Urota zrinsko-frankopanska/XXXII.

← XXXI.

Urota zrinsko-frankopanska XXXII. autor: Eugen Kumičić

XXXIII. →

XXXII.

U obzidanom Bečkom Novom Mjestu sjajili su se na proljetnom suncu crni krovovi tvrđave Burga gdje je bilo u dvorištu, prizemno, sve naokolo, mnogo prozorčića sa željeznim rešetkama pred kojima su šetali vojnici s puškom na ramenu. Kroz guste rešetke upadalo je nešto svjetlosti u duge i kose rupe u onom debelom zidu te slabo rasvjetljivalo podzemne sobe.

Čovjek bujne i valovite kose, jakih pleća, nasloniv glavu na dlan ljevice, sav u tamnom odijelu, sjedio je na drvenoj stolici u jednoj od onih podzemnih soba i nešto pisao na ovelikom stolu. Na desnoj nozi, iznad članka, imao je željezni obruč s teškim lancem, čvrsto prikovan na stijenu u kutu sobe, kraj poderane slamnjače. Pred njim na stolu bijaše željezno propelo, hartija, crnilo, vrč vode i nekoliko korica crnoga kruha, pak podalje onaj jedini prozorčić, visoko od zemlje, pod samim svodom. Iza njega crnjela su se željezna vrata sobe, do dva hvata duge, jedan široke, napola okrečene, svuda vlažne.

Dugo je pisao, a kad pridigne glavu pogleda na prozor u onu dugu rupu u debelom zidu svoje tamnice. Znao je da su tri sata po podne, jer se sunčana svjetlost bila prosula poput zlatnih pločica po kosoj stijeni iza rešetke. One su zlatne pločice bile samo na vrhu rupe gdje su se lagano primicale, premještale i spletale. Kad stadoše odmicati on ustane, približi se k prozoru, vukući za sobom lanac, dug do dva hvata, pa se osovi da bi bolje vidio sunčanu svjetlost....

U crnoj kosi što mu je pala na ramena, bilo je srebrnih niti, u licu je nešto problijedio, ali teško tamnovanje nije još slomilo njegov junački i jedri stas. I u onoj odjeći, rastrganoj na laktima i u starim čizmama i željezom oglodanim, u prvi se mah vidjelo da je onaj okovani — knez Petar Zrinjski: svi njegovi osjećaji sijevahu iz njegovih dubokih i crnih očiju. Dan i noć razmišljao je o sudbini svoje otadžbine, svoje obitelji, svoga roda, o svim prevarama, o svim izdajama. Onakvih očiju, nije onda bilo na svijetu, jer nije bilo vođe ni jednoga naroda, ni muža, ni oca koji je trpio koliko Petar Zrinjski. U ničijoj duši nisu se mogle rojiti onakve misli, a svi su njegovi osjećaji bili jaki i silni.

On je tužno gledao sunčanu svjetlost gdje lagano odmiče od njega po kosoj stijeni u onoj rupi, kad začu škripu iza sebe. Okrene se, pođe k stolu, a vrata se otvore, u sobu stupi mlad čovjek i reče veselo:

— Sav dršćem od radosti!

— Što je, vjerni moj Jure? — upravi Zrinjski na njega oči i gane se malko.

— Svijetli kneže, evo nosim vam dobro odijelo. Grof Mansfeld dao mi je ove haljine i čizme, i on mi je zapovijedio da odmah pođem k vama da se preobučete. Pogledajte ovu dolamu! Ovo je sve vaše. Gle čuda: nisu otrgli zlatnih puceta! Ja mislim, pustit će vas na slobodu. Naš tamničar grof Mansfeld poslao je i knezu Franu dobre haljine.

— Otkuda to znaš?

— Vidio sam kad mu ih je odnio Bernardino. Zrinjski se zamisli.

Juraj Tardić, njegov sluga, bio je lijep čovjek od kojih trideset godina, plavokos, veoma dobar, skrojen na božju. Došav iz Čakovca sa svojim gospodarom, dao se s njim zatvoriti. Nikud nije smio iz tvrđave, iz Burga. Tako je učinio i Bernardino Venier, paž kneza Frana.

— Svijetli kneže, dok je grof Mansfeld sa mnom govorio, bio je veoma veseo. U njegovoj je sobi bilo nekoliko časnika, a on im se smiješio. Da, ja se nadam, pustit će vas napokon iz tamnice. Svijetli bane, jeste li gladni? — upita sluga drhtavim glasom, nakon male stanke.

— Okusio sam nešto kruha — odgovori Zrinjski zamišljeno.

— Ja vam ništa ne mogu donijeti: oštro paze na mene tamničari, sve mi džepove obađu. Svaki dan stotinu ih puta prokunem...

— Nemoj, Jure.

— Znam da je velik grijeh, ali kako neću kad vidim kako gladujete u ovoj jami? Da, gladujete kao i knez Fran! Oh, da mogu smrviti vaše mučitelje! Već godinu dana u tamnici!

— Bog neka ti naplati što si sa mnom pretrpio.

— Što sam ja pretrpio!... Ja nemam ni žene ni djece... — Zrinjski se trgne, ustane i pođe k prozoru gdje se nasloni o zid.

— Oh, pravedni Bože!... — uzdahne sluga i otare suze.

U sobu uđu dva naoružana tamničara, otvore onaj željezni obruč na Petrovoj nozi, pa izađu, ne izustivši ni riječi. Sluga pane na koljena, uze banovu desnicu i obasu je cjelovima jecajući od radosti:

— Kneže, već niste zakovani, niste zakovani! Da, pustit će vas iz tamnice, ja ću s vama u Hrvatsku...

— U Hrvatsku? — zadrhta Zrinjski pa doda nakon stanke kao da se sam sa sobom razgovara: — U našu Hrvatsku?... Tužna moja otadžbino...

Sluga pograbi onaj obruč što je malo prije bio na Petrovoj nozi, podigne lanac, pa sve bijesno baci u kut, a iz ustâ pukne mu:

— Proklete ruke koje su te kovale!

— Ne kuni nedužne ruke! — ukori ga Zrinjski.

Zatim se preobuče s pomoću sluge u lijepu svoju odjeću od tamnomodroga baršuna. Tu su mu odjeću bili oduzeli kad su ga zatvorili.

Ne potraje dugo, vrata opet škripnu, u sobu stupi sijed kapucin, malen, mršav i veoma blijed, rijetke i kratke brade. Bijaše to časni o. Oton, kapucinski gvardijan u onom gradu.

— Hvaljen Isus!

— Vazda hvaljen! — odzdravi Zrinjski svojemu ispovjedniku, a sluzi reče da ih ostavi nasamu.

Isti kapucin bio je i Frankopanov ispovjednik. Petar mu ponudi ljubazno i spokojno stolicu, a starac, kad sjede, šane turobno:

— Zamoliše me da vas posjetim...

— Danas vam se nisam nadao, časni oče. Tko vas je zamolio da me posjetite?

— Ona gospoda iz Beča: vladini povjerenici Abele i Molitor i dvorski tajnik Podesta.

— Ti su bili danas kod mene, od osmog sata do podne. Dosadno ispitivanje.

— Što su vas pitali?

— Da li poznam neke ljude koji vrebaju na kraljev život. Odgovorio sam da ih ne poznam. Abele mi se grozio mučilima. Ja sam šutio.

— Oh, kneže!... — uzdahne kapucin.

— Časni oče, vi ste k meni došli da mi javite nešto važno.

— Dobar se kršćanin ničega ne boji...

— Osim Boga.

— To se razumije.

— Govorite, dakle, časni oče, jer ja se bojim samo Boga.

— Znam, vi se smrti ne bojite.

— Ne bojim.

— Nije vam Abele ništa kazao?

— O čemu?

— O vašoj parnici.

— Nije.

— Kneže, čuo sam, da vas cesar neće...

— Pustiti iz tamnice?

— Da vas neće pomilovati. Duša me boli, ali vam to ne mogu zatajiti. I knezu Frankopanu javio sam...

— I on je, dakle, osuđen na smrt — trže se Zrinjski.

— Ne govorite o smrti, možda nije istina što sam čuo...

— Je li osuđena na smrt cijela moja obitelj, moja žena, moja djeca?

— Kneže, gorke su vaše riječi. Vaša duša nije vedra.

— Može li biti vedra?

— Vaše je srce smućeno; u njem je još gorčine, mržnje, prezira. Isus je kazao: ljubite neprijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se Bogu za one koji vas progone.

— Časni oče, mislite li vi da uistinu netko progoni moju porodicu i mene?... Vi mi ne odgovarate? Vi šutite...

— Kneže...

— Zar bi bilo protiv naše svete vjere kad biste vi nagovarali moje progonitelje da me ne progone, mjesto da mene nagovarate da se molim Bogu za njih?

— Oholost govori iz vašega srca. Ne sudite nikomu. Božjoj pravdi prepustite druge. Zar možemo mi jadni crvi proniknuti u osnove providnosti? Ona jedina zna čemu su vaše patnje. Gnjev je njezin za trenuće oka, a do života milost njezina. Večerom dolazi plač, jutrom radost. Kneže, vaše su me riječi rastužile...

— Časni oče, čovjek sam, slab stvor, grešnik, pomislio sam na sve, na narod, na ženu, na djecu, na nedužnu djecu... — izreče Zrinjski tužno i skrušeno, ustane, pokrije rukama čelo i nasloni se o vlažni zid svoje tamnice.

— Ne mislite više na ovaj svijet. Na drugom sastat ćete se sa svojima.

— Oh, djeco moja!... — zaplače Zrinjski tiho, naslonjen o zid.

— Kneže, umirite se, jer nas smrt unosi u novi život. Blaženi koji plaču, jer će se utješiti. Žižak vašega života neće se ugasiti u crnom mraku. Kneže, radujte se, jer Bog gleda vašu muku, pozna tugu duše vaše. Ako su neki neprijatelji vaši naoštrili svoj jezik kao mač da vam izrane srce, Bog će ih pohoditi, izlit će na njih svoju jarost, opustit će njihove stanove, obuzet će ih plamen njegova gnjeva, raslabit će njihova bedra za svagda. Oborit će vaši potvarači jedan drugoga svojim jezikom, sve vaše bit će im prokleto. Kneže, umirite se, jer se nadam da će vas pomilovati njegovo veličanstvo...

— Njegovo veličanstvo?!... — okrene se Zrinjski i pogleda sijedoga kapucina koji drhtne...

Zrinjski stade nato šetati sobom, naglo i uzrujano a njegov se ispovjednik podigao, oborene glave, te ostao na svojem mjestu kao ukopan. Banovo se lice bilo ozarilo, pa problijedilo...

Opet krcnu teška vrata, u sobu bane šest naoružanih oklopnika, a kad ovi opkole Zrinjskoga, uđe barun Ernst von Ehr, kapetan u pukovniji Pio i zapovjednik tvrđave u onom mjestu. Hip zatim uđe dvorski tajnik Podesta s tajnikom dvorskim pisarom Valentinom Vogtenom da zapečate Petrove spise što su bili na stolu.

Kapetan von Ehr odmah odvede Zrinjskoga u dugi podzemni hodnik gdje je bilo do pedeset kopljanika, pa svi uzađu na prvi kat u prostranu sobu. Zrinjski nije progovorio ni riječi. Svi su ga vojnici opkolili i ukočeno su ga gledali.

Malo kasnije dođoše u sobu kraljevski povjerenici Krištof Abele i dr. Leopold Molitor, a s njima dvorski tajnik Podesta, pet tajnih članova dvorske kancelarije, te domaći gradski sudac Ivan Pleyers von Pleyern, domaći gradski načelnik Matija Eierl von Eiersberg i njegov pisar Stocker. Kad se gospoda poredaše, povjerenik Abele progovori:

— Petre Zrinjski, slušajte! Govorim vam u ime njegova veličanstva cesara Leopolda I. Vi znate da ste urotnik, buntovnik, veleizdajnik. Vaša je parnica svršena: osuđeni ste na smrt. Odsjeći će vam se glava i desnica. Vi ste lišeni svakoga dostojanstva i svake časti. Sva vaša dobra, vaša čast i vaš život pripadaju njegovu veličanstvu. Vaša je uspomena izbrisana na svijetu. Ja vam sada javljam da će se osuda izvršiti prekosutra, u četvrtak, naime na trideseti dan ovoga mjeseca travnja u devet sati prije podne.

Sve su oči uprte u Zrinjskoga. Ni da bi se ganuo. Posve je spokojno slušao osudu.

Pošto je Abele pročitao dugo obrazloženje, navlas jednako prvoj optužnici, reče domaćem gradskom sucu Ivanu Pleyersu da mu predaje Petra Zrinjskoga, te neka ga odvede u gradsku oružnicu. Nato sađu kopljanici sa Zrinjskim u dvorište gdje on sjede u kola, a s njim i gradski sudac i kapetan von Ehr. Vojnici ih opkoliše, pa lagano krenuše.

Sva su gradska vrata bila zatvorena, sva je vojska obilazila gradom da se ne bi gdje nakupilo svijeta. Zrinjski je šutio cijelim putem od tvrđave do gradske oružnice, gledao je preda se, nije mario za krasno predvečerje, za sjajno nebesko plavilo. Duboko je odahnuo nekoliko puta. Kad se dovezoše u oružnicu, u kućerinu sa dva dvorišta, zatvoriše ga u jednu od prizemnih soba i sve naokolo postaviše jake straže. Juraj Tardić, njegov sluga, već je bio u oružnici. Kapetan von Ehr i gradski sudac Pleyers odmah se vratiše s kopljanicima u tvrđavu po kneza Frankopana.

Međutim, knez Fran, sjedeći uz stol razmišljao je nešto. Njegova je soba bila u istom dvorištu gdje i Petrova, ali na suprotnoj strani. Bio je blijed, upalih lica, sav potrt od groznice što ga je već mjesec dana mučila. Sva mu je hrana bila kruh, crni i suhi kruh, kao i banu, otkad im pooštriše tamnicu. Samo kadšto dobili bi komadić mesa i malo juhe, i tako su živjeli dva mjeseca u onim jamama, među vlažnim zidovima, vukući onaj teški lanac od stola do slamnjače, podnoseći strpljivo i glad i studen, u poderanim haljinama.

Dok je knez Fran bio zatvoren u prizemnoj sobi, dok je bio zdrav, napisao je nekoliko tužnih pjesama, što ih je prepisao načisto njegov sluga Bernardino Venier, rodom Mlečanin, momak blage ćudi, tamnih očiju.

U krasnoj pjesmi "Od sriće nestalnosti" veli knez Fran: da je sreća slijepa, da ne vidi ni prava ni kriva, a još manje razlikuje vrijedna od nevrijedna. Sreća se vije u kolu kao hudobna zmija: sad te obraduje, sad te rastuži. Ona iz ništa podigne čovjeka, od priprosta roda učini ga velika, i poda mu razum, diku i gospodstvo, i junaštvo. Tko je sretan, bez truda nadvlada svoje nazlobnike; svuda ga štuju, nitko mu ne smije kazati očito u lice svoju neprijazan. Kud god se okrene, sve mu se predaje; njegovi se čini svuda hvale, ni sam ne zna kako je zadobio to ime, tu slavu. Ali, kad misli da će zatrti slavu svih ostalih, kolo se sreće iznenada obrne: nezgovorna radost pretvori se u žalost, nevolja potamni gospodstvo, junaštvo, diku i razumnost. Premožna gospoda koja su ti htjela cjelivati ruke i halju, sada te ne poznaju za vrijedna da te ljube, a kamoli dostojna da ti služe za pravo... Evo posljednjih kitica te Frankopanove pjesme: "Kim si dobro činil i hotil ljubiti, s tobom obećavahu živiti i umriti: neće se sad na te pravo ogledati, nit u virnoj službi pravično obstati. — Grade i dvore, ke si pravo vladal, s opravom gospodskom konje bisne jahal, sablje okovane dično k boku pasal, i vitežtvo tvoje na mejdanu kazal: — sve ti je preuzela nesrića hudobna, još i žiću tvomu postala nazlobna; ništa ti ne osta neg čemer i žalost, ter nevolju moraš trpiti za nasladnost. — Ovo ti, svite, od nesriće himbenost u kratom vrimenu prečudna nestalnost: ako danas imaš dobro i veselje sutra milo plačeš ime i poštenje." Sve ovo govori knez Fran o sebi.

U pjesmi koju je ispjevao u tamnici svojoj sestri Katarini, veli da je nezgovorna njegova žalost kad pomisli na prošlo vrijeme i na muke svoje sestre. "Suze ronim i zabim tad svoje ime, proklinjem uru koja te je odsudila, koja je na tebe navalila takovo trpljenje. Sestro, protiv tvojoj vridnosti nisu imali uzroka, pak su s toga zbučili sve ljudske hudobnosti. Ranili su ti srce, skazali su ti svaku neviru. Je li to moguće, stvoritelju svita, da takova nepravica tlači tvoju zemlju? Hoćeš li, Bože, dopustiti, da jadni narod trpi kao ovce pod lakomim vukom?" Još tješi knez Fran svoju sestru da: "Bog za sada preglediva grihe tuđincu, dopušta mu da čini opačine, da pak kasnije s moćom pravične desnice pošalje anđela osvetnika da izbriše krivice." Tako je tješio, pa ovako završuje:

"Raduj se, sestro, doći hoće vrime i stresti će tužno brime. Nek bude sve prošastno sad pozabljeno, jer ime, poštenje dično je dobljeno..."

Stresti ću tužno brime, jaram...

Bernardino je plakao od radosti kad je donio svojemu gospodaru krasno odijelo od baršuna, svijetloplave boje i kad skinuše tamničari onaj željezni obruč s noge mladoga kneza. I u duši Frankopanovoj bila je proklijala neka nada, ali je odmah zatim došao k njemu ispovjednik o. Oton, pa mu stao govoriti o smrti kao i banu. Kapucinove riječi padoše na Franovo srce kao led, potresoše cijelim njegovim bićem, u prvi mah zacrnjelo mu se pred očima, obavila ga užasna tama. Kad je ispovjednik otišao, sjeo je k stolu i spustio glavu na dlanove.

Tako je sjedio kad mu banu u sobu kapetan von Ehr s kopljanicima. Kapetan poviknu:

— Ustanite!

Frankopan ustane, razgleda se, pa zapita:

— Gdje je ban Petar Zrinjski?

— Ja ne poznam toga čovjeka! Ja poznam samo Petra Zrinjskoga — odgovori kapetan von Ehr, krupan čovjek, široka i crvena obraza.

— Gdje je ban Petar Zrinjski? — ponovi knez jačim glasom veoma oštro.

— Nisam amo došao da se s vama razgovaram. Hajdemo! — prodere se kapetan.

Frankopan uzađe s kapetanom i s kopljanicima na prvi kat gdje su ih čekali kraljevski povjerenici u onoj prostranoj sobi. Abele najavi smrtnu osudu knezu, kao i banu, pa ga zapita:

— Jeste li čuli: prekosutra u devet sati prije podne odsjeći će vam se glava i desnica?

— I ruka?... — gane se Fran, kao da je to prije prečuo.

— I ruka! — potvrdi Abele i pogleda važno Molitora koji kimne da je tako. Abele dometne: — Do prekosutra imate dosta vremena da se pomirite s Bogom.

— Nisam mislio da ću na stratište, nisam se pripravio... Ne da li se odgoditi smaknuće?

— Ne! — odvrate mu Abele i Molitor zajedno.

— Pisat ću kralju, molit ću ga za... umukne knez, a lice mu se ožari, oči mu sijevnu.

— Za pomilovanje?... — ispruži Abele vrat. — Cesar je potvrdio osudu.

— Osudu!?... — zadrhti Frankopan od gnjeva, naglo problijedi, pa istisne gorko: — Osudu, velite?... Ta je osuda paklensko djelo! Ja, dakle, ne smijem pisati kralju?

— Promislit ćemo da li vam to možemo dopustiti — smekša se Molitor i značajno zirnu na Abelea.

— Bismo li krenuli? — upita kapetan von Ehr povjerenike.

— Hajdmo — šane Abele i naglo se okrene od kneza.

Svi siđu u dvorište. Gradski sudac Pleyers zapovijedi Frankopanu da sjedne u kola, pa se popne k njemu s kapetanom, i sad krenu, opkoljeni mnogim vojnicima.

— Kamo me vodite? — zapita knez.

— Ne govorite! — otrese se kapetan prigušeno.

Već se hvatao prvi sumrak, vedro se nebo zalilo modrinom, zvuk zvonâ razlijegao se gradom, ugodan je lahor strujao ulicama. Knez Fran svrnuo bi očima na nebo da se nagleda onoga plavila, a prsa mu se nadizahu, udišući svježi zrak. Kad se dovezoše na neki trg, ugleda podalje nešto zelena drveća, oči mu zasjaše i nije ih mogao skinuti s onoga zelenila. Opet zakrenuše u tijesnu ulicu, a tu je bila na jednom kućnom pragu mlada žena, s djetetom u naručaju. Dijete se glasno smijalo, i hvatalo majku za kosu punačkim ručicama, do ramena golim, dok je majka sjetno motrila one ljude na kolima. Začuđeno ih je gledao knez, sve bez prekida, dok su kola lagano prolazila pred kućom, i još se okrenuo, a zatim steglo mu se srce od goleme boli, jače je problijedio, suze mu se izviše na trepavice...

Malo zatim stigoše u gradsku oružnicu gdje zatvoriše kneza u jednu prizemnu sobu, jednaku banovoj. Na oveliku stolu posred sobe, gorjela je svijeća uz željezno propelo, u kutu je bila postelja, uz stijene nekoliko stolica. Frankopan čim ga zatvoriše, pohitio je k prozoru, uhvatio se grčevito za željeznu rešetku kroz koju je dugo motrio nebo, nešto onoga modroga svoda i na njem tri-četiri zvijezde. Srce mu je naglo kucalo, teško je disao...

— Svijetli kneže — zovnu ga paž Bernardino.

— Ti si, Bernardino? Kad si amo došao? — okrenu se Fran od prozora.

— Ovaj hip. Donio sam vam večeru: evo pečenke, vina, kruha. Napokon vam se smilovaše. Gle, tu je i postelja!

— Ti još misliš da će nas pustiti iz tamnice? — upita knez gorko i tužno.

— Nadam se...

— Jadni Bernardino! Molim te, odnesi tu pečenku, sve odnesi.

— Barem jedan zalogaj, čašu vina...

— Ne mogu, ne mogu... Bernardino, zar nisi ništa čuo?...

— Čuo sam da su vas opet preslušali.

— Bernardino, ti si mi bio vjeran, bit će ti teško... — umukne knez, sjede k stolu i nasloni glavu na ruke. Nakon podužeg muka tiho reče: — Javili su mi da sam osuđen na smrt.

— Bože sveti! — protrne paž.

— Prekosutra, u četvrtak, na stratište...

Sluga problijedi, pane na koljena uz jednu stolicu, klone na nju glavom i zaplače:

— Na stratište, na stratište! Vi, tako dobri, tako mladi! Ne, ne vjerujte, ne vjerujte!...

— Ustani, ne plači.

— Smilovat će se kralj. Hoće, mora! Vi niste nikomu zla učinili, pa da vas pogube! Bog to neće dopustiti. Neće! — viknu Bernardino i naglo ustane.

Oči su mi bijesno sijevale, usnice drhtale, stiskao je što je jače mogao oslon stolice desnicom, a ljevicom lovio se za srce.

— Bernardino, potraži kapetana von Ehra, umoli ga da mi pošalje hartije, crnila i pero. Pisat ću kralju.

— Oh, pravedni Bože! — uzdahne paž i ode iz sobe.

Knez se svali na postelju, drhtav, grozničav. Ruke su mu bile ledene, prsti oko nokata modri, prolazili su ga mrzli srsi, u prsima nešto ga sapinjalo, u svim zglobovima trgalo. Zatim ga je spopala vrućina, nesnosna, žestoka, sav je gorio, i činilo mu se da se sve oko njega zapalilo, da mu krvav plamen bukti oko glave, a u tom plamenu letjele su neke grozne slike, miješale su se i trgale kao tamni olujni oblaci. Napokon usnu.

Bernardino se vratio u sobu oko jedanaestog sata, a knez se malo zatim probudio.

— Što je, Bernardino?

— Donio sam sve. Molim vas, pišite kralju.

— Jaka me groznica izmučila.

— Molim vas, pišite kralju.

— Jesi li štogod čuo o banu?

— Govorio sam s Tardićem. I banu su javili da je osuđen na smrt — zajeca sluga. — Ban je u ovoj kući na drugoj strani. Ni on nije htio večerati. Kazao je Tardiću da neće već ni jesti, ni piti, upravo ništa, da će postiti posljednje dane svoga života. Oh, srce mi puca!...

Knez Fran, onako slab, ustane s postelje, pa napiše list kralju. Tuži mu se da je bolestan, te da jedva može držati pero u ruci kad pomisli na groznu osudu. Veli da ne može sastaviti pismo kako bi želio, kojim bi izbio iskru milosti iz kršćanskoga milosrđa. Zaklinje kralja da ga pomiluje, jer je čist i pravedan, mlad, posljednji od svoga roda a njegov je rod uvijek vjerno i odano služio kršćanstvu, otadžbini i kralju. Napominje još neke zasluge svoje porodice, pa ukratko i svoje, jer se nije nikada zgražao pred smrću, jer je na svaki kraljev mig bio spreman proliti svoju krv, do posljednje kapi. On se ne boji smrti, ali se boji sramotne smrti, užasne smrti na stratištu. Sjeća kralja kako je Karlo Veliki običavao kliknuti: "Htio bih povratiti i mrtve na život!" Opet moli da ga pomiluje, pa žali što ne može pisati kako bi htio, jer je posve iznemogao u tamnici.

Taj list preda Bernardinu da ga odnese kapetanu von Ehru. Sluga izađe, a malo zatim uđu u sobu tri kapucina, tri starca među njima i o. Oton. Ovaj pripovijedi knezu da su i kod Zrinjskoga tri kapucina, pa ga počne tješiti što je ljepše znao. Fran ga je mirno slušao, držeći objeručke željezno propelo. Kapucini ostaše cijelu noć u sobi, do zore, a onda dođoše drugi, opet tri sjeda starca.

Sljedeća stranica→