Urota zrinsko-frankopanska/XVII.

← XVI.

Urota zrinsko-frankopanska XVII. autor: Eugen Kumičić

XVIII. →

XVII.

Iznenada pukne glas: kralj je naredio da se uvede Petar Zrinjski u bansku čast. Hrvatski stališi i redovi radosno poviknuše: "Teda-negda imamo bana!" U Zagrebu se sve uskomešalo. "Ferdinandovci" himbeno su prevraćali očima i svuda šaputali kako je kralj dobar i milostiv Hrvatima. Pametnije su glave znale da su ti ljudi potkupljeni od bečkih generala. Neki su velikaši bili osupnuti, grof Nikola Erdödy kao da ga je grom ošinuo. Svečano ustoličenje imalo se obaviti 5. studenoga god. 1668.

Dan prije, jutrom, sjajna se pratnja bila poredala u dvorištu grada Ozlja. Petar, čas pred polaskom, razgovarao se s Katarinom, u dvoru.

— Petre, kako si mi tužan...

— Ne, nisam veseo, a sutra sjest ću na bansku stolicu... Hrvatski ban!... Dandanašnji ban?... Katarina, ti znaš kako bi se moja duša radovala da sam pravi ban. Sjena sam hrvatskog bana, ništa nego sjena... U Beču misle da ja i ne slutim zašto hoće upravo sada moje ustoličenje: tajno je vijeće odlučilo da će raditi kao da ništa ne zna o uroti... Uroti!?...

— Petre, bit će možda štogod bolje nego do sada. Kao uveden ban imat ćeš ipak veću vlast. Stališi će možda za tobom...

— Vidjet ćemo! — uzdahne, sjetno je pogleda i više je puta poljubi.

Ona ga isprati do stuba. Kad siđe u dvorište; svima se nakloni, poljubi djecu, pa uzjaše svoga vranca.

Bilo se unoćalo kad stigoše u Zagreb gdje ih građani dočekaše s bakljama, kličući tko će jače banu.

Sutradan zakleo se ban običnom zakletvom, dodav ove riječi: Branit ću naše kraljevstvo do posljednje kapi krvi. Svaki sin ove naše rasječene otadžbine Hrvatske neka vrši svoju dužnost na moj poziv protiv svakoga neprijatelja i svaki neka razmišlja što smo jednom bili, a što smo danas.

Prva je Petrova briga bila netom bi uveden u bansku čast da izbaci Turke iz Slavonije, Like i Krbave i da osvoji, onu opustošenu zemlju do Une, one tvrde gradove svojih pradjedova. Dobro je bio naoružao i svime opskrbio svoju vojsku. Već na početku god. 1669. spremao se da navali jačom silom, da se snažno zaleti za neprijateljem u samu Bosnu — "una gagliarda incursione" — a može se reći da bi bio uspio jer su Turci u ono vrijeme bili slabi i jer su i drugdje bili zabavljeni. Veselo je hrlio narod pod bansku zastavu. Svatko je bio uvjeren da će se napokon osloboditi toliko lijepe hrvatske zemlje. Petar bio zaboravio na sve nepravde, na sve svoje napore i žive muke i nije više mislio ni na ugarske velikaše, ni na poslanike, ni na saveze, nego samo na pobjedu, na zemlje koje će lako osloboditi.

Sve je bilo spremno, hrvatske čete vesele, sav je narod blagoslivljao bana, a on radostan hoće da udari, kucnuo je čas slave... Kao grom iz vedra neba eto mu stroge zapovijedi od kralja da ne smije navaliti. Ta zapovijed živo se kosnula banova srca, kako piše iz Beča mletački poslanik svojoj vladi: "... intimazione grave, risentita dal bano".

Kralj je pisao banu: Ja hoću da živim u miru sa silnim susjedom sultanom. Ja neću da pogazim vašvarski mir. Ako vi, bane, navalite na Turke i ako im nanesete kakvu štetu, ja ću dopustiti Turcima da slobodno uzmu sami svaku odštetu i zadovoljštinu. Ja ću, dapače, zaplijeniti dohotke od nekih vaših posjeda; ja ću zapovjediti, da umirim Turke, da se izvede ovrha na vašim posjedima.

Ljuto je ovo zapeklo bana Petra: da se ne smije ni maknuti dok turski čopori provaljuju u zemlju, pljačkaju njegove posjede, dok kolju starce i djecu, dok odvode momke i djevojke u roblje! Petar se zgražao, kadšto bi zadrhtao od muke, obrazi bi mu se trzali, pred očima bilo mu sve crno i krvavo i molio se Bogu da ga utješi i umiri, da ga očuva od napasti.

Beč je, međutim, htio pokazati banu kako nije opravdana njegova ogorčenost, pa ga eto moli da bi odmah pošao u sjevernu Ugarsku da umiri razdražene duhove, jer da on to jedini može. Beč je uvjeren da će oni mahniti ljudi slušati jednoga bana Petra! Tako pišu iz Beča banu, a tko se ne bi ponosio onako velikim pouzdanjem, onako časnom zadaćom?...

Petar se nije ovaj put odazvao. Ostao je na Ozlju kod svoje obitelji, ogorčen i tužan. Uvijek je mislio na Boga i otadžbinu. Molitva mu je bila najveća utjeha.

Njegov jedinac Ivan već ga je dulje vremena molio da ga pusti u svijet, da vidi narode i njihove običaje, da štogod nauči. Roditelji napokon privolješe. Odlučeno je da će Ivan najprije u Njemačku. Otac ga lijepo poučio kako da se vlada u svijetu, te kako će govoriti s njemačkim knezovima u očevo ime o nevoljama što su pritisle Hrvatsku poput olova. Više su se dana o tome razgovarali, a otac se veselio što mu sin, onako mlad, sve bistro shvaća, te je napokon pomislio da je dobro što želi u svijet, jer će i to možda biti na korist otadžbini. I majka je tako mislila, ali teško joj je bilo pri srcu što neće dugo vidjeti svoga jedinca. S Ivanom odoše u svijet kapetan Malenić i tri sluge.

U to vrijeme, u ožujku god. 1669. katolici i protestanti u sjevernoj Ugarskoj, u nekim gradovima, svaki su se dan tukli, a bilo je među njima svakojakih nevoljnika i zločinaca, pa su se pijane rulje valjale od mjesta do mjesta, da otimaju, dave, ruše, pustoše, pale. Protestanti su zahtijevali svoje vjerske sloboštine i da se odmah sazove sabor. Dvor ni čuti o kakvim sloboštinama, jer kralj neće da dira u vjerska pitanja i sve neka ostane kako je on odredio. Kraljevi su savjetnici dokazivali da se nikako ne smije popustiti protestantima, strašnim hereticima. Govorilo se da se kralj Leopold zavjetovao da će protjerati sve protestante, ako se sretno uguši pobuna: "Man erzählte, der Kaiser ein Gelübde gethan, wenn die Empörung glücklich gedämpft würde, alle Protestanten zu vertreiben."

Napokon pristane kralj, u travnju iste godine, da se sazove sabor u Prešov, Eperies, te imenova svojim povjerenicima bana, Rottala i nekoga Sigmunda Pethöa, zapovjednika njemačke posade u Onodu. To je bila za Petra tobože nova počast, novi dokaz najvećega pouzdanja. Petar je došao u Prešov da govori s nekim velikašima. Marino Zorzi piše iz Beča svojoj vladi: Petar Zrinjski dva me puta posjetio prije nego je krenuo odavde u Prešov. On je čovjek najplemenitije duše, rese ga veličina misli i bogoljubnost osjećaja, usrdan duh, najbolji razum: "... grandezza de pensieri, pieta de sentimenti, un animo zelante, l'ottima mente". Mnogi u Beču ne odobravaju što je cesar imenovao Zrinjskoga svojim povjerenikom na onom saboru, a vesele se tomu drugi koji se pouzdavaju u njegovo štovano ime, u ugled što ga je vazda održavao njegov dom, njegova porodica: "Questi si fondano nel suo nome stimato, nell' autorita che ha sempre sostenuta la sua casa."

Sabor u Prešovu bio je veoma buran. Protestanti su zahtijevali da im bude vjera posve slobodna. Grof Rottal izjavi da to pitanje ne spada pred sabor. Protestanti planu i raziđu se da rašire plamen. Ovdje-ondje potukli su se s katolicima, i ništa više, a Beč nije to žalio...

Kad se sabor razišao, dođoše neki Turci u Prešov k banu i ponudiše mu savez sa sultanom, a on to ljubazno odbije. Rottal ga upita isti dan da li je istina da su bili kod njega neki veoma ugledni Turci. Zrinjski odmah pomisli da ih je možda sam Rottal k njemu poslao, pa srdito odgovori da su bili kod njega, da su mu ponudili savez sa sultanom.

U mjesecu svibnju vratio se ban u Beč.

Jedne se večeri razgovarao u svojoj palači s Bargigliom koji je opet bio kapucin, te stanovao u nekom francuskom samostanu, kao i prije. Kapucin je tiho raspredao:

— Iz svega vidim da francuski kralj ne misli ozbiljno na nas. Gremonville kaže da njegov kralj noć i dan snuje kako bi udesio da Beč dade povoda ratu. Kad bi Leopold ustao na Francusku te poslao dobar dio svoje vojske u Nizozemsku, onda bi nam lako bilo: Ugri bi navalili na sam Beč, a vi, svijetli bane, na Turke u svima hrvatskim zemljama.

— Kralj Ljudevit dobro zna što rade Ugri... — zaklima ban, listajući zamišljeno neku knjigu.

— Gremonville mi je govorio i o — izdajicama u Hrvatskoj... — prošapta Bargiglio.

Ban se gane, pogleda ga i opet tužno zaklima.

Sad se začuju koračaji iz predsobe, vrata se otvore, Petar ustane, začuđeno i veselo klikne:

— Ti!!?...

— Petre! — osmjehne se radosno Katarina i savi mu se oko vrata.

— Ti u Beču? — gleda je Petar milo držeći je za ruke.

— Ovaj čas sam došla s kapetanom...

— Zdravo, moj Bukovački! — poda ban desnicu kapetanu koji je unišao za banicom i ostao postrance.

Kad se pozdrave banica i kapetan s kapucinom, pripovjedi ona da je naglo putovala, pa zapita Petra:

— Ti još ne znaš da je umro karlovački general Auersperg?

— Bog ga pomiluj! Prekjučer mi je kazao ministar da mu je brat u Karlovcu posve zdrav! — začudi se ban.

— General je mjesec dana teško bolovao — reći će kapetan.

— Čim sam začula da je umro, otputovala sam s Ozlja. Ako ustreba poći ću i više puta k udovici cesarici poradi karlovačkoga generalata.

— Koliko su puta prisegli da će mi ga dati ako se Auersperg na njemu zahvali.

— Sad se zahvalio, trajno... — primijeti Bukovački.

— ... i vječno! — doda kapucin, pogledav put neba.

Zatim se ban i banica dugo razgovarahu o svojoj djeci: Zora zdrava na Ozlju; Jelena sretna sa svojim Franom, ali se ne slaže s njom njena svekrva; Judita veli da je presretna u samostanu. Sve je opatice štuju i ljube. A njihov jedinac Ivan! On je zdravo stigao u Versailles, kralj Ljudevit XIV ljubazno ga primio, poljubio ga dva puta, mnogo ga je pitao za roditelje, hoće da zna sve što se zbiva u Hrvatskoj. Ivan stanuje kod kralja, on i kapetan Malenić imaju osam prekrasnih soba, bio je u lovu s nekim kraljevim rođacima, svi su s njim neizrecivo prijazni. Tako je Ivan pisao ocu, a majci još više, pak i to kako se gospođe na dvoru dive svakomu njegovu odijelu, te vele da je ljepše od najsjajnije francuske nošnje. Katarina još pripovjedi da je Julijin Marij posve zdrav, Julija i Fran da su blaženi i Orfeo da nosi maloga. Pred mjesec dana Bog je dao sinčića knezu Franu. Kako je banica bila nešto umorna od puta, rano odoše na počinak.

Sutradan pred podne posjeti ban ministra Auersperga i Lobkowitza. Mrk i ljut vrati se u svoju palaču. Katarina ga zabrinuto pogleda, a on joj reče šećući:

— Jučer je imenovao kralj grofa Josipa Herbersteina karlovačkim generalom. To su mi rekli ministri. Htjeli su mi još o svojoj sućuti...

— Jesi li bio kod kralja?

— Nisam.

— Hoćeš li k njemu?

— Ne.

— Petre, umiri se...

— Čuli su njegovi ministri od mene što im još nitko nikada nije rekao! Katarina, ti nećeš na dvor, k nikomu, ni k mladoj kraljici.

— Porazgovorit ćemo se...

— Velim ti: nećeš.

— Petre, kako to govoriš sa mnom?

— Nije meni do generalata, nego do Granice, do hrabrih onih Hrvata. I opet prevara.

— Nikada nisi bio tako srdit. Umiri se, molim te...

Zašute. Petar je šetao, a ona je stajala uz jedan stol. Sami su bili u sobi. Petar stane u hodu oborene glave, najednom se trže, pođe k svojoj ženi, tužno i milo pogleda joj u oči, ogrli je, spusti glavu na njezino rame i tiho izusti:

— Katarina, oprosti...

— Dobri moj Petre! — uzdahne banica i poljubi ga na tjemenu.

Katarina nije bila kod kraljice zbog karlovačkog generalata.

Mnogi su se čudili kako je mogao kralj imenovati Josipa Herbersteina karlovačkim generalom, jer su znali da je taj grof prava sinja kukavica pred neprijateljem, podmukao, pohlepan i grabežljiv i stoga bezobziran i bezdušan sa svakim od sebe "nižim", slabijim. Mletački poslanik Zorzi javio je svojoj vladi da se sada ministri boje Zrinjskoga, jer je on kadar svašta odlučiti u svojoj jarosti: "Egli e capace d'ogni furiosa risoluzione." Imenovanjem Herbersteinovim piše isti poslanik, porodila se razmirica između ministara i Hrvatȃ — "tra li ministri e li Croati" — jer po starinskim povlasticama ono se mjesto mora dati jednom od njihova naroda: "Che per antichi privilegi debba conferirsi guel posto ad uno della loro nazione."

Da dvor pokaže kako ništa ne zna o "uroti" i kako se uvijek pouzdaje u prve hrvatske velikaše, odluči kralj da imenuje kneza Frana senjskim kapetanom. Zorzi je to javio svojoj vladi ovako: "L'imperatore ha destinato al marchese Frangipani, Croato, il capitanato di Segna."

Poslanik daje knezu Franu naslov "markiz" jer se Fran tako kadšto potpisivao kao gospodar jedne markezije u Italiji, naime golemoga posjeda Marchesato di Nemmi. Zorzi piše Frangipani mjesto Frankopan, ali veli da je knez Fran Hrvat, Croato.

Mjesto Zrinjski pisali su poslanici Talijani ponajviše Sdrino a Francuzi Serin. Kadšto i točno.

Antonio, nadbiskup od Larisse, papinski nuncij u Beču, pisao je Sv. Stolici kako je nastojao na dvoru da se podijeli senjska kapetanija knezu Frankopanu, jer se on, onako mlad nebrojeno puta junački borio protiv neprijatelja kršćanstva. Senjska je kapetanija ugledna, piše nuncij i nosi oko deset tisuća forinti: "La carica di governatore di Segna in Croazia e riguardevole e di rendita di 10.000 fiorini incirca."

Knez Fran slutio je da njegovo imenovanje nije ozbiljan čin, da ga, naime, neće "uvesti" u kapetaniju, pa se stoga zahvalio na časti. Kralj ga je uvjeravao da će ga domala "uvesti", ali knez nije vjerovao. Istodobno imenovao je kralj banova sina, Ivana, koji je bio u Versaillesu, ogulinskim kapetanom!...

U mjesecu lipnju, kad je ban htio iz Beča u Hrvatsku, iznenada dođe vijest da se poljski kralj Ivan Kazimir odrekao krune. Svi se državnici uzrujaše, svatko je pitao tko će sada sjesti na poljski prijestol. U Beču, na dvoru, silno se pobojaše da će koji francuski štićenik ili koji francuski princ. Banica i ban pisali su svojim znancima u Poljsku neka svojski rade za Mihovila Višnjovjeckoga kad ne mogu za kneza Rakoczyja. Malo dana prođe, a Višnjovjecki, banov prijatelj, sjede na poljski prijestol.

Ban pošalje Bukovačkoga po kapucina Bargiglia.

— Časni oče, htio bih da pođete u Poljsku.

— Svijetli bane, ja rado putujem — nakloni se Bargiglio.

— Čestitat ćete kralju u naše ime.

— Svijetla banice, veoma rado, opet se nakloni Bargiglio.

— Razjasnit ćete kralju Mihovilu kako je u Hrvatskoj i Ugarskoj: lijepo mu razložite da se čuva saveza s Austrijom, s "neprijateljicom slobode" kako je nazivaju pametni ljudi — osmijehne se ban.

— Drago mi je što sam i ja pametan! — osovi se Bargiglio.

— Ako vas tko zapita otkud ste došli?...

— Svijetla banice, to će znati samo kralj. Danas je toliko fratara na svijetu da nas već nitko i ne gleda!

— Još nešto! — sjeti se banica. — Gremonville nam je sinoć kazao da će bečki dvor živo, svojski nastojati da se princesa...

— To sam ja čuo pred pet dana! — nakloni se Bargiglio. — Da, već prije izbora kralja Mihovila govorilo se na bečkom dvoru, dok je taj isti dvor svom silom radio protiv Mihovila, da će se nastojati, živo, svojski, ako Mihovil bude izabran, da se uda za njega Leopoldova sestra, princesa Eleonora.

Ban je nešto pisao dok su se drugi razgovarali.

— Čula sam da se Eleonora sviđa Mihovilu Višnjovjeckomu.

— Kraljevi ljube nadasve svoju krunu! — zaklopi Bargiglio oči, kao da ne može drukčije biti nego kako je on rekao. Pognute glave doda: — Gdje bih mogao naći jednu princezu za Višnjovjeckoga? Mnogo ih poznam, ali lijepih malo. Čuo sam za jednu u Danskoj da je veoma krasna. Svijetla banice, ja ću u Dansku!

— Vi biste mogli sutra na put, u Poljsku, a onda... — nasmjehne se banica.

— U Dansku! — reče odlučno Bargiglio, čas se zamisli pa produži: — Kad me sutra nestane iz Beča, ja nisam više ni Bargiglio ni Bonaventura, nego... nego... abbate Palmerini! Da, pod ovim ću imenom putovati.

Petar ustane, pa preda Bargigliu zapečaćen list.

— To pismo odnijet ćete kralju Višnjovjeckomu.

— Što mu pišeš? — upita Katarina.

— Nešto o našem kralju. Ono što sam ti jutros pročitao, što je sastavio tvoj brat. Ublažio sam neke riječi.

— Svijetli bane, uvjeren sam da slavite Leopolda u ovom pismu... — nakloni se Bargiglio i spremi list u njedra.

Zrinjski je napisao u onom listu o Leopoldu I. ovo: "Cesar je slaba duha, misli samo na plesove i komedije, ne na kneževska djela i važne poslove, on zavisi posve o svojim ministrima, nema nikakve svoje volje, njegove su financije iscrpljene, kredit uništen, sav ga svijet prezire, njegovi ga podanici mrze. Nijedna država nije tako upropaštena kao Leopoldova, ona hrli k svom rasulu, svi narodi vape za osvetom". Još piše Zrinjski neka se Poljska ničemu ne nada od takve države, neka kralj ne stupi s njom ni u kakav savez jer cesarski dvor hoće da ga povuče u propast.

Ban zamoli Bargiglia da bi što prije otputovao u Varšavu, pa kuda god hoće, kako bude trebalo. Katarina mu reče:

— Ja ću odmah u Ugarsku. Kad obavite svoje poslanstvo, dođite k meni. Čekat ću vas kod svoje kćeri u Saros-Pataku ili Munkaču.

Nato se lijepo oprostiše.

Dva dana poslije toga krenuše banica i Bukovački s jakom pratnjom u sjevernu Ugarsku, a ban tužan i ogorčen u Hrvatsku.

U gradu Ozlju sva mu je radost bila njegova dobra Zora. Kad nije pisao, šetao se s njom šumskom hladovinom. Kćerka ga je uvijek pitala za majku i braću, tužila mu se da joj je bilo ružno dok je bila sama mi molila ga da bude veseo.

Jednoga lijepoga jutra u srpnju, siđe ban u dvorište da se prohoda u hladu visokih kula, kad eno nekoga kaluđera gdje ulazi u grad onim mostom. Petar ga odmah prepozna, pođe mu na susret i srdačno se s njim pozdravi. Bio je to Gavrilo Mijakić koga je kralj svrgnuo s marčanske stolice pred godinu dana. Kad sjedoše on i ban pred dvorom u hladu, odmah povedu govor o nevoljama u otadžbini. Mijakić se izjada na bečke generale i časnike jer su ga oni tužili da je odan banu, da buni Vlahe, ma iskalili na njega svoje otrovno i pogano srce, pa ga eto svrgnulo s njegove stolice. Cijeli je sat tako o tome govorio Mijakić. Iz kneževske kuhinje što je bila prizemno u dvoru, izvijao se miomiris neke tečne pečenke. Ban napokon opazi kako Gavrilo pogledava na kuhinjske prozore, pa ga upita bi li štogod založio, a on hitro odgovori da mu već nos jedan debeli sat piruje, a trbuh dva dana gladuje. Ne prođe četvrt sata, a pred Mijakićem stol, na stolu kruha, vina i — pečen kokot. Tust je i žut da bi čovjek prosuzio od miline. Bi, tako mi oba svijeta! Gavrilo protare ruke, dobro ih protegne, pogladi bradu i brk, pa na posao. Reže i čupa, veselo guta i pripovijeda kako zalazi u vlaška selišta, te svakomu vrta u glavu da će bečki generali zatrti i Vlahe kad jače skrše bansku vlast. Otkad ga svrgnulo, još većim žarom radi, podnosi sve muke, noći u najhladnijim kolibama, gladuje i žeđa, otrcan se svuda smuca, a nada se, domala zaigrat će krvavo prelo, pa puklo kud puklo, jer on samo razmišlja kako bi pred Boga ponio čistu dušu. Tako pričajući, ode tečni kokot: sve pojede, sve opucka do zadnje mrve, i još bi da je bilo.

Podnoć ode Mijakić iz Ozlja.

Banica je bila dva puna mjeseca kod Jelene, a Bargigliu ni traga ni glasa. Uto se pročulo da će se Višnjovjecki zaručiti s Leopoldovom sestrom: Katarina, da to zapriječi, odmah krenu put Varšave, ali oboli na ugarskoj granici, pa se vrati k svojoj kćeri.

Banicu je često mučila kostobolja, a nije čudo kad se pomisli koliko je putovala ta slavna Hrvatica, sad u Mletke, sad u Beč, sad u sjevernu Ugarsku, pa Hrvatskom od grada do grada, i to u ono doba kad nije bilo mnogo dobrih cesta. Po kiši, snijegu, za najveće studeni odjahala bi s Ozlja u Primorje. Nije marila ni za sunčanu žegu, ni za led kad ju je zvala dužnost u različite krajeve da pomogne svojemu Petru, da pripazi na goleme posjede, da poravna razmirice među podložnicima, pa i plemstvom. Njezin muž i njezini rođaci bili su gotovo svake godine u ratu, ali su sve te brige iščezavale pred onom velikom brigom za otadžbinu koja je izdisala. U golemim naporima da spasi sa svojima "ostatke ostataka" hrvatskoga kraljevstva, bila je vedra čela, uvijek oduševljena, pouzdavala se u božju providnost, nikad nije zdvajala. Bila je još snažna, ravna i veličanstvena stasa, umna i oštra pogleda, a uza sve to mila obličja. Svoju je kostobolju tajila, samo da ne bi Petar molio da mirno živi u kojem gradu.

Dva je tjedna ležala kod svoje kćeri u Saros-Pataku, a kad je ustala eto ti Bargiglia. Suh je kao korizma, nekako se uvukao u sebe, ramena su mu spala, halja visi na njemu kao na kolcu, ali je hitar i okretan, živo mu zure crne okrugle oči. Pozdraviv banicu, prve su mu riječi:

— Nisam bio u Danskoj.

— A gdje ste tako dugo?...

— Uvijek u Varšavi. Ubila me vrućina. Sila svijeta u Varšavi kad sam u nju stigao. Bilo tu mnogo poslanika, različitih vladara da čestitaju novom kralju. Neki me gledaju, na dvoru, jer se ne zna tko je mene poslao, a ja se svakomu klanjam, pa, hvala Bogu, lijepo. Govorio sam s kraljem, potajno predao mu onaj list, nagovarao sam ga da se oženi onom danskom princesom, ali domala razabrah da kralj visi na austrijskoj udici, da su ga čvrsto zakvačili. Austrijski poslanik i njegovi ljudi kao da su se u mene zaljubili: uvijek su mi bili za petama! Svijetla banice, vi znate kako su austrijski poslanici utuvili u svoje glave da je prva zadaća velikih državnika otvarati tuđa pisma. Jednog mi dana reče austrijski poslanik: "Abbate, moj glasnik ide danas u Beč, on će drage volje, ako želite komu pisati odnijeti vaš list." Ja mu odgovorih da bih rado pisao u Florenciju svojoj majci gospođi Palmerini, a u Beču da ne poznam žive duše. On mi obeća, da će njegov glasnik poslati moje pismo iz Beča u Florenciju. Ja pristanem: on sretan što sam mu na lijepak! Napišem pismo, predam mu ga, a on više nije mario za mene. Znak da je pročitao moje pismo...

— Što ste pisali toj vašoj tobožnjoj majci?

— Da uvijek mislim na nju, da je Varšava lijep grad, da ću se domalo vratiti u Italiju, i još koješta što mi je onako na um palo.

— A kralj Višnjovjecki?...

— Oženit će se Leopoldovom sestrom. Od Poljske nikakve nade. Istina, Višnjovjecki mi je toplo govorio da će uvijek misliti na svoga prijatelja, na svijetloga bana, da će uvijek nastojati kako bi nam pomogao, ali to su samo prazne riječi. On je naučio u posljednje vrijeme da navija licem ne po srcu nego po pameti.

— Srce je katkad pametnije od same pameti... — zamisli se Katarina.

Nije dugo razmišljala: već sutradan krenu s velikom pratnjom u Varšavu. Veoma tegoban put: osam dana na konju. Kralj ju je dočekao da nije ljepše mogao, mnogo ju je naroda pratilo do dvora, svi su joj se divili, svatko ju je oduševljeno pozdravljao. Jedna velika stranka veselila se njezinu dolasku jer se nadala da će ona pokazati pravi put novomu kralju: da će ga odbiti od Beča. Katarina je više puta govorila s kraljem, a on je pozorno slušao njezino umno razlaganje: da bi se Poljaci morali uhvatiti u jedno kolo s manjim potlačenim narodima, a ne puziti pred velikim susjedima. Kad jaki susjedi unište slobodu onih naroda koji su oslabili u stoljetnoj borbi na Turke, tada će Poljska skupo i krvavo platiti svoje zablude, svoju sebičnost. Poljaci, Hrvati i Ugri neka svim silama zapriječe da Austrija ojača. Trebalo bi da zajedno pomognu Češkoj. Ako svi zajedno živo ne pregnu, Beč će sve pograbiti u svoje ruke, pa će sve narode jednako tlačiti. Kralj je odgovarao banici: "Zaručio sam se s Leopoldovom sestrom, ne mogu pogaziti svoju riječ, moj je prijestol ionako klimav. Austrija bi na mene navalila, žalim neizrecivo što ste prekasno došli, ali vjerujte mi ja želim savez s vama, sad još ne, pričekajte dok se učvrstim na prijestolu."

U rujnu vratila se banica u Beč gdje ju je čekao ban već nekoliko dana. U Beču je bio i Bargiglio, opet kao kapucin.

On je pripovijedao banici i banu kako Leopold nikako neće da sazove ugarski sabor koji bi birao palatina, ali je nekako obećao Ugrima da će ga sazvati čim rodi kraljica, početkom travnja. Banica i ban pomisliše: čudne li zapreke! Gremonville je pisao svojemu kralju o tome ovako: "L'empereur a fait leur espérer une diéte aussitôt apres les couches de l'impératrice au commencement d'avril."

Bargiglio je još pripovjedio kako je ministar Lobkowitz poslao svoga ispovjednika Donellana ka grofu Nádasdyju u Pottendorf.

Donellan je malo-pomalo uvjerio Nádasdyja da će ga braniti i, bez sumnje, posve obraniti svemožni Lobkowitz pred kraljem ako napiše molbu na kralja da mu se oproste sve zablude i ako u istoj molbi opiše urotu. To može Nádasdy učiniti mirne duše, jer se na dvoru ionako sve znade. To bi dobro, to bi pametno bilo, a još bolje kad bi Nádasdy dao Donellanu sve svoje spise što se odnose na urotu. To je, dakako, suvišno jer dvor zna sve navlas, ali, bez sumnje, to bi silno koristilo, to bi ganulo na što veću milost kraljevo srce koje je uistinu, kako sav svijet zna, predobro i premilostivo. Što se tiče kneza Lobkowitza... no, no o tome nije vrijedno ni pisnuti! Grof Nádasdy dobro zna da mu je Lobkowitz pravi prijatelj, stari, najiskreniji prijatelj, a da je to živa, sveta istina, to pak zna najbolje o. Donellan, ispovjednik kneza Lobkowitza. O, bit će prava milota kad se kralj pomiri s prvim velikašima! O, vrijeme se mijenja, dakako da se mijenja!... On, Donellan, zna svašta, a kako i ne bi, kad gleda, najmanje jedan put na tjedan, u plemenitu dušu onoga dobroga i vatrenoga katolika kneza Lobkowitza! Jest, sveta je istina da premilostivi kralj i ne misli na drugo nego kako bi usrećio svoje vjerne narode! Evo, govori se o sazivu sabora koji će birati palatina, da, palatina, a tko će biti palatin, to zavisi o knezu Lobkowitzu, samo i jedino o njemu! Dakle: ovdje kraljeva ljubav, palatinat, mir, sreća; ondje kraljev gnjev, paklenski razdor, krv, propast!...

Tako je Donellan tješio Nádasdyja. Bio je jedan od onih svećenika koji su imali posvud svoje prste: "Einer jener Geistlichen, welche ihre Hände überall hatten."

Grof Franjo Nádasdy, ugarski kraljevski sudac, napisao je molbu na kralja i predao svoje spise Donellanu...

Malo zatim pozvaše Nádasdyja na dvor.

Kralj ga je ljubazno dočekao. Nádasdy je pao na koljena pred njim, svašta mu je pripovjedio, molio ga da mu sve oprosti. Kralj mu je govorio o svojoj milosti, pa ga zamolio da pođe k ministru knezu Lobkowitzu.

I ministar ga je ljubazno dočekao, uvjeravao ga i tješio da cesar Leopold rado oprašta i pregara. Oprostit će i njemu što je kadšto šurovao s nezadovoljnicima, ako bude odsada lijepo miran. Lobkowitz je zatim poučio Nádasdyja kako da sastavi opširnu spomenicu u kojoj će sve priznati, sve svoje dogovore i ugovore, i što je najvažnije, potanko opisati sve što su radili Zrinjski, Frankopani, Rakoczy i drugi velikaši i plemići... Ali eto neprilike: Nádasdy je bio uzrujan, pa bi prošlo mnogo vremena dok bi sastavio tu spomenicu na cesara!... Knez Lobkowitz zastalno je znao da će Nádasdy biti uzrujan te je stoga, kao plemenit čovjek i savjestan ministar, već prije sam sastavio spomenicu, a Nádasdyju nije drugo trebalo nego da je pročita, prepiše — razumije se i potpiše: "Lobkowitz hatte die Denkschrift verfasst und Nádasdy brauchte sie bloss durchzulesen und abzuschreiben."

Grof Franjo Nádasdy, ugarski kraljevski sudac, potpisao je onu spomenicu...

Lobkowitz ljubazno se s njim oprostio, kazav mu da može spokojno, posve bezbrižno živjeti. Nádasdy se vratio u Pottendorf.

Ministri su se trsili da što više razdraže nezadovoljne velikaše jednoga protiv drugoga, da ih što prije zavade, te bi pozvali sad ovoga, sad onoga u Beč i uvjeravali bi ga da je taj i taj govorio protiv njega to i to, da je sve izdao i sve svalio na njega. Za takvo razdraživanje imali su pri ruci svakojakih spisa, lažnih i krivotvorenih listova, po ministrima ishitrenih spomenica, a svi su se ti iskazi i zapisnici nagomilavali u grdnom protuslovlju koje se zabašurivalo novim izmišljotinama. Tu su bile ispremiješane obrane čestitih ljudi s potvorinama potkupljenih izdajica i još se sve majstorski i šareno mijesilo, varilo, pa provarilo u ministarskoj kuhinji pod vještim ravnanjem nekih crnih ruku, i negdje se mnogo pridovrglo, drugdje debelo odštinulo, kako bi već trebalo...

Sljedeća stranica→