Urota zrinsko-frankopanska/VI.

← V.

Urota zrinsko-frankopanska VI. autor: Eugen Kumičić

VII. →

VI.

Sutradan oko devetog sata naglo se prenu knez Fran iz sna, pridignu se na postelji i ogleda se ložnicom, osjetiv u prvi mah da mu je srce uzburkano: prisnulo mu se da čuje pucnjavu i lomljavu. Srce mu laganije zakuca čim mu padne pogled na Julijinu sliku na zidu, nasuprot njegovoj postelji.

Netko tiho pokuca, knez se oglasi, vrata krcnu, teški svileni zastori šušnu, iza njih se pomoli navorano i obriveno lice staroga sluge Nina:

— Glorioso principe da, da, slavni kneže, molim vašu milost da oprosti što sam vas iz slatkoga sna...

— Što je, dragi starče?

— Došao neki starac, gospodin, sijed, skinuo krinku, ali ga ja ne poznam...

— Želi možda govoriti sa mnom?

— Slavni kneže... — nakloni se Nino što je dublje mogao.

— Evo me odmah — odgovori knez.

Četvrt sata prođe, a knez u dvoranu gdje mu priđe u susret mršav starac, duge i sijede brade, sav u crnom odijelu, kao kakav mletački plemić.

— Vi časni oče... — pruži mu knez desnicu. Kako ste saznali da sam u Mlecima?

Starac ga ponizno pozdravi, ogleda se dvoranom i tiho pripovijedi, pošto su sjeli:

— Već se više dana šuljaju oko palače našega poslaništva dva čovjeka, a govore hrvatski. Čuo ih je jedan od naših pouzdanika. Sinoć upitaše našega vratara, nakon okolišanja, da li je Bukovački u Mlecima. Naš vratar ne pozna vašega kapetana.

— Mislim da znam tko su ona dva čovjeka...

— Već smo po tome sudili da je Bukovački u Mlecima, a noćas pak saznao je naš poslanik na plesu u kazalištu San Moisé da ste amo dojedrili. Kneže, naš poslanik — biskup! — zastalno ne bi se pleo među čuvide da to nije na korist našemu velikomu kralju Ljudevitu!... Da, to su žrtve na oltaru kršćanske Francuske...

— Tko je kazao poslaniku da sam u Mlecima?

— Jedan tajnik austrijskog poslanstva.

— Koga plaća Beč i Versailles?... — posmješljivo će knez.

— Više Versailles nego Beč. Oh, skupi su ti Nijemci u našoj službi veoma skupi!... Uhode austrijskoga poslaništva vrebaju na svaku lađu iz Hrvatske, te opaziše sinoć kako su dvije krabulje stupile na kraj iz jedne. To ste vi bili. Uhode, također pod bautom i krinkom, pođoše za vama do našega poslaništva, a zatim na ples gdje vas prepoznaše kad ste nešto glasnije govorili svojim jezikom. Uhode odmah to javiše tajniku poslaništva austrijskoga, a čestiti tajnik, koji je bio na plesu, našemu poslaniku.

— Žao mi je što me monseigneur nije nagovorio na plesu.

— Naš je poslanik veoma obziran: nije htio smetati dok ste razgovarali s dražesnom contessinom de Naro... — obori krotko oči preobučeni kapucin o. Jean, tajni član francuskoga poslaništva.

— I contessinu je prepoznao?...

— Veli da je bila upravo bajna. O, monseigneur de Bonsy ima sokolove, vješte oči!... Kad čovjek oduševljeno i požrtvovano služi svojoj domovini, izbrusi mu se ne samo um nego i vid...

— Časni oče, ja želim da se što prije porazgovorim s monseigneurom.

— Došao sam u njegovo ime: neizmjerno žali što vas ne može posjetiti. Austrijanci paze! Mi sudimo da je ipak moguće da su neki članovi austrijskoga poslaništva vjerni Beču. Ako pak nije nijedan od njih vjeran Beču, oni ipak na nas oštro paze da uzmognu tražiti od nas što veću nagradu...

— Zar njihovo natjecanje tko da vas od njih što brže i bolje posluži, ne obara njihovu cijenu?...

Kapucin se nasmijulji, pa produlji:

— Poslanik vas moli da ga ne biste danas posjetili. Kneže, zaboga, oprezno! Radi se o slobodi vaše otadžbine, radi se o "Bedemu kršćanstva". Mi hoćemo, mi molimo Boga da bude što jači taj bedem.

— Kada misli poslanik sa mnom govoriti? — upita Fran zamišljeno.

— Za koji dan, u kasno doba noći, on će posjetiti vas.

— Hrvatska strada; bečki generali nas tlače. Turci se spremaju na navalu.

— Hrabre su hrvatske mišice.

— Časni oče, Hrvatska je pusta!

— Uzdajte se u providnost!

— Već nas ne bi bilo da se nismo u nju uzdavali! Dakle, za koji dan?...

— Biskup misli da bi vaš kapetan večeras k njemu...

— To bi mi drago bilo.

— Čim se unoća, stat će pred ovom palačom gondola; kapetan upitat će gondolijera za ime. Ako mu odgovori da se zove Pietro, neka uđe u gondolu. Pietro je visok, rumen, u crnom odijelu. Bit će mu pedeseta. Molim da se Bukovački dobro okrabulja — upozori kapucin i ustane.

— Časni oče, bit će sve tako, nakloni se knez.

— A sad u samostan da se preobučem, pa... pa — ne znam još kamo, ni kuda!

Sada se okrinka, ogrne kabanicom, pokrije bautom, pa se oprosti s knezom.

Malo zatim puzila je gondola u kojoj je sjedio o. Jean niz Veliki kanal, prema Piazzetti.

Knez Fran netom je kapucin otišao, dao je pozvati Bukovačkoga da mu kaže što je bilo.

Oko podne svi se sastaše u blagovalištu, te sjedoše za ručak.

Julija, rumena i vesela kao da je cijelu noć slatko spavala, sjedjela je nasuprot knezu, smiješila mu se i zurila mu u lice kroz one svoje lijepe trepavice. Ona je tako zatvarala oči da joj bude pogled što jači, da mu što dublje pronikne u njegovu dušu, te je on vidio kako ga pogledom pita: zašto si neveseo?... Na sebi je imala modru svilenu haljinu s povlakom, rasporenih dugih i širokih rukava, a na glavi nekoliko niza bisera oko debelih crnih pletenica, savitih na tjemenu. I tetka je Klementina bila vesela i veoma ljubazna s knezom, svakoj se njegovoj riječi čudila, nešto malo, pristojno i odlučno, i svaku mu je odobravala. Conte Gasparo šalio se sa sestrom, a nekoliko je puta počeo pripovijedati ljubavne pustolovine nekih raskalašenih patricijka, ali ga je svaki put ukorila Klementina i namolila da šuti, kimajući na Juliju. Razgovarali su se i o krabuljnom plesu u kazalištu San Moisé; stari je Barnaba dokazivao da su plesovi, kada je on bio mlad, bili sjajniji, živahniji i — pristojniji! Prave duhovitosti da nema, istina: više alem—kamena blista se sada, ali se više i zijeva!

— Istina, prava istina: meni je sinoć bilo dosadno, zijevala sam dok nije došao... — zašuti Julija s osmjehom na usnama.

— Julija, srdačna ti hvala na tim po mene laskavim riječima!... — nakloni joj se brat.

Po ručku sjedoše Julija i Fran na divan uz prozor, ostali ostadoše pri stolu i navedoše razgovor na politiku. O staklo visokih prozora praskala je kiša sad jače sad slabije, kako bi već vjetar zapuhao. U sobi je bilo kao da se posumračilo.

— Kako čujem, u cesarstvu Leopolda I. vlada velik metež. Odvalio sam se od svijeta, ne znam što se u njemu zbiva. Molim vas, kako je nastao onaj rat što je svršio vašvarskim mirom? Čujem da se bune narodi. A kako u Erdelju? — upita Barnaba Bukovačkoga.

— Gospodine grofe, to je duga pripovijest — nakloni se Bukovački i pogleda kneza koji mu pogledom odgovori da slobodno i nešto potanje pripovijeda. Knez je mislio: dok kapetan pripovijeda, razgovarat ću se tiho s Julijom. Tako je i bilo.

— Izvolite, gospodine kapetane... zamoli ga Julija. — Oh, kako je danas vrijeme krasno! Meni je najugodnije kad jako kiši, ovako, u toploj sobi...

— Čudno: njoj je vrijeme krasno kad jako kiši!... — nasmije se Gasparo, pa dometne oponašajući Julijin glas: — Izvolite, gospodine kapetane...

Bukovački će krupnim glasom ovako:

— Svi su carigradski sultani štitili erdeljske knezove, svoje vazale, i nikada nisu pogazili zadanu im riječ. Knezovi su pak nastojali da budu posve svoji, te je stoga proteklo mnogo krvi. Tako su radili svi Rakoczy. Juraj II. htio je otrgnuti od Beča Ugarsku i osvojiti Poljsku, da zatim, tako ojačan, navali na Tursku. Već je bio osvojio Krakov i Varšavu. Sultan se silno na njega rasrdio, a još jače bečki cesar Ferdinand III. Ovaj navali na njega, razumije se, sa svojim saveznicima... Juraj II. podleže većoj sili. Još se branio u Erdelju, jer ga sultan nije htio priznati knezom. Pred četiri godine razbio je Alipaša njegovu vojsku. Teško ranjen, umro je malo dana poslije bitke, ostavivši udovu Sofiju i sina Frana. Onaj knez Fran, koji je nedavno bio u Ozlju, nema danas kneževine. Rakoczy su starinom iz Hrvatske, zvali su se Rakićki od Rakovca, pa od Rakocija. U starijoj ugarskoj povijesti ime Rakoczy nije poznato. Jedan Rakićki od Rakovca, valjda Juraj, preselio se u Ugarsku, a njegov sin Sigmund, namjesnik kneza Bocskaja, dočepao se u ono burno doba kneževine erdeljske.

— Nadamo se da će mladi knez Rakoczy domala zavladati u Erdelju — oglasi se Frankopan od prozora.

— Nije li majka toga mladoga Rakoczyja posljednja od kneževskog roda Bathory koji je rod vladao u Erdelju? — upita Barnaba.

— Tako je, gospodine grofe, — potvrdi Bukovački.

— Ti je poznaš?... O, Barnaba, Barnaba!... ukorno će Klementina, posmjehnuvši se ostalima.

— He, he, kako si ljubomorna! Da, sjećam se kao u magli; čini mi se, bila je u Mlecima pred trideset godina. Mnogi su se patriciji bili zaljubili u nju. He, he, kako si ljubomorna? — zaklima Barnaba, a blijedo mu lice oživi, među gustim naborima kao da mu zatitraše neke uspomene...

— Barnaba!... — zapjevucka Klementina ukorno.

— Divna Sofija Bathory bila je pravo čudovište kreposti: svi oni patriciji koji je oblijetahu, svi bez iznimke, bili su uvjereni da je njezino srce od kamena! — uzdahne Barnaba, lice mu se stegne i snuždi...

Klementina uzbuđeno pogleda svoga muža, smuti se malko, pa umoli Bukovačkoga da nastavi.

— Otac mladoga kneza Frana Rakoczyja imao je u Ugarskoj sedam županija, golema imanja. Čim je umro od rane, razdijeliše među sobom veći dio tih imanja Ferdinand II. i sultan. Odmah po Rakoczyjevoj smrti osvojiše Turci tvrđu Veliki Varadin izdajstvom bečkih generala. Erdeljski stališi već nisu znali koga da izaberu svojim knezom. Sultan ni čuti o mladom Rakoczyju. Stališi izabraše napokon Ivana Kemenyja. Ovaj je bio štićenik bečkoga dvora, te ga sultan nije htio potvrditi, nego je odmah imenovao knezom Mihovila Apaffyja. Beč posla Kemenyju pomoćnu vojsku koja uzmaknu. Apaffy vlada već tri godine, a i on nastoji, vrlo oprezno, da bude posve svoj. Sve te smutnje dozlogrde sultanu koji je znao da im je izvor u Beču, pa banu stoga veliki vezir Ahmed Ćuprili s jakom vojskom u Beograd, preklani u lipnju. Beč prestravljen, pošalje poslanika Reiningera k velikom veziru da ga zamoli za mir. Ćuprili stavi teške uvjete, a Reininger se vrati u Beč. Sada stanu bečki generali vijećati: misliš, osvojit će sav svijet! Dok se mudri namudrovaše, ludi se naživovaše: Ćuprili osvane pred Novim Zamcima. Prvi priteče u pomoć toj tvrđi pokojni ban Nikola koji je poginuo u lovu. Dovuku se napokon i bečki generali Mentecuccoli i Hohenlohe. Prvi je uvjeren da je Hanibal prava šeprtlja prema njemu, drugi se čudi što se svijet divi Aleksandru Velikom a ne njemu! Kako je čedan, dopušta donekle da još nije posve potamnio slavu Julija Cezara. Ovako je jednom govorio pokojni ban Nikola o tim generalima. Novi Zamci su pali jer su se oni generali samo kretali oko tvrđe sad ovuda sad onuda, te omjerali izdaleka turske šatore, pa opet vijećali i nadmudrivali se... Sad dođe red na Novi Zrinj. Ovu je tvrđavu podigao na utoku Mure u Dravu ban Nikola koga je vepar usmrtio, a kad ju je gradio, da osokoli radnike, sam je vozio pijesak i kamenje na tačkama. I Novi Zrinj je pao izdajom bečkih generala, pred pola godine! Mjesec dana zatim sjajna pobjeda kod Sv. Gottharda, pa odmah zatim sramotni vašvarski mir! — svrši Bukovački i pogleda kneza Frana koji se bio zamislio sjedeći uz Juliju.

— Strašno, strašno!... a onaj slavni ban Nikola!... Ja ne vjerujem da ga je vepar usmrtio — skretao je glavom Barnaba. — Bio sam dugo vremena prokurator naše Republike, te znam kako je krvav onaj zakon: državni probici. Salus populi suprema lex esto! Nitko i ne sanja koliko je žrtava pozobao taj grozni zakon!... Oh, stari i slavni Mlečani! Da, o njima se može reći što je kazao onaj glasoviti Grk o Atenjanima. Stari su se Mlečani rađali da ne spoznaju nikakav odmor i da ga drugima ne priušte. Bili su poduzetni više negoli im je dopuštala njihova snaga, smioni do same nepromišljenosti, veseli u pogibelji. Oni su bili tvrdo uvjereni da se nesreća uvijek nalazi u tromoj lijenosti, a nikada u najmučnijoj radinosti. Rijetko su oklijevali. Kad bi nadjačali, do skrajnosti su znali iscrpsti svoju korist; kad su bili slabiji, nitko se manje od njih nije pustio potući. Kad se nisu dočepali onoga za čim su težili, njima se činilo kao da im se ugrabilo njihovo davno dobro, a kad bi stekli to dobro, to je kao da se nije ništa uradilo prema onomu što je preostalo da se učini. Za njih nije bilo baš nikakve razlike između zaželjeti i steći ono što bi zasnovali, jer bi sve žurno ostvarili. Oh, slavno doba, gdje si?... — uzdahne Barnaba.

Za banom Nikolom sav je kršćanski svijet tugovao, a najviše Hrvatska, Ugarska i Poljska. I Poljska bila mu je ponudila svoju krunu. Grof Bethlen, Nikolin suvremenik piše: "Ugarski velikaši duboko za njim tuguju, bol je sveopća, čita se na svakom licu, tako da je gotovo nemoguće to izreći, jer je ban Nikola Zrinjski bio sveopće obožavan od velikih i malenih: "... étant adoré universellement des grands et des petits". U Parizu, na zapovijed kralja Ljudevita XIV, bile su svečane zadušnice za hrvatskoga bana, a tako u Rimu, u Madridu i u mnogim drugim gradovima. Pjesnici različitih naroda natjecali su se tko će bolje opjevati slavnoga junaka i utješiti cijelo kršćanstvo. Ima više knjiga o Nikolinoj smrti, a jedna je takva izašla u Tübingenu, malo poslije njegove smrti. U njoj je do dvadeset pjesama, latinskih, poljskih, francuskih, talijanskih, grčkih, mađarskih i njemačkih. Svi ga pjesnici slave kao najvećega junaka kršćanstva. Petar Rayot veli svim kršćanima neka plaču, jer je strašna sudbina slomila Pobjeditelja Turaka, budući da ga je vepar pobijedio:

"Vous touts Chrestiens pleurez, car un sort bien terrible,
A rendu le Vainquer des Turcs, vaincu des porcs...

Vepar znači francuski sanglier, a pjesnik veli porcs i to u množini! Ova riječ znači neku drugu zvijer. Teško da je to učinio pjesnik samo poradi sroka, jer je u idućem stihu zadnja riječ corps...

Sveučilište würtzburško podiglo je spomenik banu Nikoli, opjevav njegovu slavu prekrasnom latinskom pjesmom: "Nikola je nosio u svojoj ruci gromove, pobjedu u svojem imenu, a na licu vedrinu. U vijeću bio je mudar, kao ban krepostan, a vođa sreće. Bio je oprezan kao Fabij, ali nije krzmao; sretan kao Aleksandar Veliki, ali nikada obijestan."

— Moj mi je ujak kardinal kazivao da je Sv. Otac Papa plakao kada mu je stigla vijest o banovoj smrti — pripovjedi Julija drhtavim glasom i pogleda zamišljenoga Frana.

— Sveti Otac papa Aleksandar VII. bio je prijatelj pokojnomu banu — reče Bukovački.

— Oh, zašto nisam muškarac! — proiznese Julija udušeno.

Svi je začuđeno pogledaju, a brat je upita:

— Pa što bi?...

— Osvetila bih bana Nikolu! — ustane i živo porumeni.

— Julija, na to već drugi misle! — povikne Gasparo i zirne na kneza i Bukovačkoga.

Djevojka obori oči, pa tiho izgovori ove stihove, kao da se sama sobom razgovara:

"Ecco estinto il Serino, ecco che giace
"L'intrepido campion, l'eroe guerriero;
"Cadde sotto una fiera, un cor si fiero...

— Čiji su ti stihovi? — uze je Fran za ruku.

— Ovako počinje sonet Petra Guadagnija u slavu bana Nikole. Naučila sam ga napamet.

Oni stihovi znače: "Eto mrtvoga Zrinjskoga, eto ga leži neustrašivi borac, ratoborni heroj; palo je pod jednom zvijeri srce tako gordo"...

Cijelo se popodne gospoda tako razgovarahu. Julija i Fran prošetali bi se iz jedne sobe u drugu, gledali na Veliki kanal, zavirivali jedno drugome u oči, pa bi načas sjeli, a njihove bi se desnice našle, njihove usne sastale. Kad se vrate u sobu gdje su drugi bili, Gasparo im se osmješkuje, pogledava ih ispod oka...

Negdje u prvi mrak uđe sluga Nino i javi knezu:

— Došao je mornar, mlad momak, crne oči, pita za slavnoga kneza, ja ga nisam nikad vidio, ne znam...

— Nino, ne brbljaj! — viknu Barnaba. — Govori što želi taj čovjek!

— Illustrissimo, on želi govoriti sa... — pogleda Nino kneza Frana i duboko se nakloni.

Sluga izađe, hip zatim stupi u sobu onizak momak, u prostom mornarskom odijelu.

— Ti, Jurica?...

— Svijetli kneže, donio sam ovo pismo... — segne u njedra mladi Frankulin, preda pismo, ogleda se po sobi, pa se ustrmi.

Knez brzo pročita pismo, čelo mu se naoblači, pogleda Juliju, pa opet list, zamisli se, napokon reče:

— Piše mi sestra iz Kraljevice da odmah dođem u Hrvatsku... Turci se sakupljaju na granici. Petar ne može iz Beča kući jer je zapao velik snijeg. Katarina vas sve lijepo pozdravlja.

— Frane, ti ćeš u boj? — dahne Julija i problijedi.

— Ako ustreba — odgovori on mirno.

Julija sjede na divan, pokrije oči rukama, tiho zajeca. Tetka odmah pritrči da je utješi.

— Jurica, kada si došao u Mletke? — upita Fran talijanski.

— Bit će dva sata. Dojedrio sam iz Bakra lađom trgovca Karine.

— Jesi li čuo hoće li koja lađa sutra u Bakar, Senj?

— Sutra rano odjedrit će odavle u Bakar druga Karinova lađa.

— Reci gospodaru lađe da ću s njim na put. Sutra rano, prije vida, dođite po mene i kapetana. Kako u Kraljevici, u Bakru? Ništa novo?

— Ništa, svijetli kneže..., to jest...

— Što?

— Prekjučer, kad sam odjedrio iz Bakra, bacila se u more kći trgovca Maršanića.

— Marica!?... — trgne se knez i problijedi.

— Da, svijetli kneže. Nitko ne zna zašto se htjela utopiti.

— Dakle se nije utopila? — pohiti knez uzrujano.

— Još se nije bilo razdanilo kada je dotrčala na obalu i skočila u more. Jedan mornar za njom, pograbio je za kosu, vuci, diži, a drugi u pomoć, i nekako je izvuku na obalu. Sakupilo se ljudi, i ja sam tu bio, opazimo da diše, pa je nosimo doma, a tu majka cvili i nariče, otac se tuče po glavi, plače kao dijete.

— Je li se osvijestila? — upita Bukovački.

— Ne znam, jer smo odjedrili.

— Idi, Jurica. Ne zaboravi što sam ti kazao. Jadna Marica!... — uzdahne knez i obori glavu.

Julija ga gledala zapanjeno, prestrašeno: kada je pročitao list svoje sestre da će u boj, da će brzo ostaviti nju, svoju Juliju, on je bio miran, ni trepavicom nije ganuo, kamoli problijedio!...

Gasparo, namrštena čela, pristupi k Franu i upita ga, pritajiv uzrujanost:

— Kneže, što to znači? Pogledaj moju sestru... Molim te, razjasni nam...

— Gasparo!... — osmjehne se knez gorko, pa sjedne na divan uz Juliju i uze njezinu ruku: — Umiri se, Julija, molim te... Da, ona me je vijest rastužila, jer sam nešto pomislio, neka sumnja... Meni se čini da znam što je onu djevojku nagnalo da skoči... ali kažem ti, samo slutnja, puka slutnja...

— Kneže, ja te razumijem... Nije li onu djevojku nagnala nesretna ljubav?... — zašuti Gasparo na Franov pogled.

— Frane, zar mi nećeš sve kazati? — pridigne Julija glavu.

— Hoću.

— Zašto mi odmah ne kažeš? — pogleda ga u oči.

— Ja mislim da ona djevojka ljubi nekoga koji nju ne ljubi... koji svim žarom svoga srca ljubi neku drugu... — odgovori knez i veoma značajno stisne Julijinu desnicu.

Na taj stisak okrene se Julija naglo k Franu, zadrhta od radosti, zaboravi se, uhvati ga objeručke za glavu i utisne mu glasan i vatren cjelov na usne.

— Julija, što to radiš!?. — krikne tetka.

— No, ako ta nije zaljubljena!... — nasmije se Gasparo istodobno.

— Nino, ne diraj u vino! Čuo sam ja kako si cmoknuo iz staklenke! — zakriješti istodobno Barnaba.

— Molim te, dragi Barnaba, nemoj se toliko ljutiti. Nino nije u sobi. Ti si čuo, kako kiša tuče o staklo prozora — mirila ga Klementina.

— Ne, ne, nikakva kiša! Nešto je cmoknulo. Nino! Nino! — uzdrma se slijepi starac.

— Velim ti da on nije u sobi.

— Klementino, ti uvijek braniš onoga magarca! — umukne Barnaba i skutri se u krznu na naslonjaču.

Julija je ustala i gleda tetku i brata zapanjeno, sva smućena. Najednom, kao da se osvijestila, pokrije oči rukama i pođe u drugu sobu, srdita sama na sebe, malone plačući:

— Oh, kako sam smiješna! Ja, ja ljubomorna!...

Tetka pođe za njom.

Sad eto prikuči se noć. Knez i Bukovački raspravljali su o svojim stvarima uz prozor i pogledavali na kanal. Kad opaze kako se zaustavila pred palačom jedna gondola, reče Fran:

— Čekat ću vas. Nastojte da mi donesete koju dobru vijest.

— Kneže, nastojat ću — nakloni se Bukovački, pozdravi sve, okrabulja se u drugoj sobi, pa siđe niz stube.

Gondolijer mu odgovori da se zove Pietro. Promotriv ga dobro, uđe u crnu gondolu koja odmah zaplovi u jedan manji kanal. To je bilo čudno Bukovačkomu jer je znao da je palača francuskog poslaništva na Velikom kanalu. Upita stoga:

— Pietro, zašto ne veslate kraćim putem?

— Kuda, vaše gospodstvo?

— K francuskom poslaniku.

— Onaj francuski biskup nije sada u svojoj palači. On je kod nas... — odgovori Pietro, sniziv otajstveno glas i prignuv se nad veslom.

— Kod vas?...

— Da, kod nas, hoću da rečem: kod grofice Elvire. Ja sam u njezinoj službi. Vi je ne poznajete?...

— Ne poznam.

— Ni ja. Dakako, da je od viđenja poznam. Ona se zove grofica Elvira, ali mi nije poznat njezin grb. Kad nemam drugog posla, ja razmišljam i o tomu: zašto imaju neki ljudi grb? Ta mi stvar nije jasna. Gle, vaše gospodstvo ne pozna groficu Elviru! Vi niste među mnogima.

— A gdje stanuje ta grofica?

— Bit će dva mjeseca što je došla u Mletke iz Pariza, kako mi reče njezina sobarica. Gdje stanuje? Ako nije vaše gospodstvo barem deset godina lutalo ovim gradom, ako ga nije obašlo s kraja na kraj, teško biste me razumjeli kad bih vam kazao gdje ona stanuje.

Dugo se sukala gondola mračnim kanalima, među visokim palačama, dok je pred jednom stala. Kapetan pohiti u vežu, a tu mu se približi neki debeljko i upita ga francuski:

— Kapetan kneza Frankopana?...

— Jesam.

— Tko vam je javio da dođete amo?

— O. Jean.

— Izvolite sa mnom — nakloni se rumeni debeljko, pa odvede kapetana na prvi kat u lijepu sobu gdje ga zamoli da malko pričeka.

Bukovački skine krinku i ogleda se po sobi: tu svila, grimiz, zlato, čipke, a sve mekano, nježno, raskošno, omamljivo od različitih miomirisa. Na ormarićima, na stolićima, u svakom kutu laštile su se dragocjene igračke, svakojaki nakit, maleni kipovi od porculana, pozlaćene kutijice, sličice, sijaset sitnica. Iz druge sobe čuo se razgovor, tako reći šapat, a čas zatim opazi Bukovački u drugoj sobi stasitu mladu žensku u krasnoj ružičastoj haljini, golih ruku i ramena. Kada je lagano pošla iz druge u treću sobu, vidio je kapetan i njezine krupne, sjajne oči, jer se bila okrenula i nekom osmjehnula. Još je kapetan gledao za vitkom ženom, još nije bila iščezla duga povlaka njezine haljine, kad dođe iz druge sobe povisok čovjek, rumena i vesela lica, prava slika francuskoga velikaša. Odijelo mu bilo od ljubičaste svile, zlatom izvezeno, na ramenima pale mu čupine smeđe vlasulje, a rijetka brada, nešto prosjeda, izrasla mu ušilj samo pod usnicom. Lakim korakom, gipko i gospodski, sa smiješkom na rumenim usnama pristupi k Bukovačkomu i pruži mu desnicu.

— Gospodine kapetane! — nakloni se velikaš.

— Monseigneur!... — nakloni se istodobno Bukovački.

— Vi se čudite što me vidite ovako preobučena?...

— Monseigneur...

P. de Bonsy, biskup bezierski, opet se nakloni kapetanu i zamoli ga da sjedne.

— Da, vi se čudite što me vidite ovako... Gospodine, ovo nisu najveće žrtve što ih traži od mene domovina... Težak je teret naprtio na moja slabašna ramena moj veliki kralj: preobukao sam se ovako da uzmognem doći u ovu kuću, te razmrsiti neku španjolsku spletku s pomoću grofice Elvire... Teška, mučna zadaća ali se nadam... no, neću da vam dosađujem...

Bukovački raširi malko ruke, a poslanik dometne:

— Veoma žalim što mi nije danas bilo moguće da posjetim kneza Frankopana. Svakako ću do tri—četiri dana.

— Knez će sutra krenuti u Hrvatsku rano ujutro jer se Turci...

— Opet rat?

— Hrvatska je na rubu propasti.

— Nije, gospodine kapetane! — osmjehne se poslanik, stisne tamne oči, upilji ih u kapetanovo lice kao dva šiljka od dva ražnja, pa upita: — Jeste donijeli spomenicu?

— Evo je, napisala ju je kneginja Katarina — izvadi Bukovački iz njedara jedan spis. — Knez Petar odobrit će zastalno sve što je napisala kneginja.

— Molim vas, što stoji u spomenici?

— Knezovi Zrinjski i Frankopani mole njegovo veličanstvo Ljudevita XIV. da im pošalje pomoćnu vojsku koja bi se iskrcala u Bakru. Knezovi neće drugo nego da služe kršćanstvu, da oslobode Hrvatsku od turskoga jarma. Ako Beč ne promijeni svoju politiku, Hrvati će biti prisiljeni da izaberu sebi drugoga kralja. I Ugrima je teško, i oni vele da će izabrati drugoga kralja. Njima bi najdraže bilo kada bi njegovo veličanstvo Ljudevit XIV. htio primiti njihovu krunu.

— Njegovo veličanstvo ne bi moglo za sada na to pristati. Takve su javne prilike. Je li s time što čujem od vas knez Petar posve sporazuman?

— Posve. On je vjeran svojemu kralju, on bi htio mirnim putem... — zbuni se malko Bukovački, umukne jedan hip, pa nastavi: — Knez je prisiljen da pomišlja na saveze, on ne traži pomoćnu vojsku od Francuske protiv Beča, nego protiv Turske. Što se mene tiče, uvjeren sam da Beč neće promijeniti svoju politiku. Kralj Leopold I. ne samo da nam uskraćuje i najmanju pomoć nego obasipa knezove nepravdama — "accable d'injustices" — sapinje im ruke, priječi im navaliti na Turke. Knezovi traže svoje pravice jer vide propast svoje domovine, svoju, svoje djece. Oni ne misle ni na kakvo izdajstvo, ali su uvjereni da će propasti staro hrvatsko kraljevstvo, ako Beč ne krene drugim putem. Sve je ovo potanko razloženo u spomenici.

— Koliko vojske imaju knezovi?

— Osam tisuća pješaka i dvadeset i pet tisuća konjanika.

— To su njihovi podložnici?

— Da, monseigneur, njihovi podložnici, "leurs sujets".

— Bečki cesar nema nikakve vlasti nad tom vojskom?

— Nikakve. Hrvati su gospodari svoje krvi. Tako je uvijek bilo. To peče bečke generale. Hrvatski je ban vrhovni zapovjednik banske vojske. Zrinjski i Frankopani imaju svoju vojsku. Monseigneur može pomisliti koliko stoji ta vojska koja je, mogu reći, neprestano pod oružjem! Otkuda se svaki dan diže, presuši i najveće jezero.

— Knezovi bi dakle trebali pripomoći?...

— Zrinjski i Frankopani bogati su svojim zemljama i gradovima u Hrvatskoj, sve od mora do Drave, pa i preko Drave. Jedni i drugi imaju i u Kranjskoj velika imanja, a Frankopani i u Italiji. Imaju do pedeset gradova: u nekim je nagomilano golemo blago. To su većim dijelom knjižnice, zbirke umjetnina i skupocjenog oružja. Te dragocjenosti nisu knezovima od nikakve koristi kad treba naoružati vojsku. Ne mogu ih prodati, ni založiti...

— Knezovi Zrinjski i Frankopani da založe svoje zbirke, da prodaju trofeje što su ih sabrali kroz stoljeća na bojnim poljima! Ne, ne nikako!

— Već se više puta dogodilo da su prodali velike posjede da uzmognu prehraniti svoju vojsku.

— Pisat ću to svojemu kralju. Što još predlažu knezovi?

— Savez obrambeni i navalni. Navala na Turke glavna je stvar. Knezovi će se pismeno obvezati na sve. Njegovo veličanstvo Ljudevit XIV. obvezat će se pismeno da će svim silama nastojati da se hrvatskom kraljevstvu vrate sve povlastice, sve sloboštine, sva prava. Pomoći će knezovima da opet dobiju u svoje vlasništvo sve tvrđe i zemlje što su od davnih vremena pripadale njihovim porodicama bilo u kojoj hrvatskoj zemlji. Tako Novigrad u Istri s imanjem njegovim. Knez Krsto Frankopan, sin Bernardinov, bio je pred sto i pedeset godina, gospodar Novigrada i Postojne, te kapetan postojnski i kraški. Nijemci su mu oteli te gradove prevarom. Petar Zrinjski traži vladu na Kranjskom za sebe i za svoje nasljednike. Najprije bi trebalo da njegovo veličanstvo pomogne knezovima da zaposjednu sve gradove na moru, na obalama Hrvatske: "Touts les chastaux qui sont du costé de la mer sur les rives de la Croatie". Da bude Hrvatska što jači bedem kršćanstvu, treba sjediniti sve hrvatske zemlje, treba uskrisiti hrvatsko kraljevstvo kojemu će biti ban na čelu. Hrvatski narod bira sebi bana. Još mole knezovi da im se pomogne podići neke gradove koje su Nijemci porušili. Sklopi li se savez, knez Petar poslat će svoga sina Ivana kralju da time zasvjedoči vjernost svoje riječi, da poda jamstvo svoje vjernosti. Monseigneur, ovo je uglavnom sadržaj spomenice.

— Poslat ću spomenicu njegovu veličanstvu. Nadam se da će njegovo veličanstvo promisliti kako da vam se pomogne. Gospodine, rekoste mi da bi trebalo uskrisiti hrvatsko kraljevstvo!... Priznat ćete da je mučan taj posao, dok je u vašoj tužnoj, u vašoj mučeničkoj domovini velikaša koji su se iznevjerili svojemu narodu, koji su se prodali tuđincu...

Kapetanovo se čelo smrkne. Poslanik ga upita:

— Hoće li knez Petar postati ban?

— Hrvati se nadaju i trpe zlo, bojeći se gorega.

— Ne daj Bože, koliko se trpjeti može! Čuo sam da je njegov pokojni brat Nikola bio najbogatiji i najuvaženiji velikaš u Hrvatskoj i Ugarskoj: "le plus riche et le plus accrédité", reći će poslanik nekako nehajno, a opet je oštro upiljio oči u kapetanovo lice.

— Knez Petar slavan je kao i pokojni mu brat.

— Vi ste uvjereni da bi ga Hrvati slušali?...

— Sudim da bi.

— Molim vas što rade Austrijanci u vašoj domovini da su vam se tako omrazili? Znam da ih jače mrzite negoli Turke. Kažite mi to nekim redom. Dobro bi bilo da te stvari više puta čuje njegovo "najkršćanskije" veličanstvo Ljudevit XIV. Pisat ću mu sve...

— Što rade Austrijanci u Hrvatskoj?... Monseigneur, uvijek ono isto otkad su došli u Hrvatsku. Njihova vojska ne misli na drugo, nego na plijen i otimačinu, muči i ubija ljude na različite načine. Ne obara se samo na puk nego i na plemstvo, a sve iz busije. Živi od grabeža, umorstva, krvološtva, paleža, svetogrđa, osakaćuje muškarce na najsramotniji način, u svojoj bijesnoj razuzdanosti siluje djevojke i žene, bludno oskvrnjuje napola mrtvu djecu. Gazi nogama posvećene stvari, robi crkve, ruši učionice i svećeničke stanove. S nenaoružanih ljudi svlači haljine, muško i žensko bježi golo po selima. S nezasitnom pohlepom razmeće grobove da oplijeni mrtvace i nečuvenim drugim najgroznijim opačinama straši svijet. Ostane li ta vojska u Hrvatskoj, čeka nas konačno rasulo, propast javnoga mira, poniženje pa uništenje ljudskoga društva, prezir znanja, poštenja, crkve, Boga. Svaka je krepost pogažena. Nema više ni trgovine, ni poljodjelstva. Zlo zlu ne da oduška: narod trpa u torbu i očevinu i stečevinu, ostavlja svoja garišta i opustošena polja, zaklanja se u šume i planine, umire od glada i studeni, bježi u tuđe zemlje, i u istu Tursku da spasi svoj život.

— Gospodine kapetane, to su poznate stvari! Zar mi ne biste znali reći ništa novo? — prikloni se biskup. Njemu je godilo da se otegne razgovor o tome.

— Ne bih, monseigneur, jer ni u jednom jeziku nema riječi kojima bi se mogle iskazati sve opačine austrijske soldateske u Hrvatskoj.

— Uistinu, vaše se muke više ne mogu snositi. Pisat ću sve svojemu dobromu kralju, ali... budimo strpljivi: obećati vam ne mogu ništa. Vi znate da njegovo veličanstvo Ljudevit XIV. misli svojom glavom, da o svakoj stvari sam odlučuje. Gospodine kapetane, iskreno žalim što mi neće biti moguće da i nadalje svim silama radim kako bi vam se što prije pomoglo. Znajte: Njegovo veličanstvo odredilo je pred malo dana da se premjestim odavle u Varšavu. Na novom mjestu mnogi me drugi poslovi čekaju. Razumije se da dogovori nisu prekinuti: naš poslanik u Beču preuzet će taj posao u svoje ruke. On će kazati knezu Petru što misli moj veliki kralj. Gospodine kapetane, nadam se, još ćemo se sastati u životu. Ponosim se vašim poznanstvom, nikada vas neću zaboraviti. Vaša nesretna domovina uvijek će mi biti na umu...

Negdje u četvrtoj sobi pjevalo je žensko grlo, poslanik kao da se malko uznemirio. Bukovački ga opet zamoli da preporuči što toplije Hrvatsku svojemu kralju. Nato se oproste poizbor besjedom.

Kad se kapetan vratio u palaču grofa Barnabe, Fran je bio s ostalima pri stolu. Već su bili povečerali. Julija opazi značajne Franove i kapetanove poglede, pa reče:

— Frane, vidim kako si nestrpljiv. Pođi načas s kapetanom u drugu sobu. Samo načas! Ah, ta nesretna politika!...

Knez se nakloni, pa ode u drugu sobu s kapetanom koji mu iskaže što i kako je bilo kod poslanika. Nakon pol sata vrate se u blagovalište. Julija pogleda Frana i snuždi se.

Stari Barnaba zametne govor o turskim ratovima, zamolivši kapetana da im štogod pripovijeda, svoje doživljaje sa različitih razboja. Bukovački uze govoriti, ali nekako hladno, nehajno.

Julija i Fran šetali su, međutim, po mekanu sagu u blagovalištu, a zašli bi i u drugu sobu, pa šapćući grlili se i cjelivali. Molila ga da joj oprosti što je bila ljubomorna i govorila je o Turcima, pa bi spustila glavu na njegovo rame, potajno otirala suze, a on je tješio, cjelivao u usne, na tjeme, po čelu, vratu. Bilo je odlučeno da će se vjenčati za pola godine, ali tko da zna kako će biti?... Čim pomisli Julija na Turke, stegne je u srcu, prelete je trnci, hladan joj znoj orosi čelo.

U blagovalištu silila se da bude vesela. Njezin je brat govorio da bi rado pošao na Turke sa svojim prijateljem knezom Franom, ali što bi na to njegovi roditelji u Rimu? On neće da ih rastuži. Grofica je Klementina deset puta molila kneza da lijepo pozdravi sestru Katarinu i, napokon, stala ga tješiti da će ga Bog očuvati u ratu.

Cijelu su se noć razgovarali, a tomu je bila kriva Julija, jer je svaki sat molila tetku da bi još ostali samo jedan sat u blagovalištu. Oko drugog sata umno je tvrdila da već nije vrijedno leći, pa nakon malo ustati, jer će Fran otići u zoru. Brata i kapetana je molila da štogod pripovijedaju, a oni bi je poslušali, pa s jedne na drugu, pijuckajući. Stari je Barnaba stenjao od boli, srdio se na slugu i smijao Gasparovim vragolijama. Groficu je Klementinu neko vrijeme lomio san, otimala se da ne zadrijema, a kasnije se posve razbudila. Knezu Franu bilo je uz Juliju kao da sniva u raju, ali ga je sada obuzela tjeskoba, nije znao kako da smiri srce i želio je da nadođe čas rastanka kad već nije druge. Takvo je ljudsko srce: kad zna da ga ne može minuti nešto gorko, obično želi da se to što prije zbude.

U prvo svanuće javi sluga da je došla gondola po kneza i kapetana. Julija problijedi, osjeti studen po cijelom tijelu. Svi ustanu, i stari Barnaba. Knez i kapetan oproste se sa svima, ogrnu se kabanicama, pa sađu s Julijom i Gasparom u vežu. Julija je tiho plakala, blijeda i drhtava, a knez Fran, uzevši je za ruke, gledao je u njezine suzne oči. Sada mu je bilo teško... "Zbogom Julijo! — šapne, utisnuv joj cjelov na usne, okrene se naglo i pođe u gondolu, otirući suze. Iz gondole je vidio kako je Julija došla na prag, kako se ramenom oslonila na mramorni dovratnik i rukama pritisla srce. "Frane!"... ugušilo se u njezinu grlu.

Gondola zapuzi Velikim kanalom, sakrije se za palače, a niže Piazzette sjekne uz trgovačku lađu na dva jedrila. Knez i Bukovački popnu se na palubu gdje ih ponizno pozdrave mornari koji su odmatali jedra. Jurica Frankulin osovio se posred lađe kao da je prvi admiral Mletačke Republike. Mornari istegnu kotvu, odvežu se, dignu jedra, zategnu ih, a lađa se nagne na vjetru od kraja, njoj poputnom, pa lijevo zabrusi niz kanal gdje je sve širi. Knez Fran pogleda na vilinsku duždevu palaču: blijeda, olovna svjetlost tmurnoga dana padala je na staklo visokih prozora one velike dvorane gdje bi vijećalo tisuću plemića. Knez pomisli na sve ono zlo što se skovalo hrvatskom narodu u onoj palači, pa sađe pod palubu na počinak.

Mlečani su zadali mnogo jada hrvatskomu narodu, ali da su poštivali Hrvate, jasno svjedoči i ovaj događaj. Godine 1522. dođe u Mletke knez Bernardin Frankopan da sklopi savez s Republikom. Sjajan mu doček priredi Republika, svi ga patriciji dočekaše, najodličniji plemići odvedoše ga u veliko vijeće koje se bilo sakupilo da čuje uvjete Hrvata iz usta slavnoga starca. Knezu Bernardinu bile su tada osamdeset i dvije godine. Visok, okostan, bijela plemenita obličja, sokolova pogleda, podigao se starac da kaže sakupljenim plemićima kako Turci navaljuju na hrvatsko kraljevstvo, kako prijeti velika pogibelj cijelomu kršćanstvu ako podlegne Hrvatska strašnoj azijatskoj bujici. Bernardin je imao krasan brk, jak i dug, bijela bi mu brada padala na prsa, a bio je u skupocjenu velikaškom odijelu od skrleta, sav posut draguljima. Sve se divilo umnomu i snažnomu starcu. On je znao dobro i latinski i talijanski jezik, ali je govorio sakupljenom plemstvu svojim jezikom, hrvatskim. Tako su bili ponosni pravi hrvatski velikaši!...

Sljedeća stranica→