Urota zrinsko-frankopanska/VII.

← VI.

Urota zrinsko-frankopanska VII. autor: Eugen Kumičić

VIII. →

VII.

Bilo je potkraj siječnja god. 1665. Kako je već više dana duvala jugovina, okopnio je snijeg na prisojitim stranama Velike Kapele, a bijelio se na osojnim čistinama, u prodolima i jarugama. U grad Plaški što ga je podigao Petar Zrinjski na obranu Krajine, pridolazile su čete iz svih krajeva Hrvatske da zaustave bujicu turskih čopora. Nedaleko od Rakovice bilo se sakupilo do osamnaest tisuća Turaka, većim dijelom ostaci od poraza kod Sv. Gottharda. Neki čopori bili su već provalili preko ondašnje granice i zapalili desetak sela, a narod u planinu i u tvrde gradove. Banderiji, naime čete pojedinih hrvatskih velikaša, pak pomanje čete plemića i ostala vojska udariše tabor oko Plaškoga: konjanici na podnožju brdina i na drumu, a pješadija po strmim stranama.

Kad se posumrači, planu krijesovi i vitiljače po gorskim glavicama sve na doseg oka, u znak svakomu junaku da pohrli pod bansku zastavu za vjeru, kuću, ognjište. Četice haramija zalazile su prvim mrakom u klance, šuljale su se planinom da pregledaju cijeli onaj kraj, da nanjuše neprijatelja. Vjetar je gonio gromade tmastih oblaka, šumile su gorske bujice i golostube šume, iz nekih ždrijela među brdima čula se vriska konja.

U gradu Plaškom, u prostranoj prizemnoj sobi, bilo je na okupu do trideset ljudi, ponajviše bradatih i brkatih, mrka junačkoga lika. Soba, tek napola okrečena, bila je rasvijetljena samo jednom svjetiljkom što je visjela pod niskim svodom od opeka. Svi su oni ljudi bili lijepo odjeveni, a neki upravo sjajno, kao da će na pir: na kalpacima treperila su im pera, skupocjene čelenke; na svilenim raznobojnim dolamama sjajile su se ploče i toke; svakomu je visjela uz bok teška i zavinuta sablja s velikim balčakom. Za neke sablje, posute dragim kamenjem po koricama, znalo se u Hrvatskoj koliko su odsjekle turskih glava! Hrvatski velikaši i plemići polazili su u boj u najljepšem svojemu odijelu, te je stoga banska vojska bila uvijek krasna, na glasu sa svojega sjaja.

U onoj prizemnoj sobi bili su zapovjednici različitih četa banske vojske, jedni su zamišljeno šetali, a drugi su se razgovarali za dugim i golim stolom na kojem su bili ostaci večere. U velikim zemljanim vrčevima rumenjelo je vino. Među ostalima, bili su u sobi kapetani: Gašpar Čolnić, Fran Berislavić od Brezovice, Fran Bukovački, Juraj Malenić od Mlake, Fran Frankulin i Baltazar Pogledić od Kurilovca, pa barun susedski Fran Čikulin i grof Ivan Drašković Trakošćanski. Ovaj grof, sin nadvornika Ivana i zet kraljevskoga suca Nádasdyja, bio je na glasu sa svoga orijaškoga stasa i jakosti.

Na kraju stola bučno su raspravljali neki kapetani Petra Zrinjskoga.

— Da, braćo, naše je kraljevstvo rastrgano: ostaci ostataka, reliquiae reliquiarum nekadanje hrvatske države. Mi živimo na razvalinama hrvatskoga kraljevstva... — doreče kapetan Malenić.

— Ja se nisam rodio na tim razvalinama, ali branit ću ih do posljednje kapi krvi! — udari Frankulin po balčaku.

— Srce mi puca kad pomislim na jauk djece što je Azijati trgaju s majčina krila da je nataknu na svoja koplja. Nisam samo jednom vidio u blatu trupla osramoćenih, pogaženih djevojaka! Braćo, nemojmo o tome... — zašuti Berislavić i uzdahne.

— Čemu da govorimo o tužnim stvarima? Junaci, vrčeve u ruke! Ja pijem u zdravlje presvijetloga grofa Ivana! — vikne Bukovački.

— Živio grof! — kliknu ostali.

Ivan Drašković pristupi stolu, kucne se sa svima, lijepo im zahvali, pa srkne. Bio je u muževnim godinama, žilava lica, oštra pogleda; plava mu je kosa pala na ramena, široka mu brada obrasla crvenkasto lice, a debeo brk sakrio mu usne. Skrletna dolama sve do koljena.

— Gospodine grofe, hoće li bečki dvor domalo uvesti kneza Petra u banstvo? — upita ga Bukovački tobože nehajno, ali mu živo upilji oči u lice da štogod ispipa.

— Ne vjerujem. Kralj ga je imenovao banom da se Hrvatska nešto umiri — odgovori grof krupnim glasom i značajno pogleda Bukovačkoga.

Teško je bilo Hrvatskoj kada nije imala "uvedenoga" bana. Mada i nisu već u to doba hrvatski bani kovali svoj novac, oni su još sporazumno sa stališima rasporezivali daće i opredjeljivali sve prihode za podmirenje svojih troškova; za uzdržavanje banske vojske, sudova i cijele uprave. U hrvatsku kesu tuđinac nije mogao posegnuti.

Bani su još izdavali poveljama različite sloboštine. Dok nije imenovani ban bio "uveden" u samo banstvo, nije u Hrvatskoj bilo ni prave banske vojske, ni banskoga suda, ni sabora hrvatskih stališa. Hrvatska je tada bila zemlja bez pravoga, zakonitoga vladara.

— Beč hoće da posve skrha bansku vlast, da ponizi bansko dostojanstvo do zemaljskog upraviteljstva. Vazda je Beč krnjio i podstrizao sve ugovore — oglasi se hrapavim glasom barun Fran Čikulin, mršav i visok čovjek, plave, rijetke brade.

— Tako je, barune! — potvrdi grof Drašković, pa nastavi šećući: — Beču je banska vlast trn u oku, jer su naši bani donekle nasljednici naših domaćih kraljeva. Oni su predstavnici neprekidne kraljevske vlasti u hrvatskom kraljevstvu. Sav državni život našega kraljevstva tijesno je svezan s banskom vlasti, neizbrojnim je nitima s njom prepleten. Samo svoju krunu, samo krunu! Dali su Hrvati kraljevima tuđe krvi. Žezlo im nisu nikada dali, jer su ga pridržali za svoje bane, a to znači da su rekli i Kolomanu i Ferdinandu I ovo: "Vama kruna da kraljujete nad Hrvatskom, a banu žezlo da vlada u njoj." Kruna kraljuje, žezlo vlada!... Sa žezlom svaki se ban uvodi u banstvo!...

— Tako je! — poviknu ostali.

— Dok imaju hrvatski bani svoje žezlo, oni vladaju u Hrvatskoj, oni su vrhovni vojskovođe i najviši suci! — uzruja se barun Čikulin. — Jest, gospodo: tko sudi, onaj vlada! Drukčije ne može biti. Sva sudbenost u našem kraljevstvu izvire samo i jedino iz banske časti. Ban ima drugo dostojanstvo u državi: on je potkralj, prorex. Odvajkada smatrali su hrvatski stališi da je ban vrhovni vojskovođa, stotinu su puta naši sabori poručivali bečkomu dvoru da se banska vojska ne može sakupljati nego pod banskom zastavom. Zar nije tako?

Svi mu odviknuše da je baš tako. Banska zastava zvala se također: "kraljevska zastava". Na njoj je bila slika Blažene Djevice.

— Po ustavu našega kraljevstva ban ima pravo da vodi rat samostalno — osovi se Bukovački. — Hrvatska vojska exercitus Croaticus, stoji samo pod njegovom zapovijedi kad nije kralj u boju. Vi pak dobro znate, plemenita gospodo, da se ovo potonje rijetko zbiva... Pred sto i pedeset godina, kad se počelo krnjiti svako naše pravo, izjaviše naši sabori da poslije Boga svemogućega prva je i najsvetija dužnost hrvatskoga bana da suzbije Turke od rijeke Kupe. Hrvati su uvijek sjećali svoje kraljeve na njihove prisege: da ban mora biti vrhovni zapovjednik sve hrvatske vojske "potpunom i svestranom prastarom vlasti". Hrvati su uvijek sjećali svoje kraljeve na njihove kraljevske prisege: da se ima ban odmah namjestiti starinskom vlasti od Drave do Jadranskoga mora".

— Hrvati nisu nikad dopuštali — skoči na noge Malenić — da im tko drugi gospoduje u domovini osim bana! Više su puta zagrmjeli svojemu kralju: "Mi volimo umrijeti nego da nam tuđinac vlada u zemlji i da obnosi ma i najmanju čast na štetu naših sloboština!" Hrvati su izjavili Ferdinandu I, kad su ga birali na Cetinu za svoga kralja, ovo i ovako: "Mi biramo Tebe samo poradi obrane naše svete vjere, jer nijedan kršćanski kralj neće da nam pošalje pomoć protiv Turaka." Ferdinand I. veselo je prisegao da će nam poslati pomoć ali... — umukne Malenić, jer se grof Drašković približio k stolu, a lice mu se osulo rumenilom, široko čelo smrklo.

Svi podignu oči na grofa koji počne gorko i kao s pritajenim gnjevom:

— Hrvati izabraše Ferdinanda I svojim kraljem 1. siječnja 1527, a četiri mjeseca zatim opet se sastao sabor u gradu Cetinu da sjeti kralja na njegovu prisegu. Vi znate što su pisali stališi kralju!...

— Znamo! — baci Frankulin ruke uvis.

Oni su stališi pisali kralju:

"U cijelom kršćanskom svijetu nema naroda koji je prolio krvi koliko mi za svetu vjeru Isusovu. Slavno su za nju umirali naši djedovi. Veličanstvo, još nikada nije nitko oružjem podjarmio hrvatski narod koji se prije svojevoljno pridružio ugarskoj kruni, a sada opet svojevoljno izabrao Vaše Veličanstvo svojim kraljem. Turci su uništili mnoga kraljevstva, a mi Hrvati još stojimo kao tvrd štit cijelomu kršćanstvu. I Papa i Mlečani pomagali su nas prije, imali smo i drugih prijatelja, ali svi su nas ostavili otkad smo izabrali Vas svojim kraljem."

— Ferdinand I uvijek je obricao izaslanicima naših sabora — prihvati opet Drašković — kako on neće nikada dopustiti da podlegne turskoj sili hrvatsko kraljevstvo tako staro i slavno: "regnum tam vetustum et nobile". Ovo su kraljeve riječi o našem kraljevstvu. On je očinski razgovarao s izaslanicima, ali nije nikada ispunio svoja obećanja, nego je samo snovao kako da uništi sva prava našega kraljevstva. Nije li on zavadio mnoge naše velikaše svojim darovnicama, iz kojih se izlegla otimačina?

— Ta nije bilo kraja u cijelom kraljevstvu gdje nije jednomu nešto oteto da se dade drugomu! — krikne kapetan Pogledić. — Da, pravo je napisao slavni Krsto, sin Bernardinov: "Svakojaki ljudi dobivaju od kralja plemenštinu, a mi gubimo svoju djedovinu."

— Kada su Hrvati — plane Malenić — prolijevali svoju krv za vjeru Isusovu na bedemima grada Kiseka s prehrabrim Nikolom Jurišićem, velika se Ferdinandova vojska kukavno odšuljala, i taj isti Ferdinand I. nazivao je istodobno silnoga sultana Sulejmana "svojim saveznikom i poštovanim prijateljem". Sultan mu bio obećao da će ga primiti za svoga sina ako mu preda ključe od Stolnoga Biograda. Ferdinand I, mjesto da udari na sultana koji je s velikom vojskom sramotno uzmakao pred šakom kisečkih junaka, posla mu ključe od Stolnoga Biograda! Svijet se zgražao nad tim poniženjem...

— Ferdinand I. radio je tako samo da oslabi Hrvatsku i Ugarsku — saže ramenima barun Čikulin.

— Kralju Rudolfu — raspali se i Drašković — odsjekao je hrvatski sabor: "Kraljevstvo je hrvatsko uvijek bilo slobodno, a pokorno samo svojemu kralju slobodnom voljom." Gotovo svi vladari, i oni u Budimu i oni u Beču, slabo su marili za svoje prisege. Ni Ferdinand I, ni njegovi nasljednici nisu htjeli obnoviti bansku čast, nego su uvijek nastojali da je stegnu, te onda zavladaju po svojoj volji jednim dijelom naše domovine, cijelom Krajinom. Ferdinand II mnogo je puta obećao da će obnoviti bansku vlast, da neće u Krajini biti tuđe vojske, da će velikaši i plemići opet dobiti svoje gradove. Dok je tako obricao, njegovi su generali, po njegovu naputku, svim silama radili da se Krajina posve otrgne od Hrvatske, da bude pod njihovom sabljom. Ferdinand II, da nije Krajina bila pod sabljom njegovih generala, ne bi mogao vući iz nje vojsku da je šalje u Njemačku. Naši su sabori najoštrije prosvjedovali protiv te kraljeve samovolje, jer su se uvijek bojali turskih navala; hrvatski junaci, koji su bili branili svoju domovinu, odvlačili su se u tuđu zemlju za tuđe svađe! Kad su došli oni generali u Krajinu, sve veselo u Hrvatskoj, jer se mislilo da će pomoći Hrvatima u navali na Turke, a kad tamo: generali vuku momke u Njemačku različitim prijevarama, na tisuće i tisuće, tako da je zemlja gotovo pusta! Stališi su opet poručivali kralju da već jednom ispuni svoju prisegu: da se banska vlast protegne i na Krajinu. Pisali su mu i govorili: "Mi nikako ne možemo dopustiti da nam zemlje proglasuješ za svoje, da nam kidaš domovinu!" On nije za to mario nego je otimao hrvatskim velikašima zemlje i davao ih Vlasima. Još im je davao velike povlastice i sloboštine, pa su Vlasi najveće uporište austrijskim generalima protiv Hrvatske. Eto, gospodo, naš nam je kralj rastrgao domovinu: u jednoj je poli ban, u drugoj generali tuđinci! U svojoj smo zemlji, pod jednim smo kraljem, a uzalud vapimo za jedinstvom! Mjesto da nam pomognu osloboditi Slavoniju, Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju i mjesto da nam vrate sve ostale naše zemlje, Austrijanci hoće da raskomadaju i ove ostatke. Ferdinand III nastavio je posao svog oca...

— Od leptira buba, od bube leptir! — povika Keko Frankulin.

— Ferdinand III nije htio ni čuti naše opravdane prosvjede. Sabor mu je poslao izaslanike kojima se naložilo da mu muževno kažu što misle Hrvati: "Ako kralj izjavi da želi kupiti zemljišta od zemaljske gospode, oni nikako ne smiju na to pristati, jer je sabor jednoglasno utvrdio: Da ne bi bilo dostojno prodavati granice hrvatskoga kraljevstva ni za kakve novce." I sadašnji naš kralj Leopold I, kako se iz svega vidi, ne misli povratiti Krajinu Hrvatskoj — završi Drašković, pa stade šetati prekriživ ruke na prsima.

U sobi opet žamor: raspravljalo se i nazdravljalo, kvaseći grlo onom rumenikom. Nad svima je glasovima plivao Kekov.

U kasno doba izađoše neki iz prizemne sobe, pa se raziđoše gradom i oko njega da pregledaju straže. U dvorištu, sve naokolo uza zid i pod svodovima, spavali su vojnici kao zaklani, čovjek do čovjeka, sve crno u onoj tmici među visokim zidovima. Neki su jako hrkali, protegnuti na tvrdoj zemlji pod kabanicama.

Grof Drašković i Bukovački, idući sredinom dvorišta, istodobno pogledaše na rasvijetljeni prozorčić jedne kule.

— U banovoj je sobi svjetlo. U sumrak mi je govorio da je umoran — reče tiho Drašković.

— Vjerujem da je umoran: otkad je došao iz Beča, radi dan i noć; nije šala sakupiti ovoliku vojsku u pet dana!

— Tko da ne pohrli pod njegovu zastavu? Ime Zrinjski znači: pobjeda!

Bukovačkom se pričinilo da je u grofovu glasu zazujala neka neiskrena žica. Šuteći izađoše iz dvorišta dugim presvođenim hodnikom, pa se popeše na široki bedem. Podalje od njih crtao se na tamnu nebu visok vojnik, ravan, nepomičan na straži. Vjetar je slabije duhao, nebo je bilo oblačno, sva ona brdovita okolina mračna. Mjesečina bi kadšto probila oblak, osvijetlila sad udaljenu šumu, sad plohu dažda na jednoj planini, pa jednu stranu Plaškoga, koji top na bedemu, dugu cijev puške, željeznu rešetku na prozoru kule.

Drašković i Bukovački lagano šetahu bedemom. Sve šute i misle: tko će prvi progovoriti. Drašković stane u hodu, stane i Bukovački i gleda ga, čeka... Drašković pogladi bradu, pa opet dalje bedemom, a Bukovački, zasukav brk, sve uz njega. Mjesečina probije oblak, Drašković pogleda u daljinu i reče:

— Onamo kiši.

— Rast će trava.

— Kako ste, gospodine kapetane?

— Kako kad.

— Velike brige?...

— Bar mi nije dosadno na svijetu.

— Gospodine kapetane, drago mi je što smo sami...

— Što želi vaša presvjetlost?

— Ban je veoma zamišljen kad se sa mnom razgovara...

— Ja to nisam opazio kada se sa mnom razgovara.

— Okanimo se šale.

— Ja se nikada ne bih usudio... — nakloni se kapetan.

— Neke se velike misli viju u banovoj glavi...

— Razmišlja kako će potprašiti Turcima pete.

— Ne zadaju mu Turci toliko brige!...

— Vaša presvjetlost zna više od mene...

— Kapetane, ja znam da ste bili pred tri tjedna u Mlecima — šane grof važno.

— Mislim da bih i ja to znao da sam bio. To vam vjerovati neće nitko tko slano jede.

— Vi ste bili u Mlecima s knezom Franom Frankopanom. O tom nema sumnje.

— Vjerovat ću ako to pred vama potvrdi knez Fran. Gospodine grofe, dok mi o tome govorimo, vi zovete gluha, mašete slijepu...

— Uzalud vam tajiti!

— Žene, Vlasi i orasi ne muče nego buče, a ja, gospodine grofe nisam ni žena, ni Vlah, ni orah...

— Meni je posve jasno zašto mi tajite da ste bili u Mlecima...

— Kad vam je posve jasno, čemu da tjeramo parbu zbog orlove sjene?

— Vi ste najodaniji čovjek knezu Petru...

— On je hrvatski ban, a ja sam mislio da ste mu vi odaniji od mene! — nakloni se Bukovački.

— Banovi neprijatelji natucaju svašta...

— Ban dobro zna da ima zakletih neprijatelja, ali on također zna da ima i iskrenih — kao što je vaša presvjetlost...

— O mojem prijateljstvu on ne može sumnjati.

— I ne sumnja...

— Vi to znate? — pohita grof i ganu se.

— Ja znam da prijateljstvo samo za srećom jaše.

— Ban nešto snuje, a neće da mi kaže.

— Ni meni neće da kaže, ali ja to i ne želim znati. Evo moje sablje da je trgnem na njegovu zapovijed! — udari kapetan po balčaku. — Snuje li štogod ban Petar, bit će to zaista na korist naše otadžbine.

— Meni bi bilo žao da se ban prenagli...

— U čemu?

— Čuo sam u Beču da se dogovara s ugarskim velikašima... Sudim da se previše pouzdaje u Ugre.

— Zar bi vašoj presvjetlosti draže bilo da se posve pouzda u Beč.

— U Beču je naš zakoniti kralj.

— To dobro znamo!

— Trebalo bi da se Hrvati sporazume s Bečom.

— Bi Hrvati, ali neće Beč.

— Sve bi se dalo izravnati. Beč je uporan, ali bi popustio...

— Popustit će ako Hrvati ne popuste.

— Molim vas, što vam je obećao francuski poslanik u Mlecima? — upita naglo Drašković sniziv glas.

— Nikad ga moje oči nisu vidjele!

— Grof Nikola Erdödy kazao mi je pred malo dana da ste bili kod onoga poslanika.

— Za laži carina se ne plaća.

— Nikakve laži!

— Erdödy je, dakle, sanjao; ako nije on, sanjali ste vi; ako niste vi; sanjam sada ja!

— Grof Erdödy kazao je istinu — oštro će Drašković.

— Nije! — još oštrije Bukovački.

— Kapetane, vi smiono tvrdite...

— Gospodine grofe, dajte se razlogu, jer je meni moj obraz mio kao vaš vama! — korakne Bukovački nase i stavi ruku na balčak.

— Zar da se pobijemo? — istrgne Drašković napola sablju.

— Kad baš hoće vaša presvjetlost.

— Bukovački, amo vašu desnicu! Vi ste čestit čovjek, vjeran svome knezu...

— Jest, ludo bi bilo da se pobijemo. Zalud brci kad nije pameti — odgovori kapetan smireno i stisne mu desnicu.

— Eto, ovaj smo se čas uvjerili da su Hrvati vruće krvi, da se rado prenagle — nasmija se grof usiljeno.

— Na sreću nismo se prenaglili, jer da jesmo, vaša presvjetlost ne bi sada stajala na nogama! — našali se Bukovački.

— Da smo se prenaglili, vaša bi glava, dragi kapetane, bila pod ovim bedemom.

— To bi mi žao bilo, jer pod bedemom leži momčad, pa bi moja jadna glava bila nemilo probudila koga haramiju.

Sad pođu lagano bedemom, a kad su bili na onoj strani odakle se vidi drum što vodi u Ogulin, začuju topot kopita. Mjesečina je bila pala u prodol, te se vidjela četa kako se oštrim kasom žuri uzbrdice. Kada se vratiše s bedema u onu prizemnu sobu gdje su prije bili, rekoše im kapetani da su dojahali u grad knezovi Orfeo i Fran i odmah pošli k banu.

Petar Zrinjski bio je sjeo da nešto piše. U sobi je bilo nekoliko stolica, jedan stol, dva divana od crne kože; na stijenama mnogo oružja. Uz kabanicu i kalpak bila je na divanu banova sablja, zavinuta, s pozlaćenim balčakom, u skupocjenim koricama.

Kad su stupili knezovi u njegovu sobu, on je naglo ustao, pohitio im u susret, zagrlio i poljubio Frana, pa Orfea.

— Tako kasno?...

— Naše su čete u Ogulinu; u zoru će amo — odgovorio je banu Orfeo brišući znoj sa čela.

Fran upita Petra za zdravlje, i opet ga zagrli i poljubi. Petar odvrati da nije zlo, pa ih zamoli da sjednu, a oni bace kabanice, kalpake i sablje na divan. Bili su u krasnom modrom odijelu sa zlatnim tokama, kao i ban. Dva vojnika donesu vina i natoče im srebrne čaše.

— Bojim se, ubismo svoje konje. I duša mi se stresla u kostima: od Ogulina do Plaškoga mi sve u kas i propanj! Lako Franu: on je mlad! — zaljulja Orfeo glavom i nadušak istrusi čašu vina.

I knez Fran okvasi grlo, pa pripovjedi Petru:

— Cijeli smo božji dan bili na putu, momčad je umorna. Sakupili smo Primorce, Mrkopaljce, Delničane i druge. Župnik Juraj Pipinić iz Broda, ona čestita junačka duša, vodi lijepu četu. Kad stigosmo u Ogulin, odlučismo Orfeo i ja da poletimo k tebi. Dopratilo nas tridesetak najboljih konjanika.

— Kad ćemo na Turke? — pogleda Orfeo Petra.

— Još ne znam. Turci su već krenuli od Rakovice put Plaškoga, a kad doznaše da smo mi ovdje, odmah se vrnuše u Rakovicu. Pridolaze im čopori iz Bosne. Danas oko podne poslao sam put Rakovice nekoliko konjaničkih odjela. Ja sam došao amo jučer rano ujutro. Dao sam razglasiti da ćemo se ovdje sastati, ali još nisu došli mnogi banderijalci. Neki velikaši neće da slušaju bana koji nije uveden...

— Gle, još ti nismo čestitali što si postao ban! — osmjehne se Orfeo veoma gorko.

— Da, da, nismo ti čestitali... — zaklima Fran.

— Ban!... Dan današnji ban!... — uzdahne Petar, čelo mu se smrkne.

U prekrasno, umjetnički izrađenoj dugoj listini kojom je Petar imenovan banom, zlatnim se slovima kuju u zvijezde, da ne možeš jače, vrline porodice knezova Zrinjskih, njezine preslavne zasluge, jer "ta je porodica uvijek bila štit kršćanstva, utjeha domovine, strah svih neprijatelja". Kad već kralj Leopold I ne zna kako bi još silnije uzveličao Petra, pošto ga je obasuo svim najlaskavijim, najslađim i najzvučnijim riječima kojima se opisuju samo najsjajnije vrline, onda mu piše: "U Tebi, kneže Petre, oživio je Krešimir, na Tebe, svoga dičnog potomka, prenio je Zvonimir svoju krunu."

Knezovi se razgovarahu o toj listini, Petar se bio zamislio...

Fran upita sada za sestru Katarinu, a Petar mu odgovori da je zdrava na Ozlju s djecom. Kako je bilo u Mlecima, to je već Petar čuo od Bukovačkoga.

— Hoće li austrijska vojska iz Karlovca, Koprivnice i Varaždina amo u Plaški da s nama navali na Turke? — upitat će Orfeo.

— Dok Nijemci izmudre ratnu osnovu, dok jave u Beč i ovo i ono, dok ratno vijeće sve prekroji, Turci bi se deset puta mogli prošetati Hrvatskom s kraja na kraj. Bolje da ne dođu: bili bi nam samo na smetnju.

— A karlovački generalat? Ti si predao pašu Čengića Auerspergu koji još sjedi u Karlovcu!... — spomene Fran nešto jetko.

— U Beču ni čuti da mi dobijamo taj generalat. Umuju da se to ne slaže s banskom časti. Ja sam nato zahtijevao da se ukinu generalati u Karlovcu i Varaždinu, da bude bar ovo malo slobodne Hrvatske pod banskom vlasti. Upozorio sam ministre i kralja na krunidbene prisege. Uzalud. General Auersperg primio je novac za Čengića, te ga podijelio sa svojim bratom ministrom koji je uvjerio kralja da je paša utekao! Prevarili su me. Neka im bude! — mahne Petar prezirno rukom.

— Čestiti ljudi! — zažagri očima Orfeo. — Petre, ovaj si put dugo bio u Beču...

— Do dva mjeseca. Došao sam prije pet dana u Hrvatsku i, vjerujte, odlanulo mi. Ovdje kao da je drugi zrak. Dvor je nastojao da ne odem u Hrvatsku, jer se bojao da ću navaliti na Turke, te izazvati velik rat kojega bi plamen mogao opržiti i bečke palače. Ministri odurno spletkare jedan protiv drugoga, a svi zajedno protiv naše slobode. Na licu im čitaš nezasitnu pohlepu za "pravim" novcem i za tuđim zemljama, jedan ti obriče ovo, drugi ono, svi te oblijetaju, svaki hoće da ti se pokaže uslužnim, a ne misli na drugo nego da štogod izlukavi, da te prevari. Možda ne bi tako radili da je državna blagajna puna "pravoga" novca...

— Ministar Sinzendorf još, dakle, kuje?... — upita Fran.

— U sav mah! — odvrne ban.

Državni dvorski dugovi bili su u to doba silno narasli. Grof Ljudevit Sinzendorf, predsjednik dvorske komore, što se danas kaže: ministar financija, kada već nije niotkud mogao nabaviti novaca, bacio se u kojekakve vratolomije, a napokon god. 1661. podignu u Neuburgu tvornicu krivoga zlata i srebra: "Neuburger Felschgold und Silberfabrik". Taj gospodin Sinzendorf, kraljev ljubimac, bio je dvadeset i tri godine ministar financija!

Ban pripovjedi knezovima kako je više puta govorio u Beču s prvim ugarskim velikašima koji su do skrajnosti ogorčeni, ali nije među njima prave sloge. Kad svrnuše na Rakoczyja, reče Petar da mu je pisao francuski kralj da ne bi nikako dao svoju Jelenu grofu Rottalu, nego neka Jelena pođe za Rakoczyja, a da ovaj što prije zavlada u Erdelju, bit će briga francuskoga kralja.

— Grof Rottal! Ono golobrado momče da ti bude zet! — nasmije se Orfeo.

— Ne piše Ljudevit XIV o mladom pobočniku generala Auersperga u Karlovcu nego o njegovu stricu, generalu tajnom savjetniku, koji me je posjetio čim sam stigao u Beč i zamolio za Jeleninu ruku. Nije mi bilo do smijeha, ali se nasmijah, pa rekoh generalu kako i njegov sinovac želi da mi bude zet.

— Ti da dadeš svoje dijete onomu Rottalu koji je možda najveći neprijatelj naše slobode? — uzruja se Fran. — I samo njegovo lice odurno je svakomu. Da, ovaj je podmukli lisac krvnik svačije slobode: on obavlja najniže poslove kao dvorski povjerenik. I ta grabežljiva zvijer usudila se da ti govori o Jeleni!

— Petre, ja sudim da te je kralj imenovao banom čim se pročulo u Beču da se Turci sakupljaju...

— Tako je, Orfeo. Imenovao me i zamolio me da se odmah požurim u Hrvatsku, jer se govorilo da će navaliti do sto tisuća...

— A što radi kralj? — zažmuri Orfeo.

— Sve ono što hoće isusovci: uči glazbu i španjolski jezik, po objedu karta se sa svojim ispovjednikom, a najmilija mu je zabava, kako je kazao vojvoda de Grammont: "uzvišena igra na kuglani": "das erhabene Spiel des Kegelschiebens". General Gremonville veli da Leopold I zna da je Ljudevit XIV pisao nekoliko puta mojemu pokojnom bratu i meni.

— Što piše Ljudevit XIV poslaniku Gremonvilleu?... — značajno pogleda Orfeo Petra.

— Da budemo strpljivi... — zamisli se Petar, pogleda rođake, slegne ramenima i nastavi: — Gremonville mi pokazao pismo u kojem se Ljudevit XIV tuži što je Leopold I pustio da pogine od glada i studeni veći dio pomoćne francuske vojske. Leopold I bio se obvezao da će dobro opskrbiti pomoćnu vojsku koja se onako hrabro ponijela kod Sv. Gottharda. Mnogo je od onih hrabrih Francuza poginulo od glada na cestama. Gremonville kaže da Ljudevit XIV neće to oprostiti našemu kralju.

Petar je zatim pripovijedao kako je više puta posjetio Giorgia Cornara, mletačkoga poslanika, te kako mu je taj poslanik pokazao tajne članke vašvarskoga mira. Ballarini, tajnik poslaništva, bio je dobio za dobre mletačke novce prijepis rečenoga mira. "Ja sam razjasnio", govorio je ban, "poslaniku Cornaru kako bi Turci mogli provaliti u Furlansku ako Republika ne pomogne Hrvatima. Još sam ga nagovarao da piše svojoj vladi, neka ona zapovjedi svojoj vojsci u Dalmaciji da udari na Turke istodobno s nama. Obećao mi da će joj pisati sve što je od mene čuo."

Cornaro je pisao mnogo listova svojoj vladi o razgovorima sa Zrinjskim. U jednom piše da je knez Petar veoma sklon Republici, te se nada da će mu pomoći u nevolji. Veoma su važna Cornarova pisma jer se vidi iz njih što bijahu Hrvatska i Zrinjski za Mlečane. Kada je jednom knez Petar otišao iz Beča u Hrvatsku, javio je to Cornaro svojoj vladi ovako: "Knez Petar otišav sa dvora, bit će krenuo u svoje države": "... sara avvanzato ai proprii stati".

Petar još pripovjedi kako se obratio za pomoć i na njemačke izborne knezove koji mrze Beč. Obore li Turci Hrvatsku, poplavit će njemačke zemlje.

— I ja sam pisao mogučkomu izbornom knezu — reče Fran.

— Kada? — gane se Petar.

— Pred dva tjedna, kad sam došao u Kraljevicu iz Mletaka. To se ovako zbilo: na Rijeci je bio plemić Plitersdorf; doču on da sam u Kraljevici, pa me posjeti. Poznamo se iz Beča. Reče mi da će ravno u Mainz; ja pomislih na kneza, te sam mu napisao dugu spomenicu latinskim jezikom.

— Što si mu pisao? — zabrine se Petar.

— Da će turska sila napokon slomiti Hrvatsku ako nam ne priskoče u pomoć kršćanski vladari, da je naše kraljevstvo rasječeno i poharano, da mi mrzimo Turke, ali da nas sila nagoni na razmišljanje kako bismo se s njima nagodili...

— Nikada! — mahne Petar oštro desnicom.

— Pisao sam mu kako su nas Austrijanci izdali u svakom ratu na Turke, nabrojio sam mu krvološtva njihove vojske; spomenuo sam mu kako nije Austrija naše kraljevstvo podjarmila ni silom ni oružjem, nego kako se slobodno i svojevoljno ugovorom i prisegom...

— ... sed sponte et libere se subiecisse cum pacto et iuramento ac diplomate... — ponovi Orfeo oštro naglašavajući.

— Da je tako naše kraljevstvo izabralo Ferdinanda I za svoga kralja, to mora svaki kralj potvrditi i ponoviti prigodom krunisanja!

— ... quod quilibet regum tempore coronationis confirmare ac renovare debet!... — ponovi opet Orfeo bratićeve riječi i upre kažiprst desnice o stol.

— Još sam pisao mogučkomu knezu u posebnom pismu da je kralj Leopold I igračka u jezuitskim rukama, da je zadahnut dvostrukim fanatizmom: vjerske nesnošljivosti i monarhične samovolje, te kako je odlučio da ukine sve sabore, a mjesto njih da budu u Beču skupštine velikaša i crkvenih dostojanstvenika. Još sam ga sjetio na ove Leopoldove kobne riječi: "Učinit ću da bude Ugarska zasužnjena, zatim prosjakinja, onda katolička...

— "Faciam Hungariam captivam, postea mendicam, deinde catholicam" — navede Orfeo izvorno.

— Sve je ovo i Hrvatskoj namijenio kralj! — smrkne se Franovo čelo.

— Uvjeren sam da znaju u Beču što si pisao mogučkom knezu — reče mu Petar. — Meni je kazao Gremonville da je Plitersdorf uhoda bečke vlade.

— Zar nije on pouzdanik mogučkoga kneza — uzruja se Fran.

— Plitersdorf služi i svojemu knezu i bečkoj vladi.

— Petre, ti, dakle, misliš?...

— Da te je izdao. Umiri se, Frane. Neka znaju što mislimo! Dosta su oštrih riječi čuli u Beču i od mene i od palatina. Frane, neka ti to bude zadnja briga — osmjehne mu se Petar, pođe k vratima, sam ih otvori, pa reče nekomu u predsoblju da potraži kapetana Bukovačkoga.

Malo zatim dođe kapetan. Na banov upit, je li što novo, čuje li se štogod o Turcima, odgovori da se nije ništa dogodilo. Fran i Orfeo stisnu mu desnicu, a on ukratko pripovjedi što je govorio na bedemu s grofom Draškovićem, te kako su već bili stavili ruke na balčake. Petar reče kapetanu da mu svađa nije mila, da krv ne smije odmah zakipjeti.

Orfeo natoči čaše i veselo pogleda kapetana:

— Pijte, da vam se ohladi ta vaša vruća krv! Kapetane, mudar je onaj grof! — namigne Orfeo.

— Nisam ni ja našao svoju glavu među glavatim zeljem! — podigne jedno rame kapetan.

Svi se kucnu. Kad metnu čaše na stol, opet će ban, smiješeći se:

— Kapetane, darovao sam vam tu sablju da njom Turke...

— Razumijem, svijetli bane — nakloni se Bukovački, pa ode iz sobe.

Knezovi su se još neko vrijeme razgovarali, a onda legoše na divane onako odjeveni, Petar u sobi gdje su dosada bili, a Fran i Orfeo u drugoj, bacivši na sebe kabanice. U svakoj je sobi gorjela uljanica na tri plamena.

Ban Petar, da brže usne, slušao je šum vjetra i kiše, pošto se pomolio na koljenima pred slikom Blažene Djevice. Ta je slika bila na zidu u lijepom okviru. Slušao je onaj šum, ali nije mogao usnuti: mislio je na ženu, na djecu... Bog dobri sam zna hoće li se još s njima sastati u životu!... Sad mu je pred duhom bilo Katarinino lice, sad lice jednoga djeteta, pa drugoga, a zatim mu se činilo kao da vidi sve u jedan mah i želio je da što jasnije razabere svaku njihovu crtu, da mu budu bliže... Pomislio je zatim kako se on odmara među tvrdim zidovima svojega grada, dok možda plamen hara hrvatska sela nekoliko sati od Plaškoga, dok možda Azijati kolju starce, žene, djecu...

Tjeskoba stegne mu srce: grozna se slika izvije pred njegovim duhom — slika rasječene Hrvatske.

Turci su pritisli Hercegovinu, Bosnu, Slavoniju, Srijem, dio Dalmacije, Hrvatsku do Kupe; Nijemci gospodare u Krajini, Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj, u jednom dijelu Istre; Talijani u jednom dijelu Istre i Dalmacije. Što je preostalo hrvatskomu banu?... Koliko komadanje, koliki metež?! Jedno kraljevstvo rastrgano na nekakve tri kraljevine, vojvodine, pokrajine — tko da zna kako se okrstilo sve to?...

Slavni Juraj Križanić, suvremenik Petra Zrinjskoga, lijepo je napisao kako vladari ljube duge naslove, pa da je i stoga hrvatsko kraljevstvo razdijelio na tri kraljevine. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, veli Križanić, tri su imena, a pišu se kao da znače tri kraljevstva. Ta tri imena pak znače jednu stvar, te nitko ne može označiti granice po kojima bi se moglo ustanoviti da su se ove zemlje ikada razlikovale ili da se sada razlikuju. "Dalmatia, Croatia et Slavonia sunt tria nomina et scribuntur quasi essent tria regna, verum haec tria nomina unam rem significant, et nemo potest ostendere confinia, quando istae regiones aliquando aut nunc distinguerentur."

Petar Zrinjski, zaroniv duhom u prošlost hrvatskoga naroda, gotovo se zapanji pred slikom koliko groznom toliko veličanstvenom: Avari, Franci, Mongoli, Tatari, Nijemci, Bizant, Mlečani, Turci, svi navaljuju na Hrvatsku... Petrova misao preleti bojne poljane, vidi Hrvate u davnini kako satiru napadače više stoljeća pod svojim banovima, a zatim dva stoljeća pod kraljevima svoje krvi, pod Tomislavom, Držislavom, Krešimirom i drugima. Petrova se misao zaustavi jedan hip nad Grobničkim poljem. Tu su Hrvati razbili strašne Mongole, spasili Evropu od propasti.

Slika je strašna, ali još nije jasna. Proći će sto i dvadeset godina i bit će užasno jasna: kad se Istok krvavo ozari... Iz Azije provale Turci: u plamenu, dimu i krvi nestade Bugarske, na Kosovu zaglavili su i Lazar i Murat, od Nikopolja razbjegla se vojska kralja Sigismunda, Erdelj bi poharan, srušilo se tvrdo Smederevo, kod Varne izgubio se kralj Vladislav među rasječenim mrtvacima. Kosovo bi po drugi put nakvašeno kršćanskom krvi. Tu su slavno pali hrvatski bani Fran Talovac i Ivan Sekel, a stanovnici Srbije ubijali su raspršene kršćanske vojnike...

Pao je i Carigrad. Cesar Konstantin, da ga živa ne ulove, bacio se s bedema među bijesne Osmanlije i zauvijek mu se zameo trag.

Požar i jauk najavljuju Turke: Albanija, Bosna i Hercegovina izdahnuše pod turskim kopitom, već se i na Uni pomoliše grozni turski stjegovi: kršćanske glave nataknute na koplja i kolce... Te stjegove nose ponajviše martolozi. Ubava se Posavina pretvori domalo u golemo garište.

Cijela se Hrvatska prestravi na vijest s Udbinskoga polja gdje su pali prvi hrvatski junaci.

Beograd, Ilok, Erdut, Dalj i Osijek odbijaju turske juriše, ali padaju jedan za drugim, a sav kršćanski svijet protrnu na vijest da se ugarski kralj Ljudevit II zadavio u močvari u mohačkoj bitki...

Ljudevitovom krunom okruni se habsburgovac Ferdinand I, a odmah zatim podjarmi polumjesec Slavoniju i velik dio Ugarske, pa se Sulejman oholo zagrozi Evropi iz Budima...

... "Siget!" — pomisli Petar Zrinjski, trgne se, ustane s divana i stade šetati po sobi.

... "Slava?... Uistinu prava slava?... Da, sav se svijet divi mojem pradjedu Nikoli: on je hrvatski Leonida. Bolje bi bilo za Hrvatsku da je branio gradove na Uni, da je branio Hrvatsku!... Htio je zaustaviti pred Sigetom tursku silu pred kojom je strepio Beč... Već dva stoljeća izazivamo na sebe turski bijes da druge obranimo, da obranimo najveće svoje neprijatelje..."

Petar opet legne na divan, ali ne može da usne, ista se tužna slika razvila pred njegovim duhom. Pomislio je na Pounje...

Svija se Una među brdima, na mnogim se vrhovima crne razvaline tvrdih gradova o koje se i po više puta slomio turski bijes. Tamne sjene oblaka vuku se onim ruševinama, mjesec kadšto osvijetli razvaljene kule, teška jugovina cvili kroz pukotine, bršljan se trese... Petru se činilo kao da vidi one gradove, neki su podlegli deset puta jačem neprijatelju, neke su izdali Nijemci, kao Kostajnicu koja se zvala "vrata Hrvatske". Redom padoše Dubica, Peći, Krupa, Bušević, Otok, Podzvizd, Vranograč, Sturlić, Tržac, Gvozdansko, Jezersko, Bužim, Cazin, Ostrožac, Mutnik, Kladuša, Bijela Stijena, Ripač, Bihać, Sokolac, Izačić. Veći dio ovih gradova osvojiše Turci potkraj šesnaestog stoljeća.

Kasnije je pala Hrastovica na Kupi. Oko Siska više je puta zaigralo krvavo kolo; Turci su ga bili osvojili ali im ga Hrvati oteše. I oko grada Zrinja nastradali su mnogo puta Turci a god. 1625. osvojiše ga napokon. Rača, Subotica, Novska, Moslavina, Virovitica, Kamengrad, Pakrac i drugi gradovi već su bili okrunili svoje bedeme kršćanskim glavama. Mnogi gradovi na Uni bili su zrinjsko—frankopanski. A sada?... One razvaline, mile i svete banu Petru, kažu mu kako bi jak bio hrvatski narod da nije oko njih palo onoliko hrvatskih junaka...

Preletjevši pretužnu sliku svoje domovine i orijašku višestoljetnu borbu za vjeru, prosvjetu i slobodu, činilo se Petru, kad mu je san počeo zatvarati oči, da vidi na brdinama one crne razvaline po kojima se gust bršljan trese, da čuje kako cvili vjetar kroz pukotine...

Nekoliko tisuća puta provalile su turske čete u Hrvatsku, na stotine i stotine tisuća Hrvata palo je u ljutim okršajima i bitkama, a tko da zna za poklane starce, žene, djecu?

Svi su susjedni narodi navaljivali na lijepu i plodnu Hrvatsku, jedni da svu podjarme, a drugi da otrgnu od nje ono što im je bliže. Trebalo je tu junačkih mišica! I srećom bilo ih je: kroz mnoga stoljeća redaju se slavne porodice i hrabri zatočnici da proliju krv za svoju domovinu. Sjajne su zvijezde u hrvatskoj prošlosti knezovi Nelipići, Kurjakovići, Gušići, Karlovići, Babonići, Blagajski; vojvode Iločki, pa Keglevići, Talovci, Lenkovići, Bakači, te Ivan Paližna, Petar Berislavić, Petar Kružić, Tito Dugović, Marko Skoblić, Grgur Orlović, Nikola Jurišić, Pavao Bakić, Dane Frankul, Juraj Daničić, kanonik Mate Fintić i mnogi drugi koji su pomogli da se hrvatski narod spasio.

Među svim ovim porodicama i junacima najjače se blistaju imena knezova Zrinjskih i Frankopana, te nam svojim sjajem osvjetljuju sve događaje od desetoga do sedamnaestoga stoljeća. Ni zvijezda Petra Svačića ne blista jače. Već na početku jedanaestoga stoljeća branili su Šubići i Krčki hrvatske obale, a kasnije sijevale su njihove sablje na Grobničkom polju, na Uni, na Kupi, na Savi, na svim granicama Hrvatske, a često i u tuđinstvu. Nema bitke u kojoj nisu bili, malo je bojnih poljana koje nisu poškropljene njihovom krvi. Unom, Kupom i Savom proteklo je mnogo njihove krvi, u jaruge i ponore u Pounju strovalilo se mnogo mrtvih tjelesa, a među njima i knezova Zrinjskih i Frankopana. Šest stoljeća branili su Hrvatsku od svih neprijatelja i pokazivali su put k slavi svojim četama. Mnogi su poginuli u sužanjstvu nakon svakojakih mučenja.

Svi knezovi Zrinjski i Frankopani nisu bili jednaki. Neki su bili okrutni. To nije čudo kada se pomisli da su te dvije porodice živjele do sedam stoljeća. Bilo je na stotine knezova Zrinjskih i Frankopana, pa se našlo među njima i takvih koji nisu bili na ponos svojim porodicama, ali to ne umanjuje sjaj imena njihova. Da nije bilo Zrinjskih i Frankopana, na Griču u Zagrebu vijao bi se turski konjski rep. Oni su s ostalim hrvatskim junacima zaustavili tursku silu na Kupi. Kako bi ih morala slaviti kršćanska prosvjeta!...

Ostaci ostataka hrvatskoga kraljevstva bili su gotovo pusti: mnogo se naroda razbježalo u tuđe zemlje, ostavivši svoja garišta Turcima i Austrijancima. Dok nije bilo u Hrvatskoj turske i austrijske vojske, sama je križevačka županija imala preko dvanaest tisuća dimnjaka porezovnika, a za Petra Zrinjskoga bilo je u Hrvatskoj samo oko tri tisuće kuća koje su plaćale porez!... Turci su se hvalili da ima njihov sultan vojski "koliko je zvijezda na nebu i pijeska u moru", a kada bi te vojske nasrnule na Hrvatsku, zgrnulo bi se s poljana u tvrde gradove sve što nije moglo nositi oružja. I dok su turske čete gotovo dan na dan haračile po zemlji, zahtijevahu kraljevi različite nezakonite daće od nevoljnih seljaka. Stališi su branili hrvatske seljake, odgovarali Beču: "Seljaci imaju dosta muke oko popravaka gradova u Krajini, da ne mogu obraditi ni svoja polja, ni ona zemaljske gospode, pa nije razborito i pravedno od kralja što on traži nezakonite daće od jadnih seljaka u onim krajevima koje su Turci popalili. Ti ubogi seljaci nemaju ni kuće, ni kućišta, nego stanuju u tvrđavama iz kojih izlaze u zoru na polja, a pod noć opet bježe u gradove da ih ne ugrize turska zmija. Bije ih studen, mori ih glad i mnoga su već sela zasmrdjela od nesretnika koji su poginuli od nevolje, te je strah da će se pojaviti kuga. Sretniji su oni Hrvati koji su odvedeni u sužanjstvo negoli oni koji skapavaju od svake bijede u svojoj domovini."

Beč se uvijek tužio da ima malo prihoda od Hrvatske, a hrvatski stališi muževno su odgovarali svojemu kralju: "Ako iz naše zemlje nemate prihoda, ako i jest pusta naša zemlja poradi neprestanih navala, ali smo mi zato živi zid svim ostalim zemljama Vašega Veličanstva."

Sami kraljevi nazivali su Hrvatsku "ključem svojih zemalja".

Hrvatski sabori nisu dopuštali da se pobiru u Hrvatskoj nezakonite daće, nikomu nisu dopuštali da dira u njihova prava i mislili su, napokon, da nije možda kralj svemu zlu kriv, nego da ga netko zlo savjetuje. Javili su stoga kralju: "Jednoglasno smo odlučili i zakleli se da će u javnom saboru hratskoga kraljevstva svi stališi i redovi podići svoje šake na rušitelja hrvatskih sloboština, ako ga pronađu među sobom."

Kako je strašno bilo u Hrvatskoj, najbolje nam svjedoči što su Turci govorili kad su se komu grozili: "Pokori se, jer će ti zemlje biti kao što su hrvatske!"

Dva stoljeća šalju hrvatski sabori najumnije velikaše i biskupe na različite dvorove i k Sv. Stolici da im razjasne kako se grozna sila podigla na Evropu. Uvijek čujemo onaj isti vapaj, opis istih grozota. I Sv. Ocu i vladarima vele hrvatski poslanici da brane kršćanski svijet svojim životom, da ga brane kao tvrđavu.

"Naši su očevi, braća i prijatelji okrutno poklani ili odvučeni u sramotno sužanjstvo. Naša su djeca rasječena, naše su žene i kćeri osramoćene i pogažene. Padne li Hrvatska, lako će onda neprijatelj navaliti na druge kršćanske zemlje. Mi ćemo se teško sami obraniti od Turaka, jer su nas silni i neprestani ratovi osiromašili: naši su gradovi prazni, podložnici odvedeni u sužanjstvo, imanja poharana, sažgana, oteta."

Tako su govorili hrvatski poslanici cesaru Maksimilijanu kad su mu predali spomenicu na kojoj su se potpisali: "Od kršćanstva zapušteni knezovi, ljudi plemeniti i neplemeniti iz Hrvatske."

Mnogo su puta Hrvati tako govorili kršćanskim vladarima, ali najznamenitiji govor bit će onaj kneza Bernardina Frankopana u Nürnbergu god. 1522. pred cesarom Karlom V i njemačkim knezovima. Proslavljeni starac, kao poslanik hrvatskoga kraljevstva, kazao je pred punim saborom, među ostalim, ovo:

"Ja sam došao pred vas, svijetla gospodo, da vam javim živom riječi kako velika pogibelj prijeti najprije Hrvatskoj, a zatim vašim zemljama i da vas upozorim da je Hrvatska štit i vrata cijelom kršćanstvu. Ja vas molim u ime Hrvatske, u ime čitavoga kršćanstva da već jednom pomognete Hrvatskoj koja odbija turske navale kao nijedna druga zemlja i to sve od onoga dana kada je pao Carigrad. Hrvati su učinili sve što su mogli dalje već ne možemo bez vaše pomoći. Suznim vam okom javljam da je naš divlji neprijatelj što porušio, što posvojio više od stotine naših gradova. A zar da vam nabrajam neopisive okrutnosti kojih sam ja nesretnik dosta vidio na svoje oči? Zar još niste pomislili na strahote koje bi doživio kršćanski svijet kada bi Hrvatska propala? Možete li još razmišljati da nam pomognete i da time sebe spasite? Što je do mene, ja stupam putem svojih praotaca koji su svojim junaštvom stekli sve ono što su nazivali svojinom po Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj i po drugim hrvatskim zemljama. Osvoji li Turčin Hrvatsku, teško će ga iz nje izagnati sve kršćanske vojske, jer je Hrvatska po prirodi takva, jer su joj takvi gradovi. Mi Hrvati nećemo prosjačiti onako kao što sam ja na svoje oči vidio u Rimu da to čine mnogi ugledni ljudi iz Grčke, Mizije, Srbije, Albanije. Ja sam samo došao pred vas da vam navijestim općenitu pogibelj, a to činim ne bez boli za svoj ponos. Ako nam ne pomognete, ili će Hrvati napokon pristati na turske ponude ili će se iseliti iz svoje otadžbine da se potucaju svijetom od nemila do nedraga. Bolje ovo negoli da dospiju među tursko roblje. Svijetla gospodo, čuli ste moje riječi, a ja ću sada u Hrvatsku, u svoje gradove, na svoje bedeme, da dovršim svoj život kao pravi mučenik Isusov."

Koji mjesec zatim došlo je u Hrvatsku nešto njemačke vojske, ali su Hrvati odmah zaželjeli da se vrati u svoju domovinu... Bernardin Frankopan više je puta uzdahnuo: Ne daj Bože da su Turci kao Nijemci!... A ti Nijemci bili su veoma pobožni! U njihovim zemljama, po cesarskoj zapovijedi, zvonilo je svaki dan tri puta "tursko zvono" koje bi bilo moralo sjećati pobožne Nijemce da se mole Bogu za pobjedu kršćanskih naroda. Nikola Zrinjski Sigetski kazao je jednom da bi se Nijemci mogli moliti Bogu i pod oružjem, a njegov praunuk Petar Zrinjski, kada je jednom poletio na Turke, poviknu svojoj odabranoj četi: "Za mnom! Junaci, ne uzdajte se u njemačke molitve nego u svoje mišice! Za mnom!"

Mnogi je Sv. Otac zaklinjao vladare neka pomognu Hrvatskoj, a vladari bi sakupljali novac od kršćana da podignu što jaču vojsku na obranu kršćanstva. Obično se događalo da su vladari potrošili tako sabrani novac na svoje vojske koje su navaljivale na susjedne kršćanske države, a svoje bi zemlje pustili Turcima da u njima harače i pale.

Papa Pio II. ljubio je i štovao hrvatski narod i kazao je o njemu "da već dugo stoji na braniku kršćanstva i prosvjete, ali da će napokon klonuti, a Turci će onda u Italiju i Njemačku."

Biskup Petar Berislavić, slavni hrvatski ban, u ljutoj se nevolji obratio na Lava X poslavši u Rim biskupa Tomu Nigra s pismom u kojem opisuje Sv. Ocu i kardinalima žalosne prilike u Hrvatskoj. Lav X otpisao je Berislaviću, među ostalim, ovo: "Znam što si učinio za kršćanstvo, pa sam stoga kazao Tvojemu poslaniku da Te potanko izvijesti kako Te ja štujem i slavim pored Tvojih djela. Istomu Tvojemu poslaniku rekoh da Ti javi kako su duboko ganule moje srce riječi Tvojega poslanika kada je on pao na koljena preda mnom i pred kardinalima sv. rimske crkve, te nam plačnim glasom razložio golemu nesreću Tvoju i Tvoje zemlje, zaklinjući nas Bogom da nikako ne pustimo propasti ono kraljevstvo koje je dosada tako junački odbijalo dušmanski mač od naših glava." Papa obriče pomoć, pa završava: "Stoj hrabro kao i do sada, ne dopusti da Ti narod duhom klone, nego mu budi vođa da zajedno s Tobom suzbije vašega i našega neprijatelja."

Četiri godine kasnije pao je ban i biskup Berislavić u krvavom okršaju kraj potoka Korenice u Krbavi. Sva je Hrvatska za njim proplakala. Hrvati su najviše štovali one svoje biskupe i svećenike koji su pasali sablju i uvijek bili spremni da žrtvuju za vjeru i otadžbinu što su najviše mogli: svoju krv...

Sljedeća stranica→