Urota zrinsko-frankopanska/XXX.

XXIX. Urota zrinsko-frankopanska XXX.
autor: Eugen Kumičić
XXXI.


XXX. uredi

Ivan Pavao Hocher, rodom Tirolac, "drzovit pripuz koji se izvio iz najniže vrste pisara do dvorskoga kancelara", mrzio je Hrvate i Ugre iz svega srca i često je govorio da bi se rado utopio u njihovoj krvi. Njega je kralj Leopold I. imenovao istražnim sucem u Beču, a grofa Rottala u Požunu, čim bijahu "pohvatani urotnici i buntovnici". A sad: goleme parnice, duge istrage, beskonačni zapisnici, grozne optužbe, nebrojeni krivi svjedoci nikad suočeni s optuženicima, nikad poznati, najpodlija izdajstva, najsramotnije i najbezdušnije potvore, a kruna svemu tomu: strašna mučila, tortura! Poslanici različitih država duga su izvješća napisali svojim vladama o velikim parnicama protiv "glasovitih urotnika". Politička parnica u sedamnaestom stoljeću!... U istražnim zapisnicima uz imena Zrinjskoga, Frankopana, Nádasdyja, konjušnika Lahna i drugih često se spominju mučila, tortura.

Hocher je najprije 23. travnja 1670. preslušao konjušnika Lahna koji je svašta govorio protiv bana, ali Hocher nije time bio zadovoljan, pa je konjušniku pokazao mučila. Tad je perovođa Abele zabilježio da je pl. Lahn stao drukčije govoriti jer se Hocher zagrozio "mit Foltern und Hängern". Konjušnik je iskazao sve upravo onako kako je htio istražni sudac.

Od početka svibnja do kolovoza 1670. preslušao je barun Hocher više puta Zrinjskoga i Frankopana dok su bili u Beču. Svakojako se mučio da ih zavede, da ih prevari, da ih omrazi međusobno, te se čita u njegovim istražnim zapisnicima kako se oni međusobno optužuju, kako svaljuju "krivnju" jedan na drugoga, kako se brane od tobožnjeg izdajstva. Mnogi čini jasno dokazuju da je Hocher izmislio sve te optužbe i obrane. Što vrijede istražni zapisnici gdje se govori o torturi? Neki su poslanici pisali svojim vladama da je čitava ta parnica nečuvena opsjena, jer se zna da je Zrinjski osuđen dok je još bio u Hrvatskoj, da ga je svatko već onda smio umoriti te dobiti za to veliku cesarsku nagradu!

Potkraj kolovoza 1670. javio je Hocher da je svršio istragu protiv Zrinjskoga i Frankopana.

Po savjetu svemožne dvorske stranke kojoj bijahu na čelu o. Miler, kraljev ispovjednik i španjolski poslanik markiz De Los Balbesos, sastavi sada cesarski dvor poseban sud, takozvani judicium delegatum. U ono vrijeme zvao se takav sud: "nepristrani sud". Dvor bi ga sastavio kad se radilo o veleizdaji.

U tom su "nepristranom sudu" bili: barun Hocher kao predsjednik, grof Gottlieb Windischgrätz, vitez Ivan Hörwart, Gašpar Zdenko vitez od Kapliera i Sulevica, grof Joahim Windhaag, vladin savjetnik vitez Julij Buccellini, Franjo Adler, Gustav Brünig, Krištof Abele, Ivan pl. Löwenthurm, dr. Ivan Molitor i dr. Ivan Krumbach.

U tom sudu nije bilo ni Hrvata, ni Ugra, niti jednoga...

"Nepristrani suci" "duboko" proučiše istražne spise, pa se obratiše na velike škole u Ingolstadtu, Tübingenu i Lipskom da čuju njihovo mnijenje.

"Veleučeni pravnici" izjaviše da su Zrinjski, Frankopan i Nádasdy buntovnici i veleizdajnici, njihova imanja neka se zaplijene, žig veleizdaje neka padne i na njihovu djecu. Još izjaviše spomenuta sveučilišta, da judicium delegatum mora svakako postupati protiv buntovnika po sudbenom redu cesara Karla V, naime po "Hochnothpeinliche Halsgerichtsordnung Kaiser Caroli V."

Po tom sudbenom postupku odsjekla se ruka optuženiku, trgalo se njegovo meso usijanim kliještima, rezala mu se koža na pase, vješalo ga se da su mu pucale kosti: "... Handhauen, Zwicken mit glühenden Zangen, Riemen aus der Haut schneiden, Hägen..."

"Nepristrani sud" naradovao se pravnom mnijenju onih "učenjaka" i odmah je naložio dru Jurju Freyenu komorskom prokuratoru, državnom odvjetniku, da podigne optužbu protiv "buntovnika". To je prokurator učinio 7. studenoga 1670.

Protiv Zrinjskoga naveo je deset zločina, sve veleizdaja. Optužba kaže, među ostalim: Petar Zrinjski sklopio je savez s palatinom Vesselenyjem i s grofom Tattenbachom; on je slao svoje ljude u Poljsku, u Francusku, u Mletke i u Njemačku da dobije pomoći; on je htio osvojiti Koprivnicu; on je izvukao topove na čakovečke bedeme da puca na cesarsku vojsku; on je sokolio Ugre na bunu; on je bio sporazuman s buntovnicima koji su udarili na cesarsku vojsku; on je glava urote; on je, što je najstrašnije, htio sklopiti savez sa sultanom, proglasiti se kraljem Hrvatske i osvojiti druge cesarske zemlje.

Protiv kneza Frankopana naveo je dr. Freyen sedam zločina, sve veleizdaja. Optužba kaže, među ostalim: Frankopan je znao da se Zrinjski dogovarao sa sultanom, ali je to zašutio; on je listom što ga je pisao kapetanu Čolniću pogrdio cesara i njemački narod; on je htio osvojiti Zagreb; on je nagovarao vlaškoga vladiku Mijakića da se iznevjeri cesaru; on je slao svoje ljude u Tursku.

Optuženicima dostaviše optužbe i opomenuše ih da mogu odgovoriti na njih "u roku od šest tjedana i tri dana" i da mogu po svojoj volji izabrati branitelje. "Nepristrani sud" preporučio im dra Ivana Eyleresa i dra Ignata Strellu. Prvi će braniti Zrinjskoga, drugi Frankopana.

Branitelji su prosijali optužbe točku po točku, veoma sitno navodeći izreke iz Sv. pisma i latinskih spisatelja da bi ganuli cesara na "milostivo pomilovanje". Državni odvjetnik dr. Freyen odgovorio je naširoko braniteljima, a ovi opet njemu.

"Nepristrani sud" zadubio se sada u sve te optužbe i obrane, dugo ih je proučavao da se ne bi nikomu krivica nanijela, da ne bi optuženici izgubili od svoga imanja ni najmanju mrvicu!...

Kralj Leopold I. pisao je barunu Hocheru da se žuri...

Pri svakom preslušavanju, u svakoj obrani prosvjedovali su Zrinjski i Frankopan da im izvan njihove otadžbine nitko ne može suditi. Hrvatski je zakon bio posve jasan da kralju nije dopušteno suditi velikašima zbog veleizdaje, dok nisu stališi i redovi rekli svoje mnijenje. To je oskvrnuće hrvatskoga ustava, hrvatskih zakona. Optuženici su odlučno zahtijevali da im se sudi u njihovoj otadžbini, po njihovim zakonima. Nabrojivši nasilja cesarske vojske, više su puta izjavili da nisu mogli drukčije raditi, da su bili prisiljeni misliti na obranu, a to dopušta i prirodno pravo svakomu kad vidi da se snuje o njegovu uništenju. Oni nisu trgli oružje protiv kralja, ali su i to mogli, jer Zlatna bula jasno kaže da se Hrvati i Ugri smiju braniti oružjem ako se gazi njihov ustav, njihova sloboda. Mnogo su se puta Zrinjski i Frankopan pozivali i na salvum conductum, na riječ kraljevu i njegovih doglavnika da mogu mirne duše u Beč, da im se neće dogoditi niti najmanja neugodnost.

Dok je parnica tekla, Zrinjski i Frankopan u više su navrata pisali kralju i ministrima da ih puste iz tamnice u otadžbinu, da im povrate sva njihova dobra. Iz Bečkog Novog Mjesta pisali su Lobkowitzu i Hocheru da im pošalju nešto odijela, da ih puste na šetnju u vrt iza tamnice. Sve spomenice na kralja i Hochera, sva "opravdanja" i druga pisma predali bi svojemu tamničaru grofu Mansfeldu da ih pošalje na dvor. Nikad odgovora. U svojim umnim i prekrasnim spomenicama, u svojim odlučnim i presjajnim obranama točno su i potanko opisali sve velike napore za spas otadžbine i svoje porodice. Dne 27. lipnja 1670. pisao je Petar Zrinjski barunu Hocheru da je došao svojevoljno u Beč: put mu je bio otvoren na sve strane, ali nije htio k stranim vladarima, jer mu je kralj Leopold I. dao svoju riječ da će se s njim nagoditi. Traži veoma oštro, da mu se vrati sve što su mu oteli, pa veli da voli podnijeti i samu smrt nego osloboditi se od tamnice s najmanjom ljagom na poštenju svojemu i svoje porodice.

Otkad se pouzdao u kraljevsku riječ, pretrpio je dosta muka, težih od same smrti: "qui sufficientes poenas hactenus sustuli, morte ipsa graviores". Pita, onako ogorčen, je li postao gori stoga što je povjerovao kralju, pa završava: "Kazne me za moju vjernost, muče me: moram trpjeti sve što prišanu moji dušmani. Zar se neće uzeti nikakav obzir na tolike zasluge moje porodice koja nije štedjela ni svoj imutak, ni svoju krv u vjernoj službi kraljevskomu domu?"

Dne 24. srpnja 1670. pisao je Zrinjski kralju da nije došao u Beč opravdati se i prepirati se o svojem pravu, ali je ipak podastro svoje istinsko opravdanje. Opominje kralja da je došao na njegov poziv u Beč, sjeća ga njegovih obećanja, njegovih listova, govori mu o svojoj nevolji, o svojim patnjama, o preodurnoj tamnici. Tuži mu se da mu sina Ivana, koji je u cvijetu mladosti, drže u sužanjstvu, i svi su njegovi potlačeni, nevini i djeca, potlačeni i kažnjeni: "... innocentes et pueros opprimere, poenis plectere." Veli zatim da on nije nikada mislio na savez sa sultanom, a njegova je porodica, ne da se hvasta, uvijek bila na diku otadžbini, strah i trepet polumjesecu što svjedoče bojni trofeji, poklonjeni kralju. Smiješno je i pomisliti da bi jedan Zrinjski sklopio savez sa sultanom! "Moja je porodica u krvnoj svezi s mnogim knezovima, s glasovitim muževima, sa samim kraljevima, pa kako bih ja mogao okaljati njezinu slavu odurnim imenom izdajstva? Ja da to činim, ja koji sam ipak bio između sebi ravnih prvi i po časti i po dostojanstvu? I sami Turci bacili bi na mene najsramotniji naziv!" Za ovim piše da je poslao Bukovačkoga u Tursku, jer je mislio time učiniti lijepu uslugu njegovu veličanstvu: "... existimando gratum opus facere suae maiestati." Konačno izjavljuje da strpljivo podnosi sve muke, da se ne uklanja smrti.

Dne 5. rujna 1670. pisao je Zrinjski kralju, među ostalim, da je hrvatski ustav pogažen, da su svi hrvatski zakoni oskvrnuti, a između kralja i hrvatskoga naroda postoji uzajamna prisega, te ako jedna stranka neće da popusti, to može po zakonu učiniti i druga. Zrinjski nastavlja:

Ali prijeđimo na stvar. Tvrdi se da sam se dogovarao s Turcima! Vaše veličanstvo zna da ja nisam nikakav savez sklopio s Turcima, da nisam potpisao nikakve uvjete: "... jam Maiestati Vestrae notum est, me nullum foedus cum Turcis inisse, nullis pactis subscripsisse...". Suditi se mogu samo moji čini, a ne moje nakane i tajne mojega srca, jer ih ja najbolje poznam, te svečano izjavljujem da sam pripravan položiti svaku prisegu da nisam nikad mislio ni pobuniti se, ni sklopiti savez sa sultanom. Ja sam snovao da uništim tursku silu, da spasim svoju domovinu. Spremao sam se na obranu jer su se na mene dizali različiti dušmani. Priznajem da sam poslao Bukovačkoga u Tursku s mojom vjerodajnicom i s mojim pečatom, ali sam to učinio dozvolom Vašega Veličanstva da razvidimo što kane Turci: "... Misi in Turciam capetaneum Bukovachki, eumque munivi, fateor, literis credentionalibus et sigillo meo. Ex permissione tamen Vestrae Maiestatis, quae concessit..." "Vaše mi je veličanstvo ne manje zapovjedilo da se često dopisujem s Turcima... Danas razabirem, osjećam nakon iskustva da nije dobro nagađati i dogovarati se s vladarima. A riječi, a vjera, a tolika obećanja Vašega Veličanstva?... Recimo da sam se uistinu htio pobuniti, ipak bi riječ Vašega Veličanstva morala biti sveta, nepromjenjiva. Pogaženje vjere, zadane i samim bezbožnicima, Bog je više puta kaznio. Neka pomisli Vaše Veličanstvo na listove što mi ih je poslalo po biskupu Borkoviću i o. Forstallu!... U ime Veličanstva primio sam salvum conductum od ministra Lobkowitza, a čim sam došao u Beč, odmah su me zatvorili!... Cijela mi porodica trpi, razgrabljena mi je sva imovina, orobljeni su moji podložnici, porušene su moje tvrđave. Moja porodica!... Bolesnu su moju ženu izvukli s postelje, protjerali su je s kćerkom iz grada, skršenu su odveli u zatvor. Grozni bijahu ti prizori..."

"Što hasni Vašemu Veličanstvu da mi ovako ginemo, da slavno ime moje porodice bude ovako satrto ponajvećma od Vašega Veličanstva? Tako je nagrađena naša sjajna vjernost?... Lobkowitz i Hocher govore sada da sve ono što su mi zajamčili u ime Vašega Veličanstva, ne veže Vaše Veličanstvo! Zar nisu oni ministri Vašega Veličanstva? Da ne veže Vaše Veličanstvo!?... Ne, kralju! To su tančine nekih učitelja, tako tek umuju pošteni trgovci!"

"Ne, kralju, za takve tančine ne bi se smjelo znati na dvoru, na cesarskom dvoru, kad se ugovara s kraljem, s vladarom, s imperatorom!"

"Svako vjerolomstvo opravdavalo bi takve tančine. Cesarski orao ne lovi muhe, aquila caesarea non capit muscas!"

"Da, Veličanstvo, ja sam došao u Beč, ali nakon sjajnih obećanja, a sad hoće moji zavidnici da me unište! Znaju oni koliko su krvi prolili Zrinjski da obrane Štajersku, Kranjsku, svu Hrvatsku. Dok su Zrinjski i Frankopani bili na straži, mogli su njihovi zavidnici lijepo počivati." Sad navodi Petar neke slavne čine svojih pradjedova i svoga brata, pa ovako piše: "Koja porodica može reći da je učinila za kršćanstvo i za cesarski austrijski dom, koliko Zrinjski? Moji su pradjedovi ispunili svoju dužnost na udivljenje svakoga koji čita povijest. Slavnim činima mojih pradjedova može se svijet diviti, ali tko da ih obnovi? A ti Zrinjski neka se zataru!... Još će možda svanuti dan kad će se pokazati tko najviše prezire svoju krv u borbi za vjeru i otadžbinu. Neka pomisli Vaše Veličanstvo na naše zasluge i neka se sjeti svete svoje riječi!"

Dne 15. studenoga 1670. poslao je Zrinjski kralju spomenicu u kojoj veli među ostalim, da mu je već dosadilo pisanje, ali ga nevolja nagoni da piše, da govori, da viče, neka bi se čula istina. Ne pojmi kako ga kralj može progoniti, pošto mu je on, Zrinjski, baš u posljednje vrijeme učinio neizmjerno veliku uslugu, umiriv svojim listovima kneza Rakoczyja, vođu ugarskih velikaša. I u ovom listu jasno i odlučno piše Zrinjski kako je on sam otkrio kralju nagovaranja i obećanja kojima su ga mamili Turci, te kako je čuo kraljevu želju da nastavi dopisivanje sa sultanom i velikim vezirom. To mu je dapače naredio kralj, a on ga je samo poslušao, te poslao Bukovačkoga u Tursku. Što je Bukovački obavio u Turskoj, o tome Zrinjski ne zna negoli onoliko koliko je javio kralju. Stoga nije krivac koji od svoje volje nije krivac: "Igitur haud est nocens, quicunque non sponte est nocens." — Zatim piše Zrinjski da je ne jedanput posvjedočio činom da je on najveći najljući neprijatelj Turcima. Opominje kralja kako je cijelom svijetu poznat turski krik: "Eto Zrinjskih na nas!"

"Takvu su viku podigli Turci — nastavlja Petar — i kod Sv. Gottharda, pa se rastepli, grozno preplašeni. Poslije one bitke htjeli su Ugri, samo neki, ugovarati sa sultanom, a to nije čudo kad se pomisli na sva nasilja što su ih pretrpjeli. Slava i ugled mojega imena zapriječiše svako ugovaranje. Ugri su mislili da ću ih oružjem odvratiti od ugovaranja sa sultanom i javno su kazivali da se nikoga ne boje, osim mene. Nečuvena nasilja gotovo bi ih bila nagnala na stranputicu, ali sam to zapriječio, otklonio sam užasnu nesreću od Vašega Veličanstva. Ne hvastam se, ne govorim o svojoj slavi nego o slavi mojih pradjedova. Što sam bio sretan na bojnom polju to moram zahvaliti svojemu imenu. I slavnim se imenom ratuje."

"Nešto zasluga imam i ja a svi su me jadi pritisli. Prokleto doba! Grozna sudbino moje porodice!... Što bi od mene bilo da nisam nikad spoznao Boga Spasitelja, da sam uistinu okaljao sjaj svoje obitelji, da sam pogazio svoje poštenje? Sve nevolje trpim, a uvijek sam čuvao svoj obraz, poštenje mi je uvijek bilo milije od života, nikada se nisam plašio smrti kad se radilo o vjeri, otadžbini i vjernosti Vašemu Veličanstvu. Već teče osmi mjesec što se traži razlog za moj progon, a vaši ga ljudi ne mogu naći. Pretresle su se, dapače, i svete sjene mojih pokojnika da me sruše u ponor. Koliko paklenskih izmišljotina!"

"Lakomi kukavci razjarili su Vaše Veličanstvo protiv mene, i ti podli zavidnici već ne mogu na moju propast što drugo izmisliti, pa sada trube da se treba bojati moje osvete, jer sam, kako oni vele, odlučan i žestok. Stoga da se ne smiju otvoriti vrata moje tamnice' Tim glasinama pletu se po dvoru Vašega Veličanstva i tako povećavaju nesreću ti laskavci. Ali su hvalitelji najgori dušmani. "Neka se zatare sjeme Zrinjskih i Frankopana!" — šapću oni kukavci. Veličanstvo, zar nije najveća slava po vladara kad se može osloniti na glasovite i slavne porodice? Zar nije sreća po njega, ako mu poznati junaci brane granicu od dušmana kršćanstva? Nije velik vladar koji ne zapovijeda odvažnim muževima. Blagost, milosrđe, istina, da svakomu pomažu; na propast su samo nama, Frankopanima i Zrinjskim. Sve naše zasluge pišu nam se u velik grijeh. Sva obećanja bijahu puste riječi koje je svaki vjetar raznio. Da završim: ja vidim kako se nastoji i noktima i zubima da se ozloglasi, da se ocrni, da se okalja moja obitelj, slavna od toliko stoljeća, svojom prirođenom hrabrosti do danas cvatuća poštovana od svakoga pravoga kršćanina, domu Vašega Veličanstva uvijek vjerna, bez ikakve ljage, i najmanje. Ipak ne zdvajam, a uistinu zadana je meni i mojoj porodici grozna rana mačem, namočenim u otrovu podlosti, tako da mi je bol doprla do srca."

Dne 27. studenoga 1670. osvrnuo se Zrinjski na optužbu, na neke točke. Najprije piše da je teško iz željeznoga buzdovana napraviti britvu, a njemu još je teže prepirati se pravnički, jer da nema za to ni znanja, ni iskustva. Čudi se zatim "nepristranom sudu" što svašta raspravlja o njegovoj imovini kad je ta imovina već odavno zaplijenjena, razgrabljena. Veli da se još može raspravljati samo o njegovu životu koji mu je dosadan te je posve potrt krutim tamnovanjem. Veli da ga optužnica naziva strahovitim klevetama buntovnikom, da ga sramoti tim groznim žigom i užasno ga kleveće, da je ugovarao s Turskom na propast kršćanstva, i ocrnjuje ga da je kresalo i guba svih opačina.

On piše: "Ne može se nijekati da nisam, nerado, zapodjenuo dopisivanje s Turskom; slutio sam da će takvo drveće donijeti takve plodove moje propasti, ali kako sam drugačije mogao razvidjeti tajne nakane neprijatelja, to ja uistinu ne znam. Ništa manje nisam zapostavio svoj imutak, svoj život, sve i sva odanosti i vjernosti prirođenoj mojoj obitelji, te sam protiv svoje volje izveo što mi se zapovjedilo, i učinio sam to što mogu s pravom nazvati svojom zaslugom."

Potanko pripovijeda "o poslanstvima i savezima", a o savezu s pokojnim palatinom piše ovako: "Ja sam uistinu potpisao taj savez jer nije bio uperen protiv kralja nego protiv dušmana domovine. Tko da misli da će Njegovo Veličanstvo postati dušmaninom svojih vazala i zatornikom slobode?": "... quis credat Suam Maiestatem suis vasallis inimicam fore et libertatum defraudatorem?"

U istoj obrani veli Zrinjski ovo: "U optužbi stoji da sam kriv sam svojem dugom zatvoru, tamnovanju. To i ja potvrđujem. Zanosna ljubav prema domovini i želja da vjerno služim svojemu kralju, to je mene upropastilo."

Dne 31. prosinca 1670. pisao je Zrinjski kralju i Hocheru posljednji list gdje veli kako se nadao da će mu Božić donijeti slobodu, njemu i svim njegovima, ali se prevario, te još gine u tamnici kao prokletnik. Grozno mu je, ne što gine, nego što mu strada žena, što mu pate djeca. Sve gine sve propada, i stablo i porod, sve je zatrto, uništeno. "Progoni nas zla kob. Još se kaže da nisam zaslužio da se ispuni kraljeva riječ da se ispune sva ona obećanja, što mi ih je kralj zajamčio tolikim listovima. Štaviše, što svečanija bijahu ona obećanja utvrđena i zajamčena kraljevskom riječi, to jače potiskuju me u najdublji ponor!" Na kraju veli da nevoljno pogiba, te kako će mu posljednji čas života biti prava milost, i da je uvijek nastojao da taj čas ne bude sramotan, a sad se nada da će mu biti blažen.

Knez Fran napisao je svoje prvo "opravdanje" 2. svibnja 1670, a u njemu veli, među ostalim: "Što se pak uzima više različitih čina za veleizdajničke zločine, ja sam svaki čas pripravan, ako Vaše Veličanstvo odredi, da za svaki pojedini čin položim račun. Kad bi svi ti čini uistinu bili zločini, kako se rastrubilo, svaki pametan može prosuditi da bismo mi sve tajno bili uradili. Zna se da smo se javno spremali na obranu. Mnogi i mnogi znali su za naše osnove. Mi nismo u svojem srcu nikada gajili opakih namjera protiv svoga kralja, i premda su se pustošila naša imanja, čekali smo na odluku Vašega Veličanstva, te nismo trgli oružje. Znali smo da nas naši dušmani tjeraju u zdvojnost. Hvastali su se da to čine, i nadali su se da ćemo mi odmah zagristi. Tako nas je izazivao karlovački general haranjem naših dobara i mučenjem naših podložnika."

Zatim piše: "Nitko nas nije prizvao da čuje naše tegobe, a sad smo u zatvoru, u teškoj tamnici, i dok nam protuzakonito sude, mi smo već osuđeni."

Iz Bečkog Novog Mjesta više se puta tužio Lobkowitzu i Hocheru da skapava u tamnici od svake nevolje. Uvijek se poziva na salvum conductum.

U muževnoj obrani od 18. ožujka 1671. oštro prosvjeduje da mu bečki suci ne mogu suditi, te navodi zakone po kojima može njemu suditi samo hrvatski sabor. Opisuje krvološtva cesarske vojske, zatim spominje velike zasluge svojih pradjedova, pa veli da je i on na svakom bojnom polju srtao u najgušće redove najvećega neprijatelja kršćanstva. Uvijek je bio spreman da prolije svoju hrv za vjeru, otadžbinu i kralja. "Sud može zaplijeniti sva moja dobra, ali ne može slavne zasluge mojih pradjedova!" — piše knez Fran pa završuje svoju obranu ovako: "Milosrdni Bože, kako da se branim, dok ginem, lišen svakoga društva, među zidovima debelima dva hvata! Da mi je slobodno pridonijeti svjedočanstva, skupiti dokaze, ja bih lako dokazao da nisam kriv."


Sljedeća stranica