Urota zrinsko-frankopanska/XVIII.

Urota zrinsko-frankopanska XVIII.
autor: Eugen Kumičić

XVIII. uredi

Bilo je pred podne, dan kišovit i hladan, na početku listopada god. 1669. Tmurna i siva svjetlost slijevala se kroz visoke prozore u dvorane i hodnike cesarskoga dvora u Beču. U jednoj dvorani, gdje nije bilo žive duše, buktio je plamen u golemu mramornom kaminu i osvjetljivao kao u rasvanuće neke svete slike na bijelim i svijetlim stijenama. Ta je dvorana malone bila prazna: dva ormara s knjigama, uz stijene nekoliko stolica, u jednom kutu stol, a kraj kamina divan, dva naslonjača i krasno klecalo s propelom. Pod, na žute i crne kocke, tako je bio svjetao da se je sve u njem odrazivalo, i stijene, i stolice i velika svjetiljka pod visokim stropom. Svjetlost iz kamina zapuzla bi i zatitrala po njem sad jačim, sad slabijim rumenilom.

U prštanju ognja i šúmu dažda što je glomotao po staklu onih visokih prozora, jedva se čuo prigušen razgovor iz druge sobe, a kadšto bi zazveketala sablja, zazvečala ostruga. Dvorana je imala troja vrata: jedna na hodnik pa desno i lijevo. Iz sobe otkud se čuo razgovor uđoše u dvoranu dva časnika od cesarske tjelesne straže, ljudi crnomanjasti, snažni, guste crne brade, uleklih vatrenih očiju. Šećući dvoranom, tiho se razgovarahu španjolskim jezikom, a kad odjeknuše hodnikom stupaji više ljudi, žurno se vratiše u sobu gdje su prije bili, ostaviv iza sebe priprta vrata. U onoj sobi bilo je desetak časnika od tjelesne straže, sve pravi Španjolci, grofovi i baruni s dugim naslovima, a uistinu smioni, odlučni, sjajno odjeveni i dobro naoružani skitači, probigore i praznovi koji su izjeli svoju pogaču u svojoj otadžbini, propirili i posljednji groš, pa navalili u svijet za pustolovinama. Svi umukoše kad začuše da je netko stupio s hodnika u dvoranu.

Onizak i slabašan čovjek, kratkih nogu i duga tijela, sav odjeven u crno, po francuskom kroju, unišao je u dvoranu. Uvojci tamne vlasulje pali su mu na ramena, lice mu je blijedo i žućeničavo, smeđe i mutne oči zaokvirene su mu kovrčastim obrvama i modruljastim podočnjacima, nos dug i okrupan, a donja usnica, veoma debela, nisko mu se objesila, upravo prevrnula, te mu se vide jaki i nacrni zubi. Cijelo mu je biće nekako tužno i plaho, pobožno i skrušeno, i kao da mu iz lica navire klonulost i bešćutnost. Takav se pričinja na prvi pogled.

Prošeta se dvoranom, sjede pred kamin ispruži suhonjave ruke pred oganj, zatim otvori molitvenik da čita u njemu. Pomalo protegne mršave noge na kojima su se sjajile crne svilene čarape, pa spusti glavu na naslonjač i zadrijema ili kako su govorili njegovi dvorjanici, začita se.

Bijaše to cesar i kralj Leopold I, sin cesara i kralja Ferdinanda III.

Leopold I. rodio se 9. lipnja 1640. Navršila mu se, dakle dvadeset i deveta. Kao momčić bio je slabašan i boležljiv, te je njegov otac odlučio posvetiti ga svećeničkom staležu. Povjeri ga stoga isusovcima koji su najveću brigu posvetili odgoju mladoga toga princa. Pod njihovom je najrevnijom paskom ostao sve do smrti svojega starijega brata Ferdinanda, sve do god. 1654, a tad je počeo učiti vojničke i državne znanosti. Tri godine kasnije kad se njegov otac preselio na drugi svijet, sjede na habsburški prijestol, neiskusan, u svojoj sedamnaestoj godini.

Leopold I. bio je obično turoban, mučaljiv i miran, ali veoma žestok kad bi se rasrdio. Sav je drhtao od uzrujanosti, a zatim samotovao, otresit i mrk. Njegova zabava bijahu lov, glazba i kuglana. Bio je veoma pobožan, svaki se dan ispovijedao, savjesno je postio, uvijek je imao molitvenik sa sobom, i pred najnižim svećenikom ponizno bi skinuo klobuk.

Kad je sjeo na prijestol, strašno je škripio državni stroj, sve je bilo u njem rasklimano, mnogi su mislili da će se raspasti. Ministri su rovali jedan protiv drugoga, svaki je radio samo za svoj džep, grdne su se spletke kovale na dvoru. Državne su blagajne bile prazne, a nekim se činilo da to nije pametno dok je u Hrvatskoj i Ugarskoj bogatih velikaša...

U čitavoj Leopoldovoj državi bilo je onda dvanaest milijuna stanovnika, a vojske do osamdeset tisuća, što je mnogo kad se znade da je sav državni prihod iznosio samo šest milijuna forinti. Veći dio Hrvatske bio je što pod turskim kopitom, što pod pandžama mletačkoga lava. Nad najplodnijim dijelom Ugarske kao i u samom Budimu vijao se konjski rep. Češka je bila golema razvalina, grozno garište, krvavo od tridesetogodišnjeg rata. Spaljene su i češke knjige. Najodličniji češki rodovi prognati su, pogubljeni, povješani, zadavljeni i mučeni ne okrutno, ne zvjerski, nego — nema riječi da se to kaže. Obaviv svoj posao, krvnici odahnuše tvrdo i veselo uvjereni da su zavazda zatrli češki narod. Na posjede povješanih čeških velikaša doletješe gladni gavrani: kad bî živa zakopana češka sloboda u bitki na Bijeloj gori, nahrupiše u kraljevstvo češko Španjolci, Nizozemci, propali plemići iz različitih krajeva svijeta, svakojaki junaci, pustolovi, beznišnjaci, raspikuće, protuhe, pa se udomiše u njem, a s njima i rojevi jezuita. Znade se da su ovi posljednji u kratko vrijeme dobili u svoje ruke velike posjede, vrijedne do petnaest milijuna forinti u ono doba!

Dok je kralj drijemao pred kaminom, tiho uđe u dvoranu mršavi i visoki isusovac o. Miler, kraljev ispovjednik, i to iz one sobe gdje su bili časnici od tjelesne straže. Ispovjednik je mogao stupiti pred kralja kad je god htio. Treba li imenovati ministra, biskupa, pa i generala, kakve bilo dostojanstvenike, kralj pita najprije njega za savjet. Njegova riječ odlučuje: sve se na dvoru pred njim klanja, svatko se trsi da mu ugodi, mnogi strepe pred njim. Lice mu je bilo smeđasto, hladno, ukočeno, kao saliveno od neke tvrde tvari, nos tanak, usne stisnute i blijede, a sive i malene oči gotovo nepomične.

Ispovjednik vidi da se kralj "začitao", pa ne zna, u prvi mah, što bi učinio. Pogleda na sat, pomisli da je već kasno, približi se k začitanom i tiho ga zovne:

— Veličanstvo...

— Tko je?... — trže se kralj, a oko mu u isti hip uteče na vrata one sobe gdje su bili časnici od njegove tjelesne straže.

— Neka mi oprosti vaše...

— Sjednite, duhovni oče — zamoli ga kralj, podignuv se.

— Kako zdravlje?... — nakloni se ispovjednik i sjede.

— Boli me nešto želudac.

— Je li vaše veličanstvo štogod založilo jutros?

— Mrvu srnetine, nešto purana, nokat sira, ali ništa u slast. No, no, onaj zalogajić jarebice bio je dosta tečan. Duhovni oče, prvo je zdravlje.

— Ja uvijek po svojoj staroj navadi: čašu hladne vode.

— To je premalo do objeda! — zaklima kralj i zabrinuto pogleda ispovjednika, kao da se boji za njegovo zdravlje dok tako pustinjački živi.

— Milo mi je što mogu vašemu veličanstvu veselu vijest...

— Veselu!?...

— Njegova svetost Klement IX imenovat će, napokon kardinalom markgrofa Bernharda od Baden-Durlacha, predloženika vašega veličanstva.

— Upravo me srce boli što njegova svetost imenuje samo predloženike moga dobroga rođaka i prijatelja Ljudevita XIV.

— Moja je najsvetija dužnost, premda se rado ne uplećem...

— Molim vas, duhovni oče...

— Pokoravam se previšnjoj zapovijedi: svemu je kriv ministar Auersperg. On već dugo spletkari. On je javio sve važnije odluke vašega veličanstva francuskomu kralju...

— Ljudevitu koji i ne misli na drugo nego kako bi me upropastio? — izusti kralj tiho, oborene glave.

— Klement IX. dao je poslaniku vašega veličanstva različita pisma što ih je Auersperg pisao francuskomu kralju. Kad se vrati naš poslanik iz Rima, čut će sve vaše veličanstvo od njega, jer ja se rad ne miješam...

— Auersperg izdajica! Moj ministar!... A što je pisao protiv mene — upita kralj muklo, uvijek zureći preda se, u kamin, mrk, pognut, s laktima na naslonjaču, sklopljenih ruku.

— Da vaše veličanstvo sluša samo njegove savjete, da ne bi ništa moglo bez njega, da misli samo na svoj bolesni želudac, da...

— Kažite, molim...

— Da vaše veličanstvo više misli na kuglanu nego na svoju državu.

— Duhovni oče, što da učinim? Vi znate koliko ja vaše savjete...

— Veličanstvo... — prigne ispovjednik glavu i prekriži ruke na prsima, motreći kralja uzvrnutim očima, onim bijelim pogledom. Nakon kratke šutnje brzo izgovori kao da se tek sada sjetio: — Vaše veličanstvo zna da će danas amo ban Petar...

— Zrinjski!?... — dahne, trgne se i ustane kralj dok mu je oko opet uteklo na vrata one sobe. Onako pridignut, zguren, uhvatio se rukama za naslonjač i zapanjeno gledao svoga ispovjednika.

— Jučer sam govorio s vašim veličanstvom kako bi dobro bilo da dođe ban na dvor... — ustane ispovjednik.

— Da, govorili smo o tomu, ali ja sam mislio da će on samo s grofom Rottalom... — ne doreče kralj i opet sjede.

— Sudim da bi dobro bilo da Zrinjski najprije...

— Mislite, sa mnom?...

— Vaše veličanstvo prosudit će najbolje...

— Ako vi mislite...

— Moje prepokorno mnijenje, ali, međutim...

— Dobro, kad želite, govorit ću s njim.

— Molim da se vaše veličanstvo udostoji vjerovati meni, svojemu najodanijemu...

— Ali, duhovni oče!...

— Da, ja ništa ne želim, a znam, tako mi se barem čini, da se vaše veličanstvo jučer veoma mudro, po svojem običaju, izjavilo da bi dobro bilo kad bi vaše veličanstvo ljubazno primilo bana. To sam ja mogao razabrati iz riječi vašega...

— Dakle, da ga ljubazno?...

— Veoma ljubazno i izvanredno milostivo, kako već to zna jedino vaše plemenito i velikodušno veličanstvo. Neka ne pane nijedna gorka, nikakav prikor, a neka se pred banom otkrije u svoj dobroti i blagosti anđeosko i očinsko srce vašega veličanstva. Neka ne budu temelj nadama vašega veličanstva pogreške koje bi mogli počiniti buntovnici, nego tvrda jamstva što nam ih daju naše vlastite priprave... Ja sam tvrdo uvjeren da će to koristiti našoj svetoj vjeri, prejasnom vašem domu i cijeloj državi.

— Vi dobro znate da je Petar Zrinjski buntovnik, kao što je bio i njegov brat, pokojni... — zašuti kralj naglo.

— Znam da je Zrinjski buntovnik, da se diže na našu svetu vjeru...

— I na našu svetu vjeru!?. — začudi se kralj.

— Nije li protiv naše svete vjere onaj koji je protiv vašega veličanstva i protiv rimokatoličke Austrije? Da, Zrinjski je buntovnik, on je zaštitnik ugarskih protestanata, onih heretika, onih nesretnika koje je opsjenila sama paklenska sotona, ali preponizno sudim da vaše veličanstvo premilostivo sasluša njegove bogumrske želje.

— Uistinu bogumrske.

— Naša nas sveta vjera uči kako treba sa svakim grešnikom... Vaše veličanstvo dobro zna što će mu odgovoriti...

— Duhovni oče, vaši mi se jučerašnji nazori uistinu sviđaju. Da, da, odgovorit ću mu onako...

— Iz duše vašega veličanstva izvadio sam one nazore...

— I grof Rottal govorit će s banom kako vi mislite da je najbolje. Govorio sam s Rottalom. Čestita duša!

— Ne bi bilo mudro da se prekrši mir s Turcima... — umukne o. Miler jedan hip, začuvši pred dvoranom stupaje što odjeknuše hodnikom, pa hitro šane: — Bit će on! Veličanstvo: ljubazno, premilostivo!...

Dva dvorjanika širom otvore glavna vrata, svaki jedno krilo, a čas zatim stupi u dvoranu Petar Zrinjski u sjajnom grimiznom odijelu i nakloni se tri puta kralju koji mu je koraknuo na susret i pružio mu drhtavu desnicu.

— Dragi moj Zrinjski, milo mi je što ste došli...

— Javiše mi da vaše veličanstvo želi sa mnom govoriti — nakloni se malko ban.

— Da, da, to su vam javili... Sjednite, dragi bane, evo ovdje pred kaminom, nasuprot meni. Danas je studeno. Časni duhovni oče, sjednite i vi.

Ispovjednik, kad je ban unišao naklonio mu se, pa se pristranio do pet koračaja od kralja i ostao oborene glave uz stijenu. Sad sjede, ali podalje.

— A kako moj bane, u Hrvatskoj?

— Veličanstvo, Hrvatska je rastrgana.

— Sjedinit ćemo je, da Bog da. Milo mi je vidjeti vas, dragi Zrinjski, želim da se s vama porazgovorim. Svi mi pripovijedaju da ste buntovnik... — osmjehne se kralj.

— Njegovo veličanstvo zna, svijetli bane, da ste nešto nezadovoljni — pohiti ljubazno ispovjednik.

— Vi, dakle, niste zadovoljni? — upita ga kralj i plaho mu zirne u lice.

— Nisam, veličanstvo.

— Znam da ne možete biti kad niste mogli umiriti one heretike u Ugarskoj — kimne kralj, pa doda sa smiješkom: — svi mi kažu da sklapate nekakve saveze...

— Jest, čuje se svijetli bane, da ste vi molili francuskoga kralja za savez protiv Turske... — naglasi Miler posljednje riječi.

— Istina — potvrdi Zrinjski.

— Svijetli ban tražio je savez i s Mletačkom Republikom da oslobodi svoju otadžbinu od Turske... — opet naglasi Miler posljednje riječi.

— To je bio razlog — reče mirno ban, a pronicavo pogleda ispovjednika.

— Čemu ti savezi? Nije li dosta moje vojske u Hrvatskoj?

— Vojska vašega veličanstva mirno gleda kako turski čopori provaljuju u Hrvatsku.

— Moj bane, ja ne mogu pogaziti vašvarski mir.

— Da mi vaše veličanstvo ne priječi, sve bih hrvatske zemlje oslobodio. Prekršitelji ugovora nisu oni koji u nevolji traže druguda pomoći nego oni koji zapuštaju svoje prijatelje bez obrane, zaboraviv na svoje prisege.

— Hoću da živim u miru sa silnim sultanom. Da navali na vas redovita turska vojska, branila bi vas moja.

— Vojska vašega veličanstva pustoši Hrvatsku.

— Kneže, vi ste uistinu buntovnik! — uzruja se kralj.

— Vaše veličanstvo krivo je razumjelo riječi gospodina bana.

Ne bi se moglo ustvrditi ni za jednu vojsku da ne počini kadšto kakav izgred — uplete se ispovjednik pomirljivo.

— Da, buntovnik — ponovi kralj mirnije.

— Vaše veličanstvo dobro zna da ja nisam buntovnik dok tražim da se poštuju sva prava hrvatskoga kraljevstva. Nikomu se ne može prigovoriti što nastoji da uščuva svoje probitke kad predviđa i veću pogibelj. Hrvati su uvijek vjerni svojemu kralju, ali ljube svoju slobodu i znaju da je prejasna kruna obvezana svojim prisegama da im štiti ustav, nezavisnost, slobodu i cjelokupnost otadžbine. Vaše veličanstvo zna što je jednom bila Hrvatska! Danas se ne štuje njezin ustav, njezina su prava većim dijelom uništena, zemlja je rasječena, u jednom je dijelu ban, u drugom generali vašega veličanstva. Da su ostaci ostataka hrvatskoga kraljevstva samo pod banom, Hrvati bi lako oslobodili sve svoje zemlje. Naše kraljevstvo, ujedinjeno i slobodno, bilo bi najjači oslon prijestolju. Moja je otadžbina na rubu propasti, a ja molim vaše veličanstvo u njezino ime, kao njezin ban, da se sjeti svoje prisege!

— Kneže, slavna djela vaša i vaših pradjedova još vam ne davaju pravo da tako smiono govorite! — otrese se kralj jarosno.

— Svaki Hrvat ima pravo da traži ispunjavanje prisege svoga kralja. Bolje utvrdi svoju vlast onaj koji ne nanosi nepravdu svojim susjedima negoli onaj koji dopušta opsjeni današnjih probitaka da ga ona vuče kroz pogibelji, u potjeru za povećanjem moći.

— Vi ste buntovnik! — plane jače kralj i naglo ustane.

— Veličanstvo, Bog nije stvorio Hrvate da budu tlačeni, mučeni! — ustane i ban.

Kralj stade šetati dvoranom pognute glave. Donja mu je usnica podrhtavala, oči su mu se mrko prevraćale. Zrinjski, pravi gorostas prema kralju, stajao je ravno kao kip i gledao u prozore, stisnuv zube. Miler je opazio kako mu oči plamte, kako se muči da priguši svoj gnjev.

— Ja bih se usudio zamoliti vaše veličanstvo... ta uzrujanost škodit će zdravlju... — prekine ispovjednik šutnju.

— Buntovnik! — zadrhta kralj šećući.

— Veličanstvo, usrdno molim!... — zabrine se Miler kad je vidio kako je ban jedva suzbio raspaljeno srce.

— Ja sam kazao što mi je bilo na srcu. Ispunio sam najsvetiju dužnost prema svojoj otadžbini i svojemu kralju. Ne boli me što mi vaše veličanstvo kaže da sam buntovnik, ali me duša boli kako propada Hrvatska, kako savjetnici vašega veličanstva upropašćuju jedno kraljevstvo — izreče ban uzdrmanim glasom i ošine ispod oka o. Milera.

Kralj pogleda svoga ispovjednika, promisli nešto, približi se k banu i reče mu naglo, ali mirnije:

— Ja ljubim Hrvate, ja poznam njihove i vaše zasluge. Kneže, što hoćete od mene?

— Ako vaše veličanstvo želi čuti...

— Govorite — uleti mu kralj u riječ.

— Prva je moja želja da ne bude u Hrvatskoj vojske vašega...

— A tko će braniti onu granicu moje države?

— Hrvati.

— Vi ste preslabi. Ja znam što mi pišu moji generali, ja znam koliko imaju brige da vas očuvaju od veće turske navale. Da se Turci nisu bojali blagopokojnoga i slavnoga moga generala Auersperga, već bi pred više godina bili osvojili sam Karlovac! Kneže, što još želite?

— Navaliti što prije na Turke; da bude sva zemlja pod banom; da se uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo kralj; da svaki Hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik, general.

— To bi bilo za Hrvatsku, a što želite, kneže, za sebe? — upita ga kralj i opet pogleda Milera.

— Mislim da ću ispuniti svoju dužnost ako i to kažem vašem veličanstvu. Za sebe i za svoga sina tražim grofije Pazin i Kočevje, Rijeku i Trsat s vječnim i nasljednim pravom: "... Zrino et suo filio detur comitatus in Pisin et Gotschee, Flumen et Thersat, perpetuo et hereditario iure". Što se tiče moga zeta kneza Rakoczyja, obvezat će se vaše veličanstvo da će mu pomoći protiv svakoga neprijatelja. Glavno bi pak bilo da se pronađe način kojim bi se trajno osigurali ovi uvjeti, a moglo bi se to postići kad bi se pozvali za svjedoke vojvode saksonski i bavarski, ili Sv. Otac Papa, a možda i potvrdom cesarske skupštine ili, napokon, kojim drugim načinom, dakako sigurnim, jer samo se u tom sastoji stožer izmirenja. Oni koji me odgovaraju od izmirenja, ništa drugo ne prigovaraju nego da ovi ugovori neće biti trajni, te da će se prihvatiti samo s politike i prividno: "... neque aliud fere obiiciunt, qui compositionem disuadent, quam haec pacta non fore durabilia, sed tantum politice et ad oculum".

— Kneže, dobro sam vas razumio. Koliko svjedoka, koliko jamstva tražite! Vidim koliko se u mene pouzdajete!... Dobro, razmišljat ću o svemu što sam od vas čuo. Ja najvolim mir. Hoću da mi budu sretni svi narodi. Razmišljat ću. Uvjeren sam da ste mi odani i privrženi — reče kralj usiljenom prijaznošću i poda mu desnicu.

— Meni je glavno da odmah navalim na Turke.

— Kneže, to je teško! — zaklima kralj.

— Začudo, Turci neće da prekrše vašvarski mir! — uzdahne o. Miler. — Najveća bi sreća bila po sav kršćanski svijet kad bismo mogli dokazati sultanu da ruje protiv vašega veličanstva. Imali bismo povod da mu odmah navijestimo rat. Tako ja sudim, ali moj sud...

— Moja je najveća želja da oslobodim kršćane, moje vjerne Hrvate i Ugre, od turskoga jarma, ali me veže onaj mir, onaj nesretni mir... — smrsi kralj napo usta, oboriv mrko čelo.

— Turci pogazit će mir prvom zgodom — primijeti ban, motreći kralja.

— Kneže, vi dakle, mislite da bi sultan lako krenuo vjerom, prekršio mir? — pridigne kralj glavu.

— Uvjeren sam da bi.

— Ja sam se posavjetovao i s grofom Rottalom što bi trebalo pametno uraditi da dokažemo pred svijetom da je sultan pogazio mir, te kako imamo pravo... — zamukne kralj, zamisli se, zirne na ispovjednika, pa nastavi, upiljiv svoje oči u banove: — Dragi moj Zrinjski, meni bi drago bilo da govorite o tomu s grofom Rottalom. Dokažite mi da bi sultan spreman bio na mene navaliti, pa ću ja navaliti na njega. Dokažite mi da sultan nije iskren. Pišite sultanu, često mu pišite, nuđajte mu svoje prijateljstvo, pošaljite nekoga k njemu, pa mi javite što vam je sultan odgovorio. Molim vas, posjetite grofa Rottala. Kad ćete, kneže u Hrvatsku?

— Sutra, veličanstvo.

— Dakle, kako sam rekao! Kneže, jedna posljednja usluga, učinjena u pravo vrijeme, pa da je i neznatna, može izbrisati uvredu mnogo težu... želim vam sretan put! — pruži mu kralj desnicu i nakloni se malko.

Kad Zrinjski izađe na hodnik, kralj grozničavo zadrhta i spusti se na naslonjač. Ončas oblio ga znoj, od gnjeva i bijesa nije mogao ni govoriti.

Na hodniku, gdje se šetalo nekoliko dvorjanika i časnika od tjelesne straže, opazi ban grofa Ivana Rottala u razgovoru s nekim generalom. Rottal kao da ne vidi bana, ali kad se ovaj približi, korakne k njemu, tobože veselo iznenađen ljubazno ga pozdravi i upita:

— Svijetli bane, vi na dvoru!?... Jeste li možda bili kod njegova veličanstva?

— Grofe, pogodili ste.

— Vi dobro znate kako je u Ugarskoj.

— Kako u Ugarskoj? Ja sam prije vas otputovao iz Prešova.

— O, vi uvijek mislite da ja sve znam! — nasmije se grof, pa nastavi: — Da, imate pravo: ja znam svašta — svašta! Kneže, biste li me počastili?... — pokaže mu najbliža vrata.

Zrinjski se malko nakloni da pristaje. Sad uniđu u veliku pisarnicu gdje je bilo više visokih ormara, pet, šest stolova, a posvud spisi, debele knjige, sve lijepo naslagano.

— Ovdje se ja znojim. Sila posla! Svi spisi na onim stolovima odnose se na nemire u nesretnoj Ugarskoj, ali što da o tomu govorimo? Molim, kneže, izvolite sjesti — nakloni se Rottal duboko, a kad sjednu jedan nasuprot drugomu: — Gle, na hodniku rekoh da znam svašta — svašta...

— A to bi bilo? — pogleda mu ban u velike sive oči.

— Prije svega dopustite mi da vas nešto upitam.

— Izvolite.

— Već je davno što sam opazio, na svoju žalost, da se vaša milost... ne znam, kako bih rekao, da se — ne pouzdaje u mene. Kneže, brzo ćete se uvjeriti da ste me krivo sudili. Vi možda mislite da sam i ja kriv ovom današnjem stanju u državi...

— Molim vas kako biste vi bili tomu krivi?...

— Kneže, nešto se iza brda valja: u državi će nastati golem preokret. Znate li tko je kriv nezadovoljstvu naroda? Tomu je kriv samo jedan čovjek, nesposoban državnik, tašt...

— Ministar Auersperg?

— Pogodili ste, kneže.

— Kako ne bih pogodio kad znam da će brzo pasti?

— Zar vam je njegovo veličanstvo štogod o tomu?... — naglo će Rottal i znalično, a rumeno i okruglo lice jače mu se zajapuri.

— Sav svijet govori da će Auersperg pasti.

— Kako čujem, bit će sada Lobkowitz prvi ministar. Lobkowitz je divan čovjek, prvi državnik na svijetu, pravi genij! O, ja sam uvijek tvrdio da je pravi genij!

— Istina, vi ste to uvijek tvrdili o Auerspergu.

— Molim, kneže, kako to mislite? — posmjehne se Rottal.

— Ja mislim da Lobkowitz ne bi bio genij kad bi se zastalno znalo da neće postati prvi ministar.

— Ali, kneže, kako to mislite?...

— Kako sam rekao.

— Dakako, dakako, znam ja da se šalite, ali da se vratimo na naš prvašnji razgovor: jest, velik preokret! Što je Auersperg, recimo, pokvario, popravit će Lobkowitz. Ja poznam njegova krasna načela. On je dušom i tijelom odan prejasnom habsburškom domu, dobar je Austrijanac taj umni Čeh, ali hoće da budu svi narodi u Austriji zadovoljni. Auersperg mu se uvijek potajno grozio da će ga pretvoriti u pepeo, jer se Lobkowitz zove Popel, Vencel Popel. Tako su se zvali njegovi pređi dok nisu dobili grad i posjed Lobkowitz. Ministar Auersperg htio je stvoriti jedinstvenu Austriju, a to je bila tlapnja. On se oslanjao na zaslužni i dični red isusovaca, jer ovi misle da bi u jedinstvenoj državi lakše mogli uništiti heretike. Tako je svijetli kneže. Milo mi je što ste me počastili svojim posjetom, jer bih vam mogao razjasniti ako dopustite, neke stvari, a to na želju njegova veličanstva. Vi ste čuli da je grof Nádasdy potanko opisao ili, ako hoćemo, on je izdao recimo urotu. Pita se sada: zašto su ugarski velikaši koješta snovali? Odgovor je jasan: nezadovoljstvo u Ugarskoj. Ja dopuštam, donekle, da je bilo to, kako smo rekli, nezadovoljstvo, ja tako sudim, opravdano. O, ja to priznajem, a i knez Lobkowitz, dakako ne pred svakim, veoma žali što su se zaoštrile neke razmirice u državi. Što se tiče grofa Nádasdyja, ja mu se ne čudim...

— Što mu se ne čudite?

— On je izdao, možda i potvorio — neka ostane među nama — da, i oklevetao, svoje suparnike, a rekao bih, ja dapače vjerujem da je Nádasdy i na vas kivan, i još tvrdim, mogu reći mirne duše, da je Nádasdy, svijetli kneže... — prekine Rottal i tužno zaklima.

— Što hoćete reći? — gane se ban i oštro ga pogleda.

— Ne bih htio dirnuti u ranu, sjetiti vas brata...

— Ni riječi o mojem pokojnom bratu.

— Htio sam samo...

— Dajte mu mira u grobu...

— Nádasdy je bio suparnik vašega brata: radilo se tko da ugarsku krunu... Ne, ne vepar nego potajno umorstvo! Našla se samo jedna rana od hica, a tko je?... Nádasdy je podmitio jednoga paža vašega brata, Nádasdy je začetnik potajnog onog umorstva.

— Sve što sam čuo ovaj čas iz vaših ustȃ, pogana je izmišljotina, podla odurna potvora.

— Nádasdy je izdao vas, svoga prijatelja, pa je li čudo što je on dao vašega brata, svoga...

Rottal zamukne, upanjen. Dok je on govorio, srce je Petrovo sve jače kipjelo, lice mu se stegnulo, obrve skupile, zjenice mu ubojito sijevahu mržnjom i prezirom. Njegov je pogled poput željeznog obruča stisnuo Rottalovo grlo i ugušio u njemu posljednje riječi.

Nakon poduže šutnje izmuca grof da neizmjerno žali što je nehotice uzrujao i rastužio kneza, pa nastavi ovako:

— Zaboravimo na prošlost! Ni njegovo veličanstvo ne misli na prošlost. Neka bude mir u državi. Ti tajni ugovori, te recimo, urote, sve se to može zaboraviti, poravnati, ali kako da se oslobode kršćanske zemlje od turskoga kopita? Ja znam da je to najveća briga njegova veličanstva koje bi rado navijestilo rat sultanu, ali ga veže onaj kobni vašvarski mir. Oh, najbolje ogradi svoje probitke onaj koji počini najmanje pogrešaka!... Kneže, zar niste nikada pomislili kako bi se moglo navesti sultana da prekrši onaj mir?

— To ne bi teško bilo — odvrati ban jetko, još srdit i mrk.

— Oprostite, ali se meni čini da se varate.

— Ja ću dokazati da je sultan spreman sklopiti savez sa mnom protiv kralja Leopolda.

— Vi se šalite...

— Ne! — odbije Zrinjski i prekosi ga okom. Sad mu pripovjedi Zrinjski kako je pred koji mjesec bosanski paša, sultanov šurjak, bio poslao k njemu na Ozalj nekog Omer-spahiju da mu ponudi savez u sultanovo ime.

— Oh, svijetli kneže, kakva bi to divota bila kad biste naveli sultana da prekrši mir! Sav bi kršćanski svijet blagoslivljao vaše ime, vaša bi slava bila vječna! U malo dana osvojili biste sve hrvatske zemlje. Turci bi daleko bili od vaše otadžbine, sva bi njemačka vojska otišla iz Hrvatske jer je više ne bi trebalo. A kako mislite?...

— Izvolite? — upita oštro ban, prenuv se iz misli.

— Ponuditi sultanu savez?

— Poslat ću nekoga u Carigrad! — odgovori otresito.

— Kneže, radi se o vašem kršćanskom narodu, o svetoj vjeri Isusovoj! Naš premilostivi vladar molit će se svaki dan Bogu da vaša osnova sretno...

— Zbogom, grofe! — pozdravi ga ban i ne pogledav ga, pa lagano i zamišljeno izađe na hodnik.

— Bog blagoslovio svaki vaš posao! Svijetli, kneže, kneže... — klanjao se Rottal za njim sve do hodnika.

Sljedeća stranica→