jedine smrti — predloži Nostic.

— Grofe, vi ne znate tko je Zrinjski! — promumlja Montecuccoli.

— Zrinjski je mnogo pretrpio... — opet će Königssegg, ponizno, smeteno.

— I zaslužio je! — naburi se na njega Hocher.

— Na stratište! — plane Dietrichstein.

— Molim, veleslavna gospodo!... — pomirljivo će Lobkowitz. — Ja sam za to da im se odsijeku i glave i ruke. Zrinjski je glava urotnika. I Hrvati i Ugri pazili su samo na njegov mig. Frankopan je užasno pogrdio našega premilostivoga cesara u onom pismu na kapetana Čolnića. Ne zaboravite da je ono pismo puno srdžbe, žuči i pogrda! On je znao za čitavu urotu, a sve je tajio, i još taji! Njegova je dužnost bila izdati nam sve osnove Petra Zrinjskoga.

— Najsvetija dužnost! — istisne muklo Hocher, podignuv desnicu.

— O tom nema sumnje! — zaklima Montecuccoli.

— Što bi rekli pošteni ljudi da ih pomilujemo? — opet će Lobkowitz. — Zar nije dosta da je pomilovan Rakoczy? Ako trpi obitelj toga nesretnoga Zrinjskoga, zar smo mi tomu krivi? Kad se svali drvo, sav se plod stuče. Ta porodica, ti Zrinjski!... Preslavno vijeće, podsjetimo u izvješću njegovo veličanstvo i na opake osnove pokojnoga bana Nikole. Svi znamo da su mu Ugri nuđali krunu. Božji ga je prst taknuo u lovu. A tko da nabroji sve Petrove spletke, sve njegove veleizdajničke čine? Da ga pustimo na životu, nikad se ne bi popravio. On se ne može popraviti. Pomislite samo na veliki ugled tih Zrinjskih i Frankopana! Tim porodicama nije mjesto u ovoj državi.

— Da, na to moramo pomisliti! — prihvati Hocher sa žarom. — Što, Zrinjski u tamnicu!?... Dok je Zrinjski na životu, nije sigurna glava njegova veličanstva. Zrinjski i njegovo veličanstvo nikako ne mogu zajedno opstojati. Jedan se od njih mora ukloniti! O tome smo svi uvjereni. Mirno ćemo spavati tek onda kad ne bude Zrinjskih i Frankopana. I Katarina Zrinjska dosta je zla počinila. Ugreznula je u najstrašnije, u najsramotnije opačine. Ona ionako spada na lomaču, jer svi znamo da je vještica najpogibeljnije vrste.

— Već je u svojoj dvadesetoj godini s paklom sklopila savez, ona je, kako svi znamo, opčarala i obajala grofa Tattenbacha! — povika stari Dietrichstein.

— Na lomaču! I Gremonvillea je opčarala. Na lomaču!

— Molim, preslavno vijeće! — pridigne se Vilim Stahremberg. — Ne pojmim kako da bude Nádasdy pogubljen, a Zrinjski pomilovan! Nádasdy je sve priznao, izdao je svoje saveznike, skrušeno se pokajao, posve se pokorio, pa on da pogine na stratištu, a Zrinjski da živi?

— Gospodine grofe, čestitam vam na veleumnoj riječi! — nakloni mu se Hocher. — Da, Zrinjski nije ništa priznao, on je najmanje priznao, najjače je nijekao, a on je najdrzovitije pisao iz tamnice: "... hingegen Zrin leben, der zum wenigsten bekendt, zum Stärchhistem gelaügnet, zum vermessisten aus der Gefängnis geschriben."

— Oholo i smiono ponašao se Zrinjski! — krikne knez Dietrichstein uzrujano. — On je htio nagađati se s njegovim veličanstvom; govorio je i pisao da će pristati samo na dobre uvjete. Uvijek se tužio na naše generale u Hrvatskoj i neprestano je zahtijevao da bude Granica pod banom! A savez sa sultanom?...

— Strahota! — zaljulja glavom Vilim Stahremberg.

— Dok su Zrinjski i Frankopani na životu — opet će Hocher — pa gdje god oni živjeli, bili oni i u najdubljoj tamnici među najdebljim zidinama, uvijek će biti najveća briga, prava pogibelj, velika grozota njegovu veličanstvu i državi. Kad ih ne bude, preplašit će se njihovi pristaše. Vjerujte mi, veleslavna gospodo, da se bez njih Hrvatska ne može ni maknuti. Pomislite na njihovo ime! Papa i vladari zanovijetaju nam da ih pustimo iz tamnice. Nikada! Od Zrinjskoga nema na svijetu goreg lopova, izdajice i buntovnika: "... ein ärgerer Schelm, Verräther und Rebell."

Sad predloži knez Lobkowitz da treba cesaru Leopoldu I. lijepo razjasniti kako će se proslaviti pred cijelim kršćanskim svijetom kad potvrdi osudu "nepristranoga suda". Ne potvrdi li osudu, past će na njegovu cesarsku glavu mržnja, država će biti u vječnoj trzavici i opasnosti, zgražat će se svi pošteni ljudi!

Nakon takva razlaganja slože se u svemu i grofovi Nostic i Königssegg s ostalim članovima vijeća.

Jednoglasno potvrdila je Geheime Stelle osudu "nepristranog suda".

O podne svi se dostojanstvenici raziđoše, a isti dan oko četvrtog sata opet se sastaše u onoj istoj dvorani. Sve što uglave, javit će cesaru.

Knez Lobkowitz, kad svi sjedoše, zamisli se malko, prevrne okom po onim glavama, osmjehnu se, pa uze govoriti:

— Preslavno vijeće, za koji dan bit će pogubljeni veleizdajnici Petar Zrinjski, Fran Krsto Frankopan i Franjo Nádasdy. Ja predlažem da svakomu najave smrt dva člana "nepristranog suda". Oštro neka se pazi na ispovjednike kad polaze k osuđenicima i kad odlaze od njih. Ispovjednici ne smiju k osuđenicima dok se ovima ne pročita osuda. Potuže li se osuđenici na osudu, treba ih uvjeravati da su zaslužili i veću kaznu, ali da je njegovo veličanstvo, u svojoj prirođenoj dobroti, odabralo manju. Zrinjskoga i Frankopana nitko ne smije posjetiti, ni rođaci, ni prijatelji. Nádasdyja mogu pohoditi samo njegova djeca. Pristajete li preslavno vijeće?

— Ja pristajem, ali pod uvjetom da se Nádasdy smije razgovarati s djecom samo pred sucima i samo njemačkim jezikom! — opomene Hocher.

— Tako sam i ja mislio — nakloni se Lobkowitz.

— Ja ne bih dopustio da grof Ivan Drašković pohodi Nádasdyja, svoga tasta — pohiti Dietrichstein.

— To nećemo dopustiti — odvrne brzo Lobkowitz pogleda jedan spis pa nastavi. — Ja sudim da bi najbolje bilo da pogubimo Nádasdyja javno, da time razveselimo ogorčene Bečlije, ali nisam za to kad pomislim na njegove mnogobrojne prijatelje. Svašta bi se moglo dogoditi, jer je u Beču svakojakih ljudi. Nádasdy je lukav: mogao bi hiniti da je lud, a puk bi se možda pobunio. Budimo oprezni. Pogubit ćemo ga u gradskoj vijećnici, potajno. Za Zrinjskoga i Frankopana mnogo je lakše jer u Bečkom Novom Mjestu nije puka koliko u Beču. Ali, međutim, ja ipak cijenim da treba pomisliti na vojsku, da se ne dogodi kakva pobuna... — osmjehne se Lobkowitz generalu Montecuccoliju.

Predsjednik državnog ratnog vijeća izboči prsa, pa uze dostojanstveno razlagati:

— O svemu sam razmišljao, te se nadam da će moja osnova, duboko promozgana, posve umiriti preslavno ovo vijeće, svestrano raspršiti i najmanje tračice neopravdane zabrinutosti. Na dan Nádasdyjeva pogubljenja bit će na Grabenu pukovnija generala de Souchesa. Sve straže u Beču bit će podvostručene. Cesarsku palaču u Laxenburgu čuvat će dvije pukovnije. Jedna konjanička pukovnija čuvat će bečke ulice. Sva gradska vrata bit će zatvorena. Ulice oko cesarskoga dvora bit će zatvorene jakim i gustim lancima. Jedna pukovnija pazit će da ne bi gdje u gradu vatra buknula. I u Bečkom Novom Mjestu bit će dosta vojske kad budu Zrinjski i Frankopan na stratištu. Za red i mir jamčim glavom ja!

Mnogi se naklone Montecuccoliju, Lobkowitz, prenuv se iz misli, lagano reče:

— Buntovnicima ćemo dopustiti da govore na stratištu, ali samo o pobožnim stvarima. Počnu li štogod o svojoj sudbini i javnim prilikama, bubnjari će silno zabubnjati.

— Izvrsna misao! — klikne Trautmannsdorf.

— Molim, treba pomisliti i na ovo: šta da učinimo ako tkogod zatraži trupla, možda rodbina, prijatelji? — upita Hocher. — Ja sudim, bit će najbolje da ih pokopamo bez sjaja i buke, posve tiho. Još nešto: ja držim da ih krvnik na stratištu ne smije rukom taknuti. Povrijedili bismo starinski običaj. Osuđenicima plemenitoga roda ostriže kosu njihov sluga. I haljine skine im njihov sluga. Ja nikako ne bih htio da povrijedimo običaje, i zakone. Molim da se sve što sam kazao, uvrsti u izvješće na njegovo veličanstvo.

— Uvrstit će se — pristane Lobkowitz, pogleda i pogladi bijele ruke, pa doda: — A sad pomislimo na previšnju i posvećenu osobu njegova veličanstva.

— Već sam i o tomu razmišljao — kimne Hocher. — Zamolit ćemo posvećeno veličanstvo da bi ostalo cijeli dan u svojoj palači u Laxenburgu, da ne bi nikuda izlazilo onaj dan kad će Zrinjski, Frankopan i Nádasdy na stratište. Ja se nadam da ćemo namoliti premilostivoga cesara da nam dopusti da ga čuvaju onaj dan dvije pukovnije, i da se sam čuva, jer je njihova posvećena osoba cijelomu kršćanstvu draga i sveta.

— Presmjerno ga svi molimo da se opkoli svojom stražom! — pohiti uzbuđeno Schwarzenberg.

— Paklene su opačine zavladale svijetom! — uzdahne Vilim Stahremberg.

— Ugarski je primas čuo od nekoga da se pedeset ljudi zaklelo... — prekine Lobkowitz.

— Razbojnici! — smrsi iza zuba Trautmannsdorf.

— Pedeset se nesretnika zaklelo da će umoriti njegovo veličanstvo — zaklima Lobkowitz. — Bit će to Hrvati i Ugri. Što da uradimo? Ne bismo li mogli obaznati štogod od Zrinjskoga i Frankopana? Ne bi li koristilo mučenje?...

— Da imamo pravo mučiti Zrinjskoga i Frankopana, o tome nema sumnje! — izjavi odlučno Hocher. "Nepristrani sud" komu sam ja predsjednik što je po mene velika čast, jednoglasno je izjavio, na moj prijedlog, da imamo i mi, kao najviše tajno sudište, nepobitno pravo mučiti spomenute osuđenike svim raznovrsnim mučilima. Drugo je pitanje bi li nam to koristilo, Hrvati i Ugri saznali bi...

— Možda bi se pobunili! — uleti Dietrichstein barunu Hocheru u riječ.

— Dopustite da razjasnim — moli Hocher. — Moguće je da bi Zrinjski i Frankopan podnijeli torturu, a ništa priznali. Ako bi pak umrli pod torturom, svijet bi nam se rugao da smo ih mučili, a ništa saznali od njih. Nádasdy zastalno ne bi podnio mučila, jer je slab, jer su mu svi živci rastrgani.

— Ja predlažem da im se zagrozimo najtežim mučilima. Nećemo ih mučiti, a svijet nek se divi našem smilovanju. Pristaje li slavno vijeće da se ovo uvrsti u izvješće? — upita Lobkowitz.

Svi pristanu. Grof Sprinzenstein veselo pripomene:

— Bit će to veoma milo posvećenom veličanstvu!

— Njegovo veličanstvo steći će veliku ljubav, sav svijet pljeskat će mu što je dao pogubiti glavne buntovnike a da ih nismo mučili, što ih je dao pogubiti na njihovo vlastito i svojevoljno priznanje! — završi Lobkowitz.

Tajnik Abele sastavio je izvješće na kralja o raspravi, navodeći potanko sve što su uglavili prepokorni tajni savjetnici u palači kneza Lobkowitza koji je imao i naslov: vojvoda saganski. "Von den gehorsam bistem gehaimben Rathen ita conclusum apud celsissimum ducem Saganensem Viennae 21. Aprils 1671."

U noći, oko desetoga sata, ustadoše članovi tajnog vijeća, čestitaše Hocheru i Lobkowitzu na presretno svršenoj parnici, pa se raziđoše dostojanstveno, ukočeno.

Knez Lobkowitz, ostavši nasamo, protegne se u naslonjaču i duboko odahne. Pred njim na stolu bili su oni razbacani spisi, a on ih je gledao kao neprijateljsku vojsku, potučenu. Neko je vrijeme razmišljao, pa pošao k drugom stolu gdje je bilo više pisama. Pročita dva kratka lista lagano šećući, a kad uze treći, raspečati ga, pa sjedne na prvašnje mjesto.

General grof Josip Herberstein piše mu iz Karlovca kako je putovao Hrvatskom od grada do grada da dobro razvidi što misli hrvatski narod o spasonosnoj osnovi da Hrvatska pane "pod neposrednu i nasljednu vlast" prejasnoga austrijskoga doma. Herberstein uvjerava prvoga ministra da je odličnim Hrvatima i obzirno i vješto razjasnio kako bi Hrvatska presretna bila kad bi postala nasljednom austrijskom pokrajinom, jer svađe prvih velikaša, dok vladaju banovi, uznemiruju narod, a to bi nestalo kad bi vladao samo cesar. Hrvatima bi cesar bio pravi otac: oni bi pod vladom njegove neposredne milosti uživali sve one prevelike blagodati kojima su presretno obasute tolike nasljedne austrijske pokrajine. Hrvatska bit će sretna samo pod pravednim, dobrim i silnim vladarom, a baš je takav velikodušni i premilostivi Leopold I. General jadikuje da su neki Hrvati ljubomorni na prava svoje otadžbine, pak zaklinje Lobkowitza da učini sve moguće kako bi se što prije izvela ona spasonosna osnova, jer: "Austrija može dobiti Hrvatsku, steći jedno kraljevstvo, a da ne trgne oružje. Sada to može. Trošak bi se brzo nadoknadio. Golemi su razlozi koji bi morali potaknuti Austriju da steče Hrvatsku, to bogato kraljevstvo za osvojenje kojega mnoge okrunjene glave ne bi štedjele ni milijune, ni veliku vojsku."

Ovo Herbersteinovo pisanje svjedoči da ne može jasnije da je Hrvatska u ono vrijeme bila posve svoja, posve samostalno, posve suvereno kraljevstvo pod svojim zakonitim kraljem Leopoldom I. Čitajući generalove listove, čovjek bi mogao promisliti da su napisani prije god. 1527.

Herberstein javlja Lobkowitzu u istom pismu da je privremeni namjesni ban grof Nikola Erdödy porobio kuću Petra Zrinjskoga u Zagrebu, da je odnio sa svojim slugama i sve sagove, slike, stolove, postelje. Tako je opljačkao i novu kuću Petra Zrinjskoga u Šestinama kraj Zagreba. General piše Lobkowitzu i ovo: "Grof Nikola Erdödy otputovao je u Beč. Još nisam proniknuo u njegove osnove, ali mi se čini da on vidi kako već mnogi Hrvati žele pod bečko gospodstvo, pa hoće da ponudi sada njegovu veličanstvu ono što već ne može dobiti, naime, Hrvatsku. Hoće da se pokaže velikodušnim prema dvoru, da se učini velikim."

Lobkowitz, pročitav pismo, opet se zamisli. Kad netko pokuca, on se trgne i podigne. U dvoranu tiho uđe o. Miler.

— Časni oče... — nakloni se ministar.

— Gotovo?... — šane kraljev ispovjednik.

— Gotovo... — kimne Lobkowitz.

— Hvala Bogu! — uzdahne visoki i mršavi Miler, prevrnuvši oči. — Slavni kneže, vaš golemi trud nagradit će Bog. Dakle gotovo?...

— Još cesarska potvrda, pa na stratište...

— Grozno! Nesretnici! O, Bog je spor, ali je dostižan! — zaklima ispovjednik, prekriži ruke na prsima, obori glavu, pa tužno dometne: — Dakle, samo cesarska potvrda?... Oh sveti Bože tko će utješiti našega predobroga cesara?

— Vi, časni oče.

— Nastojat ću... Danas je premilostivi cesar nešto razdražen: gradačko mu vojno vijeće piše da je ona Katarina bolesna; da vojnici, njezini stražari, ne dobivaju plaću.

Odsad čuvat će je samo šest mušketira. Vojno vijeće moli cesara da bi zapovijedio da Zora... Oh, nesretno djevojče!... Čujte, kneže: vojno vijeće javlja da Zora ne smije ostati kod svoje majke jer je majka navodi u svakojake grijehe, u sramotne opačine, a to poradi oskudice na vinu! Strašno! — zaljulja glavom Miler.

— Ne vjerujem! — gane se Lobkowitz, oštro upilji oči u ispovjednikovo lice.

— Ni ja, ni ja ne vjerujem, ali bi dobro bilo da odvedu Zoru u koji samostan gdje bi je opatice utješile i oprale njezino srce od kala...

— O tome sam već razmišljao. Katarina je goropadna žena, sluškinje ne mogu živjeti s njom. Uvijek mi piše da nema haljina. Hoće u Beč, pred...

— Pred cesara? Nikad!

— Jučer mi je pisala da je rascviljena, da joj javim štogod o "njezinu dragomu mužu" i o sinu. Ništa da ne zna o groznoj njihovoj sudbini. Piše mi: u strogom sam zatvoru sa svojom tužnom kćerkom; bolesna sam, gladujem, haljine su nam poderane, koliko trpimo zna jedini Bog. Sluškinju iz Hrvatske protjerali su od mene, a sada imam jednu tuđinku, prosto čeljade koje me svaki dan obasiplje najvećim pogrdama. Obično mi veli da sam "bestija". Još mi, časni oče, piše da bi se moralo postupiti s njom kao s poštenom gospođom, mada je i najnesretnija majka i žena.

— Tako je pisala i njegovu veličanstvu.

— Dosadni su ti listovi! A one spomenice Petra Zrinjskoga i Frankopana! Časni oče, sve su ovdje zatvorene — posmjehne se Lobkowitz i pokaže jedan ormar.

— Kad će primiti premilostivi cesar izvješće vaše današnje sjednice?

— Sutra. Nadam se, potvrdit će...

— Grozno, grozno!... — smrsi ispovjednik.

— Časni oče, ja vam iskreno čestitam: da nije bilo vaših dragocjenih savjeta, ja ne znam kako bi se bio raspleo naš zapleteni posao...

— Ne može biti pokoja u srcu našega predobroga cesara ako nije mira u njegovoj velikoj državi. Moja je dužnost da uvijek nastojim kako bi ono plemenito srce bilo što mirnije, kako bi cesarska duša bila što vedrija. Ja stoga pazim na sve, na svakoga... — snizi ispovjednik glas, oštro pogleda ministru u oči, zaželi mu laku noć, pa izađe iz dvorane, tihano, pognute glave.

Lobkowitz, stegnuvši obrve, prepratio ga očima do vrata, a čudan osmijeh nakrivio mu usne. Ispovjednikove riječi padoše mu na srce kao zloguki vrani.

Dne 25. travnja 1671. potvrdio je cesar i kralj Leopold I. osudu "nepristranog suda" kako mu je savjetovalo tajno vijeće, "Geheime Stelle".


Sljedeća stranica