Urota zrinsko-frankopanska/VIII.

← VII.

Urota zrinsko-frankopanska VIII. autor: Eugen Kumičić

IX. →

VIII.

Jednoga dana na početku veljače god. 1665. u prvi sumrak izjašilo je iz grada Karlovca desetak oklopnika, plavokosih i crvenkasta lica, pa krenulo blatnim drumom na Koranu. Za njima je kasao mlad čovjek, krupan, pod kacigom, opasan širokim zelenim pasom. Južno je obzorje bilo tmurno, a onamo istočno od grada Karlovca, na kraju goleme ravnice dizao se uštap, obavit maglom. Blijeda se mjesečina prosipavala kroz golo vrbinje na Koranu, neki crni krovovi u Karlovcu kao da su bili posivjeli, u brazdama na oranicama ljeskala se žućkasta voda, kaljužine po livadama caklile se poput olovnih ljaga. Nad cijelim se krajem sterala tužna svjetlost zimskoga sumračja. Kroz šikarje zasjajile bi se kadšto kacige onih oklopnika.

Još nisu ni pol sata jahali, kad stigoše do jedne pocrnjele kućerine kraj Korane, na osami. Ta zgrada, ni tvrđava ni kuća, ovdje viša ondje niža, s prozorima različite veličine, bila je ograđena povisokim zidom. Oklopnici ujašu u dvorište gdje se šetalo nekoliko vojnika, također oklopnika. Sve Nijemci. Onaj mladi časnik koji je dojahao iz Karlovca, zapita ih:

— Gdje je gospodin poručnik?

— U kući, gospodine natporučniče — odgovore mu u isti mah dva starija vojnika.

— Koliko vas je ovdje?

— Šezdeset, gospodine natporučniče — odvrati sada najstariji.

— Trideset odmah na konja! Posve naoružani! Uzet ćete sa sobom tri velika gunjca i nekoliko užeta! — zapovjedi natporučnik i sjaše.

Oklopnici se poglednu i osmjehnu.

Časnik uđe u kuću, u mračan hodnik i uze vikati piskutljivo: — Hej, svijeću! Prokletstvo! Hej, svijeću, da ne razbijem nos!

Na tu viku otvore se jedna vrata, nešto svjetlosti pane u hodnik, a s praga sobe hrapav glas:

— Galler, što vičeš?

— Ja sam. Zdravo, Ivane! — pozdravi natporučnik i uđe u sobu.

Poručnik Ivan Weginger bio sjeo za večeru, pečenka omastila mu debele i crvene usne i bradu. Taj Weginger, zapovjednik straže u onoj kućerini, bio je visok, okostan, žutokos, crvenkasta lica, pljosnata nosa. Odmah poče hvaliti svoju večeru i reče došljaku, gutajući komad mesa:

— Sjedi, toči sam, pij!

— Ivane, ti se divno gostiš — puhne Galler, raskorači se, izlije čašu u sebe, sjedne i baci desnu nogu na jednu stolicu, osisavajući brk od vina.

— Vilime, jedi. Izvrsna teletina! Moji su momci našli danas tusto tele u nečijoj staji. Čuj, nije baš loše u ovoj zemlji: kad čovjek hoće, svačesa pomalo nađe. Jedi, pij! A molim te, što rade u Karlovcu naši slavni zapovjednici? Čujem, osvojit će Carigrad!... Molim te, pij!

— No, povečeraj, pa ćemo na posao! — mahne mu natporučnik, istrusiv opet čašu vina.

— Na posao?!... — pridigne Weginger glavu s tanjura i upre sive oči u prijatelja.

— U lov... — saže Galler ramenima.

— Opet... — udari Weginger šakom po stolu.

— General Auersperg poslao me amo. Prije nego navali na Turke, hoće da se malko pozabavi sa svojim prijateljima u ovoj kući. Budemo li danas sretni u lovu, čeka nas...

— Zar ti je general štogod obećao?

— Rekao mi neka lijepo obavimo posao, a on će već prvom zgodom... Tvoji momci dobro poznaju ovaj kraj?

— Josip i Martin već su više godina ovuda. Molim te, što se čuje iz Plaškoga?...

— Još se ne zna kad će Zrinjski navaliti — zijevne Galler.

— Dobro bi bilo da sam navali na Turke, jer bismo mi ostali ovdje u božjem miru.

— U generalovoj glavi nešto se poremetilo...

— No! — zine Weginger i raskolači oči, držeći pred ustima komad mesa.

— On hoće da nas jednom povede na Turke! On, Auersperg, najmiroljubiviji austrijski general! On to hoće posve ozbiljno. Tako bar govori.

— Vilime, ne vjeruj! — baci sada Weginger onaj veliki komad mesa u grlo.

— Prijatelju, na posao: Gospoda će amo oko ponoći.

— Imamo dosta vremena. Pij! Oh, kako je tečna ova pečenka! Da, imamo vremena. Pustimo, neka svijet legne. U prvom je snu najlakše. Meni je najmilije kad ih iznenadimo onako tople na slami, sijenu. Ne boj se: oštre su naše sablje.

— Ivane, odakle tebi ta ogrebotina kraj nosa?

— Ova ogrebotina? — zbuni se Weginger. — Igrao sam se s mačkama, da, s mačkama... Molim te, pij!

— Čudne li zabave! — nasmija se Galler.

— Što se smiješ?

— Ha, ha, ha! S mačkama! — prasne u grohot natporučnik.

— Prokleta djevojčura!... — zaljulja glavom poručnik i rastrga zubima komad pečenke.

— Dakle, nije mačka? Ha, ha, ha! — udari Galler u još veći grohot.

— Jučer je sretoh na drumu kraj Švarče. Gledam je: lijepa, gojna, mlada. Rekoh riječ onim mojim lopovima Martinu i Josipu: sinoć su mi je amo doveli.

— He, he: gojna?... Pak?...

— Vilime, ne vjerujem da ima u čitavoj Africi...

— Divlja, dakle? Branila se kao razjarena lavica? Ogrebla te? Ha, ha, ha!

— Pa što se tako ludo smiješ? — rasrdi se Weginger.

— Ha, ha, ha!

— Ti si uistinu bluna! — udari Weginger šakom po stolu. — Čemu se toliko smiješ? Pij! Kad se jezik smoči, pamet se ončas pojavi.

— Smijem se, jer su i mene tako ogreble, već više puta...

— Domala bit će pitoma! — istisne kroz zube Weginger.

— Zar je živa?... — razvali Galler usta od čuda.

— Da nije onako lijepa i mlada, već bi je Korana daleko bila odnijela. Dao sam je svezati u podrumu. Čekam da je smekša glad...

— Ti si uistinu mudar! Hajdmo! Još se nisi načupao te pečenke?

— Već sam ja neke tako pripitomio — pohvali se Weginger.

— Kako si čuvstven!... Čuješ, Ivane: kad je tako lijepa, daj je našemu generalu da i njega izgrebe. Mi ćemo pak uvjeriti generala da ga je malko ranio na junačkom megdanu jedan od najhrabrijih turskih paša koga je on u dva hipa nadjačao, ubio.

— Ne dam je nikomu. Bude li svojeglava, neka pogine od glada i studeni u podrumu, pak u noćno doba pljus u Koranu!

— He, he: ti si već desetak u Koranu?... — mahne Galler rukama kao kad se nešto odbaci.

— Poštenja mi moga, nisam nego sedam! — zakune se Weginger. — Ala sam ti se nalupao ove sočne pečenke! — udari se po trbuhu, ustane i opaše sablju.

Nato izađu u dvorište gdje su se već oklopnici poredali u dva reda. I časnici uzjašu. Poručnik reče nešto oklopnicima pa svi krenu, dva po dva, ravnim drumom prema zapadu.

Sjene gola drveća duljile su se ravnicom; hladan i vlažan vjetar nanosio je vonj zemlje, namočene višednevnom kišom. Na čelu jahali su Martin i Josip, ljudi brkati, širokih ramena; podizali su se sa sedla i pogledavali preko živica. Za četom kasali su časnici.

Domala stignu do jednog podanka, pritegnu uzde i uđu korakom u selo što je bilo uz drum. Lijevo i desno crnio se niz ubogih kućica, potleušica do potleušice, a među njima staje, stogovi sijena i slame, sve maleno, trošno, nahereno. Nigdje svjetlosti, nigdje na putu žive duše. Na nekim prozorčićima ljeskala se mjesečina, iz nekih kuća čulo se škripanje, dječji plač, zamukivanje starijih.

Oklopnici polete selom, a kad bijahu na kraju, stanu pred kućicom koja je bila podalje od drugih. Martin i Josip, i još nekoliko vojnika, skoče s konja, dobace uzde drugima, potrče k vratima one kućice. Jedan vojnik otkrije svjetiljku što mu je visjela o vratu, svi izvuku sablje, a Martin pokuca na vrata. U prvi se mah nitko ne oglasi. Martin pokuca jače.

— Tko je Božji? — ozva se ženski glas.

— Prijatelji. Otvorite! — viknu Martin hrvatski kako je znao.

— Pođite, dragi, s dobrim Bogom...

— U vašoj se kući sakrio razbojnik! Otvorite! — prodere se sada Josip koji je bolje znao hrvatski.

— Nema u ovoj kući... — čuo se drhtav glas.

Časnici dojašu skokom pred kućicu i zapovjede oklopnicima da odmah sruše vrata. Iz kućice začuo se plač, nagovaranje, a hip zatim šuštanje i škripanje.

— Žurite se da vam ne uteče! — srdio se Weginger.

— Neće uteći! — mirio ga Martin.

Oklopnici su drmali vratima, netko rukama, netko ramenom brzo ih razvale: nahrupe u kućicu s golim sabljama. Pred njima stoje, prestrašeni, jedan starac, jedna starica i mlad momak.

— Gdje je djevojka? — navali oštro Josip na starca pograbiv ga za prsa.

Drugi vojnici pograbe za ramena staricu i onoga momka napola gola.

— Moja je unuka otišla u drugo selo, u službu — počne starac, blijed, drhtav.

— Milka je pobjegla! Ti si lopov! — udari ga Josip šakom po glavi.

— Oh, sveti Bože! — strese se starica i zalomi rukama.

— Šuti, stara vještice — zareži Martin i bubne je šakom u leđa.

Josip zapovjedi vojnicima da pohite za djevojkom na stražnja vrata, u staje. Tri oklopnika liznu iz kuće, a koji čas zatim začu se izvana vrisak. Starica zastrepi i jaukne:

— Milko moja!...

— Uhvatili su je! — klikne Josip i zamlati hrptom sablje staricu po glavi.

Staricu oblije krv, zanjiše se, pane na koljena, upre se rukama o zemlju.

Sad dovuku djevojku u kuću, jedan joj se oklopnik približi sa svijećom k licu: Martin reče da je to ona koju je htio uloviti. Milka, mlada kao kaplja, svijala se i trzala. Bila je napola odjevena, blijeda kao glogov cvijet, ni riječi nije mogla izustiti, nego bi umolno pogledala djeda, baku i svoga brata. Oklopnici su se namučili dok su je svezali, jer se svom snagom otimala. Svežu joj usta rupcem, ruke i noge užetom, omotaju gunjcem, pa sve svežu. Dok su to radili, starica se pridizala i naricala:

— Jao meni, jao meni! Oh, jadna Milko, što će ti otac ako se vrati s vojne? Razbojnici, ostavite mi to dijete! Ubit ćete tu sirotu. Mati joj je u grobu, otac s banskom vojskom! Oh, crni dane!...

Lice se starčevo ozarilo, momak se stresao od groze: oba bijesno pogledaju oklopnike. Kad ovi podignu svezanu djevojku da je iznesu iz kuće, istrgne se njezin brat iz šaka drugih vojnika, skoči u kut, dohvati sjekiru, nasrne na Josipa i Martina. Dvije sablje sijevnu: jedna se zasiječe Milkinu bratu u rame, druga mu raskoli glavu. Krv ga oblije, sruši se na tvrdu zemlju. Starica očajno zavapi: Ante — i privije se nad svojim unukom...

Iz gunjca prodirao je prigušan jauk: starac poleti na prag, navali golim rukama na vojnike, naleti na sablje, teško se izrani na vratu i na ramenu, krv curkom procuri, strašna mu kletva pukne iz usta, od boli i bijesa baci se na zemlju.

— I tebe su pogani zaklali! — zavrišti starica.

— Razbojnici, paklenski skot! Gdje si, Bože? Osveti nas! — vapio je Milkin djed i udarao se šakama po glavi, kao bijesan.

— Ante, Milko!... — cviljela je starica i trgala haljinu na svojim njedrima.

Starac je proklinjao nebo i zemlju, dane i godine, sunčanu svjetlost i noćnu tminu. Dovukao se k svojemu unuku, pridignuo se na koljena, ukočeno se zagledao u ono raskoljeno čelo...

Kroz otvorena vrata pala je mjesečina u kolibu i osvijetlila mrtvaca. Topla krv pušila se na mjesečni, oko one rasječene glave titrala je tanka maglica u srebrnom sjaju kao da je mučenički vijenac...

— Koliko krvi, koliko krvi! Smiluj mi se, Bože, smiluj!... — uguši krv starca, zadrhta, mrtav se sruši na mrtvoga unuka.

Starica se svije nad njima.

Mjesečina se lagano maknula od onih mrtvaca. Kako su vrata bila otvorena s jedne i druge strane, studen je vjetar duhao kroz mračnu kolibu i raznosio pepeo s ognjišta...

Kad su vojnici iznijeli djevojku iz kuće, podigoše je onesviještenu jednomu drugu na konja, a drug je čvrsto obuhvati, pa udari kasom k onoj kućerini na Korani. Da ga tko ne zaskoči putem, otprate ga dva oklopnika.

Svi ostali s časnicima krenuše u drugo selo, razgovarajući se kako će sad na posao.

U drugom selu stanu pred drugom kućom, jednom zadrugom. Desetak ih sjaše, potrče k vratima, istrgnu ih, otkriju svjetiljku, izvuku sablje, nahrupe u kuću i svi pohite za Josipom i Martinom u sobu gdje je spavala majka s djecom.

Majka se probudila, pridigla na postelji: prestravljeno gleda oklopnike, sablje.

— Gdje ti je Anka? — rukne Josip, a nekim reče da sve pretraže.

— Djeco moja...! — zarida majka.

Buka, trka, zveket probudi petero djece: vrisak, plač. Jedna se djeca stisnula u svojem kutu, druga skočila na postelju k majci, pa se hvataju oko vrata. Majka je pritisla na grudi djetešce od pola godine desnicom, a ljevicu je pridigla kao da hoće odbiti sablju. Još nije stara, bijele je puti, ruke su joj oble i jake, oči crne.

Vojnici odmah nađu mladu djevojku, pokrivenu preko glave, izvuku je s postelje na pod da je svežu. Iz majčina se grla izvi grozan krik, očajno zapomaga.

— Majko, majko...! — vrisne djevojka.

— Anko moja! Jao meni! Ako Boga znate, pustite mi dijete! Smilujte se nama sirotama! Same smo, muž mi je s banom, smilujte se!...

Sad nahrupi u kuću još nekoliko vojnika, pa otvaraj i razbijaj, razbacuj rubeninu i haljine i sve ispremetni da nađeš novaca. Neki nabiše svoje torbetine platnom, čarapama, sirom, suhim mesom. U zadruzi je bilo staraca, žena i djece a mlađi su muškarci bili s banom Petrom u Plaškom. Na zdvojno zapomaganje one majke sve se trgnulo iz sna, a kad vidješe onoliko oklopnika, svatko je pomislio na sebe i na svoje, pa se sve razbježalo po stajama, na livade, u šume, u jaruge.

Oklopnici su svezali plavokosu djevojčicu, a jedan je digne u naručaj onako uznojenu, prestravljenu, izmučenu da će s njom iz sobe. Taj je vojnik bio pravi gorostas, riđaste kose, raščepurena brka, crvenih očiju. Već je bio na pragu sobe s djevojkom, kad skoči majka s postelje i poleti na vrata, ostavivši djetešce na postelji. Uzdignutih ruku, sa stravom u licu, očajno je vapila:

— Dajte mi moje dijete! U pomoć, u pomoć!...

— Kako se dere ova beštija! Sad ćeš umuknuti — zakriješti oklopnik Josip, zamahne silno sabljom, zasiječe joj do pol vrata, glava se objesi na rame, krv prsne niz njedra, majka se strovali na pod. Užas joj nakrivio usne, stegnuo lice, kosa joj se nadigla kad se protegnula na podu u svojoj krvi. Nekoliko se puta grčevito trgla, bujne joj grudi naglo nabreknuše, pa grozno zadrhtaše...

Oklopnik Josip obriše svoju sablju o postelju mrtve žene.

Djeca, stisnuvši se u kutovima, ukočeno gledahu majku i onu sablju, opet svijetlu. Ono djetešce na postelji treslo se od plača kao gladno...

Oklopnik Josip porine sablju u korice, zasuče plavi brk, pogleda mrtvu majku i djecu, smrkne se, obori glavu, opet pogleda majku i djecu, trgne se, ljutito udari rukom po balčaku, pa naglo izađe iz sobe.

Anku otprave kao i Milku, pa odjašu u treće selo, na pola sata daleko.

— Čini se da smo sretni u lovu. General će biti zadovoljan... — nadao se natporučnik Galler.

— Josip i Martin vraški su ljudi! Stari junaci, neustrašivi! — pohvali Weginger svoje ljude.

— Gle onamo, desno, čini mi se, bježi neka čeljad.

— Vidim, šuljaju se jarkom. Naužit će se noćas svježega zraka! — nasmija se tiho Galler.

Kada dojašu u treće selo, pođe ih nekoliko pješke s Josipom i Martinom do jedne drvene kolibe na osami. Martin prisloni oko na pukotinu na vratima. Vjetar je sada jače duhao, šumio je golom šumom iznad kolibe.

— Što vidiš? — upita jedan oklopnik Martina.

— Sama je s djecom.

On je gledao kroz pukotinu djevojku kraj ognja gdje drži na krilu dijete od kojih pet godina i daje mu žlicom neku juhu, valjda lijek, jer se vidjelo da je dijete bolesno. Omotano krpama, blijedo i mršavo, bilo spustilo glavu na njezino rame, a tanke, osušene nožice bile su mu gole. Plamen je buktio posred kolibe, te je osvijetlio lijepu djevojku, crnooku, nešto blijedu i ono dijete na njezinu krilu. Prava slika najcrnje bijede: ognjište na zemlji, jedna škrinja, čađave grede, rasklimana vratašca, kraj ognja nešto slame, pokrivene dronjcima. Tu je spavalo drugo dijete, vidjela mu se samo glavica, crnokosa.

Oklopnici razbiju vrata, provale u kolibu, djevojka naglo ustane i protrne, spustivši dijete s krila. Bijedno odjevena, bosa, vitka i nježna tijela, drhtala je kao prut. Tri je oklopnika potegnu od ognja i strovale na pod da je svežu. Užasan krik prodre iz kolibe i uguši se u burnoj noći. Bolesno se dijete prepalo, stislo na slami uz drugo koje se probudilo i stalo vriskati.

— Majko moja! — zajada djevojka.

— Svežite joj samo ruke — promrmlja Josip s praga.

— U pomoć, u pomoć! — zacvili djevojka.

— Ne viči! — zagrozi se Martin sabljom.

— Oh, sveti Bože! Pustite me, pustite me! Sirote smo, otac nam je lani poginuo u ratu, pred mjesec dana umrla nam majka, pustite me! Oh, majko moja! Pogledajte moju bolesnu sestru Ivku, skuhala sam joj lipova cvijeta... smilujte se! — plakala je djevojka.

— Katica, Katica!... — vriskala su djeca.

— Smilujte se sirotama! Pogledajte moga brata Marka, još mu nisu tri godine... smilujte se! Što će djeca bez mene? Ivko, Marko... Oh, majko moja, majko! Sestrica umrijet će mi... pogledajte je... smilujte se! — tresla se djevojka od plača.

Jedan je oklopnik, onako svezanu, uhvati za ramena, a drugi za noge da je lakše iznesu iz kuće. Ivka klekne na slami kraj ognja i grozno zacvili za sestrom. Bolesna se djevojčica gušila od plača dizala je ruke nad glavu, spuštala ih na koljena, a poderana joj košuljica pala sa ramena i vidjelo se mršavo tijelo, nešto požutjelo, svako rebro.

Oklopnik Martin razljuti se na njezin vrisak, zavrti sabljom, udari bolesnicu oštricom sablje po boku, malo te je ne presiječe. Dijete zajaukne, zastenja, svali se na okrvavljenu slamu i na svoga brata...

Oklopnici iziđu iz kolibe. Djeca ostanu u mraku i krvi. Mali je Marko ručicama tražio sestricu Ivku...

Katica je čula kada je oklopnici podigoše na konja, jauk i cvil iz kolibe...

— Žurimo se! — viknu Weginger.

— Sve su mlade i lijepe, nijednoj nije sedamnaest godina! — javi ponosno Martin.

— Hvala vam, junaci! Znao sam ja da ste ljudi odoka! — pohvali ih Galler.

Sad okrenu put one kućerine na Korani, svi veseli: šale se, smiju se. Galler je upitao oklopnika koji je imao pred sobom Katicu, je li mirna, a oklopnik mu odgovorio da je posve mirna, kao mrtva. Na jednom raskrižju reče Galler Wegingeru:

— Ja ću sa svojim ovim putem u Karlovac, a ti pođi sa svojima desno, ravno u svoj stan. Zdravo!

— U zdravlju da se vidimo! — povika za njim Weginger.

Oklopnici ne sretoše žive duše cijelim putem. Vjetar je šumio ravnicom, drveće se prigibavalo, kaljužine bi na livadama pocrnjele kad bi ih preletio jači zapuh. Na kraju ravnice, na istočnom obzorju, bilo je nebo nešto crvenkasto, kao da gori neko selo u daljini.

Natporučnik Galler, dojašiv sa svojima u Karlovac, zaustavi konja u jednom velikom dvorištu gdje su se sve naokolo crnjele duge kuće, opasane jakim bedemom. Na jednoj strani u dvorištu sjajilo se oružje na mjesečini, a druga je strana bila u sjeni. Ovdje—ondje vidjeli su se niski i široki svodovi, tamni prolazi, odakle se čulo rzanje konja, neki mukli zveket, prigušen smijeh. Pod jednim svodom bila su vrata nekakve udubine, odakle je padala svjetlost u prolaz, te su se na stijeni, nasuprot vratima, miješale, prigibale i duljile sjene ljudi koji su bučili u onoj izdubini, u vojničkoj krčmi. U mrak prodirahu njemačke psovke, lupa vrčeva, hrapavi glasovi, raskalašeni grohot iz ženskoga grla. I s prvoga kata jedne kuće čula se buka i vika. Galler, skočiv s konja, hitro se popeo na kat one kuće i stupio u jednu sobu, posve jednostavnu, golih bijelih stijena.

Oko stola sjedilo je do trideset časnika, većim dijelom Nijemaca. Drugi su bili Vlasi. Na stolu je bilo mnogo vrčeva, lica onih časnika užarena. Jedni su bučno raspravljali o najnovijoj ratnoj osnovi svojega generala, drugi su se smijali paprenim i masnim šalama, razvaganivši se na stolicama, treći su se nazdravljali, te ispijali nadušak čaše, a neki su hrkali, spustiv glave na oslone stolica i protegnuv noge pod stol.

Natporučnik Galler prođe tom sobom i uđe u drugu gdje je sjedio za okruglim stolom krupni general Auersperg s trojicom prijatelja.

— No?... — upita general natporučnika, razvaliv velika usta tako da su se otkrili crni zubi.

— Ja se nadam da će gospodin general biti posve zadovoljan... — nakloni se natporučnik.

— Koliko ste ptičica ulovili? — opet će plavokosi general ne skidajući izbuljenih očiju s Gallerova lica.

— Tri, preuzvišeni.

— Ha, ha: tri ptičice! — nasmija se general drvenim smijehom, a široko mu se i obrijano lice još više raširi.

— Divno, divno: tri ptičice! — nasmija se sada omalen i mršav čovjek, smeđast poput drveta, također obrijan, kao i svi ostali.

— Predivno, tri ptičice! Da, tako je kazao preuzvišeni! Veoma duhovito: tri ptičice! Ha, ha, ha! — nasmija se i treći, debeo i trbušast čovjek, s krvavim pečatima na licu.

Onaj mali suhonja bio je cesarski pukovnik grof Ivan Strassoldo, a onaj debeljko grof Ferdinand Breiner, cesarski natkapetan u Koprivnici. U Karlovac bilo došlo mnogo vojske, jer se Auersperg spremio da navali na Turke. Da ugode generalu, pa i zbog vojničkoga zapta, Strassoldo i Breiner, dok su bili trijezni, uvijek su se smijali kad se smijao general i nikada ne bi pomislili je li duhovito ono što je rekao general koji je bio tvrdo uvjeren da je izvanredno duhovit, jer su se svi "niži" smijali kada se on smijao svojim doskočicama.

Četvrti za stolom nije znao zašto se ostali smiju. Taj četvrti došao je u Karlovac kad je već Galler bio "u lovu", pa ga je Galler gledao ispod oka, a činilo mu se da je već negdje vidio to dugo, mršavo i žućkasto lice, te sive oči i oštar nos. Plava vlasulja padala mu na široka ramena, visoko mu tijelo bilo sapeto crnim odijelom. Moglo mu je biti oko trideset i pet godina. Bio je to grof Ivan Erazmo od Reinsteina i Tattenbacha, najbogatiji velikaš u Štajerskoj, predsjednik štajerskih stališa. Njegov je otac bio, deset godina prije, cesarski povjerenik u Krajini, pa se mladi Erazmo upoznao s nekim hrvatskim velikaškim porodicama.

General Auersperg pogleda na sat i reče Galleru:

— Gospodine natporučniče, vi ste valjan čovjek. Budite uvjereni da ću prvom zgodom... da, da, vi me razumijete... Molim vas: za jedan sat!... Pratit će nas pedeset momaka.

Natporučnik pozdravi, pa izađe. Sad pripovjedi Auersperg Tattenbachu što znači ono "tri ptičice" i grohotom se nasmije. Tako i "niži".

— Jesu li djevojke u ovom kraju lijepe? — nasmijulji se Tattenbach generalu.

— Jesu! — zaklima general. — Grofe, o vama se svašta čuje otkad ste udovac... He, he!...

— Opaki jezici — uzvine Tattenbach tanke usne.

— Pa što kad ste udovac? I ja sam udovac...

— Generale, lako vama: vi nemate djece — namršti se Tattenbach.

— Djeca su velika briga kad čovjek nema onih milijuna koje imate vi, grofe! — viknu Breiner Tattenbachu i zaljulja debelom glavom. Pleo mu se jezik, oči su mu bile krvave od vina.

— Dragi grofe, pijte! — natoči general Tattenbachu.

— Ja već od podne pijem! — podigne Breiner čašu, spustivši glavu na oslon stolice.

Pošto se kucnu i ispiju, reći će Auersperg:

— Gospodo, da nastavimo svoj prijašnji važni razgovor. Da, gospodo moja, ja opet velim da je Petar Zrinjski počinio najveću ludoriju što je pošao u Plaški da ondje dočeka Turke. Jest, gospodo moja, ja vam i opet velim da Zrinjski nema ni pojma o pravom ratovanju!

— Dakako da nema — zijevnu Strassoldo i Breiner.

— Doduše, on je potukao nekoliko puta Turke, ali treba pomisliti kako se to dogodilo! — upre general kažiprst u čelo.

— Dakako treba pomisliti! — potvrde Breiner i Strassoldo zajedno.

— On je potukao nekoliko puta Turke, jer su se Turci odmah dali u bijeg, jer se ludo boje tih Zrinjskih. To je bar jasno! — vikne Auersperg.

— Kao sunce... — zijevnu Breiner i Strassoldo.

— Meni nije ni kao mjesec. Oprostite generale! — nakloni se Tattenbach.

— Što vama, grofe, nije jasno!? — zine general, pa nastavi da posve razjasni: — Petar Zrinjski ne prouči nikada zemljište, navali bez osnove, ludo, mahnito, divljački, kao da baš mora pobijediti, pa, gospodo moja, potuče li neprijatelja, ja držim da to nije nikakva prava pobjeda, jer se ne temelji na znanstvenim, proračunatim operacijama. To je puki slučaj, puka sreća. Nije li tako?

— Bez sumnje! — zaklimaju Breiner i Strassoldo.

— Eto, grofe: čujte li ovu zgodu?... — upita general Tattenbacha koji se nasmiješi i malko nakloni.

— Zrinjski je i ovaj put pokvario tu osnovu, gospodine generale, jer je prenaglo sakupio bansku vojsku u Plaškomu. Da je malko počekao, Turci bi nam se bili primakli, a mi bismo ih opkolili! — razloži Strassoldo i natoči čaše.

— Tako je! Čujete li, gospodine grofe?... — osmjehne se general pobjedonosno Tattenbachu.

— Pijete li, gospodine grofe?... — splete se Breiner, svaliv oči na Tattenbacha.

— Mi bismo opkolili Turke i sve pohvatali! — ustvrdi general.

— Sve pohvatali! — poviče Breiner, zamahne desnicom kao da nešto hvata, te prevali dvije pune čaše. Svi se tomu smiju. Strassoldo opet natoči.

— Sada mi ne preostaje drugo nego da pođem sa svojom vojskom na Slunj, pa dalje sve uz Koranu do Tršca, a onda da navalim na lijevo krilo turske vojske. Uostalom, ovaj je put opasan... — zamisli se general.

— Neka mi dopusti tvoja preuzvišenost... — počne Strassoldo.

— Molim, molim!... — raširi ruke general.

— Kad bismo udarili onim putem kako misli tvoja preuzvišenost, mi bismo nabasali na desno krilo turske vojske, a ne na lijevo. Tako se meni vidi...

— Ti, dragi pukovniče, ti, dakle, misliš: na desno krilo?... Hm! Na desno?... — zamisli se general, pa opet: — Na desno krilo?... Da. da, bit će tako, ja, dapače, mislim da je tako. Jest i ja sam mislio, dakako, dakako: na desno! Breiner, što veliš ti!

— Ja?... Na desno i na lijevo, osobito na lijevo, ali i na desno, kako je vama milije — izmuca Breiner.

— Kad bismo mi navalili na desno krilo, Zrinjski bi na lijevo, pošto bi obišao Ogulin. Eto krasne misli! — klikne general i udari se prstima po čelu.

— Ja sudim da Zrinjskomu ne bi trebalo da obiđe Ogulin... — zašuti Strassoldo.

— Gdje je do bijesa Ogulin! — otegne Breiner glasno zijevajući.

— Ne bi trebalo?... Hm!... — zamisli se Auersperg, pa nakon stanke: — Da i ja mislim da mu ne bi trebalo. Strassoldo, pravo imamo: ne bi mu trebalo. Čujte, gospodo, ne krenemo li što prije Zrinjskomu u pomoć, ja sam uvjeren da će ga Turci satrti. Živa će ga uhvatiti u Plaškom. Ja sam duboko proniknuo u ratnu osnovu turskoga ratnoga vijeća. Duboko, duboko gospodo moja! Da, osnova velikoga vezira posve mi je jasna, kao da je vidim na svojem dlanu.

— Vi ste uvjereni da će Turci Zrinjskoga potući?... — upita uzrujano Tattenbach generala.

— Huuu! — puhne Auersperg. — Ostanete li dulje vremena u Ozlju, tješit ćete njegovu udovu...

— Je li Katarina još krasna? Već je deset godina nisam vidio — nasmiješi se usiljeno Tattenbach.

— Uvijek krasna, ali i kreposna — kako neki govore...

— Jeste li vi, generale, među tima?... — progutne Tattenbach riječ.

— No, sad razumijem: vi idete, grofe, u Ozalj, jer je netko u Plaškom! Ala ste mudri! Meni bi zaista drago bilo kad bi se pročulo da je ona pobožna i ponosna Katarina Zrinjska, koja piše molitvenike, uslišala vaše slatke uzdisaje! Da, čuo sam, da je napisala nekakav molitvenik. Ala ste mudri! — zažmuri general neiskazano lukavo...

— Vaša preuzvišenost mrzi Zrinjske... — odjavi Tattenbach.

— I Frankopane! Pomislite: oni hoće da ne bude naše vojske u ovoj zemlji! Nije li to ludo?

— Posve ludo! — trgnu se Strassoldo i Breiner. Ovaj ustane na kratke i valjkaste noge da natoči svima.

— Gospodo, poznate li Jelenu, banovu kćerku? — upita Tattenbach nešto zamišljen.

— Izvanredno krasna — odgovore mu svi. Auersperg doda: — O, sad razumijem sve! Grofe, vi ste udovac: čestitam!...

— Čujem da će se Jelena domala zaručiti s knezom Rakoczyjem... — hoće Tattenbach nehajno, ali da štogod napipa.

— I ja sam to čuo — omahne general glavom. Uvjeren sam da bi Petar Zrinjski volio dati svoju kćer jednom grofu Tattenbachu negoli propalici Rakoczyju.

— Hvala! — nakloni se Tattenbach. — Ja mislim da bi se Rakoczy ipak mogao dočepati erdeljske kneževine s pomoću Petra Zrinjskoga i njegovih prijatelja.

— Nikada! — zavrti glavom Auersperg.

— Pođite, dragi, s dobrim Bogom...

— Nikada! — zavrti glavom i Strassoldo.

Breiner podigne sada vrč da nazdravi generalu. Dugo je pleo i mljeo, slaveći ga, i neprestano se zibao na valjkastim nogama. Svrši nekako, svojski naže i odvali vrč kad mu ugleda dno.

Tattenbach je nešto razmišljao. On je stigao u Karlovac s pratnjom od petnaest konjanika kad se unoćalo, pa posjetio Auersperga s kojim se poznavao iz Beča. Kako je već kasno bilo, umolio ga general da prenoći kod njega, a sutra će u Ozalj.

Breiner je svaki čas zapeo u govoru, već nije mogao stajati, pa se spustio na stolicu i odahne:

— Oprostite, ne mogu, ja sam pijan...

— Živio Breiner! — kukurikne Strassoldo.

Auersperg pogleda na sat, ustane i reče:

— Gospodo, na Koranu!...

— Umoran sam od puta, najvolio bih leći... — počne Tattenbach ispričavati se.

— Ne, dragi grofe. Vi ćete s nama da se nasmijemo. Breiner, ustani. Hajdmo! — vikne general.

— Ne mogu... posve sam pijan. Ustupam sva svoja prava Tattenbachu...

— Ustani, ustani! Nisi pijan dok govoriš tako pametno — sokolio ga Strassoldo.

— Nije me još pamet izdala, ali noge su otišle do vraga. Ne mogu s mjesta, ne mogu. Ah, one tri ptičice! Ha, ha, ha! Gospodo, još jednu čašicu...

Auersperg, napokon, nagovori Tattenbacha da pođe s njim i sa Strassoldom, a kad izađoše iz sobe, povika Breiner za njima svaliv se na pod:

— Dobra zabava! Pozdravite mi one ptičice... — proklete noge!...

Auersperg, Strassoldo i Tattenbach siđu u dvorište gdje ih je čekalo do pedeset oklopnika, popnu se na konje, izađu korakom iz grada, a onda kasom put one kućerine na osami kraj Korane...

Bilo je oko ponoći: vjetar je razagnao oblake, sjajna je mjesečina obasjala cijeli kraj. Na čelu su jezdili Martin i Josip, za njima natporučnik Galler, pa dvadeset momaka, onda grofovi, a za ovima ostali oklopnici. Još trista koračaja do one kućerine. Smiju se grofovi, šale se generali, ali se najednom začude, jer su oklopnici pred njima stali, pa se podižu na sedlima, nešto su ugledali. Martin i Josip prvi su pritegli uzde, a onda Galler i drugi za njim...

Malo podalje od one kućerine svijao se drum za šumu, a na zavoj eno kao trijes iza šume konjanici, ljuto naoružani: jedni strignu poput strijele k onoj kućerini, drugi jurnu protiv oklopnika. Martin i Josip, u prvi mah, uoče na mjesečini crvene kabanice, okrenu konje, pa bjež' natrag put Karlovca. U isti hip okrenu i ostali konjanici, Galler, i grofovi, i svi hoće upropanj, ali se zbune u onoj hitnji i navalici: na drumu nasta stisak. Jedan dio od onih s crvenim kabanicama već je opkolio kućerinu, a drugi zatisnuo ostruge u rebra konjima, pa se viju duge kabanice, lete kao utvare, na mjesečini se sjaje sablje, konji vilovito grabe, jedni desno, drugi lijevo, iz nozdrva suče im krvavi plam, već su dostigli zadnje oklopnike, i koliko bi dlanom o dlan, desetak se oklopnika strovalilo na zemlju, među njima Martin i Josip. Njihovi konji poletješe put Karlovca. Oklopnici se od straha nisu ni branili: jedni, smrtno ranjeni, trzali su se u blatu na drumu i već su izdisali, drugi manje ranjeni, pridizahu se iz blata da bi se kako spasili, zavukli se u živicu, ali su neke haramije skočile s konja, pa udri sijeci, probadaj. Oklopnici škripaju zubima, mole, psuju, jauču, hropću, a haramije hitro obavljaju svoj posao.

— Ha, razbojniče, i ti si ovdje! — zaškrine muklo jedan haramija, prepoznav oklopnika Josipa koji se pridizao teškom mukom.

Josipu je desnica mrtvo visjela, jer je mišica bila presječena. Molio je haramiju da ga ne ubije, a haramija viknu: da je uslišana pasja molitva, iz neba bi kosti padale, pa bijesno zamahne sabljom i raskoli mu glavu. Josip leže prsima u blato.

— Što pištiš, pseto? Poznam te, pakleni skote! — istisne drugi haramija, zamahne sabljom: Martinu odleti glava s ramena. Haramija udari nogom onu glavu, a glava se skotrlja u jarak.

— Odsijecite sve glave! — zapovjedi prvi haramija.

— Odmah smo gotovi! — odviknu ostali bacajući glave u jarak.

— Ej, gospodo vuci, gdje ste? Evo vam dobre pečenke. Tust je ovaj skot, dobro ugojen! Ej, vuci — mahnuo je rukom prema šumi mlad haramija.

Oklopnici su ležali u blatu, krv im je curila iz presječenih vratnih žila u kaljuže i crvenjela se i pušila na mjesečini. Okrvavljena usta nekih glava još grčevito zijevahu iz jarka, a usta drugih već ukočeno zijahu...

Grofovi i Galler, pošto su vidjeli one crvene "ptičice", sretno utekoše s nekoliko oklopnika, u svojem bijegu nisu se ni obazirali na ono što se iza njih događalo, nisu se ni razgovarali ni šalili, nego je svaki mislio: uh, kako je noćas daleko taj Karlovac!...

Haramije, obavivši svoj posao na drumu, hop na konje, pa upropanj k onima drugima koji su opkolili kućerinu.

— Udarite na taj razbojnički brlog, zadavite ove stršene u njemu! — zapovjedi časnik s konja.

Polovica haramija navali u kuću s golim sabljama. Poručnik je Weginger bio utekao s jednim dijelom oklopnika na stražnja vrata, a onda se odšuljao iza vrbinja put Karlovca. Neki su oklopnici bili opazili haramije na zavoju druma. Oni su utekli, a drugi su već spavali.

Kad navališe haramije u kućerinu, svi se oklopnici probudiše i stadoše trčati na sve strane da se sakriju. Neki su pograbili oružje, ali odmah razabraše da će još najbolje biti predadu li se na milost i nemilost.

— Mi se dobrovoljno predajemo! — viču neki.

— Udrite? — zagrmi onaj haramija koji je ubio Josipa.

— Milost, milost!... — vape drugi oklopnici.

— Sijecite! — rikne haramija koji je ubio Martina.

Kad sasijeku jedne, razlete se kućerinom, te opet sijeci i probadaj gdje god bi koga našli.

Obavivši i taj posao, začuju izjedne prizemne sobe zdvojan vapaj.

Na taj vapaj zadrhtaše dva čovjeka. Omašiti su, brkati, stariji od mnogih.

— Pomozite nam, spasite nas!... — čulo se iz sobe.

— Je li moguće?... Glas moje Milke!... — krikne jedan od onih starijih.

— Spasite nas, sirote smo!...

— Anko! — zavapi drugi od onih starijih.

Iz one sobe čuo se i glasan plač. Haramije trče amo—tamo, nađu vrata, sruše ih, na hodnik izađu iz mraka tri djevojke.

— Oče, oče! — vrisnu Milka, sklopi ruke i nasloni glavu na prsa jednomu od onih starijih.

— Oče! — vrisne istodobno Anka i očajno se uhvati za rame drugomu od onih starijih.

Haramije su ljevicom ogrlili svaki svoje dijete, a desnicom digli okrvavljene sablje, ogledav se krugom, bijesno, krvavo.

Ona treća djevojka, Katica, uhvatila se za Ankino rame i bolno jecala, sva je drhtala.

— Je li još koja u ovoj kući? — upita jedan haramija.

— Čula sam da su uhvatili i neku Janu... — odgovori kroz plač Katica.

— A gdje je ta Jana? — pohiti visok haramija, oštrih i surih očiju.

— Ne znam, ne znam... Spasite me, dobri ljudi: sirota sam, sestrica mi je bolesna, brat mi je malen, sami smo kod kuće... — zaplače jače Katica.

— Hej, Tomo, dođi dolje u podrum! Ovdje je Jana!

Haramija Tomo Pakanović, onaj visoki momak surih očiju, hitro siđe u podrum gdje je bilo nekoliko njegovih drugova i među njima crnooka djevojka. Tomo, čim je uoči, stane kao ukopan, lice mu se zažari od jarosti.

— Oh, majko moja! — zacvili Jana.

— Ne plači! — grakne Tomo na djevojku kojoj je taj glas bio mio kao da je s neba.

— Našli smo je svezanu — reče jedan haramija Pakanoviću i pogleda ga prijekorno, kao da mu hoće reći: deder budi malko ljubazan s tom jadnicom kad ti je k srcu prirasla!

Jana je začuđeno i gotovo prestrašeno gledala Pakanovića i sve jače plakala, a kad odu iz podruma, pripovjedi kako su je uhvatili, svezali i bacili u podrum.

— Gladna je i žedna. Veli da nije ništa okusila od jučer — reći će jedan haramija.

— A što znaš ti, Grga! — izdere se Pakanović na svoga prijatelja Tonkovića, pa doda bijesno i gorko: — Bolje bi bilo da je poginula u onom podrumu!...

Jana još jače zarida na te okrutne riječi, idući za Pakanovićem sva iznemogla, ojađena.

— Tomo, nemoj ti tako s Janom! — ukori ga Grga.

— Šuti! Ti ne znaš što ja mislim! — odbije Tomo ljutito.

Kad svi izađu pred kuću, pripovjede časniku što je bilo. Jedan reče da su ubili do petnaest oklopnika.

— Ja sam ih nabrojio dvadeset! — oglasi se oštro mlad vojnik, vrgne se na konja, pa se približi k onomu časniku, kao da mu je pobočnik.

— Jurica, jesi li i ti odrubio koju glavu? — upita ga veselo časnik.

— Jednu, gospodine kapetane! — odgovori ponosno mladi Frankulin.

— Da nas je trista, bez tebe ništa! — nasmija se Bukovački.

Sad zapovjedi Bukovački da uzmu djevojke k sebi na konje. Tako i bi: Milka i Anka svaka sa svojim ocem, Jana s Pakanovićem, a Katica s Tonkovićem. Kako su sve bile izmučene, svaki je svoju držao pred sobom.

— Gospodine kapetane, bismo li zapalili ovu podrtinu da joj zauvijek traga nestane? — sjeti se mladi Frankulin.

— Ne treba: noć je jasna. Gle, meni se vidi da već dim suklja...

— Uistinu? — nasmija se Jurica.

— Neki su naši vragoljani zapalili a da me nisu ni pitali — nasmija se i kapetan.

Počekaju da vide. Dim je jače sukljao na prozore, a malo zatim i plamen. Iz kućerine čulo se pucketanje, sve jači prasak.

— Lijepo će se ispeći oklopnici! Uj! — cijukne jedan haramija.

— Sad mi je žao što smo ih zaklali — vikne onaj koji je ubio Martina.

— Žao ti je, jer ne znaju da se peku!... Hajdmo! — zapovjedi Bukovački.

Plamen je probio krov. Četa krenu od Korane, zapadno, žarko osvijetljena.

— Oče, sam te je Bog amo poslao! — jecala je Milka.

— Ne plači, dijete.

— Što bi bilo od mene da su te Turci ubili?...

— Ja ih nisam ni vidio. Bili smo u Plaškom. Kako sam čuo, Turci su saznali da je ban u malo dana sakupio lijepu vojsku, pa se razrojili nekamo u Bosnu. Ne plači, dijete... Ban je raspustio svoju vojsku — pripovjedi joj otac.

Ovo nam potvrđuju različiti poslanici koji su onda bili u Beču. Cornaro je pisao u Mletke da je ban Zrinjski divnom brzinom odmah čim je došao iz Beča u Hrvatsku, dao odredbe da se sakupe ljudi: ..."con mirabile prontezza dato subito gli ordini per l'unione della gente"... Taj je poslanik pisao da je ban ocijenio da treba pokazati smjelosti i srčanosti, stoga je javio Turcima da je on u onim stranama — u Plaškom — pripravan da ih dočeka i potuče. "Stimo il Bano, che convenisse mostrar ardire e coraggio, percio face sapere ai Turchi ritrovarsi egli in quele parti, pronto ad attenderli e combatterli". Turci iznenađeni brzinom kojom je ban sakupio vojsku, te znajući i otprije za njegovu ratnu vještinu i hrabrost, grdno se prepadoše i povukoše u Bosnu razglasivši da će navaliti na Dalmaciju.

Tomo Pakanović još se ljutio na Janu:

— Što plačeš? Umiri se!

— Kako da ne plačem?

— Šuti! Kragujac je da lovi, a prepelica da bježi...

— Rekao si da bi bolje bilo da sam poginula u onom podrumu...

— Zašto su te bacili u podrum? — upita je, a oči mu sijevahu.

— Jedan časnik...

— A jesi li se branila? Zašto ga nisi rukama zadavila? Jesi li se branila?

— Branila sam se...

— Pak?...

— Htio me ubiti.

— Bolje bi bilo da te je ubio! Zašto se nisi branila? — upita opet grozno.

— Ja sam se obranila, stoga me u podrum bacio... — zajeca Jana, prestrašena.

— Ti si se!?... — hoće naglo, začuđeno i radosno Pakanović.

— Obranila sam se, stoga me kaznio... Sva dršćem od glada.

— Jana, imam ja kruha. Na, dušo, jedi! Oh, razbojnici! — istisne kroz zube izvadiv brzo komad kruha iz torbe. — Je li ti studeno? Jedi, siroto, jedi. Bit će ti bolje sa mnom. Oh, razbojnici. Jana, sjediš li dobro? Jedi, dušo, jedi...

Jana je gutala kruh.

Anka je pitala svog oca, kada je krenuo iz Plaškoga, a on joj pripovijedi:

— Krenuli smo jutros prije vida. Ima nas do dvije stotine u ovoj četi, a bilo nas više, ali su se putem razišli k svojim kućama. Noćas dođosmo u ova naša sela drumom što vodi iz Ogulina u Ozalj, pa vidimo ljude gdje bježe put Ozlja. Ljudi nam kažu kako su oklopnici ugrabili neke djevojke, a kad to čuje naš kapetan, mjesto ravno u Ozalj, okrene desno. Malo prije ponoći prikučismo se k onoj kućerini gdje smo zaklali one pogane, sjeme im se zatrlo! — škripne zubima Ankin otac i zamisli se.

Sad su bili na jednom raskršću. Bukovački udari s većim dijelom konjanika put Ozlja, a drugi u različita sela.

— A kako drugi kod kuće? — upita otac Anku.

— Ne znam... svezaše me i odniješe... Iz naše sam kuće čula jauk... — zaplače Anka.

Otac joj se zamisli. On nije znao da će naći kod kuće ženu mrtvu, njegova Anka majku mrtvu. I Milkin otac nije slutio da će naći doma majku ranjenu, a oca mrtva i sina mrtva. Katica je tiho jecala i željela da dođe što prije kući da naloži oganj bolesnoj sestrici i malenom bratu, jer su vrata njezine kućice ostala širom otvorena a studen vjetar puše...

Sljedeća stranica→