Urota zrinsko-frankopanska/XVI.
← XV. | Urota zrinsko-frankopanska XVI. autor: Eugen Kumičić |
XVII. → |
XVI.
urediPotkraj studenoga god. 1667. ranim jutrom izjahaše iz Beča dva čovjeka, te udariše, onom cestom što vodi u Šoprun, dakle put juga. Da ih nitko ne prepozna, natisli su šubare na čelo, podigli ovratnike tamnih kabanica i zakopčali ih pod bradom. Vide im se samo oči, a da su to neka velika gospoda, o tom nema sumnje čim bolje pogledaš njihovo odijelo, njihove gizdave zelenke. Snijeg je lagano propadao. Pošto odmakoše od grada, lijevo i desno sterale su im se šume, gusta crnogorica, nakićena snijegom.
— Kneže, gotovo svaki dan izmisle ministri kakvu grozotu koju da je počinio Nádasdy! — reče Gremonville, prevrnuv ovratnik kabanice.
— Vi ste govorili da mu rade o glavi?... — pogleda ga Petar Zrinjski i raskopča malko kabanicu.
— Kako mu ne bi radili o glavi kad je najbogatiji velikaš u Ugarskoj!?... Pred dva mjeseca šaputalo se na dvoru da je Nádasdy podmitio nekoga stolara da zapali dvor. Cesar bi utekao iz dvora, Nádasdy dao bi ga uhvatiti i umoriti. Sada tvrde da je Nádasdy pred mjesec dana dao otrovati sve dvorske bunare, u jedan da je dao baciti dva mačka, dva pijetla i jednog psa, a sve to omotano platnom. Španjolci se na dvoru zgražaju. Strašan je taj Nádasdy! — nasmija se Gremonville.
— Uistinu strašan — osmjehne se ban, ali ne od srca.
— Pred dva tjedna bio je sav dvor kod Nádasdyja u Pottendorfu da se uzmogne lakše izmisliti jedna čudna bajka. Nádasdy je sjajno dočekao cesara: silne gozbe i zabave. Sad se tvrdi na dvoru da je Nádasdy bio metnuo otrova u neku slasticu što je cesar rado jede! Žena Nádasdyjeva da je znala za taj otrov, u posljednjem času preplašila se muka paklenskih, pa zapriječila da dođe na stol ona poslastica. Nádasdy se na to rasrdio, kako tvrde na dvoru, te otrovao svoju ženu. Naglo je umrla grofica Nádasdy, a Španjolci se zgražaju. Ja mislim da Nádasdy ne zna tko je otrovao njegovu dobru ženu.
— Znate li vi?
— Ne znam ni ja. Takve se stvari ne saznaju lako... — stisne oči Gremonville.
— Ne, ne saznaju se lako.... — uzdahne Petar i zamisli se, sjetiv se svoga brata.
Sad su lagano jahali. Gremonville je znao kakve su misli zaokupile bana. Nakon podužeg muka, zače tišim glasom:
— Kneže, još vam nisam kazao da je pred malo dana bio kod mene grof Nikola Bethlen.
— Nikola Bethlen bio je u Čakovcu kad je moj brat... — živo pogleda Gremonvillea.
— Grof Bethlen bio je u šumi s vašim bratom. Kneže, oprostite što sam dirnuo u tu ranu... ali kad sam počeo... Evo što sam čuo od Bethlena: u gradu Čakovcu bilo se sakupilo mnogo velikaša oko vašega brata da će s njim u Beč zbog vašvarskoga mira. Jedno popodne pođu velikaši u lov, vaš je brat došao kasnije, te začu viku da je zvijer blizu...
— Kakva zvijer? — začudi se Petar.
— Bethlen mi je kazao samo: zvijer, bete... Vaš brat pograbi pušku i potrča u šumu. Sluge koji ostaše kraj kočije, odmah začuju hitac, potrče onamo gdje je puška pukla, nađu gospodara na zemlji, protegnuta, ni da bi se ganuo. Okrenu ga na sve strane da vide je li gdje ranjen, ali ne nađoše ni jedne rane, nego je bio samo na lijevom slijepom oku oštrbljen: "... mais ils trouverent leur Mȗire étendu pat terre et sans mouvement; ils le tournerent de tous les sens pourvoir s'il était blessé en quelque endroit, et ne lui trouverent aucune blessure, mais seulement qu'il était froisse a la tempe gauche".
Kad svrši Gremonville, ban gorko istisne:
— Dakle samo oštrbljen na slijepom oku!?... Vepar ne ostavlja tako malene tragove na čovjeku koga je usmrtio...
— Onda se govorilo u Beču da će se vaš brat proglasiti kraljem Hrvatske i Ugarske...
— Nikada nije na to mislio! — odgovori Petar odlučno. Lice mu se trzalo.
Sad umuknuše. Manje je sniježilo. Malo poslije opaze pred sobom dva konjanika. Nádasdyja i zeta mu Draškovića koji su dojahali iz Pottendorfa. Ovaj golemi i sjajni Nádasdyjev grad bio je nedaleko od Laxenburga, nešto južno, na austrijskoj granici. Jedni i drugi podbodu konje, te se zbliže za koji hip. Gremonville koji je rado jahao, bio je poručio grofu Nádasdyju da dođe do neke šume gdje su se već dva puta bili sastali. Pošto se pozdraviše, zaokrenuše svi zajedno u šumu; Drašković prihvati sve konje, a ostali se udalje od njega koju stotinu koračaja, pa stanu na jednoj maloj čistini. Dok je Ivan Drašković pazio na konje, ostali su se razgovarali: "Der Tochtermann Nádasdy-s Graf Draskovich, hielt gewöhnlich einige Büchsenschüsse entfernt mit den Pferden u. nahm an den Gespächen keinen Anteil."
Gremonville je pripovijedao da njegov kralj ne misli na drugo nego kako bi zadao što težih neprilika cesaru Leopoldu, a ban mu je žestoko odgovarao kako bi pravo bilo da već jednom francuski kralj odluči ovako ili onako. Sad uze Gremonville razlagati da nije nikakvo čudo što njegov kralj zateže, jer eto misli da bi, možda, grof Nádasdy drukčije zabrazdio kad bi, što je moguće, postao palatinom... Nádasdy se na to uzvrpoljio, malone razljutio, pa stao sa žarom tvrditi da on neće nikada s pravoga puta, da će sve raditi samo za svoj narod i onda ako ga kralj imenuje palatinom, u što on, uostalom, nikako ne vjeruje. Ban reče nekoliko gorkih Nádasdyju, a ovaj opet da se oštro brani: svakomu je poznato kako Beč snuje o njegovoj propasti, kako se na dvoru dan na dan izmišljaju najveće strahote protiv njega, pa on da je odan dvoru!?... Tužio se Nádasdy da mu sva ta različita sumnjičenja ogorčavaju sijede dane, a najljuće mu rije srcem što ban sumnja o njegovoj iskrenosti.
— Čuješ, Nádasdy: vi Ugri, vi ste strašni ljudi! Kad vas čovjek sluša da poludi, prosti mi Bože! Tko da se u tebe posve ne pouzda kad tako govoriš? Vi ljubite svoju otadžbinu, vi ljubite slobodu, vi poštujete svakoga, usta su vam uvijek puna bratske sloge, a kako je, dobro znamo — potrepta Petar Nádasdyja rukom po ramenu, jetko se osmjehnuvši. Prođe hip, pa ljutito doda: — Vaši čini nikad ne odgovaraju vašim govorima!
— Da nisi govorio s udovom palatinovom, ti bi drukčije o meni sudio. Znat ćeš ti tko je i što je udova Ana! — jarosno istisne Nádasdy.
Kad se smiriše, razjasni Nádasdy kako bi francuski kralj mogao poslati dvije pomoćne vojske, jednu u Bakar morem, drugu u Poljsku i još bi lako mogao nagovoriti koga njemačkoga kneza da navali s Ugrima na Austrijance. Gremonville razloži da bi to bilo veoma teško, jer se na bečkom dvoru zna za stanovite osnove. Dokaz je tomu što je cesarica pred malo dana rekla nekim ugarskim velikašicama: "Čemu da milujemo ljude koji su više odani francuskom kralju negoli svojemu?"
Zrinjski je pripovjedio Gremonvilleu kako je veliki vezir uvjerio i umirio Leopolda I. da će ne samo čuvati mir nego da će sultan upotrijebiti sav svoj ugled i svu svoju snagu protiv svakoga na koga će ga pozvati kralj Leopold I. Gremonville reče kako je i to dokaz da su Beč i Carigrad sporazumni protiv Hrvatske i Ugarske. Nato se rastadoše: ban i Gremonville u Beč, Nádasdy i Drašković u Pottendorf.
Zrinjski je neumorno radio, pisao je na sve strane, posjećivao poslanike i ministre; ovim je posljednjima tumačio kako bi lako mogli umiriti Hrvate i Ugre. U te dane bio je veliki metež u sjevernoj Ugarskoj, najveće ogorčenje na Beč, jer kralj nije htio da sazove sabor, da imenuje palatina. Neki su velikaši utvrđivali svoje gradove, govorilo se o samom ustanku. Neizmjerna je bila Petrova strpljivost u Beču, njegovi napori neizrecivi, mučenički: htio je spasiti otadžbinu i svoju porodicu i ostati vjeran svojemu kralju.
Potkraj god. 1667. vratio se Petar na Ozalj. Kako je bio zapao velik snijeg, nije mogao u Primorje gdje mu je bila obitelj.
Pred Božić posjetio je Tattenbacha u njegovu gradu Račju. S njim je bio i Rudolf pl. Lahn, tada njegov konjušnik. Jedne noći, u kasno doba, razgovarahu se Zrinjski i Tattenbach nasamo i mislili su da već spava sva čeljad u gradu. Nije bilo tako: Lahn i Baltazar Riebbel, prvi Tattenbachov podvornik, došuljali su se pred vrata sobe, pa im nije svaka utekla. Tattenbach je govorio o svojoj drugoj ženi, rođenoj grofici Forgač, a ne da je hvali, pak o grofu Karlu Thurnu, goričkomu kapetanu, uvjeravajući bana da će Thurn biti s njima, te navaliti na grad Trst. Kad su to Lahn i Riebbel čuli, odoše tiho od vrata.
Mjesec dana kasnije, kad se Petar spremao s Ozlja u Primorje, dođe mu iz Beča list u kojem ga kralj preljubazno moli da bi odmah požurio u Beč, pa će zajedno na sabor u Rezno, Regensburg. I ovom zgodom htio mu je pokazati kralj kako se u njega pouzdaje, kako ga štuje! Petar sve promisli, pa pođe na put. Drago mu je bilo što će se u Reznu sastati s nekim njemačkim knezovima. Moglo bi se pričiniti da je Zrinjski pozvan u Rezno samo poradi toga da pazi na sve što će on tamo raditi i koji će se knezovi s njim najviše sastajati.
Katarina Zrinjska, dok je njezin Petar bio u Reznu, stanovala je najviše u Bakru sa svojom djecom, ali je ona, kao velikašica i banica, putovala zemljom, sad u Zagreb i u Čakovec, sad opet Primorjem. Izdavala je "Otvorene listove" i važne naredbe, oslobađala kmetove od tlake, označivala granice na posjedima, izabirala "gospodske suce", kapetane i "satnike od leta" u gradovima.
Grobničani i Bakrani bili su se posvadili zbog nekih sjenokoša, a Katarina izabra povjerenstvo koje će postaviti "nove križe i mejaše polag pravednoga odlučenja".
Da se bolje bude znalo za nove međe, poći će s povjerenstvom na lice mjesta — "dva starca bakarska, dva grobnička i nekoliko ljudi i male djece koji budu pametili kadi su križi i mejaši meu njimi".
Tako piše Katarina svoj "Otvoreni list" na Bakrane i Grobničane pa ovako završuje:
"Tako Mi zapovidamo od sada i u napridak, da puk bakarski i grobnički imaju u ljubavi živit, i pri ovom ostati oni i njihov ostanak vikovičnim zakonom. I za većega virovanja i tverdnosti radi dasmo ovi Naš List Našom pečatnjom zapečaćen i Našom rukom podpisan.
Katarina Zrinska m. p."
Banica obično počinje svoje naredbe ovako:
"Mi Frankopan Katarina Zrinzka vikovični Gospodin od Zrinia, kraljevstva Dalmatinskoga, Horvatskoga i Slovinskoga Banica", ili samo ovako: "Gospa Zrinzka Frankopan Katarina".
Banica je pazila na red, čistoću i ćudoređe u zemlji. Evo kako je oštro pisala Grobničanima:
"Leta 1668, dan 10. Januara. U Novom Zriniu. Z ovim Našim Mandatom zapovidamo svim Našega grada Grobnika starcem i ostalim podložnikom, da svaki pred svojom kućom pute, mirišćini i susešćini ima lipo snažit, to je, da od sih dob nikakova nečistoća od blata ili smrada nutri se ne najde, nego da se svaki dan lipo snaži po svud. I veće zapovidamo, da malovridne žene i nečiste imaju se van iz kotara Našega pretirati, i ako bi se koj našal podložnik Naš ki bi u svojoj kući takov burdel ili ženu deržal, ima platiti penu toliko krat koliko se zateče. Tulikajše one dvie šterne imaju pučani lipo osnažit i pod zaklopom deržat za potribu obćinsku polag običaja. I most ki je pri Grohovu pervo bil, imaju ga i sada postavit i put do njega dobar napravit. Dano v letu ut supra."
Evo kako je pisala Katarina iste godine svojoj kćeri Juditi u Zagreb:
"Zdravlje i sako dobro ti želimo kot našoj dragoj i ljubljenoj kćeri, tebi i svim mnogo poštovanim konventesam, od Gospodina Boga."
"Prijeli smo tvoj dragi list, kega nam pišeš sa svimi konventesami skupa, i v kem poteščavaš na nas, da smo ti malo dote — miraza — obećali u Listu, kega smo ti dali. Ne misli, da si s tem zasvim od nas odilena, ili da si u nemilosti otčinoj i materinoj. Istina je pak, da smo ti hotili s tim pokazat, da nam ni po volji, da si v onem siromaškem kloštru svoj stališ hotila v svetem redu prijeti, jer smo te mi hotili med druge opatice v kloštar dati kadi su hercezice i grofice."
Za ovim javlja kćeri da će još dobiti na račun miraza, a iz pisma jasno se vidi kako nije majci milo što joj Judita piše o novcu. Majka dobro zna da to Judita čini po nagovoru "siromašnega kloštra", pa ljubazno nastavlja:
"Moja draga kći, Gdin. Otac bi ti bili sami sve ovako pisali, ali su morali od kuće, jer su od njih svitlosti — od kralja — nikoju naglu prijeli, tako nisu imali časa, nego su meni dali da ti ja njihovu i moju volju obznanim. Nemoj dvojit o našemu obećanju ništar, pače zahrani ov list, da ti bude vazda za hasan, jer kako da ga i sami Otac podpisuju s manum skupa, s pečati od obodvih zapečatit ćemo ga. Reci G. Mater Abbadessi i svemu poštovanemu kloštru od Naše strane svaku službu, i da ćemo i v napredak poklonit ovu otčinsku i materinsku ljubav i prijaznost tebi, kot našoj dragoj kćeri, i svemu poštovanemu kloštru".
"Naša Zora Veronika svaki ti dan list piše, a neće ni čuti za to da bi ti opatica u kloštru ostala. Silom hoće da po tebe pošaljemo."
"S tem te preporučamo Gospodinu Bogu i prosimo Boga, buduć da si ti taj sveti red na se vzela, da ga obnašaš na diku Božju i poštenje i na dušno zveličanje tvoje, a mi ti obećajemo našu otčinsku i materinsku milost do vika."
"Čakovac 12. Febrara 1668. G. Frankopan Katarina Zrinzka m. p."
U ožujku iste godine jake su se turske čete bile primakle iz Bosne k rijeci Kupi, a još više bilo ih se sakupilo u Lici. Turci su se grozili da će popaliti Primorje. Kako nije bilo bana u otadžbini, pozvao Orfeo i Fran hrvatske junake na oružje i poletješe s njima na granicu. Prije nego odoše iz Bakra, nagovoriše Katarinu da se nekamo skloni s djecom i Julijom, najbolje u Mletke.
Katarina je napisala svojom rukom, 6. ožujka 1668. mletačkom duždu talijansko pismo u kojem mu javlja da je njezin "presvitli gospodin muž" u Reznu gdje ga preko reda zadržava kralj Leopold, a Turci se eto spremaju na navalu, hoće da zataru nju i njezin predragi porod: "e la mia carissima prole". Piše duždu jednostavan listić — semplice letteruccia — kako sama kaže, i moli ga da je providi jednom od njegovih palača gdje bi se najbolje mogla sačuvati sa svojim živim draguljima, naime s jedincem sinom i s dvjema kćerkama "... provvedermi un delli suoi palazzi, dove meglio potro col mio vivente tesoro, cioe unigenito figlio e due figlie, conservarmi". To njezino najveće blago, to su Ivan, Jelena i Zora. Judita je bila u Zagrebu. Još piše Katarina u istom listu, ako se njezin presvijetli muž s Božjom milosti spašen vrati iz Regensburga u Hrvatsku, tad će se ona vrnuti u otadžbinu: "Che quando poi con Iddio grazia ritornase a salvamento mio illustrissimo consorte."
Čudna je ova riječ: a salvamento!
Katarina je, dakle, znala da vratiti se iz Regensburga znači koliko i spasiti se i da za to treba osobite Božje milosti!...
Ostala je s djecom u Bakru, jer su velike poplave priječile Turcima navaliti svom silom. Neke su im čete u Lici raspršili knezovi Fran i Orfeo.
Potkraj travnja iste godine vratio se Petar iz Regensburga na Ozalj gdje je našao svoju obitelj. Malo dana prije otputovala je Jelena u Ugarsku sa svojim mužem koji je bio došao po nju. Frankopani bili su u to vrijeme u Primorju.
Petar je pripovjedio Katarini što je govorio s njemačkim knezovima, kako svi mrze Austriju, ali se boji da mu ne mogu pomoći, jer su složni kao i Ugri. Austrijanci pazili su na svaki njegov i njihov korak. U Beču je posjetio novoga mletačkoga poslanika Marina Zorzija i tajnika mu Antuna Bernardija, a ti su ljudi neiskreni, lukavi, strašno šaraju.
Na Ozlju nasta neka neobična tišina. Petar bio spokojan dva mjeseca i htio je naužiti se obiteljske sreće, pomisliv često da će možda domalo planuti oluja. Po više sati šetao se zelenim šumama, umoran vratio bi se u dvor, sjeo u knjižnici, utonuo u misli, a tih je bilo mnogo. Iznenada obuzelo bi ga veliko čeznuće da miluje svoju djecu, da se nagleda Zore i Ivana, pa bi ih dozvao k sebi i bio je presretan, držeći ih na koljenima, slušajući njihove radosne šale, njihovo veselo pripovijedanje. Djeca su ga uvijek dragala, savijala mu se oko vrata i cjelivala ga. Katarina se tomu radovala jer je znala da se on tako odmara da će se njegov duh još više ojačati. S njom je Petar izvanredno nježan: zagledao bi joj se u oči i u lice, bila mu lijepa i mila, činila mu se mlađa, uvijek ju je neizmjerno ljubio i obožavao, a sada je mislio da je premalo. Dugo bi je gledao, sav blažen i stisnuo bi joj ruku, kao djevojci kojoj hoće kazati da je ljubi, a tad mu se Katarina nasmiješi... On je vidio u njezinu osmijehu svu njezinu i svoju sreću, sve radosne dane što su ih u ljubavi zajedno proživjeli. Porumenio bi kao i ona i sve ono što nije mogao izreći, kazao bi joj svetim cjelovom, privinuv je na svoja prsa.
Negdje u mjesecu lipnju posla ban o. Bargiglia u Beč da ostane dulje vremena tamo, u jednom francuskom samostanu, kako se ban bio dogovorio s Gremonvilleom. Bargiglio idući svijetom svašta je skupljao u svoju glavu, a bio je vrlo mudar, vazda oprezan. Domala se upozna u Beču s mnogim isusovcima, dominikancima, različitim fratrima, svuda je zalazio, u sva ministarstva i poslaništva, i svaku je u prvi mah mozgom ulovio. Kod njega su se ispovijedale neke dvorske gospođe i druge velikašice. Nitko nije znao, osim Gremonvillea, da je otac Bonaventura — tako se Bargiglio zvao u Beču — došao s Ozlja, da je on najvjerniji pouzdanik Petra Zrinjskoga. Bargigliu narasla je kratka prosjeda brada, bio je kapucin, a ne dominikanac kao prije. Neke su gospođe tvrdile da je o. Bonaventura uman i neiskazano duhovit, da takva ispovjednika nije još bilo u Beču i šaputale su da je to neki talijanski grof koji se odrekao svijeta zbog nesretne ljubavi. U ono vrijeme bili su isusovci najglavniji, najveći kotači u državnom stroju, a pomanji kotači: dominikanci, č. oo. ispovjednici, dvorski kapelani, različiti fratri i kapucini, i svi su oni bili tajni savjetnici, glasnici i pouzdanici sad jedne, sad druge stranke na dvoru, a mnogo puta i jedne i druge istodobno. Gremonvilleu nije već lako bilo dogovarati se sa samim Zrinjskim, jer je dvor sve oštrije pazio na njega, ali mu nije bilo teško da se često ispovijeda kod Bargiglia i da mu priopćuje što se govori i snuje na dvoru protiv nezadovoljnika i da čuje od njega što je on obaznao.
Potkraj listopada iste godine, naime 1668. pane na Ozalj prije sunčanoga zapada suhonjavi Bargiglio, glatko obrijan, opet dominikanac. Osim banice i bana, nitko nije znao otkud je došao. O. Marko Forstall lijepo ga pozdravi, po navadi, kao da ga je vidio prvi dan, a Bargiglio se srdio u sebi što nije nikako mogao opaziti na njegovu licu ma ni traga radoznalosti.
Ban i banica odmah uđu u knjižnicu s dominikancem. Još nisu sjeli, on hukne:
— Sve se zna na dvoru! Gremonville je htio da odmah otputujem iz Beča. Evo me. Uh, koliko podmuklosti u tom Beču! Da, sve se zna...
— Udova Vesseleny?... — pogleda mu ban u oči.
— Nesretna ljubav! — zaklima Bargiglio. — Udova Ana hini da se zaljubila u grofa Rottala koji je uvrtio u svoj jadni mozak da će ga kralj imenovati palatinom. Udova hoće da se pomiri s dvorom: njezin tajnik Bori sve je otkrio Rottalu po njezinu nalogu. Ona je htjela u Beč, ali je oboljela u Požunu.
— Kako je duboko pala ta žena koju je Ugarska slavila kao najveću svoju kćer! — ražali se Petar.
— Nesretnica!... Ja sam obožavala onu divnu Anu Szechy! — uzdahne banica, oči joj se pomute.
Prvi muž one krasne Ane bio je Szechy. S njim se proslavila u narodnoj borbi za slobodu, braneći mačem u ruci svoje gradove od Austrijanaca.
Bargiglio nastavi pripovijedati što je čuo od Gremonvillea i sam saznao:
— Laslo Fekete sve je izdao nadbiskupu Szelepchenyju, pa dođoše zajedno u Beč grofu Rottalu koji je napisao Feketeov iskaz u nadbiskupovoj prisutnosti. Fekete je izjavio da se upleo među nezadovoljne velikaše samo zato da ih uzmogne izdati. Drugi se dan sastaše ministri. Rottal pročita Feketeov iskaz, a Fekete potvrdi da je tako, pa stane tumačiti ministrima kako bi najlakše mogli uhvatiti glavne urotnike. Nadbiskup je nagovarao ministre da odmah uhvate Borija i Nagyja, mada su ti ljudi ugarski velikaši kojima se po ugarskim zakonima ne može suditi. To neka ne smeta gospodi ministrima, jer se zna kako je već Ferdinand I. dao uhvatiti i osuditi neke ugarske velikaše...
— Tako je, dakle, umovao taj ugarski nadbiskup! — reče ban gorko i bolno.
— Nádasdy?... — upita Katarina, misaona i pečalna.
— Nádasdy se boji... — posmjehne se dominikanac. — Još nije mjesec dana što se bilo sastalo tajno vijeće u Ebersdorfu: kralj, Auersperg, Lobkowitz, Schwarzenberg, Lamberg, Montecuccoli, Rottal i Oettingen. Svi su članovi toga vijeća uvjereni da postoji — urota, a savjetovali su kralju da pusti "urotnike", za sada! Ovo je veoma važno, svijetli bane! Pročitali su kralju Feketeov iskaz, pa su odlučili: da se ni u čemu ne treba dvor prenagliti, neka se Nádasdy ne imenuje palatinom, nego neka se pozove u Beč pod izlikom da se žele porazgovoriti o sazovu sabora; neka Fekete ostane među urotnicima i neka hini da im je dobar prijatelj, a za to treba da se nagradi; neka se nitko ne zatvori, nego neka se oštro pazi na glavne urotnike; neka bi se radilo kao da se ništa ne zna o uroti: "Es müsste gehandelt werden, als wisse man von der Verschwörung nichts." Tako je odlučilo tajno vijeće 30. rujna!
Kad dominikanac svrši, pripovjediv živu istinu, ustane Petar, primi Katarinu za ruku, duboko odahne:
— Hvala budi Bogu, sve, dakle, znaju! Neka znaju! Što: urota!... Kako mi je odurna ta riječ! Ja: urotnik!?... Ne! Katarina, sad mi nismo urotnici! Nismo, kad sve znaju. A kad smo bili? Je li urotnik koji traži svoje pravo? Beč me sili da trgnem mač, ja sam na to spreman i to ću im kazati. Što nam se može dogoditi? Da poginemo? Kako su toliki Frankopani i Zrinjski pali za prava hrvatskoga kraljevstva, past ćemo i mi.
— Tko da na to?... Dragi Petre, kako si uzrujan... Da, ti ćeš u Beč, sve ćeš im reći, a ne popuste li... — zašuti banica, sva drhtava, više uzrujana od njega.
— Beč će možda popustiti kad začuje vašu muževnu riječ. Kadšto i razlog opravi štogod. Što hoće Beč, protivi se svima Božjim zakonima. Od Boga su svi dobri zakoni, a zli su od vraga. A toliko kraljevske prisege?... — umukne Bargiglio, sklopiv ruke pred licem.
Čudno ga je Zrinjski pogledao kad je izustio posljednje dvije riječi i neka velika gorkost stegnula mu lice i uzvinula malahno gornju usnicu...
U dvorani bio posivio zrak. Dominikanac pogleda na prozor i reče da će dažd. Banica se primakla k prozoru i ugleda u dvorištu svoju djecu gdje se vraćaju sa šetnje. Petar je šetao knjižnicom.
Zora i Ivan veselo uniđu, poljube roditelje i pozdrave dominikanca. Zora je uprav stala na petnaestu godinu, krasna je i mila djevojčica, veoma nježna, materino zlato. Lijepo se sjaje i smiješe njezine svijetle i bistre oči anđeoskom dobrotom i milotom. Ivan, godinu dana stariji, raste kao iz vode, već je snažan i čvrst gospodičić, odlučan u svakoj kretnji, bistra pogleda, prava krv Šubića-Zrinjskih. Zora i Ivan kazivahu roditeljima kuda su šetali, pa zamijetiše da su roditelji neveseli, zamišljeni. Otac ih obujmi desnicom oko vrata i privine zajedno njihove lijepe glave na svoja široka prsa iz kojih se vine odugi uzdah:
— Djeco moja...
— Oče, zašto si tako turoban? — zapita ga milo Zora.
— Budi ti vesela — osmjehnu se sjetno otac, gladeći joj sjajnu i mekanu smeđu kosu.
— Jesi li dobio kakvo pismo od kralja? — pogleda Ivan oca veoma uzbuđeno.
— Ne misli na kralja! — odgovori otac i opet ih privine na prsa.
Katarina, naslonivši čelo na dlan ljevice, motrila je Petra i svoju djecu. Suze joj navru na oči, pođe k prozoru da ih potajno otare. Dominikancu nije to ubjeglo. Tiho je uzdahnuo, pomisliv: svete li žene i majke!...
Sljedeća stranica→ |