Urota zrinsko-frankopanska/IV.

← III.

Urota zrinsko-frankopanska IV. autor: Eugen Kumičić

V. →

IV.

Bilo je krasno, vedro jutro, niotkuda vjetra ni ćuha, u Bakarskom zaljevu more mirno i sjajno kao ogledalo, zrak bistar i hladan poslije bure što se utajala u osvitak dana. Lijepo se sunčao stari i bogati grad Bakar na jutarnjem suncu: uz more se raširio, a gore suzio podižući se po strmenitom obronku peterostrukim nizom kuća što se milovidno nadvisuju, kao da se svaka želi ogledati u bistrom i čarobnom zaljevu. Na najvišem mjestu grada hitila se uvis sa svojim krunastim kulama mrka golemija, tvrdi zrinjsko—frankopanski "kastel", koji je raskrilio svoja silna krila poput sivog sokola: razvio je bedeme prema moru i obujmio sav grad.

Na obali i u luci bila vreva i buka: ribari su vikali ljudima da samo pogledaju njihove "friške, žive ribe", kmetovi su dogonili i odgonili natovarene konje, nosili drva, vukli les, a drugi su radnici valjali bačve, brzali pognuti pod vrećama iz skladišta na lađe kojih je bilo pedeset što većih, što manjih, iz Dalmacije, Istre, Italije, Grčke. Ukrcavalo se vino, ulje, sol, drvo, med, žito, te rude iz Samobora i Čabra, a iz graje čuli su se oštri povici, smijeh, kletve, pljuskanje vesala i ono škripanje lađa kada se taru jedna o drugu, kada se nagnu, pošto se na njih dovalja teret: bačve, grede, golemo hrastovo deblo.

Zrinjski i Frankopani imali su svoje solane i velika skladišta u Bakru, Bakarcu, Kraljevici, Crikvenici i Novom Vinodolskom. Iz Čabra dobivali su željezo. Rudnike u Gvozdanskom bili su napustili zbog turskih navala. U njihovim gradovima bili su kapetani, prefekti, porkulabi, kastelani, oficijali, pisari, vojnici, sluge. "Prefektusi", upravitelji, primali su od "podložnika" desetinu u naravi, te novac od svake zemlje gdje su podložnici živjeli. Novac su obično primali o Miholju i o Božiću, a morali su biti "dobri tekući pinezi", jer je kolalo i krivoga bečkoga novca. Trgovalo se ponajviše s Talijanima koji su imali svoje podružnice u hrvatskim primorskim gradovima. Trgovina se u Hrvatskoj nije mogla podići do pravoga procvata jer ju je Beč sapinjao što je jače mogao i na kraju i na moru. Hrvati su u prvu ruku morali opskrbiti austrijsku vojsku na Krajini "uz stalnu cijenu", a što bi im preostalo, mogli bi bili prodati, da nije bilo austrijske carine i grozne kuge koja je od istoka nekoliko puta zamahnula svojom kosom po prestravljenoj Evropi.

Bakarskom obalom, na suncu, uz bedem, lagano šetahu dva čovjeka i vidjelo se da raspravljaju o nekoj važnoj stvari, jer bi stao u hodu sad jedan sad drugi, i to svaki put kada je mislio da je kazao što se ne da pobiti. Bili su gotovo jednako krupni, brkati i bradati, a različno odjeveni; stariji je bio u crnom odijelu, sa šubarom; mlađemu u suroj šubi i pod kalpakom s perom, visjela je sablja niz jaka bedra.

— Još nemaju Austrijanci pedeset godina Senj u svojim šakama, a već su pogazili sve stare senjske pravice. Marko, ti dobro znaš kolika su dobra njemački kapetani oteli Senjanima! Ali nisu li upravo njemački časnici iskrčili šume oko Senja po pogodbama što su ih sklopili s Mlečanima? Nije li tako? Žestio se kapetan Rafael Bonicetić, onaj mlađi.

— To znam, ali da će karlovački generali oteti Ozalj!... — skretao je glavom prefekt Marko Sablić.

— Jest, oni kopaju knezu Petru jamu. Oni ruju i ruju da što prije skuče Ozalj pod svoju sablju jer vele da bi karlovački generalat bio bolje zaokružen kad bi i grad Ozalj bio pod njim. Marko, ti to ne vjeruješ...

— Dragi moj kapetane, nisu ni karlovački generali svemožni!

— Zrinjski su zakoniti vlasnici Ozlja, ali ne zaboravi da je kralj Maksimilijan ipak zahtijevao, po smrti Nikole Sigetskoga, da mora Ozalj pasti pod kraljevski fiškuš!

— Djeca Sigetskoga nisu marila za naredbe fiškuša, nisu se bojala ni grožnja i ovrha. Što si se zamislio? — kimne mu prefekt.

— Zamislio?... Čovjek ne bi vjerovao: taj fiškuš, taj fiškuš!... Pomisli: Sigetski je pao da Turci ne prodru do Beča, a odmah po njegovoj smrti hoće bečki fiškuš da otme njegovoj djeci svaku brigu nad Ozljem! Marko, što veliš?... — stane u hodu kapetan Bonicetić.

— Beč uvijek snuje kako bi okrnuo i oštrbnuo dio naše otadžbine, ali sam uvjeren da će knez Petar znati kako se brani svoje.

— O tomu ne sumnjam, ali...

— Stani! Kneginje Zrinjske i Frankopanske znale su braniti svoja prava, pa kako ne bi Petar? Pomisli samo na Jelenu, rođenu Karlovićku! — Majku Sigetskoga...

— Da, da! — stane u hodu Marko Sablić i prekriži ruke na prsima gledajući pobjedonosno kapetana, jer je sada bio uvjeren da će mu izbiti iz glave crne misli.

I kapetan je prekrižio ruke na prsima i još se raskoračio da lakše odoli navali. Natežući desnicom brk, gorko se smijuljio i zurio u Sablićeve oči, kao da mu kaže: govori koliko hoćeš, ali me nećeš uvjeriti da Nijemci kopaju jamu knezu Petru.

— Ti si, dakle, zaboravio na sabor u Topuskom od godine 1535?... upita ga razdraženo prefekt Sablić.

— Znam da je taj sabor bio buran...

— Buran, i kako buran, junački sine! Sastali se velikaši i plemići u Topuskom da se izjadaju na kralja, kad eto ti Jelene Zrinjske glavom pred sabor sa svojim sinovima Ivanom i Nikolom. Tko bi onda rekao da će ono dijete, onaj mali Nikola koji je s majkom došao pred sabor, proslaviti hrvatski narod pod Sigetom?... Šute velikaši i plemići, a udova im Jelena kaže da je došla sa sinovima na sabor tužiti kralja Ferdinanda. "Kralj hoće da mi na silu otme, veli udova, moje gradove Rakovec, Lukavec i Medvedgrad. Ove je gradove kupio moj pokojni muž Nikola za gotov novac. Kralj hoće da mi ih otme i da ih daruje dušmanima mojega roda. On hoće da mi otme i one gradove koje sam baštinila od svojeg brata Ivana Torkvata. I mojemu pokojnom mužu htio je oteti te gradove, ali se on branio. Ja sam žena. Rođena sam Karlovićka a sada udova Zrinjska. Hoćete li braniti ove moje sinove i mene?" To reče Jelena, sabor plane. Gotovo svi velikaši ustanu da kažu svoju na obranu ove preslavne žene. Njezini su dušmani šutjeli. Kada se sabor primirio, sastaviše velikaši i plemići predstavku na kralja: da se nepravednim otimanjem velikaških dobara sije razdor među velikašima, ta su otimanja povod svađama, jer velikaši traže oružjem svoja dobra od onih kojima su darivana, te krvave svađe najveća su nesreća po zemlju i niže plemstvo. Sabor sjeća kralja da je on sam potvrdio ugovore po kojima je Jelena Zrinjska zakonita baštinica onih gradova; još sjećaju kralja na velike zasluge knezova Zrinjskih, na njihovu prolivenu krv, na njihove goleme troškove za popravke i opskrbu gradova na turskoj međi... Tako ti je to bilo, moj sokole! — klikne prefekt Sablić.

— Onda je bilo sloge; pomisli na današnje neke velikaše!... — sleže Bonicetić ramenima.

U istoj predstavci obratio se sabor na kralja Ferdinanda I. za pomoć jer su Turci neprestano navaljivali na Hrvatsku. Sabor je pisao kralju: "... ako nas pak vaše veličanstvo misli ostaviti bez pomoći kao i do sada, ako se vaše veličanstvo ne misli držati pismene riječi što nam ju je zadalo na Cetinu prilikom svoga izbora za našega kralja, ako vaše veličanstvo neće da bolje brani naša prava i našu otadžbinu, mi molimo da nam vaše veličanstvo povrati cetinsku ispravu kojom je vaše veličanstvo izabrano hrvatskim kraljem, a mi ćemo poslati vama sve vaše povelje kojima ste se obvezali da ćete braniti naša prava i našu otadžbinu. Nemojte, vaše veličanstvo, da nam ovo primite za zlo jer mi nikako ne pojmimo čime smo zaslužili, nakon toliko naših vjernih služba, da ne primamo od vašega veličanstva nikakve milosti, nikakva dobra što ste nam ih obećali."

— A je li sabor dobio kakav odgovor na svoju predstavku? — zažmuri kapetan u prefektovo lice.

— Odgovor?... Odgovor?... A što to pitaš? — zbunio se Sablić.

— Da, da: odgovor, moj sokole! — udario je kapetan po Sablićevu ramenu.

— Kralj je obećao...

— To sam znao! — baci kapetan ruke u vis naglim kretom.

Sablić pogleda na more i zakašljuca:

— Kapetane, eno lađe iz Kraljevice.

— Bit će knezovi; dvojica na krmi — reče Bonicetić nadnesav ruku nad oči.

Zaljevom se vozila lađa na osam vesala ravno put bakarske luke, već je bila bliže Bakru negoli prodoru u njegov zaljev, brzo je puzila, more se pred njom pjenilo, dvije su se crte iza nje duljile i sve više razilazile. Mnogi su već bili opazili lađu, na prozorima bilo je ženskih glava i čulo se kako dovikuju svojim susjedama da se vozi u Bakar kneževska lađa, a djeca su trčala iz grada k moru.

Divotan bijaše zaljev, obasjan suncem: pred lukom zadahnula se morska glačina najmilovidnijim zelenkastim sjajem, posred zaljeva, oko kneževske lađe, prelijevala se svijetlim plavilom, a iza lađe, dalje prama istoku, iskrila se grimizom, žarila se rastaljenim zlatom. Sve skupa kao da je najveličanstveniji sag, predivno zarubljen svijetlom srebrnom crtom gdje se more ljubi s krajem i veličanstveno rastegnut na ukras prirodi, na utjehu i dragost ljudskoj duši. Podigne li se galeb s one glačine, pjena se oko njega zablista, krila mu prosipaju alem—kamene, dok pravo poleti. Sunčana se svjetlost lamala u bistrom moru, bljeskala se uz obalu gdje su se lagano njihale ljubičaste i zelene morske trave, dok bi oko njih gmiznula šarena ribica. Plavi i vedri nebeski svod, šumovite i strme strane obale, prezidi vinogradâ na uzvode, svako golo stablo, lađe i kuće, veliki kneževski grad, zjala na bedemima, i jedan stari drveni križ s osamljenim stijenama uz more, podalje od luke, sve je to odsijevalo u modroj dubini zaljeva, preokrenuto, nepomično, bajno...

Lađa se primakla luci, već se čulo odmjereno pljuštanje dugih vesala.

Zrinjski i Frankopani imali su više krasnih i čvrstih lađa. Jednu je opisao Istranin Lovro Kurelić kada je cesar Leopold I. putovao po svojoj državi godine 1660. Leopold je bio došao u Devin, Duino, a Tršćani mu poslaše lijepu lađu da bi njom doplovio u njihov grad. Kralju u susret dojedrio je u Devin i knez Petar Zrinjski svojom lađom, veoma krasnom na kojoj je veslalo šezdeset veslača, a bili su to sami hrvatski plemići u sjajnom mornarskom odijelu. Kralj Leopold ukrca se na Petrovu lađu, a sam je Petar na njoj zapovijedao stojeći uz krmilo i tako dovede kralja u Trst. Neki je pjesnik opjevao taj put latinskim stihovima.

Ona kneževska lađa iz Kraljevice dovesla domala u bakarsku luku, okrenu se, pa pristane uz obalu. Straga na sagu kojim je bila pokrivena cijela krma, sjedili su Orfeo i Fran u tamnom odijelu, pod surim kalpacima. Njihovi su mornari u modrom odijelu od baršuna, hlače su im do koljena, svilene dokoljenice crvene, svaki je opasan širokim i crvenim svilenim pasom na kojem vise niz bedro duge rese. S modrih baršunastih kalpaka pada im na desno rame kao neka torbica od crvene svile. Knezovi opašu sablje, stupe na kraj i odzdrave desnicom svim onim ljudima koji im se klanjahu. Orfeo upita kapetana Bonicetića:

— Je li stigao u Bakar kapetan Bukovački?

— Otkud, vaša milosti?

— Dragi kapetane, mjesto odgovora čujem pitanje — podsmjehne se Orfeo.

— Bukovački nije stigao u Bakar — popravi kapetan, uzbuniv se malko.

Frankopani uđu nato u grad, pa sve uzbrdice, uskim uličicama, a zveket velikih pozlaćenih ostruga svakomu ih najavljuje: s prozora se nadviju ženske glave. Kad knezovi pred jednu lijepu kuću na kat, Orfeo slučajno podigne oči na prozore, pogled mu zapne o lijepo lice mlade, crnokose djevojke koja se hitro makne od prozora za gustu zelenu mažuranu.

— Marice, Marice, a što se skrivate? Dobro jutro, najljepša bakarska ružo! — pozdravi je veselo Orfeo.

— Ne skrivam se, ne, svijetli kneže. Dobro jutro Bog daj! — osmjehne se djevojka stidno. Bila je snježne puti, nježna obličja, rumena samo na usnama.

Kada ste, gospođice, došli u Bakar? — upita je ljubazno knez Fran.

— Pred tri dana... — smuti se Marica, porumenje i obori crne oči na mažuranu.

— Nećete više u zavod? — opet će Fran, pogledav bratića da bi što prije pošli dalje.

Marica, sklonjenih očiju gane glavom da neće. Bila je do sada kao opatica na Rijeci.

— Gospođice, već ste preveliki za školu. Vaš otac treba da pomisli na miraz... — našali se Orfeo.

— Što sam skrivila vašoj milosti da tako sa mnom razgovarate? — smiješila se, dražesno zbunjena.

— Orfeo!... — šane Fran što je tiše mogao i namigne mu da bi pošli.

Orfeo ga pogleda začuđeno, hoće sad da pozdravi Maricu, ali se pokaže na prozoru lice njezine majke, rumeno i veselo lice:

— Čujem, čujem kako se lijepo šalite s mojom malom! I dogodine šalili se s nama, neka da dobri Bog!

— A kako gospodar Mate? — upita Orfeo gospođu.

— Uvijek u poslu, uvijek, jer su teška vremena: jedva kraj s krajem vežemo! — hukne majka.

— Gospa Andrijana, stara je riječ da se hvale samo oni trgovci koji propadaju. Dobro po vas dok jadikujete! — mudro će Fran.

— A što ćemo na, vaša milosti! I s malim smo zadovoljni. Bilo bi štogod bolje, ali su nerodice, ljudi ne plaćaju, a s imanjem natanko! — potuži se gospođa. Knezovi pozdrave majku i kćerku, a kad se malko udalje, reći će Orfeo tiho:

— Mala je Maršanićka lijepo narasla. Krasno djevojče!...

— Krasno i milo — potvrdi Fran zamišljeno.

— Upitao si je kad je došla doma, a ona se smela...

— Žao mi je što smo stali pred njezinom kućom.

— Zašto?...

— Lani, o Božiću, bio sam se nešto zamislio u crkvi, a Marica me pogledala...

— Oko je prvi u ljubavi poklisar. Frane, oprosti...

— I ja sam je gledao, dugo, nehotice, zamišljen, a od onda Marica se... ta vidio si...

— Razumijem... Čuo sam da će Maricu uzeti mladi Karina.

— Bilo sretno!

— Meni se čini da je Marica nešto slična Juliji... — žmirucne Orfeo lukavo u Franove oči.

— Misliš?... — ganu se Fran i malko porumenje.

— Kako čujem, Maričin otac sretno trguje. Mnogo je žita kupio i prodao ove godine. Ja sudim da je on najbogatiji trgovac u Bakru.

— I ja mislim da je Marica nešto slična Juliji, da: čelo, oči...

— Gle, ja o Maršanićevu žitu, a ti o Julijinu čelu! — nasmija se Orfeo bratiću. Uto dođoše na trg "Star" gdje je svijet bučno pazario, sklapao zajmove, mjerio žito, javno pred mnogim svjedocima brojeći novce na velikim kamenima. Dva su na tom trgu bila "kamika", dva prava strašila za nemarne dužnike, jer su ih ti "kamiki" sjećali na dug koji se nije mogao zatajiti, sjećali su ih na srce vjerovnika, srce hladno kao i oni kameni. Na većem se "kamiku" brojio novac preko dvadeset dukata, a na manjem do dvadeset. Kad bi novčari dali u zajam veću svotu na više godina, pozvali bi što više svjedoka ne samo odraslih nego i mnogo djece, jer pomru li odrasli, neće sva djeca. Opreznih je ljudi uvijek bilo na svijetu...

Graja na trgu slegla se malko kad su ljudi opazili knezove; svaki im se ponizno ugibao i smjerno klanjao dok su prolazili trgom u svoj kastel.

Odmah se pronio glas da će doći kneginja Katarina u Bakar prije sunčanoga zapada, pa se sve užurbalo u tijesnim uličicama: susjede se dozivale, sakupljale, jezičale, prepirale. Jedna se izvrpala iz ovoga skupa, druga iz onoga, pa pošla k trećemu da tamo štogod naćuška, da razloži svoje mnijenje, i udri kao trlica da je druge čuju kad nisu htjele one prve. Neke su se mornarske žene grozile da će tužiti kneginji tu i tu susjedu zbog te i te stvari "kâ se nî nikada ni čula ni vidila", a mnoge su se smijale tim grožnjama jer da kneginja ne dolazi "va Bakar da sluša bakarske ćâkule i nemarije", blebetanja i ludosti, i ako je "kâ kuma čula, ča joj nî drâgo, ne bîlo joj posud zabâdat svoj nos"! Kume se svadiše, oltari se otkriše! Kada se sunce nagnulo ka zapadu, izjahaše Fran i Orfeo na brijeg iznad Bakra, pa zakrenuše sjeverno na susret Katarini. Za njima su kasali krupni kapetan Bonicetić i još krupniji prefekt Sablić, te dva mlada vojnika, svi na malenim konjima. Dan lijep, pa se išetala nad Bakar stotina ljudi da što prije vide kneginju i njezinu pratnju. Bilo je tu više žena negoli muškaraca. Djevojke kao i njihove majke, ponajvećma žene imućnih trgovaca, bile su u krasnom narodnom odijelu: u svilenim suknjama različite boje i na veoma guste nabore, pletice, te u zobuncima, zlatom izvezenim. Majke su imale na glavi bijele "peče", a djevojke velike, šarene svilene rupce, lijepo svezane nad zatiljkom otkud su okrajci visjeli do pasa.

Sunce upravo zapadalo, riječki je zaljev sijevao rujnim prosjevom, a bakarski bio tamno pomodrio u sjeni kada se pomoliše na jednom zavoju dva vojnika, haramije. "Gredu, gredu!" — viknuše djeca. Malo potraja, na zavoju se ukaže stasita velikašica, sjedi ponosno na vrancu i razgovara se s Orfeom i Franom koji jašu uz nju. Tamno joj odijelo opšiveno surim krznom, lijepu joj glavu pokriva kalpak od sobolovine. Iza nje jašu Sablić i Bonicetić, još jedan časnik, tri sluge, dvije dvorkinje, a za ovima do dvadeset vojnika. Među slugama i Riječanin Rutt, sav zamotan vunenim rupcima, na bijeloj i mirnoj bedeviji koja već deset godina nije čula kako urliču Turci na razboju. Kad stigne Katarina na mjesto otkud se vidi Bakarski zaljev, pritegne svilene i zlatom protkane uzde, gizdavi vranac stane, ispruži glavu i zadrhta.

Obasjana suncem, gledala je kneginja na more: po njezinu plemenitom obličju prelio se tihi ushit, drago ganuće, na rumenim pootvorenim usnama plila joj je radosna zapanjenost, u raširenim i blistavim crnim zjenicama vidjelo se kako joj se srce raji na onom divotnom prizoru... Gorske su glavice bile ozarene suncem, među one vrhove, slične uzburkanom moru, sunčane su zrake ravno upadale, te su neke šume bile pozlaćene, druge zastrte ljubičastom sjenom, a u daljini, na skrajnom istočnom obzorju, rumenio se Velebit u ružičastom sjaju. Kamo se ozreš, sve ti dušu plijeni krasotom, srce prožima miljem.

Kneginja gane uzde svojemu vrancu, dojaha korakom među one ljude koji je gledaju, kao da je nisu nikada vidjeli. Pozdraviše je različitim povicima, najviše: "Dobro nam došli va Primôrje!" i "Vavik se radujemo kad vas vidimo!" Djeca vikahu: "Živjela!" Kneginja se ljubazno klanjala i lijevo i desno. Jedna joj starija gospođa doviknu: "Ah, svitla gospo, dosta san se, dosta naplakala, kad san čula kako je poginul ban!" Ovu gospođu ukori susjeda: "A, Nadâla, a ča to govorite svitloj Katarîni, Bog vas vidil!"

I stari i krezubi Riječanin Rutt klanjao se ljudima, a iz svih gustih nabora blijedoga mu lica sijala je sreća što će domala stići u svoju "patriju". Djeca mu se glasno smijahu kad je sjahao na raskrižju spustiv se s bedevije kao vreća vune. Jedan haramija prihvati uzde krotke bedevije, a Franjo Rutt odsrta put Rijeke, veselo tarući ruke, i podignuv nos da što prije nanjuši onaj njemu dragi miris "brudeta" i friganih sipica.

Kneginja slegne s pratnjom niz brdo u Bakar, i svi oni ljudi pođoše istim putem, razgovarajući se o njezinu zdravlju i njenoj odjeći, i kako je uvijek mlada i lijepa, i kako bi ona najvoljela živjeti u Bakru, jer se zna da joj je teško tamo za onim brdima. "Va Primôrju" — veli jedna Bakarka "njezin rod nima neprijatel, nego ga svi vole, a okol Zagreba da su niki grofi ki bi Zrinjskim i Frankopanom iskopali kuću da moru. Oh, teško onemu, kega nijedan nenavidi! Oni grofi sprijateljili su se s bečkimi generali, neka mi Bog oprostî, pak ne misle drugo nego kako bi zatrli naši knezi jer oni brane sve hrvâtske pravice." Druga je gospođa razlagala "da je kneginji svuda dobro, jer kî jima zlata, more i na Učki živit". Djeca se pak razgovarahu o konjskoj spremi na Katarininu vrancu jer je sva od svile, srebra i zlata. Na čelu, na potprsini i na žvalama sjajile su se vrancu zlatne ruže, nakićene draguljima, s oglavnika visjeli su mu srebrni lančići, s abajlije od baršuna zlatne kite.

Kad dojaha pred "kastel", reče Katarina časniku koji ju je pratio sve od Ozlja:

— Kapetane Čolniću, počinite do prekosutra u Bakru, pa se vratite u Ozalj. U Karlovcu nemojte se zadržati.

Kapetan Gašpar Čolnić, visok rumen i plave brade, nakloni se:

— Bit će sve po zapovijedi vaše milosti.

— Pazite dobro na pašu! — opomenu ga Katarina snizivši glas.

— Neće mi uteći — nakloni se opet Čolnić.

Fran i Orfeo pogledaju začuđeno Katarinu, a ona im kimne da će im kasnije sve kazati.

Čolnić ujaha u kastel s haramijama, ostali lagano siđu na obalu, kadli se tu nakupilo sve što je žena i djece u Bakru. Katarina i knezovi uđu u onu lijepu lađu s osam veslača, a dvorkinje i sluge strpat će se s prtljagom u drugu, jednostavnu. Orfeo uze u ruku ravnalo krmila, lađa se otisne od kraja i zaplovi modrim i tihim morem put Kraljevice.

Katarina, Fran i Orfeo, sjedeći straga na sagu, razgovarahu se uz odmjereno pljuštanje vesala, uz skladan mrmor mora što se pjenilo oko lađe. Već je bio pao prvi suton na zaljev, iz nekih uvalica zalahorio je hladan povjetarac, pa svašte i brecaju sitni valići toliko da navraskaju onu glačinu uz kraj.

Pošto se malko udaljiše od bakarske luke, upitao je Fran svoju sestru:

— Na koga pašu mora paziti kapetan Čolnić: Na Čengića?

— Da. Čolnić će ga odvesti iz Bakra u Karlovac, predat će ga generalu Auerspergu. Vi se tome čudite?

— Kako da se ne čudimo? — namrgodi se Orfeo.

— Petar mi piše iz Beča da predam pašu generalu. Vi znate da se Petar htio odreći svake časti?... — snizi glas Katarina.

— On to ne smije. Kad dub padne, svak mu drva krade. Ja neću mirno spavati dok Petar ne postane karlovački general! — uzruja se Orfeo.

— Tako i ja! — pohiti Fran. Nije nama stalo do generalata, do te časti, ali Petar treba da bude i ban i karlovački general, da bude pod njegovom zapovijedi i banska vojska i ona na Krajini. Bečka bi gospoda bila krotka da je sva vojska u Hrvatskoj pod Petrom.

— Umirila sam ga prije polaska u Beč. Sada mi piše da ga je posjetio ministar Auersperg, te mu stao govoriti da će se njegov brat zahvaliti na karlovačkom generalatu kad mu predamo pašu Čengića.

— Nije generalu do paše, nego da izlukavi otkupninu! — omahne glavom Orfeo. Primit će otkupninu, a javit će u Beč da mu je paša utekao ili da je primio za njega samo tisuću talira koje je tobože trebao za popravak nekoga grada na Krajini. Neka bijes nosi i onoga pašu! Bolje da im ga predamo; neka vide da ne hlepimo za otkupninom.

— Tako je — odobre Katarina i Fran.

Čengić—paša bio je brat silnoga bosanskog paše Ibrahima koji je nuđao knezu Petru dvije stotine tisuća talira za svoga zasužnjenoga brata. I francuski poslanik u Mlecima pisao je svojemu kralju o toj otkupnini.

Katarina pripovjedi da su u Beču prvi ugarski dostojanstvenici: palatin Vesseleny, kraljevski sudac Nádasdy, ostrogonski nadbiskup Lippay te mnogi drugi velikaši, i svi zahtijevaju da se otkaže vašvarski mir sultanu. Slaboumni, tromi i podmukli knez Portia, ministar kralja Leopolda, tvrdi nedostojnim doskočicama da je rečeni mir od najveće nužde. Tako i ostali kraljevi savjetnici. Petar i Ugri odlučno zahtijevaju da im se dopusti istjerati Turke iz Hrvatske i Ugarske i jasno dokazuju kako ne bismo trebali ni velike vojske, jer se Turci još nisu oporavili od svoga poraza kod Sv. Gottharda. Jedan je bečki ministar kazao: "Ugri neka ostanu pritisnuti turskom vojskom. Zlo bi po Beč bilo da se Budim oslobodi od turskog kopita."

— Kako se boje slobodnih naroda! — pohiti Orfeo prezirno.

— Što ti piše Petar o Nádasdyju? — upita Fran sestru.

— Ne pouzdaje se u njega koliko u palatina Vesselenyja. Velikaši kažu da smo na rubu propasti, da nije druge nego tražiti saveznika među kršćanskim vladarima. Ugri nuđaju krunu Petru, pa neka on nađe put spasa. Petar je odbio njihovu ponudu. Velikaši se nadaju da će nam pomoći Francuska, a možda i Mlečani i njemački knezovi. Govorili su s francuskim poslanikom. Petar mi piše da je Gremonville izvanredno okretan čovjek, oprezan, mudar, lukav. Sve su brige pale na Petrovu glavu. Mi se eto moramo brinuti za Ugre otkad je najbolji dio njihove domovine pod turskim jarmom, već stoljeće i pol, od mohačke bitke... — pouzdahne Katarina pa će bratu: — Frane, pisala sam ti da očekujem Bukovačkoga iz Mletaka.

— Kada si ga poslala u Mletke?

— Čim je Petar krenuo iz Ozlja u Beč, htjela sam ja u Mletke, ali je vrijeme bilo ružno, bila sam i nešto bolesna, pa sam poslala Bukovačkoga da opet govori s francuskim poslanikom. Bukovački mi je pisao da će kao danas u Bakar. Neću na put dok ga ne čujem. Hoćeš, Frane, sa mnom?

— Drage volje.

— Možda je Julija u Mlecima... — pogleda Katarina brata.

— Teško. Pisala mi prije malo dana iz Rima — porumenje malko Fran.

Tako razgovarajući, doplove u Kraljevicu. Prvim mrakom uđu u Novi grad.

Sat kasnije sjedoše za večeru u jednoj dvorani na prvom katu. Knez Fran pripovjedi sestri kako je prvi dan, u kasno doba, bio došao u Novi grad pavlin Ivan Belostenec, a ranim jutrom krenuo u Vinodol da nađe koju nepoznatu riječ...

— Da ga samo vidiš kako brižno pazi na svoju torbu! — reći će Orfeo Katarini.

— Bit će u njegovoj torbi ono što mu je najmilije: nepoznato narodno blago. Hoće li svrnuti amo iz Vinodola? — upita Katarina, a brat joj odgovori:

— Mislim da hoće. Jutros mi se tužio da nije dobro spavao, jer da mu je na postelji bilo previše svile, a njegovo grešno tijelo...

— Siromah, razumijem... — posmjehne se Katarina, pa navrne govor na nevolje svoje domovine: — Vi još ne znate kako glase članci vašvarskog mira! Petar je čuo neke potankosti od mletačkoga poslanika. Slušajte: dvor je pristao na pogodbe što ih je nuđao velikomu veziru prije pobjede kod Sv. Gottharda, na pogodbe što ih je vezir oholo odbio dok nije bio potučen! Pri sklapanju mira zamijenili su svoje uloge pobjeditelj i pobijeđeni!... Taj je mir nečuvena bruka, ali je još groznije što je u njem jedan članak po kojem je turskoj vojsci slobodno prolaziti kroz Hrvatsku i Italiju...

— Katarina! — trgnu se Fran i Orfeo.

— Tako mi piše Petar. Ja se zgražam, ali se ne čudim... — dahne Katarina, usne joj drhtnu, oči sijevnu.

— Ja ne zdvajam: još ima hrvatskih mišica! Podignut ćemo svu našu vojsku, dočekat ćemo Turke na međi! — podigne Fran pesnicu.

— Frane, dok tako govoriš, ti ne misliš na izdajice, koji prodaju tuđincu prava hrvatskoga kraljevstva za časti i novac. Da naše kraljevstvo podlegne većoj sili, to bi grozno bilo, ali ne sramotno — gorko istisne Katarina.

— Hrvatska može propasti samo izdajstvom vlastitih sinova. O tomu sam tvrdo uvjeren! — udari se Orfeo desnicom po prsima, a lice mu plane tamnim rumenilom.

Još su se razgovarali o pokojnom banu Nikoli, o Katarininoj djeci, o banici udovi, pa pođoše na počinak.

Knezovi Zrinjski i Frankopani, a s njima i bolji dio velikaša i plemića, već su odavna zaklinjali Beč da se okani stare politike koja je Hrvatsku dovela na rub propasti. Već nisu znali kako da spasu "ostatke ostataka" hrvatskoga kraljevstva, kada im se nenadano oglasi najveći neprijatelj Austrije, otac diplomacije: francuski kralj Ljudevit XIV.

Još je trajala ona velika borba što je bila planula između Habsburgovaca i Kapetovaca kada je Habsburgovac Ferdinand I. raširio svoju vlast nad zemljama Sv. Vaclava i "Sv. Stjepana".

Istodobno, za Ferdinanda I, vladao je njegov brat Karlo V. u Španiji i Nizozemskoj, a bio je okrunjen i krunom "svetoga rimskoga njemačkoga cesarstva", pa se mislilo da će se napokon ostvariti austrijski san o sveopćoj "svetoj njemačkoj" monarhiji.

Francuska, sapeta habsburškim zemljama, podigla se da brani sebe i slobodu Evrope. Malo—pomalo proučila je francuska diplomacija sav ustroj velike austrijske države koja je postala slučajno, iznenada, onako velika, a ne prirodnim razvojem poput Francuske. Govorilo se da svaki narod u habsburškoj monarhiji ima svoje težnje, a neki se narodi još mrze među sobom. Još se tvrdilo: "Kada je dinastija narodna i kada je narasla s narodom, vladar i podanici osjećaju da su im probici isti i, unatoč svakom nesporazumku, odanost i ljubav k domovini tijesno ih vežu. Rođeni na istoj zemlji, zadojeni istom misli, imajući pred očima istu svrhu, oduševljeni istom ljubavi, ratujući na zajedničke neprijatelje, uvijek će pomisliti vladar i njegovi podanici da im je sudbina zajednička, pa će stoga njihovi sukobi biti manje oštri, njihovo pomirenje iskrenije." Francuski vladari tražili su stoga i među narodima u Austriji saveznike protiv nje.

Ljudevit XIV. radio je kao i njegovi predšasnici. On, najveći njezin neprijatelj, poslao je njoj pomoćnu vojsku koja se proslavila kod Sv. Gottharda pod maršalom Colignyjem. "Najkršćanskiji" kralj nije mogao da drukčije uradi. Austrijski povjesničari tvrde da je to učinio "s pristojnosti".

P. de Bonsy, biskup bezierski, francuski poslanik u Mlecima pisao je već u travnju 1663. Ljudevitu XIV. da su Hrvati i Ugri do skrajnosti ogorčeni, jer im Beč gazi sva prava, ne dopušta im da navale na Turke, trpa u njihove gradove njemačku vojsku i hoće da budu Hrvatska i Ugarska jednake u svemu nasljednim austrijskim zemljama. Protestanti u sjevernim ugarskim županijama traže od kralja Leopolda da im podigne njihove porušene crkve. Jednu polovicu Ugarske imaju Turci, a drugu Leopold koji misli da je bolje imati polovicu negoli ništa. On misli da bi Ugarska izabrala drugoga kralja kad ne bi u njoj bilo turske vojske. Leopold može navaliti na Tursku samo hrvatskim i ugarskim mačem, ali on to neće učiniti, već hoće da slomi Hrvatsku i Ugarsku. Velikaši bi se mogli osokoliti od francuske strane da poduzmu štogod važno protiv Leopolda, jer je njihovo srce puno otrova protiv njega. "Ils ont le venin dans le coeur contre lui."

Isti poslanik piše da Leopold neće da navijesti rat Turskoj, nego nastoji svim sredstvima da podrži prijateljstvo sa sultanom na štetu kršćanstva. Ugri su ponudili krunu banu Nikoli Zrinjskomu koji ju je odbio. Leopold I. mnogo je potrošio da se uzmogne okruniti njemačkom cesarskom krunom koja ga je uistinu više stajala nego što vrijedi. Sada mu je kesa prazna: može se reći da na svemu oskudijeva, ali protiv Francuske uvijek potajno radi sve što može, a za to već nekako nađe novaca. Sve to i tako piše poslanik svojemu kralju pa ovako završi: "Mi bismo se mogli okoristiti nezadovoljstvom spomenutih velikaša, te zadati Leopoldu mnogo posla, tako da ne bi imao vremena misliti na svoje poslove protiv nas, ali bi trebalo da se štogod dogodi, a tu su onda brige, obveze, troškovi i napokon, ljudi koji bi znali točno vršiti naše naputke."

Tako je pisao poslanik prije vašvarskog mira. On je imao više pouzdanika u Austriji, a svi Francuzi: jedan se zvao La Petitiere, činovnik austrijski; drugi Dasquier, tumač turskoga jezika na bečkom dvoru; treći Heruart, vrlo oprezan čovjek. Govorio je mnogo jezika, uvijek je putovao. U Beču su mislili da je Nijemac.

Vijesti što ih šalje u Pariz biskup Bonsy slažu se navlas s izvještajima francuskih poslanika iz Beča. Svi ti poslanici mnogo spominju Zrinjske i vele da u njih upire oči ne samo Hrvatska nego i sva Ugarska. Najviše su se pouzdavali u Zrinjske ugarski protestanti, a nije čudo, kada se pomisli kako se za njih bio zauzeo ban Nikola, Petrov brat. Dvije godine prije svoje smrti kazao je on, katolik, na saboru u Požunu ove znamenite riječi protestantima: "Ja nisam vaše vjere, ali je vaša sloboda i moja sloboda, i svaka nepravda vama nanesena i meni je nanesena." Te su riječi velikoga bana osokolile protestante, a dokazuju kako je on bio slobodouman i plemenit u ono vrijeme kad se u Beču tvrdilo da svi podanici moraju biti iste vjere kao i njihov kralj, kada se govorilo protestantima da su njihovi najslavniji junaci samo buntovnici, razbojnici!...

Kralj Ljudevit XIV, obaviješten o svemu što se zbivalo u Hrvatskoj i Ugarskoj, pomisli na bana Nikolu i brata mu Petra, kao na prve velikaše među svima "nezadovoljnicima", pa okroji u svojoj glavi cijelu osnovu.

Kad se ban Nikola spremao u ožujku 1664. da navali na Kanižu, odmah poslije one slavne provale u Slavoniju, dobi pismo iz Mletaka od svoga pouzdanika trgovca Mora, i s istim pismom dvadeset tisuća forinti, veliku svotu za ono vrijeme. Moro piše banu: "Ovaj mi je novac dao za vas francuski poslanik na zapovijed svojega kralja koji dobro zna kako mnogo troše Zrinjski i Frankopani — najsjajnije zvijezde u cijelom kršćanskom svijetu — na svoju vojsku, kako nitko nije žrtvovao za kršćanstvo koliko oni. Kralj Ljudevit XIV. šalje za sada malu novčanu pripomoć za trošak na vojsku, ali se nada da će domalo poslati i nekoliko tisuća svoje vojske koja će se hrabro boriti uz hrabre hrvatske junake."

Ban Nikola odgovorio je trgovcu Moru neka se zahvali u njegovo ime poslaniku. Čudi se malko što se sada francuski kralj njega sjetio, pa veli o sebi šaljivo da prazne posude najjače šuponje i buče: "... l'ordinario e che i vasi vuoti fanno maggiore risuonanza e strepito". Što je da je, kraljevo priznanje potaknut će ga da još s većim oduševljenjem stane na obranu kršćanstva. On se nada da će zaslužiti naslov "paira", naslov kojim ga je već kralj odlikovao. Ne treba novčane pomoći, nego junačkih mišica, pa piše stoga, malo prije navale na Kanižu: Neka Bog dâ da brzo prispiju te hrabre francuske čete: "Voglia Dio che queste brave truppe francesi arrivino presto."

Sada se rasprelo dopisivanje između Zrinjskih i Ljudevita XIV, te njegova poslanika u Mlecima. Ban Nikola naslućivao je nešto, pa se hotimice čudio u svakom pismu što je francuski kralj pomislio na njega, a time je ban htio da izazove kralja na daljnje dopisivanje, da što prije pronikne u njegove namjere.

Knezu Petru poslao je Ljudevit XIV. prvo vlastoručno pismo od 25. srpnja 1664. Među ostalim piše mu: "Ovim listom htio sam Vam dokazati da sam Vam uvelike zahvalan i da nitko više od mene ne cijeni zasluge i junaštvo braće Zrinjskih koji su tako hrabri i slavni vitezovi, jer se svaki dan odlikuju s najvećom ljubavi i požrtvovnosti u obrani kršćanstva svojim slavnim djelima."

Tako piše Zrinjskima Ljudevit XIV.

Potkraj rujna 1664. javio je biskup bezierski svojemu kralju da je došla u Mletke kneginja Katarina, žena Petra Zrinjskoga, te da mu je potanko kazala kako Beč snuje da zatare hrvatsko kraljevstvo, kako progoni Zrinjske i Frankopane, a ovi žele da ugovore tajni savez s francuskim kraljem. Poslanik piše, među ostalim: Zrinjski i Frankopani imaju golema imanja u Hrvatskoj i Kranjskoj, mnoge gradove, mnoge luke, među kojima i Bakar. U Bakru mogla bi se sakupiti velika vojska. Iz Hrvatske i Ugarske mogu doći njihove čete u Bakar a da ne pitaju za to dozvolu u koga vladara, jer su knezovi Zrinjski i Frankopani suvereni na svojoj zemlji: ..."l'un et l—autre en sont souverains". Petar Zrinjski rado će poslati svoga sina kao taoca Vašemu Veličanstvu, pod izlikom da je pošao na nauke u Pariz. Ja nisam htio odbiti ponudu kneginje Zrinjske, ali joj nisam ništa mogao ni obećati, ne znajući namjere Vašega Veličanstva. Međutim, mislim da bi ona ponuda u svoje vrijeme mogla dobro doći Vašemu Veličanstvu, jer su Zrinjski uistinu zamrzili Beč. Zrinjski nije sam. I Ugri su s njim. Za Austriju bit će velika sramota i pogibelj, ako joj se otme ugarska kruna, a Ugri su uvijek pripravni na taj posao, samo im treba pomoći...

Ljudevit XIV. odgovorio je svojemu poslaniku, među ostalim, ovo: Ja ne bih htio ni čuti o ponudi knezova Zrinjskih i Frankopana prije vašvarskoga mira, ali sada, pošto su se preokrenule javne prilike, mislim da moram i ja promijeniti svoje nazore. Cesar Leopold I. sklopio je na najveću žalost vašvarski mir, bez ikakve potrebe, poslije sjajne pobjede, pod sramotnim uvjetima, — "a des conditions honteuses" — a ponajviše stoga da zada meni novih neprilika. Ja nemam nikakve zle namjere protiv cesara Leopolda I, ali mislim da zahtijevaju opreznost, dobru politiku, a i poštenje, što smo dužni svojim rođacima i prijateljima, da budem i ja pripravan kako bih što bolje odbio, neposrednim sredstvima, svaku navalu na moje probitke. Ja sam stoga pripravan pristati na ponudu rečenih knezova da ih primam pod svoje pokroviteljstvo, da ih činom uvjerim o svojoj dobrohotnosti. Knezovi će se obvezati da će mi pomagati u svako vrijeme u svakom poslu sami i svojim ugledom, svojim gradovima, svojim sredstvima, sa svojim prijateljima. Naš dogovor ostat će najveća tajna. Ne treba da knezovi dođu u Mletke, već neka pošalju svoga pouzdanika, a taj će jasno razložiti sve što od mene žele. Moj poslanik u Mlecima neće sklopiti ugovor dok ne dobije moju zapovijed. Kad bude ugovor gotov, Zrinjski će poslati svoga sina k meni. Glavna je zadaća mojega poslanika u Mlecima da nagovori knezove Zrinjske i Frankopane neka podignu bunu, pravi prevrat u Hrvatskoj i Ugarskoj, a to će biti samo na korist kršćanstva, jer Hrvatska i Ugarska, slobodne od Beča, lako mogu istjerati Turke iz svojih gradova. Buna mora biti djelo samih kršćana. Zrinjski i Frankopani ne smiju zvati u pomoć Turke, jer moji kršćanski osjećaji nikako mi ne bi mogli dopustiti da se upletem u takav posao...

Tako je pisao Ljudevit XIV. iz Versaillesa 17. listopada godine 1664.

Katarina Zrinjska bila je dva tjedna u Mlecima, u mjesecu rujnu iste godine. Svaki je drugi dan dolazio k njoj jedan kapucin, starac, rodom Francuz. Stanovao je u nekom mletačkom samostanu, a bio je tajni član francuskoga poslaništva.

Iz Mletaka vratila se Katarina ravno u Ozalj, a kad je, dva mjeseca kasnije, poginuo ban Nikola, pomisliše ona i Petar na sve nevolje što će Hrvatsku jače pritisnuti, pa odlučiše da će Katarina opet u Mletke da zatraži što bržu pomoć od Francuske. Dogodilo se da je pošao mjesto nje kapetan Bukovački.

Treći dan po Katarininu dolasku u Kraljevicu, osvanu kapetan Bukovački sa suncem u Novom gradu. Odmah ga najaviše kneginji, a čas zatim stupi on u dvoranu pred nju i knezove Frana i Orfea.

— Napokon!... — pruži mu Katarina ruku.

— Evo me, vaša milosti! — nakloni se Bukovački.

— Imate kakvo pismo? — pogleda mu Katarina u tamne oči.

— Nemam, svijetla kneginjo. Molio sam biskupa poslanika da mi štogod napiše, dokazivao sam mu kako bi drago bilo vašoj milosti i svijetlim knezovima kad bi imali nešto u ruci... Poslanik mi je razlagao da još treba neke izvide, cijelu stvar da će još promozgati, on da se još ne može pismeno obvezati u ime svojega kralja...

— Jeste li mu sve potanko razjasnili? — upita Orfeo kapetana.

Bukovački se nakloni i raširi ruke da jest.

— Nema druge: mi ćemo u Mletke — reče Katarina bratu, sva zabrinuta.

— Što prije, to bolje — odgovori Fran.

— Poslanik mi je kazao neka umolim svijetlu kneginju da ne bi došla u Mletke, jer uhode austrijskoga poslaništva oštro paze na svaki korak njegovih ljudi, a čini se da poznaju i onoga staroga kapucina. Čim bi svijetla kneginja došla u Mletke, saznao bi to austrijski poslanik, jer vašu milost poznaju mnogi u Mlecima. Poslanik preporučuje najveću opreznost, drukčije bit će prisiljen prekinuti svaki dogovor — pripovjedi Bukovački snizivši glas.

— Pod bautom i krinkom nitko te neće prepoznati — pripomene Fran sestri.

— Ja sam o tome govorio biskupu bezierskomu, ali mi je on... zašuti Bukovački.

— Što vam je kazao? — upita Katarina.

— Evo njegovih riječi: "Kneginju bi lako prepoznali i pod krinkom po njezinu veličanstvenom stasu"... — zbuni se nešto Bukovački.

— Gle, o čemu govori poslanik Ljudevita XIV! — posmjehne se Katarina.

Bauta ili tabarro bila je vrsta svilenoga ogrtača kojim su čuvide, krabulje, u Mlecima pokrivale glavu. Bio je običaj u Mlecima da su se i gospoda i siromasi okrabuljivali od prve nedjelje u listopadu do 16. prosinca, pa od Stjepanja do korizme, te kod mnogih drugih prilika, kao za duždeva izbora i na Markovo, naime na dan zaštitnika Republike. I najodličniji su se ljudi okrabuljivali da potajno obave važne državne poslove, da koga posjete, da štogod zapletu ili raspletu.

Bukovački pripovjedi kako ga je biskup bezierski pitao, misli li knez Petar i sada, po smrti svoga brata, nastaviti dogovore s francuskim kraljem koji želi znati koliko vojske ima Petar, što on misli o ugarskim velikašima. Kralj želi da mu knez Petar javi pismeno sve uvjete pod kojima želi sklopiti savez. "Ja sam kazao biskupu" — govorio je Bukovački — "da će ovo posljednje biti teško jer je svijetli knez u Beču." Biskup meni ovako: "Neka kneginja Katarina napiše sve uvjete, pa neka javi knezu u Beč što je napisala. Knez Petar predat će tu spomenicu našem poslaniku Gremonvilleu, a vi se vratite k meni s istom spomenicom. Gremonville i ja jednako znat ćemo o čemu se radi, pa ćemo složno nastojati da pomognemo kršćanstvu." Još mu je poslanik kazao da je sam Leopold I. pisao svojemu poslaniku u Mletke "neka dobro pazi da li se tko od hrvatskih i ugarskih velikaša dogovara s Mletačkom Republikom."

Katarina, zamišljeno gledajući preda se, reče svojemu bratu snuždeno:

— Frane, meni bi drago bilo da pođeš s kapetanom u Mletke. Znam da gospodin kapetan savjesno i požrtvovno, ali...

— Draga sestro, sve ću kako ti želiš — stisne joj ruku Fran.

— Ja malo vjerujem u sva obećanja! — podigne ramena Orfeo.

— Ti, dakle, misliš da ne bi pošli u Mletke? — gane se Katarina.

— Neka idu. Napokon, tko bi znao?... — zasuče Orfeo brk.

— Svijetli kneže, mi ne smijemo u Mletke vašom lađom, jer bi je prepoznali — upozori Bukovački Frana, pa doda: — U Bakru sam čuo da će jedna Maršanićeva lađa odjedriti iz Bakra u Mletke poslije Božića, možda na Stjepanje.

— Četiri dana čekati! — zaklima zlovoljno Fran.

— Božićevat ćemo barem zajedno — uzdahne Katarina, položi desnicu na bratovo rame i tužno doda: — Frane, kakav Božić!... Petar u Beču, djeca u Ozlju, ja ovdje!...

Sutradan pođe kapetan Bukovački u Bakar gdje se dogovori nasamo s trgovcem Maršanićem, ocem one lijepe Marice, da će Maršanićeva lađa odjedriti iz Bakra u prvi mrak. Knez Fran i Bukovački ukrcat će se na lađu pred Kraljevicom.

Bukovački se vratio iz Bakra u Novi grad gdje je božićevao s kneginjom i knezovima.

Na sam Badnjak, poslije večere, pisala je Katarina duge listove Petru, djeci u Ozalj i kćeri Juditi u Zagreb. Dok im je pisala, u kasno doba noći, sama u pustoj ložnici, velika se je tuga slijevala u njezinu dušu. Kad je zapečatila listove, spustila je glavu na ruke i tiho zaplakala.

I na Božić bila je tužna. Knezovi uz nju neveseli. Ni o čemu se drugome nisu razgovarali s kapetanom Bukovačkim nego o nevoljama u otadžbini, i što će i kako govoriti s francuskim poslanikom u Mlecima. Katarina je već bila napisala spomenicu.

Na Stjepanje, u prvi mrak, izljubi se Fran sa sestrom, pa izađe pod Novi grad na obalu s bratićem i ukrca se s njim u lađicu u kojoj je već bio kapetan Bukovački. Mornari se otisnu, zaveslaju.

Sjeveroistočnjak slabo je duvao, nebo bilo oblačno, po brdinama je sniježilo, samo na južnom obzorju bilo je nešto vedrine, kao neka rupa olovne boje na kraju onoga mraka, nad samim morem. U mraku tek su se razabirala jedra ovelike Maršanićeve lađe što je lagano jedrila iz prodora Bakarskog zaljeva put juga, spuštajući jedno jedro, ono na krmi, da ga skrati podvezama, jer se ne zna što će oni crni oblaci na planini iznad Kraljevice.

Katarina je gledala onu lađicu suznim okom dok joj se nije izgubila iz vida u mraku. Pol sata nije još prošlo, a ona opet razabra lađicu kada se je vraćala od Maršanićeve lađe k obali. Malo zatim dođe Orfeo u dvoranu i reče Katarini da su se Fran i Bukovački sretno ukrcali.

— Što misliš, Orfeo, kakvo će noćas vrijeme?

— Sudeći po zraku, zapalit će bura. Ne boj se, Katarina, jer je čvrsta Maršanićeva lađa.

Orfeo doreče, a sluga najavi o. Belostenca. Kneginja ljubazno dočeka sijedoga pavlina, sama mu uze torbu iz ruke, pa mu ponudi da sjedne. Pavlin pripovjedi kako je ranim jutrom krenuo iz Crikvenice, te kako je putem bio sretan jer je razgovarao s nekom starom seljakinjom od koje je čuo desetak izvanredno rijetkih riječi. On zamoli kneginju da bi ga primila pod svoj gostoljubivi krov, ali ne bi želio... neka mu oprosti, prenoćiti na postelji na kakvoj je pred malo dana...

— Časni oče, ostanite dulje kod nas, pa ćete se priučiti... — osmjehne mu se Katarina nešto usiljeno i pritisne rukom čelo.

— Ne mogu, a od Boga vam hvala na vašoj dobroti. Već bih morao biti u lepoglavskom samostanu, ali se nikako ne mogu otkinuti od ovoga kraja, od mora. Kada prevalim ova brda nad Kraljevicom, zbogom more i Primorje!... Star sam: znam da već neću čuti lijepe i slatke primorske čakavštine.

— Katarina, tebi nije dobro — naglo će Orfeo.

Bila je problijedjela, po čelu joj izbio sitan znoj.

— Ne, nije mi dobro — potuži se kneginja.

— Uzrujana si i zabrinuta, pa ti pozlilo — primijeti Orfeo.

— Svijetla kneginjo, dobro bi bilo da legnete — savjetova pavlin ustajući.

Katarina ga umoli da joj oprosti što ga mora ostaviti, pa ode s Orfeom iz dvorane. Orfeo se odmah vrati k pavlinu, te sjedoše uz večeru.

— A smijem li pitati gdje je svijetli knez Fran?

— Večeras je otputovao.

— Bog ga svuda pratio! — pogleda put neba pavlin.

Knez Orfeo, da ne zapne razgovor, zamoli pavlina da mu kaže one rijetke riječi... Razgovor je ipak zapinjao, jer je pavlin odmah opazio da ga knez nehajno sluša. Tako probave jedan sat uz večeru, a tad isprati Orfeo pavlina do one sobe na hodniku.

— Ovo je ona ista soba?... — uzdahne Belostenec.

— Ista, časni oče. Uđite hrabro!

Zažele jedan drugomu laku noć, pa se rastanu.

Nad dvorištem grada silno je šumila bura, naglim je i žestokim udarcima gruvala oko tvrdoga grada, ručući u zjala na bedemu, cvileći kroz puškarnice, kao da će sve srušiti i raznijeti. Mrke otrančine rastrganih oblaka letjele su preko grada nad more kao neke grozne nemani, vijući se okolo stupova.

Orfeo pobrza u toplu dvoranu, pa pogleda na more. Prođu dva hipa, kad začu iza sebe:

— Strašan je vjetar planuo. Bojim se za brata...

— Mislio sam da si usnula. Kako ti je?

— Bolje. Silan vjetar...

Orfeo ju je uvjeravao da će Fran sretno putovati, da je već daleko lađa, a vjetar puše jako samo pod brdima, srdi se na snijeg. Nato pođu svako u svoju ložnicu.

Stari Belostenec klečao je u to vrijeme na krasnom klecalu uz onu lijepu postelju. Bio je uvjeren da neke velike brige taru kneginju, i čudno mu je bilo što joj je onako iznenada pozlilo, pa njezina zabrinutost, značajni pogledi, zamišljenost kneza Orfea, nagli odlazak kneza Frana, iz svega toga bio je razabrao da se zbiva nešto važno. On nije htio nagađati što bi to moglo biti, nego je molio Boga da im pomogne u njihovu nastojanju da im naspori i blagoslovi svaki trud, jer je sav njihov rad posvećen kršćanstvu i otadžbini. Pred pavlinom bio je molitvenik, najmilija njegova knjiga. Uvijek ju je sa sobom nosio, već nekoliko godina. Tu mu je knjigu darovala kneginja Katarina, te je na nju pazio kao na svoje oči, omatao je suknom, brižno je čuvao u svojoj vjernoj torbi. A taj isti molitvenik, tako mio i drag sijedome pavlinu koji je sada iz njega molio, napisala je god. 1660. u gradu Ozlju najslavnija kći hrvatskoga naroda: Katarina Zrinjska.

Molitvenik je taj prvi put tiskan u Mlecima, ukrašen je lijepim slikama i grbom spisateljice.

Taj molitvenik kneginje Zrinjske ne može se preporučiti današnjim velikašicama koje žive u Hrvatskoj, jer je napisan hrvatskim jezikom...

U predgovoru posvećuje Katarina svoj molitvenik: Svoj gospodi i poglavitim ljudem, obojega spola u hervatskoj i slovinskoj zemlji, i svake vrsti dobrim kršćanom...

Što je potaklo kneginju da napiše molitvenik, ovako sama razlaže u predgovoru: "Premišljavajući vnogokrat, da se skoro zmeda vsega svita jezikov najmanje hervatskoga ovo doba štampanih knig nahodi, pače i one koje negda bihu po pobožnih i Boga bojećih ljudih učinjene i štampane, već se zatiraju i malo kadi nahode... zato ja nisam hotila pomnji mojoj uzmanjkat, trudu prostiti, ter kakovo takovo ovo dilo moje pravog hotinja znamenje, dobrim podati, obznaniti i preporučiti. Polag toga da bi vrime moje zaludo i prez hasne nepotrošila, prijeh se ovog dila sa vsim sercem i hotinjem, a to zbog jedine ljubavi, koju najpervo Bogu, pak bližnjemu mojemu nosim."

Još veli u predgovoru da je svoj molitvenik sastavila po mnogim knjigama:

"Kakono pčela z vnogih rožic slast vzamši, zibranimi pobožnostami napunih i popisah, da iz njih, komu dopadu, jur pripravnu i gotovu slaju od meda sladkoću občuti."

Pavlin Belostenec svaku je večer čitao pobožnu Katarininu pjesmu koja je u molitveniku odmah za predgovorom. Prva kitica te krasne pjesme glasi ovako:

"Nij za drugo na ovom svitu

"Človik stvoren od ruk Boga,

"Kad mu dušu plemenitu

"Da srid raja zemaljskoga:

"Neg da ovde tako hodi,

"Tako žive i putuje,

"Da se v smrti prav nahodi,

"I da v nebu gospoduje.

U posljednjoj, šestoj kitici preporučuje Katarina dobrim ljudima da se za nju mole i da slijede njezin molitvenik, jer:

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

"Pobožnostjom za njim hodeć,

"On će tebe ukrepiti,

"I zdrav budi, za me moleć!

Belostenec pročita pobožno ove posljednje stihove, pa legne i usne moleći se Bogu za spisateljicu molitvenika, za Katarinu Zrinjsku koja je još bdjela u svojoj ložnici...

Zamišljena i tužna, naslonivši se desnicom o naslonjač, stajala je Katarina Zrinjska kraj prozora i gledala na smućeno more na koje bi pala mjesečina kad bi vjetar rastrgao oblak. Bila je u dugoj i bijeloj haljini od svilenoga brokata: crna joj se i valovita raspletena kosa prosula bujnim pramovima niz kipni stas sve do koljena. U velikoj sobi gorjele su dvije svijeće, u mramornom je kaminu buktio plamen, svjetlost je titrala po izvezenom plavom atlasu na otkrivenoj postelji, po krasnim sagovima, po modroj svilenoj tkanini na stijenama i po Katarininoj haljini. Vjetar je hukao oko kula, zviždao i cvilio kroz puškarnice, tanko i oštro fijukao kroz svaku pukotinu. Katarina bi kadšto vidjela kako se valovi nadimaju i sustižu, zauzbijaju i usprskuju, kako se pjena nad njima vije, dimi, strelovito leti. Gledala je ono strašno more, one bijesne valove što su grnuli prema jugu, za njezinim bratom, i mislila je kako će se praskom lomiti o lađu i napokon tresnuti njom o grebene. Sad zadrhta, pane na koljena i sklopi bijele ruke. Kad ustane od molitve, opet pogleda na more: nebo je bilo posve zastrto, u šumu vjetra čula je kako buče valovi u crnom, groznom mraku...

Sljedeća stranica→