Urota zrinsko-frankopanska/V.

← IV.

Urota zrinsko-frankopanska V. autor: Eugen Kumičić

VI. →

V.

Velikim kanalom u Mlecima brzo su puzile duge i crne gondole i vješto se ugibale jedna drugoj ulazeći pod mostove, u manje kanale, u one mnogobrojne vodene ulice iz kojih se dižu vilinske mramorne palače. Poput guste i gole šume stršilo je u mračnu noć jedrilje silnih galija usidrenih na početku Velikoga kanala gdje je najširi. Visoki tornjevi, neke crkve, njihove kupe, tek se raspoznavahu, a podalje gubile su se u mraku cijele gromade palača zasjenjujući još jače ionako tamnu lagunu. Sad ovdje sad ondje prelila bi se morem crvenkasta svjetlost i rasvijetlila donji dio pročelja, nekoliko stupova, jedan mramorni shod onih palača na kanalu, te se vidjelo kako sluge podigoše baklje da posvijetle svojim gospodarima dok su oni silazili u gondole.

S Velikoga kanala najviše je gondola zakrenulo u Maleni kanal, kraj kojega je kazalište San Moisé. Stotina mladih plemića bila je priredila u tom kazalištu sjajni krabuljni ples.

Oko desetog sata napunilo se kazalište okrinkanim i neokrinkanim svijetom, šarenim čuvidama i gizdavim plemstvom. U žarkoj svjetlosti bezbrojnih svijeća, u blistavilu muranskih ogledala i kristala prelijevale su se boje najsjajnijih i najskupljih tkanina, sijevali su dragulji i dijademi, sjajila su se gola ramena i bujne grudi biserom posutih i čipkama našušurenih i napirlitanih patricijka. I vremešnije patricijke bile su tvrdo uvjerene da su zamamljive, jer su noću oblagale svoja lica svježom teletinom što se cijeli dan močila u mlijeku, te imale pri ruci svakojaka savršena ličila i za lice i za grudi. Glasovite venecijanske krabulje: mattaccini, tracagnini, pulcinelle, arlechini, brighelle i pantaloni šuljahu se među ostalima, oblijetahu neokrinkane plemkinje da im prišapnu koju tajnu, da im spomenu neke preradosne zgode, da ih duhovito pecnu, nemilosrdno ubodu. Na njihove šale, glasne i jogunaste, prasnulo bi mnoštvo u grohot sad na jednoj, sad na drugoj strani dvorane. Veselo je žuborio onaj prokšeni i obijesni svijet u šuštanju svile, u omaglici različitih miomirisa, u onom živom i opojnom zapahu mlade i razdragane puti raznježenih plemkinja, okupanih u procijeđenoj vodi od cedrova lišća, aloja, trme, mirte, moška, metvice. Kad glazba zasvira ples "alla gagliarda", stupiše ženske u kolo, pa svaka zapleše na svoju i vrti se i poskakuje kako je već bodri i draži njezin plesač vikom i cikom. Jedne se okreću kao na igli, druge se dražesno sagibaju, pa udaraju nogom o pod, uzvinuvši glavu nad pleća, a svaki im je kret raskošan.

Dok se plesalo "alla gagliarda", lagano se šetahu dvoranom dvije krabulje i tiho razgovarahu, držeći se za ruke. Muškarac, povisok čovjek, imao je na licu bijelu svilenu krinku, preko glave bautu, malen ogrtač, a s ramena spuštala mu se gotovo do peta crna baršunasta kabanica. Ženska je krabulja bila u suknji od zlatnoga brokata, u grimiznom opleću bez rukava, na tjemenu blistala joj se krunčica od krupnih alem—kamena, a oko krunčice savijala se crna i gusta svilena koprena, zendaletto, padala joj s glave, lijevo i desno uz crnu krinku, u gustim naborima na grudi, pa se ovila oko vitka pasa i spustila straga u dva okrajka gotovo do tla. Bijela suknjica s mnogim naborima i pleticama divotno se priljubila uz oblahne bokove, uz skladno tijelo u naponu mladosti. Da je krabulja bila mlada, vidjelo se po svakom njezinom kretu, po mladoj puti oblih ruku, golim od lakta do ramena. Crvene svilene čarape bile su izvezene zlatom na otvorenim bijelim cipelicama sjajili su se smaragdi. Srednjega rasta, zamamljiva od pete do glave, sva obavita mlađanom dražesti, šetala je krabulja sa svojim drugom, a kadšto, kako bi se već nagnula u razgovoru, zabijelilo bi se kroz koprenu sad dio jedrih ramena, sad krasan joj vrat. Njezina je put bila bijela, ali ne onako mrtvo kao snijeg, nego nešto malo osvijetljena onim južnim živim i veselim tamnijim nadahom pod kojim tinja bujniji život koji sjeća u prvi mah i prije dodira na preugodnu toplinu, na veliku dragost, jer mami svojom milovidnom svilenom glatkoćom kuda kao da struji odsijevanje unutrašnjega blijeska jačih osjećaja. Onu dražesnu nabujalost nad samim njezinim njedrima, čedno donekle sakritima, nadahnuo bi grimiz opleća nježnim rumenilom.

Mnoge su oči bile uprte u lijepu krabulju, mnogi su joj se dugokosi kicoši smiješili i divili skakutajući oko nje i klanjajući se tako da su im zveketale skupocjene tričarije po dugim prslucima od raznobojne svile. Oko ponoći plesala je lijepa krabulja monferrinu sa svojim drugom, pa zatim stala opet s njime šetati.

— Ti misliš da nas neće nitko prepoznati? — pitala je lijepa krabulja svoga druga talijanskim jezikom.

— Mislim da neće. Svi te gledaju. Opet ti velim da si najljepša na ovom plesu.

— A ja tebi opet da mi je uistinu žao što sam amo došla. Ti znaš da sam zabrinuta, žalosna...

— Mlade su djevojke čas vesele čas žalosne, a same ne znaju zašto... Ja sam te namolio da pođeš na ples, jer sam htio da se malko razveseliš. Ah, ljubav, ljubav, ljubav! — uzdahne šaljivo muškarac.

— Ti se rugaš? — hoće ona nešto ljutito. Uzdahne, pa doda tužno: — Vjeruj, srce mi naglo tuče... neka slutnja, neka nesreća...

— Ja ne vjerujem u slutnje. Kakva nesreća? Što da njega snađe?...

— Molim te, hajdmo kući. Meni je ovdje dosadno...

Uto prođu mimo nju dvije krabulje, muškarci. Jedan bio stao u hodu i omjerio je pogledom. Muškarci su bili dobro okrinkani, čvrsto omotani bautom, posve u crnu odijelu, ogrnuti dugim kabanicama.

— Jesi li opazila kako te motre krabulje koje su sada kraj nas prošle? — upita je drug.

— Kada smo plesali, opazila sam da nas promatraju.

— I drugi nas gledaju — tebe... Gle, one gizdeline...

— Kako su blijedi ti mladi Mlečani! — tiho zijevne mlada krabulja.

— Djeca suhobolne države. I Venecija je problijedjela...

— Ti, dakle, misliš da propada Republika? Molim te, ogledaj se samo dvoranom! Ne vidiš li ovaj sjaj?... Ja sam odjevena kao prava sirotica među ovim patricijkama.

— Da Venecija propada, tomu je dokaz što je današnjim Mlečanima najnužnije upravo sve ono što je posve suvišno! Stari Mlečani nisu uživali što su posjedovali, jer su bili zaposleni neprekidnim stjecanjem posred različitih napora i pogibelji. Njihovi potomci neće da se povedu za njihovim primjerom: da se radom uzvise do kreposti. Ne, nije mudro da se ono što je stečeno siromaštvom, izgubi bogatstvom... — razloži muškarac profesorskim glasom, dosta glasno.

Još nije to ni izgovorio, kad opet uoči kraj sebe one dvije posve crne muške krabulje koje su oštro promatrale njega i dražesnu mu družicu. Viša od onih krabulja bila se malko nagnula k njegovu ramenu da mu čuje glas.

— Čuj, sretniče: u kojoj si čarobnoj zemlji našao tu svoju zlatnu golubicu? — upita niža muška krabulja pratioca mlade krabulje.

— Našao sam je u zemlji gdje nema smiješnih ćukova koji smiono natežu svoj vrat da štogod naćukaju...

— Uh, kako je ovdje dosadno! — potuži se mlada ženska krabulja, hotimice duboko uzdahnuvši.

U isti hip primi je za ruku viša muška krabulja, njoj nepoznata, naglo se prigne pred njezino lice i radosno šapne:

— Julijo!...

Mlada ženska krabulja zadrhta prepoznavši glas, zapanji se malko, pogleda mu kroz rupice u oči, njezine sijevnu, pa se stane čuditi, sva smućena od radosti:

— Što?... Je l' moguće? Taj glas! Frane, ti, ti?...

— Govori tiše. Da, ja sam, tvoj Fran — izgovori naglo i tiho knez Krsto Frankopan, stisnuvši joj desnicu. Drugu je ruku pružio njezinu pratiocu i upitao ga: — Kako si mi, dragi Gasparo?

— Ti, ti u Mlecima!?... O, caro principe, kako si nas iznenadio! — radovao se onaj Gasparo.

— Molim, govorimo tiho, uklonimo se iz ove stiske — pohiti knez Fran, a Julija se uhvati s njim ispod ruke.

Kad bijahu u jednom kutu dvorane, mahne Fran svojemu pratiocu da se posve približi, pa reče što je tiše mogao Juliji i Gasparu:

— Pod ovom crnom krinkom krije se moj vjerni kapetan Fran Bukovački. On zna sve moje tajne...

— Sve!... — proguguće slatko Julija.

Bukovački se duboko nakloni, a contessina Julija de Naro i njezin brat Gasparo stisnu mu desnicu.

Julija je naglo disala, koprena joj se gibala pod vratom, zagrljaste gole ruke zadahnule su joj se rumenilom, oči joj radosno sijevahu kroz rupice krinke. Sva je odisala u tom času poput mirisave ruže kad otvara njedra ranom suncu.

— Julija, kada si došla u Mletke? — upita je Fran i stišće joj desnicu.

— Prekjučer s bratom. Pred mjesec dana pisala sam ti iz Rima da ću s bratom u Mletke.

— Nisam primio tvoje pismo. Ja sam odjedrio na Stjepanje iz Kraljevice.

— A danas su Sv. tri kralja! — začude se Julija i Gasparo.

— Gasparo, danas ti je imendan. Čestitam! — pruži mu Fran desnicu.

— Od Stjepanja do danas! Toliko vremena na putu! Kakva nesreća?... Frane, kada si stigao u Mletke? — zabrinula se Julija.

— Bit će tri sata.

— Zatekla te, dakle, oluja?

— One noći kada sam odjedrio iz Kraljevice, žestoko nas je zaskočio sjeveroistočnjak kraj otoka Cresa, rastrgao nam jedra, slomio nam jedno jedrilo.

— Frane!... — dahne Julija prestrašeno.

— Dragi kneže, sada si zdrav i veseo pred nama! Kazat ćeš nam kod kuće kako ti je bilo. Ali... da te nešto pitam: ti nisi znao da je Julija sa mnom na ovom plesu, pa si amo došao čim si stigao u Mletke!... Po što si samo došao?... — našali se conte Gasparo.

— Da, da, ulovili smo te! — nasmije se Julija usiljeno, misleći na rastrgana jedra.

— Julija, ti se smiješ?... Slušaj: tri najljepše kneginjice pisale su mi u Kraljevicu da dođem na ovaj ples, da ih s plesa odvedem u Hrvatsku! — našali se i Fran, pa će ozbiljno: — Čim sam dojedrio u Mletke, pohrlio sam k francuskom poslaništvu sa svojim pratiocem. Ova krabuljna odijela donijeli smo iz Kraljevice. Nitko ne smije znati da sam u Mlecima, osim onih koji to moraju znati. Mi smo se okrabuljili na lađi. Kod poslaništva rekoše mi da je biskup bezierski na ovom plesu, da se je okrabuljio u crno. Tko da ga prepozna? Potražit ću ga sutra.

— Frane, hoćeš li dugo ostati u Mlecima? — upita ga Julija.

— Ne znam, zlato moje. Ali gle, kako si mi divna! Ta koprena, te zvijezde: bajna si "proljetna noć" svakomu, a meni...

— A tebi?... — zaguka Julija hladeći se lepezom od nojevih pera.

— A meni?... Moje sunce, moja Julija!

— Draga sestro, nemoj se uzoholiti, jer se knez ne divi tebi nego tvojemu odijelu. Kad skineš krinku, prestrašit će se, jer si ružna, jer si se sva izgrebla noktima po licu...

— Ja sam se iz... gre...?

— Da, izgrebla si se od tuge i pečali kad nisi dobila mjesec dana nikakvo pismo od Frana...

— Gasparo, uvijek me srdiš! — udari ljubazno brata lepezom po ramenu.

Dok su se tako razgovarali, stajao je Bukovački tri koraka od njih i motrio onaj šareni svijet. Najednom približi se k svojemu knezu i prišapne mu:

— Ovaj hip prođoše uz mene dvije krabulje, dva muškarca, razgovaraju se hrvatski. Jedan je spomenuo moje ime...

— Vaše ime!... — gane se knez.

— Posve sam jasno čuo: "Bukovački u Mletke".

— Gdje su te krabulje?

— Eno ih onamo, desno, desetak koračaja od nas. Oniski ljudi, jedan u modroj kabanici, drugi u sivoj.

— Vidim ih, kapetane, svakako bi trebalo da saznamo tko su oni ljudi. Oprezno! — preporuči Fran, pa pripovjedi Juliji i Gasparu što je čuo od svoga kapetana.

Sada se dogovore da će Julija doma s Franom, a Gasparo i Bukovački pazit će na one krabulje. Gasparo se veselio da će doživjeti veselu pustolovinu. Bio je jedan sat po ponoći.

— Frane, kako će se presenetiti moja tetka Klementina kad dođem kući s tobom a ne s bratom! Hajdmo, hajdmo, jer je kasno. Ja i Gasparo obećali smo tetki da ćemo kući odmah poslije ponoći. Tetka nas čeka... — šaputala je Julija žurno.

— Draga i nestrpljiva sestro, silno te čeznuće obuzelo za lagunom, ali noćas nije mjesečina posrebrenila tihu uspavanu lagunu, noćas ne struji oko gondola blagi proljetni lahor, noćas...

— Gasparo, kud šibaš?... — branila se Julija, a glas joj bio topao i sladak od milja i uzbuđenosti. Na bratove riječi naglije joj je srce zakucalo.

— Sestro, sestro, dobro si me razumjela!... — zapjevucka tiho Gasparo, pa odmah prevrne, uhvativ sestru za ruku, kao da je moli za oprost: — Sad hajdmo! Ti, kneže, pričekaj malko pod trijemom: kapetan neka ostane u dvorani da ne izgubi iz vida one svoje krabulje, a ja idem sa sestrom u ložu da je omotam krznom, pa ćeš ti, dragi kneže, imati uza se u gondoli maloga medvjeda, kunu, lisicu, kako ti je milije! — izreče naglo, uhvati sestru ispod ruke i pobrza s njom iz dvorane.

— Conte Gasparo rado se šali. Mlad čovjek! — reče Bukovački knezu, upirući neprestano tamne oči u one svoje krabulje.

— Gasparo je mojih godina, lijep i snažan: velik brk, crne oči, dva ugljena. Upoznat ćete se s plemenitim čovjekom. Kapetane, laku noć!

Bukovački se nakloni, a Fran izađe pod trijem gdje se sastane s Julijom i Gasparom. Iz sobolovine smiješile su se knezu crne Julijine oči kada je silazila stubama, sva zaogrnuta dugom kabanicom. Hitro izađu iz dvorišta, koraknu nekoliko puta do kanala, a Julija prišapne veselo Franu stisnuvši mu desnicu:

— Eno naše gondole...

— Beppo! Zanetto! — zovne Gasparo.

— Illustrissimo... — oglase se dva gondolijera koji šetahu na obali, te odmah skoče u gondolu. Na njoj se sjajio zlatni grb.

Nebo je bilo zastrto, zrak vlažan i studen, more mrko, malko uzbibano. Iz Velikoga kanala nanosio je noći ćuh sitnu maglu. Julija i Fran oproste se s Gasparom, oprezno sađu u gondolu i sjednu pod felze, pod natkrovlje, prevučeno iznutra plavom svilom. Gasparo zapovjedi gondolijerima da zaveslaju kući, pa se brzim korakom vrati u kazalište.

Gospodska gondola zapuzi Velikim kanalom put Mosta de Rialto, ljupko ljuljuškajući se. Zatvoreno natkrovlje bilo je rasvijetljeno malenom lijepom svjetiljkom, slično nekoj morskoj školjci. Julija i Fran, čim sjedoše na mekane baršunaste jastuke, skinuše krinke.

— Julija!... — bila je prva Franova riječ.

— Ti, ti!?... — udušilo se u njezinu grlu.

Gledali su se nijemi, bez daha, on nađe njezinu desnicu, pritisnu je na svoje srce, i još je radosno gledao u crne i blistave oči, a ona mu se blaženo smiješila, rumeno joj je lice sinulo ushitom sreće i ljubavi, smiješile su mu se i njezine oči i koraljne usne, pootvorene i malko uzvinute djevičanskim čeznućem. Njeno se lice sve više rumenjelo, crne obrve kao da joj se nadizahu, usne su joj gorjele... klone na prsa i dahne:

— Frane...

— Slatka dušo!... — izvi se iz njegova srca, privine je na prsa i utisne svoje lice među nježno krzno sobolovine na visoku ovratniku njezine kabanice...

Gondola se ljupko ljuljuškala pod zamahom veslača, more je oko nje dragahno mrmorilo, kroz noćni mukli šum velikoga grada čula se odnekuda svirka, tihano zamirahu posljednji, otegnuti titraji pjesme iz daljine...

Knez Fran, obasuv cjelovima Julijino lice, otrgnuv se od njezinih rumenih usana, pridigne glavu, opet joj se zagleda u velike bajne oči, a ona mu se opet smiješila i stiskala mu ruku. Poput bisera sjajili su se njezini zubi, dah joj bio topao, svaka je njezina žilica igrala od radosti, cijelo je njezino biće bilo uzbibano, a Frana je obavijao miomiris njezine ljubavi i mladosti. Bilo joj je šesnaest godina.

— Frane, kako sam sretna da si došao u Mletke! Sanjalo mi se da nećeš doći... — ovije mu desnicu oko vrata.

— A ti nemoj vjerovati u sne.

— Ostani barem dva mjeseca u Mlecima.

— Ne mogu, dušo.

— Molim te, kako si me prepoznao na plesu?

— Prošla si s Gasparom uz mene, glasno si mu nešto rekla, pogledah vas bolje, te nisam više sumnjao: tvoj stas...

— Po stasu si me prepoznao?

— I po hodu.

— Mnoge su mi slične stasom.

— Nisu, zlato moje! — utisne joj cjelov na tople usne.

— Frane, zar si zaboravio kako me je brat na plesu srdio kada mi je govorio o mjesečini na uspavanoj laguni? — zašuti Julija, za čas se zvonko nasmije i poljubi Frana.

— Tvoji su mi cjelovi slatki i danas kad mjesečina ne srebrni lagunu... — vrnu joj Fran tri cjelova za jedan da joj ništa ne bude dužan.

Gondola stane pred krasnom palačom malo poviše od Mosta de Rialto, Julija i Fran izađu i odmah se popnu mramornim stubama na prvi kat.

Gondolijeri su začuđeno gledali za njima, a onda okrenuše gondolu, pa zaveslaše Velikim kanalom da se vrate na ono mjesto gdje su prije bili.

— Beppo, onaj gospodin s contessinom bit će princ Frankopan iz Hrvatske, jer ne vjerujem da bi conte Gasparo komu drugomu povjerio svoju sestru. Ti ne znaš ništa jer si malo dana u službi kod Julijine tetke, ali ja sam čuo da će se taj princ oženiti Julijom — pripovijedi Zanetto, veslajući.

— Ja bih najvolio znati je li darežljiv taj princ, a što se tiče njegove ženidbe, dobro znam da me neće moliti da mu budem vjenčani kum. Je li darežljiv?...

— Dat će nam štogod. Čuješ, Beppo: on mene pozna, pa ćemo udesiti tako da meni da za tebe i za mene, a onda razdijelit ćemo pošteno, je li, a? Razumije se: razdijelit ćemo pošteno!

— Vidiš, meni se čini da se to ne razumije... — potegne veslo Beppo i počeše se iza uha.

Grofica Klementina, Julijina tetka, omalena, snažna i rumena ženica od kojih pedeset godina, sjedila je uz stol nasuprot svojemu slijepomu mužu Barnabi i čitala mu iz neke knjige. Barnaba bio zasjekao tamo u sedamdesetu, a mučila ga kostobolja, te nije mogao spavati. Blijed, sitan, nešto poguren, omotan od vrata do peta krznom, slušao je svoju ženu i gladio kratku i sijedu bradu oteklim prstima. Na ćelavoj je glavi imao crnu kapicu od baršuna. U svojoj šezdesetoj godini, sve dok nije oslijepio, bio je prokurator Mletačke Republike. Sva su mu djeca pomrla. On je bio Mlečanin, a žena mu Rimljanka. Klementinin brat kardinal Barberini živio je u Rimu, a tako i njezina sestra Beatrice, udata za grofa Antuna de Naro. Lijepa Julija i Gasparo djeca su Beatricina i Antunova.

Klementina je lagano čitala iz one knjige u lijepoj sobi gdje je bilo vruće kao za ljetne omare. Sve su stijene bile prevučene pozlaćenom kožom, na nadstroplju sjajile su se arabeske i slike u izrezuckanim i pozlaćenim okvirima, kao u velikim vijencima. Da je ta soba bila blagovalište, vidjelo se po skupocijenom posuđu, po kristalima u velikim ormarima nakićenim rezbarijama i vitkim mramornim stupićima na zasuk.

— U ovoj je sobi studeno kao u kakvoj ledenjari! Ej, Nino, zar si opet zaspao? Baci u kamin dvije cjepanice! Jesi li čuo? — viknu grof Barnaba. Glas mu kao britva.

— Čujem, illustrissimo, čujem! — oglasi se sluga Nino iz kuta kraj kamina, baci jednu cjepanicu u oganj i nešto progunđa kroz zube.

— Što brundaš? — grakne Barnaba na slugu.

— Ništa, illustrissimo — saže ramenima Nino, malen, mršav, vremešan čovjek u zelenkastu odijelu, prava gušterica.

— Kako ništa? Nemoj mi prigovarati, prkositi! Ti si mrmljao! — prodere se grof.

— Nešto sam mislio...

— Hoćeš da iskočim iz kože. Ti nisi samo mislio, ti si mumljao!

— Ali, illustrissimo...

— Jezik za zube, ti pravo trabunjalo i traskalo!

— Illustrissimo, ja sam mumljao da je u ovoj sobi kano u peći...

— Šuti! — zareži grof, pa zastenje od boli. — Uh, kako to u stegnu pili, steže, vrta!

Grofica Klementina zirne na sat na zidu, zijevne, potrepta prstima po usnama, i reče:

— Još ih nije!...

— Do bijesa i plesovi! Aaaa... popušta malko u stegnu, popušta... — sagibao se starac.

Klementina počne opet čitati.

— Molim te čitaj glasnije. Ja ništa ne razumijem.

— Kad te zakvači ta nesretna bol, ništa ti nije pravo, na sve se srdiš. Molim te, dragi Barnaba, budi malko strpljiv...

— Molim, grofice, ti dobro znaš da se ja nikada ne srdim, a što se tiče moje strpljivosti, ja kao pravi kršćanin, dobro znam gdje je granica strpljivosti. Molim, izvoli čitati!

— Ja pak mislim da ima strpljivost svoju granicu ne samo za kršćane nego i za prave kršćanke! — obrani se Klementina, pa htjede opet čitati, ali se u taj tren otvore vrata.

— Gle, još nas čekate? — poviknu Julija veselo s praga.

Klementina, dižući se sa stolice, ukori ljubazno:

— Tako kasno? Ah, djeco, djeco! Tomu si, Gasparo, zastalno ti kriv...

Julija se glasno nasmije.

— Što!?... — osupnu se Klementina i raskolači crne oči i kad joj se primaknuo čovjek koji nije bio Gasparo.

— Grofice, ja se ne čudim što ste tako iznenađeni!... — nakloni se knez Frankopan.

— Oh, veliki Bože! Kneže, vi vi?... Julija, je li to obmana, san, što li? — sklapala je ruke tetka.

— Kakav san! — nasmije se opet Julija.

— Oh, kako sam se prestrašila! Dragi Barnaba, jesi li prepoznao?... — stisne Klementina Franovu desnicu.

— Taj mi je glas poznat, ali se ne mogu sjetiti...

— Gospodine grofe, dopustite da vam pruži ruku Fran Frankopan. Oprostite, što sam u ovaj sat...

— Da, da, to je glas kneza Frankopana! — uzradova se starac pa se pridiže sa stolice s velikom mukom, a glava mu se strese.

Knez Fran položi mu svoju ljevicu na rame da ne ustane, a desnicom uze njegovu, one otekle prste.

— Hvala, hvala, dragi kneže! Da, slab sam, ta znate: moja strašna kostobolja! Već me deset godina muči! — tužio se starac, spuštajući se oprezno na stolicu.

— A gdje je Gasparo? — sjeti se tetka.

— Na plesu. Sve ćeš čuti, draga tetko.

— Kneže!... — nakloni se Franu grofica da bi sjeo za stol.

— Nino, donesi štogod: onu jarebicu, rake, vina. Brzo, pospanče! — vikne Barnaba.

— Samo čašu vina — nakloni se knez.

— I ja sam žedna — osmjehnu mu se Julija.

— Kneže, hoćete li dulje ostati u Mlecima? — nasmiješi mu se i Klementina.

— Ne znam još. Žalim što ću vam...

— No, no, no! Ni riječi o tome. Vi ste naš gost, vi ste prijatelj naš i Gasparov, vi ste i... — zašuti starac.

— I...? — otegne tanko Julija, pa zirne vragoljasto u Franove oči, premećući prstima bisernu ogrlicu nad njedrima.

— Kako si vesela!... — zaprijeti joj tetka ljubazno prstom.

— Kada mjesečina srebrni uspavanu laganu, kada proljetni... — nasmija se Julija, pošto je izgovorila one riječi odmjereno, s patosom.

— Oj, sretne li godinice! — uzdahne Klementina i pogleda Juliju, pa kneza koji se silio da sakrije svoj osmijeh.

Julija je skinula koprenu sa sebe. Na crnoj kosi još se blistala krunčica s alem—kamenima, a onaj biser pod vratom kao da je izgubio svoj sjaj na nježnoj i mladoj puti. Julijina su ramena bila gola, a staromu Barnabi bilo je studeno u kabanici!

Tetka upita Juliju da joj kaže kako se sastala s knezom na plesu.

Julija nagne čašu, kucne se s Franom, pa pripovjedi što je tetka željela. Kneza upitaše kako njegov rod u Hrvatskoj, hoće li domalo njegova sestra u Mletke. Katarina je stanovala kod Klementine kad bi došla u Mletke. Fran im sve iskaže. U prvoj sobi bio dobacio sluzi dugu kabanicu, te je sada sjedio uz stol u modrom svilenom zobuncu komu su rukavi bili rasporeni od ramena do pesti i samo gdjegdje spojeni vrpcama, tako da mu se nazire vezena i našušurena košulja između pojedinih veza. Zobunac bio mu je protkan cvijećem oko vrata i na prsima.

Franove oči, dok je odgovarao na različita Klementinina pitanja, utekle bi na Julijino lice i svaki put milo sijevnule. Valovita mu se kosa nešto poremetila nad čelom, lice mu se zarumenjelo, glas mu bio topao i zvučan. Julija ga slušala, sva je tonula u njegov glas, duša joj je treptjela od radosti i sladosti, i sad bi posve otvorila oči, a sad bi zurila u njegove kroz duge trepavice. U kutovima njezinih očiju, na rubu crnih zjenica, zalivenih kao nekim najnježnijim baršunastim sjajem, uvijek se jednako smiješila zlatna točkica kroz tanke trepavice. Sitan joj je smiješak igrao na krasnom zavoju punanih i rumenih usana, spletao se sa smiješkom iz malenih dražesnih jamica pod jagodicama i s onim iz jamice na bradi: radost je njezine duše prosijavala iz svakoga poteza krasnoga joj lica. U cvijetu kipnih oblina njezinih ramena i ruku djevojačkim je miomirisom cvao neki milovodni ljubavni pelud, te bi je sad jače, sad slabije zadahnuo prenježnim rumenilom, kako bi već zakucalo njezino srce.

Najednom snuždi se Julija, tetka je zabrinuto pogleda.

— Draga tetko, ti još ne znaš kako je velika oluja zatekla kneza na moru! On je bio na putu sve od Stjepanja do danas.

— Oh, Bože! — podigne ruke Klementina.

— Kneže, zatekla vas je zastalno u Kvarneru. Znam ja kako ondje puše! — gibao se od boli Barnaba.

— Frane, kaži nam što si pretrpio — zamoli ga Julija.

— Kada sam odjedrio iz Kraljevice, nije duhao jak vjetar, ali sat kasnije planuo kao iz puške. Nismo imali vremena da snimimo jedra, ni da ih jače podvežemo. Bila je crna tmica, more se oko nas prašilo, valovi se preko nas prebacivali, treskali su o krov lađe kao da se ruši kamenje, dok smo letjeli u krmu u onom mraku. Žestok udarac vjetra slomi nam jedro na krmi, zateg na drugom jedru pukne, jedro se razleti. Onako bez jedara odniješe nas valovi i vjetar put juga u jednu malu uvalu, a tu opet zlo, jer se valovi odbijaju od kraja, srazuju se, prskaju o lađu, vrte je na sve strane. Razabiramo da smo blizu kraja jer čujemo kako se more sa šumom razlijeva, kako buči pod klisurama. Na sreću odnese nas vjetar malo dalje, za jedan rt, gdje je more bilo manje uzburkano, i tu se usidrismo, pred zoru. Zatim razabrasmo brdo Osor na istočnoj strani, daleko. Bili smo na malenu otoku, posve pustu, nikamo nismo mogli, deset dana.

— Jeste li imali dosta hrane? — upita ga Klementina.

— Jesmo, grofice. Nikamo nismo mogli, jer nismo imali jedara: da smo ih imali, opet nikamo prve dane, jer je vjetar bio prejak, ako i nije onako bjesnio kao prva dva dana. Jučer popodne, pošto je vjetar nešto popustio, dojedri srećom u blizinu onoga otočića jedna senjska lađa što je jedrila iz Dalmacije u Mletke. Nekako je dozvasmo mašući zastavom pa se ukrcasmo na nju ja i Bukovački.

— A što će ona lađa bez jedara? — upita opet Klementina.

— Sinoć iskrcasmo jednoga mornara s one senjske lađe u južnoj Istri, te ga poslasmo u Bakar da javi gospodaru nastradale lađe, nekomu Maršaniću, što se dogodilo.

Još su se razgovarali o strašnoj buri. S Julijina lica bilo nestalo smiješka, malo—pomalo bila problijedjela, u očima vrtjele joj se suze. Kada pripovjedi knez kako je bio preporučio svoju dušu Bogu u onoj uvali među grebenima i klisurama, kako su neki mornari plakali spominjući svoje roditelje, ženu i djecu, tada se odroniše Juliji dvije krupne suze niz lice na njedra. Grofica Klementina bila sklopila nekoliko puta ruke i zahvalno pogledala put neba, a stari se Barnaba pridizao u naslonjaču od boli.

— Draga tetko, ne bismo li pričekali Gaspara i onoga kapetana koji se takođe zove — Fran?

— Ja nisam umoran, ali, grofice, vi ste možda... — hoće knez da se ispriča.

— O, ja spavam samo onda kada popusti bol mojemu jadnom Barnabi — uzdahne grofica.

— Istina, istina... — prizna Barnaba. — Eto, bila noć, bio dan, meni je sve isto! Odavno bih već zamrzio život da nije uz mene dobra Klementina. i ta mala vijoglavka iz Rima, i njezin jogunasti brat razvesele kadšto ovu pustu moju kuću.

Julija sjede uz slijepoga starca i poljubi mu ruku.

— Veliš da sam mala vijoglavka, a meni se čini da sam preozbiljna — nasmije se zvonko Julija i nujno pogleda tetku i Frana.

— Smij se, dijete moje, glasno se smij, jer ja ne vidim, ne znam kako se smiješiš... pouzdahne starac gladeći joj sad ruku, sad lice, pa doda tužnije, vlažnih očiju: — Julija, glasno se smij, glasno!... — i ja sam bio veseo kad su mi cvale tvoje godine. A kasnije?... Dijete moje, tko bi znao što je tebi providnost dosudila?... Već je deset godina što te nisam vidio... Bila si malena, nemirna, lijepa, divan pupoljak, nebeski cvjetić. Ih, kako ti je ručica topla, kako ti je lišce glatko!... A jesi li još lijepa?...

— Nisam, vjeruj mi, nisam — odgovori Julija, pogleda Frana i porumeni.

— Ljepota je dar Božji. Da nije nje, mi ne bismo imali ni Tiziana, ni Michelangela, ni Rafaela Sanzia. Julija, budi lijepa! Tvoja je majka bila najljepša djevojka u Rimu — zaklima starac.

— A sestra Julijine majke?... — našali se Klementina.

— Da, da, i ti si, Klementino, bila krasna. Ne bih se ja drukčije onako smrtno u te zaljubio... Joj joj!... — zastenje opet od boli.

— Frane, pripovijedaj štogod, pa neće moj dobri tetak ovako jako osjećati bol. Ti znaš kako te rado slušam, slušamo... — popravi se Julija.

— Hajdmo, hajdmo, jer se i ja želim protegnut. Ej, Nino, zar si opet zaspao? Nino! Nino! — oštro će Barnaba.

— Illustrissimo?... — trže se Nino u kutu za vratima, protare brzo oči, dotapa k starcu, uze ga pod pazuho i pridigne sa stolice.

— Lagano, lagano! Nisam ja kakva vreća! — ljutio se starac.

Svi ustanu i zažele jedno drugome laku noć.

Čim je starac, pognut i drhtav, otklimao u drugu sobu sa ženom i slugom, okrene se Julija, poleti k Franu, primi ga objeručke za glavu i zagleda mu se u oči:

— Frane, spavaj slatko! Snivat ću zastalno o tebi, o laguni...

— Oh, dušo draga! — nasmiješi joj se Fran, obujmi je desnicom, dugi joj cjelov utisne na usne.

— Frane, kako si mi krasan i mio! Zašto nisi veseo?

— Nisam veseo!?...

— I kada mi se smiješ, vidim ti u zjenicama neku sjetu. Meni se čini da nisam u tvojem srcu samo... — umukne Julija.

Iz predsobe čuli su se koračaji, vrata se otvore: Gasparo i Bukovački!

— Dobro jutro! — nakloni se Gasparo, sav u lijepom crnom odijelu. Lice mu bilo tamne boje, oči vesele, crna kosa raskuštrana. Pruživ ruku knezu i sestri dometne: — Studeno je vani, a ovdje lijepo, preugodno, kao na laguni za proljetne noći...

— ... kada sipa mjesečina svoje srebro na sretnike! — nadopuni Julija, pa se čudno namrgodi na brata: — Uvijek zanovijetaš!... Dugo smo vas čekali.

— Oh, tebi je bilo grozno dosadno!... duboko uzdahne Gasparo.

— A one krabulje? — upita knez.

— Mi smo žedni! — pozvoni Gasparo.

Sluga natoči. Svi sjednu. Gasparo isprazni čašu nadušak, pa sasu kao iz rukava:

— Kad one krabulje iz kazališta, mi za njima. Kad one u jednu gostionicu gdje je pučki ples, mi za njima. Krabulje sjednu uz stol, a tu već dvije mlade ženske, odjevene u furlansku, kao seljakinje, bez krinke. Kapetan i ja k istomu stolu. One krabulje piju s djevojkama, ali neće da skinu krinke. Meni već dosadno. Odlučim: pričinim se pripit, ovijem desnicu djevojci oko vrata, a okrinkani muškarac koji sjedi uza nju nešto se ljuti, mumlja...

— Gasparo, ti uistinu prezireš svaku stegu i ukočenost! — ukori ga sestra šaleći se.

— Julija, zašto nisi začepila oba uha? Čujte: kad ja ogrlim jednu, drugu će kapetan. Krabulje se ljute, djevojke se smiju i ljute. Učas eto svađe: ustanemo svi, prepiremo se, kapetan pazi na moje ruke, pa u isti mah, koliko bi dlanom o dlan, skinemo im krinke. Oni se zablenu, mi ih dobro pogledasmo, pa hajd iz gostionice. Opazio sam jednomu je lice crveno, brada plava, oči izbuljene, drugi je mrka lica, brkat.

— Prvi je Petar Fodroczy, drugi Franjo Špoljarić — reče Bukovački.

— A!... — začudi se knez.

— Što su ti ljudi? — upita Julija kapetana.

— Prvi je skitač, probigora, drugi: varalica, tat. Oba pak imaju mozga koliko i obraza. Fodroczy je sada kapetan, a Špoljarić je neko vrijeme bio općinski činovnik u jednom hrvatskom gradu gdje je okrao nekoga kanonika. Zatim se bogato oženio Fodroczyjevom tetkom, trideset godina starijom od sebe.

— Uhode!... — šapne knez sam sebi.

— Uhode?... — gane se Julija.

— Ono su ljudi grofa Nikole Erdödyja koji je nekako doznao da je Bukovački u Mlecima. Poslao je ovamo ljude da bi štogod privrebali protiv mojih rođaka i mene. Erdödy nas uvijek tuži u Beču. — Fodroczy i Špoljarić ne mogu ni posumnjati da ste im vi skinuli krinke? — upita knez Bukovačkoga.

— Ne mogu. Dok smo se conte Gasparo i ja onako "nepristojno" ponašali kod stola Špoljarić je prišapnuo Fodroczyju: "Gledaj samo kako su bezobrazni ti pijani Talijani." Fodroczy mu je odgovorio: "Ja bih ga šupio da znam da nema bodež pod kabanicom."

Malo zatim odoše svi na počinak.

Knez Fran nije dugo mogao usnuti: u njegovim se mislima spletahu različita lica, valovi, čuvide, klisure, i činilo mu se — čim je zadrijemao — kao da čuje jauk iz daljine i veseli Julijin smijeh. Vidio je u snu kako bukte plamenom mnoga sela na nekoj ravnici, kako požar ozaruje neku rijeku, a iz plamena, čas ovdje čas ondje, zablistale bi se crne oči...

Knez Fran bio je više godina u hrvatskom kolegiju u Bologni gdje su učili mnogi hrvatski velikaši. — U isti kolegij bio je doveo god. 1635. glasoviti kardinal Pazman braću Zrinjske, Nikolu i Petra. — Mladi Frankopan sprijateljio se u Bologni s Gasparom de Naro koji je bio u istom gradu na naucima. Klementinu i Barnabu već je više godina poznavao jer im je svaki put kada se vraćao iz Bologne u Hrvatsku, donio Gasparov pozdrav. S Julijom se upoznao pred godinu dana; bio došao u Rim, posjetio prijatelja Gaspara i vidio njegovu sestru. Deset dana kasnije otkriše jedno drugome da se ljube, te zapečatiše ono malo slatkih riječi još slađim i mnogim cjelovima i svaki su se dan više cjelivali negoli razgovarali, a to je trajalo jedan mjesec, dok nije knez Fran otputovao iz Rima u — Ogulin gdje je onda bio kapetan. Kakav je Ogulin, gdje je Ogulin, je li u Ogulinu mnogo ili malo spomenika iz rimske dobe: arenâ, i slavoluka, za to nisu pitali Julijini roditelji. Oni su dobro znali, kao i sav ondašnji svijet, za knezove Frankopane i Zrinjske da su to najslavnije hrvatske porodice, gotovo dvije dinastije, tijesno spojene višestoljetnim patnjama i slavom jednoga naroda kojemu se onda divio sav kršćanski svijet, te spominjao njegovo ime s najvećim poštovanjem. Naša je domovina imala u ono vrijeme dva imena: Hrvatska i Antemurale christianitatis — "Bedem kršćanstva", to je naslov kakvim se ponosi samo hrvatski narod.

Sljedeća stranica→