Urota zrinsko-frankopanska/III.
| ← II. | Urota zrinsko-frankopanska III. autor: Eugen Kumičić |
IV. → |
III. uredi
Pred prodorom u veličanstvenu Bakarsku dragu, nešto desno, zaštićen bedemima i kulama, ponosno je sjedio na osami uz more i sjajio na mjesečini veličanstveni kneževski grad Novi grad. Sagradio ga je knez Petar Zrinjski pred Kraljevicom na obranu cijeloj onoj okolici i da naraji kadšto svoje oči, motreći s njegovih kula sinje more i sav onaj divotni kraj koji je moru okvir: otoke Krk i Cres i istočnu istarsku obalu. Sagradio ga u novom talijanskom slogu, ukrasio mu prostrano dvorište arkadama, pilove i stupove mramorom, široke hodnike prizemne i na katu poprsjima, kipovima i slikama, i cijeli grad opasao širokim bedemom. Posred dvorišta je kapnica s krasnim grotlom, podzemno na sve strane podrumi i tamnice, a u kulama i dvoru nanizalo se šezdeset i osam što dvorana što soba, lijepo nakićenih, s visokim prozorima, sve obloženo mramorom.
U jednoj od tih dvorana, na prvom katu, šetao se mlad čovjek, sav u crnom odijelu, u svijetlim i širokim čizmama sa srebrnim ostrugama. Na jednom stolu gorjele su svijeće u pozlaćenim svijećnjacima, u visokom mramornom kaminu buktio je veliki plamen, te bi kadšto ozario onoga mladoga čovjeka. Na prvi se pogled vidjelo da je gospodskoga roda i koljena: vitki mu stas odavao snagu, jedroću i gipkost, krok mu bio gospodski, svaki kret odličan. Tamna smeđa kosa, razdijeljena posred tjemena, padala mu na ramena, lelujala se i sjajila. Šećući zamišljeno, pogladio bi punani brk koji mu je krasio lice glatko poput jantara, nešto tamne boje, nježno kao u mlade djevojke. Kad pristupi k prozoru, pogleda na visoka brda i na obronke Medomišlja gdje se bijeljelo nekoliko kuća, a zatim svrne oči na more. Među onim kućama bile su oblivene mjesečinom kule zrinjsko—frankopanskog Staroga grada uz ostatke kojega danas stoji kraljevička župna crkva Sv. Nikole. Bila je vedra i jasna zimnja noć, iz Bakarskoga zaljeva pirio je povjetarac, pred obalom crnjelo se more, tek ovdje—ondje koji put, toliko da se malko zapjene gdjekoji sitni valići. Podalje od kraja more je bilo tiho, glatko i bijelo, isprugano blijedim dugim strujama, uspravno pod koprenom sjajne mjesečine. Udaljiv se od prozora, opet je šetao, pa stao u hodu i lagano nekoliko puta mahnuo desnicom kao da nešto broji, a rumene mu usne šaputahu. Najednom pođe k stolu, uze pero, nasloni glavu na ljevicu i zamisli se.
Duboke i tamne oči, zalivene sjetom što mu je plila i na zavojima usnica, pa duge i guste obrve, nos na grčku uliknut, nježno i plemenito obličje, okrunjeno bujnom i valovitom kosom, sve je to otkrivalo duboko umjetničko osjećanje, čuvstvenu dušu, poletan duh. Nakon kratkog razmišljanja razvedri mu se čelo, bistre mu se zjenice rašire, lice mu malko porumeni, pa napiše:
Koga god majka junačka othrani..."
Napisavši ta dva stiha, okrene se licem k vratima: u dvoranu je stupio ovisok čovjek, jako ćelav.
— Ti si, Orfeo? Kamo ćeš?
— Idem u knjižnicu, tražim neki spis. Oprosti, Frane, što sam te smeo. Ti pjevaš, ha? Pokaži što si napisao.
— Dva stiha, tek sam počeo... — posmjehne se knez Fran.
— Molim te, nemoj pjevati o ljubavi nego daj onako nešto junačko!
— Nešto junačko? Čemu?... Orfeo, ti znaš da moramo po vašvarskom miru dvadeset godina mirovati!
— Frane, ja se nadam da neće Turci mirovati dvadeset godina. Sjedi, piši, ali kako ti rekoh, ne o ljubavi. Mi trebamo junačkih davorija. Molim te daj mira blijedom mjesecu, pusti ga neka se smiješi svojim zlatnim zvjezdicama...
— Što ti je skrivio mjesec da govoriš o njemu tako podrugljivo?
— Ja ne mogu pogledati u uštap a da se ne sjetim lica generala Auersperga...
Knez Orfeo to reče, izađe iz dvorane, a Fran pristupi opet k prozoru. Bio je uzrujan. Dugo je gledao na more, ali mu se srce nije moglo smiriti... U Riječkom se zaljevu ljeskalo nekoliko jedara, na udaljenim se obalama razabirahu sela i gradići, sjene zubastih vrhova padahu na uvale i morske zatone, gorske istarske glavice i one po otocima gubile su se u plavilu protkanu srebrnim sjajem. Na zapadu zaljeva, pod visokom Učkom, uz samu obalu, blistala se mjesečina na moru dugom crtom.
Markez Fran Krsto Frankopan, knez Tržački, mislio je na sudbinu svoje otadžbine, na groznu smrt bana Nikole, na krvavu prošlost hrvatskoga naroda, na svoj rod koji je već više stoljeća u krvnoj vezi sa Zrinjskima. Fran Krsto bio je u to vrijeme kapetan u Ogulinu, a ta je čast bila veća od današnjeg pukovnika, veća i unosnija. Kapetane gradova treba razlikovati od običnih kapetana u vojsci, kao što su bili Bukovački i Frankulin. Senjski kapetani imali su prihod koliko i karlovački generali: do dvadeset tisuća forinti, jer je svaki koji je dobio kakvu službu morao platiti veliku pristojbu kapetanu. I od trgovine imali su kapetani velik dohodak. Neki su hrvatski velikaši samo poradi lijepe plaće nastojali dobiti takve kapetanije, a drugim, osobito Zrinjskim i Frankopanima, bilo je žao što su njemački kapetani muzli i zlostavljali narod, pa su htjeli istisnuti tuđince iz tih kapetanija i oteti im vlast. Vijest o smrti bana Nikole zatekla je kneza Frana Krstu u Novom Vinodolskom gdje je bio bolestan nekoliko dana.
Njegov je otac bio Vuk Krsto, junak i govornik, veoma naobražen i plemenit knez. Mnogo je godina bio karlovački general. Umro je god. 1652.
Vuk Krsto, taj isti, tri je puta bio oženjen.
Od prve žene Barbare Berislavićeve, imao je sina Gašpara, glazbenika i slikara koji je umro godine 1653.
Od druge žene, Urše, grofice Inhofer, imao je Anu Katarinu i sina Jurja. Ovaj Juraj, "vicegeneral" u Turnju i Vražiću, glasoviti junak i graditelj tvrđava, umro je godine 1661.
Od treće žene, Dore, udove grofa Paradeisera, imao je sina Franu Krsta, pjesnika i junaka. Ovom je bilo trinaest godina kada je umro njegov otac.
Ana Katarina, žena Petra Zrinjskoga, sestra je samo po ocu hrvatskom pjesniku Franu Krsti.
Udova Dora, pjesnikova majka, pošla je odmah poslije smrti svoga muža u Kranjsku, na svoje imanje Poganac gdje su joj bila djeca od prvoga muža, grofa Paradeisera.
Već na početku dvanaestog stoljeća pozna svijet viteški rod knezova Krčkih. Knez Dujmić bio je gospodar samo otoka Krka, a njegovi potomci raširiše svoju vlast, uzvisiše svoje ime, povećaše svoje bogatstvo.
Godine 1193. postane knez Bartul gospodarom modruške županije, zatim dobiše lijepi i plodni Vinodol, a god. 1260. grad Senj.
Miroslav, Bartul, Vid i Ivan prvi su "rektori" i "vječni" knezovi grada Senja.
Leonardo i Dujmo, velikodušni velikaši, sagradili su u Senju krasnu crkvu i samostan reda Sv. Franje, te su sami nadzirali kako uče u njemu mladi Senjani. Stoljećima brinu se Frankopani za naobrazbu naroda, grade crkve i samostane, kneževski ih darivaju, brane ih od svakoga neprijatelja.
Potomci kneza Dujmića poznati su sve do četrnaestoga stoljeća samo kao knezovi krčki, senjski i modruški, a grb im je podijeljen na dva jednaka polja, bijelo i crveno. Na gornjem se sjaji zlatna zvijezda.
Knez Ivan, sin senjskoga "rektora" Vida, bio je potkraj četrnaestoga stoljeća "jedini ban kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, i gospodar cijeloga kvarnerskoga otoka i zaljeva".
Godine 1323. dobio je knez Dujmić, sin kneza Miroslava, županiju drežničku od kralja Karla Roberta. Malo zatim dobiše Krčki Gacko i na neko vrijeme Požegu. Kao nasljedni župani drežnički postadoše gospodari velikih imanja na Korani i mnogih gradova među kojima bijaše i Tržac.
Po ovom gradu prozva se jedna grana te porodice: Tržački.
Knez Nikola, sin bana Ivana, bio je dva puta hrvatski ban. On je prvi poprimio ime Frankopan. Tako nagađaju neki povjesničari, a drugi tvrde da su se neki Krčki već prije nazivali: Frangepani. Ban Nikola, kako jedni pišu, bio je pošao god. 1406. u Rim gdje se sprijateljio s rimskom kneževskom porodicom Frangepana, te je poprimio njezino ime, a goneta se da je to učinio jer je mislio da mu je ta porodica u rodu. Kasnije su mnogi talijanski pisci tvrdili da su hrvatski Krčki starinom Rimljani, te da vuku lozu od Eneja, Trajana i Proba Anicija. Budući da su ti pisci mislili da su to dokazali, nije im bilo teško ustvrditi da su naši Frankopani u rodu s mnogima sv. ocima, s Danteom, da, s mnogim svecima i sveticama. Tako se je laskalo u ono doba moćnim porodicama. Najvjerojatnije je ono mnijenje pisaca da su Zrinjski i Frankopani dvije rozgve jedne loze, jedne velike stare hrvatske porodice koja se nije zamela u metežu kada su Hrvati svojom krunom okrunili Kolomana.
Ban Nikola vrativši se iz Rima u Hrvatsku, promijeni, svoj starinski grb. Sada je na grbu pardus koji stoji na zadnjim nogama, a pred njima lomi kruh. Taj isti ban Nikola ostavio je sedam sinova a ovi podijeliše godine 1449. sav golemi imutak s jednim bratićem na osam jednakih dijelova. Svaka je grana mogla kneževski živjeti: toliko je bilo toga božjega blagoslova.
Ovako razdijeljeni, jedni su Frankopani knezovi krčki, drugi vinodolski, treći senjski i modruški, pa ozaljski, kliški i cetinski, slunjski, tržački, brinjski.
Neki su nasljedni župani, neki biskupski, nadbiskupski, mnogi glasoviti junaci, banovi, a u rodu su im knezovi Šubići Zrinjski, knezovi Karlovići, knezovi od Gorice i Koruške, knezovi vladari d'Este, Sforza, vojvode mantuanski, Aragonci napuljski, kralj Matija Korvin, Brandenburgi i drugi velikaši i vladari.
Frankopani su potpisivali ugovore mira među prvim državama, u njihove dvorove svraćahu okrunjene glave.
Hrvatski se velikaši, neki, sakupiše u njihovu gradu Cetinu kad izabraše Ferdinanda I. hrvatskim kraljem.
Od sedam sinova bana Nikole, najglasovitiji je Stjepan. Ovaj je bio hrvatski ban i upravitelj Kranjske, kovao je novac sa svojim grbom, posuđivao je velike svote njemačkom cesaru Sigmundu koji mu je bio prijatelj, dok ga nije Stjepan sjetio da mu je puno dužan. Stjepanov sin Bernardin i Bernardinova djeca Krsto i Beatrice slavna su imena u hrvatskoj povijesti. Krsto je jedan od najvećih junaka svoga roda, život mu je buran, čudan niz svakojakih zgoda i nezgoda. Ubilo ga bečko tane kod Varaždina god. 1527. kada je zavojštio na bečkoga cesara Ferdinanda I. koga nije htio priznati hrvatskim kraljem. Veliki je razdor bio među hrvatskim velikašima: jedni su bili za Zapolju, drugi za Ferdinanda I.
Od Krstina brata Bartula potekli su Tržački Frankopani, a jedan od tih, knez Nikola, koji je umro god. 1576. oduševljeno je zagovarao hrvatsko glagoljsko pismo u Kranjskoj gdje je obično prebivao. Ovaj je Nikola djed Vuku Krsti, ocu Ane Katarine.
Dugo je gledao na more i razmišljao o svemu knez Fran Krsto...
Mlad sluga, golobrad i rumen, javi mu da je došao u dvor jedan bijeli fratar, pavlin.
— Kako se zove? — začudi se malko Fran, jer su već bila tri sata noću.
— Ivan Belostenec.
— Gle: Belostenec! Uvedi ga. Malo zatim uđe u dvoranu visok i suhonjav pavlin, sijede kose i blijeda lica, držeći torbu u desnici. Dubokim glasom pozdravi kneza koji mu je koraknuo u susret.
— Hvaljen Isus, svijetli kneže!
— Vazda hvaljen! Časni oče Ivane, otkuda u ovo noćno doba? Sretno mi došli! — naraduje mu se knez pruživ mu desnicu. — Bit ćete umorni, sjedite, molim vas. Odložite svoju torbu...
— Palicu sam vani ostavio, ali torbu... — zašuti pavlin i milo pogleda svoju torbu.
— Razumijem... — osmjehnu se knez.
— Oprostite — moja stara navada...
— O, molim... — nakloni se Fran, uze mu torbu i metne je na stolicu, a njega odvede k divanu što je bio do stola gdje je knez pisao.
Pavlinu uteče oko na stol, vidi na hartiji stihove, pa da se ispriča:
— Zao mi je što sam prekinuo...
— Kako ste mi časni oče? — poljubi mu knez ruku.
— Pao sam godinama, sijed sam, milosti vaša, ali zdrav, hvala Bogu. Kneže, već vas četiri godine nisam vidio! U to vrijeme lijepo ste ojačali. He, takva ste roda! — pogleda zahvalno pavlin put neba.
— Vi s daleka, oče Ivane?
Pavlin upre svijetle oči u kneževo lice:
— Kako znate, milosti vaša, više sam godina bio provincijal u Istri. Sada se pod stare dane vraćam u naš samostan u Lepoglavu gdje želim leći na vječni počinak. Ja danas iz Istre za Rijeku, pa čujem da je vaša milost u Primorju. Pomislim, naći ću vas u Bakru. Ja u Bakar, a tu mi kažu da ste u Kraljevici. Ja dalje. Lijepa je noć, hladan vjetrić, pa klapaj, stari Ivane, cestom uz more koje ti ugodno mrmori dok ti razmišljaš i ovo i ono, dok se moliš Bogu i za svoju dušu i za spas drugih. Malo—pomalo, evo me, svijetli kneže, pred vašim čestitim licem.
— Hvala vam što ste se potrudili do mladoga čovjeka koji vas štuje i dopustite, ljubi.
— Znam da vaša milost štuje red Sv. Pavla. Oh, mnogim, premnogim dobročinstvima obasuo je vaš slavni rod naše samostane! Sve one najljepše i svete dragocjenosti u Lepoglavi i u Remetama svaki nas dan sjećaju na blagopokojnu kneginju Beatricu, našu plemenitu dobročiniteljicu. Svijetli kneže, vaše štovanje, vaša ljubav... — obori Belostenec smjerno plave oči.
— Ja štujem svakoga koji radi za hrvatski narod: za spas njegove duše i za njegovu dobrobit na ovome svijetu. Časni oče, vas pak uvelike štujem, jer ste se vi uistinu namučili sakupljajući riječi cijeli svoj život po svim krajevima naše otadžbine. Na ove posljednje riječi pavlinovo se lice osu rumenilom, oči mu se veselo zasjaje: sav se zarumeni od dragosti što je knez svrnuo govor na ono što je njemu, pavlinu, bilo najmilije. Sijedi starac poče toplim glasom:
Obašao sam Dalmaciju, Istru, Slavoniju, Hrvatsku i druge naše zemlje, svu Hrvatsku, a neću da se hvalim, ali sam dosta blaga sakupio dok sam bio mlađi.
— I sada, u stare dane, kao pčela sabirete narodni med.
— Kneže, stara je riječ u narodu: što omilje, ne omrznu. Da, mnogo sam sabrao, ali ne znam kada ću pročistiti i urediti sve to narodno blago! — uzdahne pavlin, pogleda milo svoju torbu, pa pridovrgne nešto zbunjeno, prebirući zrna na svojoj krunici:
— Poživi li me dobri Bog, moj će rječnik...
— Uvjeren sam da će vaše djelo biti pomno i temeljito...
— Nadam, se kneže. Ne dao Bog da druge kudim a sebe uzvisujem, ali sudim da su rječnici Vrančićev i Mikaljin nešto površno...
— Čujem da i jezuit Juraj Habdelić sastavlja rječnik — reći će knez Fran navlaš nehajno, ali mu smiješak zaigra u dubini zjenica.
— O, Juraj Habdelić dika je svoga reda, čovjek učen i sjajna uma, ali eto, on nije proučio pučki govor...
Knez naglo usta da se ispriča:
— Časni oče, prostite: još vas nisam ni upitao, biste li štogod okusili, gucnuli kapljicu vina? Molim vas...
— Samo čašu vina. Večerao sam u Bakru s vašim kapetanom Bonicetićem. Samo čašicu... umukne pavlin. Pogled mu pao na sliku na zidu, na velikaša sa crvenom dolamom, sa šubarom na glavi i s modrom kabanicom, lako na ramena bačenom, toliko da se vidi bijelo krzno. Krupne oči ispod debelih obrva oštro gledahu s one slike u dvoranu, usne su bile onomu velikašu stisnute, nos orlovski, kosa crna valovita, a jaki mu se brk ispružio ravno gotovo do uha, na kraju nešto raščepuren. U pavlinovim očima vrtjele su se suze. Knez Fran pogleda onu istu sliku i tužno kimne pavlinu:
— Danas je upravo mjesec dana što je izdahnuo veliku dušu.
— U mnogim ga je bitkama Bog očuvao, a poginuo je na zabavi, u lovu! — uzdahne o. Ivan, suza mu kane niz bijelo i dobroćudno lice, pa doda tiše: — Svijet svašta nagađa, ljudi sumnjaju.
— Što sumnjaju? — trgne se knez i primi starca za ruku.
— Kneže!... — zadrhta pavlin ustegnuv desnicu iz njegove.
Franovo se čelo namršti, oko mu plane za jedan hip, pa mrko potamni. Pavlin protrne, prestravljeno upita:
— Nije vepar?...
Osmijeh gorak i jedak, osmijeh pritajene boli i tuge, gnjeva i mržnje, vrgne se na Franove usne...
— Časni oče, ne govorimo o tom! Kad pomislim na njegovu smrt, srce mi puca od boli, krv me pali kao rastaljeno željezo. Dogorjet će zublja do nokata!...
— Uzdajmo se u Božju providnost! Kneže, nevolja ide redom!...
Pođu u drugu sobu i sjednu k stolu. Roman, onaj mladi sluga, natoči im srebrne čaše rujnim vinom.
Kucnu se, pa se otisnu u razgovor. Pavlin opet na rječnike i nabraja knezu s najvećom slasti neke riječi što ih bijaše sakupio u posljednje vrijeme.
Fran ga gleda, klima mu, kao da se veseli što čuje one riječi, a tko bi znao gdje su njegove misli?...
Eto kneza Orfea! Pavlin ustane, korakne mu u susret.
— Oh, oh, vi, časni oče Ivane — poveseli se Orfeo i zdrma pavlinovu desnicu.
— Svijetli kneže, ja glavom... vaša milost ima željeznu šaku! — odgovori pavlin osjetiv bol radosti, a usne mu se za hip nakrive čemu je bio kriv ovaj iskreni stisak Orfeov. Odsjev bolnog osjećaja na starčevu se licu odmah rasplinu u prvašnji blag sklad.
— Sjednimo — nakloni se Fran i osmjehne se pavlinu koji pripovjedi i Orfeu da putuje iz Istre u Lepoglavu.
— Jeste li putem sabrali mnogo riječi? — zapita ga Orfeo i istodobno požali u sebi što ga je to upitao jer mu nisu bile mile jezikoslovne rasprave.
— Krasnih riječi! Svaka vrijedi cekin!... Da, da, neću da dosađujem.
Knezovi ga zamole da govori, a on zabrazdi u sitno tumačenje jezičnih tančina, pa zavede napokon i druge u gustu jezikoslovnu šikaru gdje su se dugo nagonili. Rasprela se živahna rasprava, malone prepirka, zasoljena šalom kneza Orfea.
Sve su crte na Orfeovu licu bile oštre. Od nosa, velika i zavinuta, tekle su na bradu dvije duboke brazde, na čelu bila mu crvenkasta brazgotina sve od desne obrve do tjemena. Pravo čudo što je ostao na životu kada je zimi one godine zadobio onu ranu u Slavoniji. Brade nije imao, a dugi mu se brk objesio. Kovrčaste obrve zasjenjivale su mu crne i duboko ulekle oči, u ispruganim zjenicama zaigralo bi kadšto nešto žuto, a čas su te zjenice bile nemirne i živo se šibale okolo, čas ukočene, tvrde. — Orfeo je bratić knezu Franu Krsti. Njegov otac Juraj već je dugo živio u Italiji, u Furlanskoj, kraj Vidma, Udine.
Knez Fran svrne govor na pjesništvo. Ivan Belostenec Orlović nije bio samo jezikoslovac i jedan od prvih propovjednika, nego i pjesnik.
— Časni oče, jeste li štogod spjevali u posljednje vrijeme? — zamišljeno će knez Fran.
— Nekoliko pjesmica pod naslovom "Bogomila" da budu na utjehu kojoj duši. Čujem da je i vaša milost nekoliko pjesama...
— Molim, nemojmo o tome!... — ogradi se Fran i malko se zbuni.
— Ja sam pjevao pjesme kada sam bio mlad. Sve sam spalio. Bio sam onda zaljubljen. Oprostite, časni oče, da govorim o tome — vaša časna haljina... — nakloni se Orfeo.
— Ljubav je kćerka neba — raskrili ruke sijedi pavlin.
— Zar nije grijeh što se moj bratić Orfeo nije htio oženiti? — nasmiješi se usiljeno Fran.
— Tko živi kreposno... — ne htjede izreći pavlin.
— I najbolji čovjek sagriješi sedam puta na dan — brani se Orfeo, a sve sa šale.
— Bog je milostiv svakome koji se iskreno pokaje — pogleda pavlin put neba, pa uzdahne: — Smrt zaskoči čovjeka iznenada, ne znamo ni ure ni hipa kad će nas pokositi. Ja uvijek strepim da neću svršiti svoj rječnik...
Orfeo je pogledao na sliku pokojnoga bana Nikole, obrve su mu se skupile, čelo mu se navoralo, a zjenicama mu zaigralo ono nešto žuto.
U kaminu tiho je prštala žeravica, oko dvora zašumio bi vjetar.
— Molim, vaše milosti, što se čuje: tko će nam sada biti ban? — upita pavlin sklonjenih očiju.
— Časni oče, još se ne zna. Čujmo što vi mislite: vaša je bolja i starija — nakloni se Orfeo.
— Teško da će knez Petar. Čujem da ministri vele kralju Leopoldu neka ne dopusti da bude knez Petar ban, jer kako je slavan i po rodu i po svojim junačkim činima, da bi se za stalno proglasio hrvatskim kraljem! — pripovjedi pavlin.
— Stara pjesma! — sleže Orfeo ramenima.
Sluga Roman javi knezu Franu:
— Ovaj čas dojahao je u Novi grad Jurica Frankulin s jednim pismom za vašu milost.
— Neka uđe.
Začu se zveket ostruga, na prag dvorane bane mlad momak, onizak i krupan, u modroj i kratkoj šubi. Tek mu mašak pocrnio gornju usnicu.
— Otkud, Jurica? — upita Fran.
— Iz Bosiljeva, vaša milosti. — odgovori odsječeno Jurica, sin kapetane Keka Frankulina, preda pismo, pa se ustoboči važno i dostojanstveno.
Bio je ponosan što je obavio takvo poslanstvo prvi put u svom životu. Taj mladi Bakranin još nije bio u kreševu, a to mu je bilo žao i uvijek je porumenio kada bi drugi pripovijedali kako su sjekli Turke. Svojemu gospodaru, knezu Franu, bio je odan i dušom i tijelom, a sada pošto je onako mlad obavio ono poslanstvo, činilo mu se da su mu Zrinjski i Frankopani prijatelji, rodbina. Jurica se nadao brzo postati časnikom. Zavidno je gledao na brazgotinu na čelu kneza Orfea i mislio kako bi zaludio svaku djevojku da mu je onakva brazgotina na čelu.
Dok je knez Fran čitao pismo, priupitao Orfeo Juricu:
— Tko je s tobom došao iz Bosiljeva?
— Haramija Grga Tonković. Naglo smo jahali.
— Ajde, valjan si momak! Idi, Jurica, idi. Neka ti dadu večeru — potrepta ga Orfeo desnicom po ramenu.
Jurica pocrveni, zavrti među prstima kapom od kunovine, pogleda radosno kneza, pa izađe iz dvorane, a rado bi u njoj ostao i milo bi mu bilo da mu je jedan sat knez Orfeo onako po ramenu udarao desnicom.
— Katarina mi piše iz Bosiljeva da će sutra amo — reče Fran bratiću zirnuv mu zabrinuto u oči.
— Opet kakva nesreća? — gane se Orfeo.
— Ne. Čitaj!
— Možda smetam? — Da, važni poslovi... — ustane pavlin.
— Izvolite sjesti, časni oče, — zamoli ga ljubazno knez Fran.
— Časni otac bit će umoran — reći će knez Orfeo čitajući pismo.
Pavlin uze govoriti kako se nahodao onaj dan, da je vrijeme počinku, a još želi prepisati neke riječi načisto. Knezovi izađu na hodnik s pavlinom pošto mu je Fran dao torbu u ruke, pa ga isprate do sobe gdje će spavati. On ih je molio da se zbog njega toliko ne uznemiruju jer nije zaslužio sve te počasti i griješi pred Bogom dok ih prima. Knezovi mu zažele laku noć, a tako i on njima, i još mu Orfeo dovikne da bi se sjetio i njega u svojoj molitvi, a pavlin, ulazeći u sobu, odgovori da hoće.
Čudno se razgledao sijedi pavlin u sobi gdje su stijene bile pokrite tkaninom od modre svile, a na svili ruže, vijenci i grbovi zlatom izvezeni. On je već više puta bio gost Zrinjskih i Frankopana, ali još nije nikada kod njih prenoćio. Gospodske se postelje gotovo preplašio, jer je na njoj bilo pokrivalo od žutoga atlasa u sredini, a nekoliko od crvenoga, te nakićeno po uglovima ružama od sitnoga bisera. Pošto je Belostenec prepisao načisto neke riječi, gledao je onu postelju i razmišljao bi li na nju legao. Sva mu je duša bila smućena. Napokon se svuče, pogladi rukom postelju, osupne se malko, pa se prekriži i odvažno legne uzdahnuv: "Oprosti mi, Bože, što moje grešno tijelo počiva na ovoj svili!" Dugo nije mogao usnuti jer ga je svila škakljala po bradi, po vratu, po uhu. Micati se nije smio da ne bude i gore. Gane li se malko, sve se oko njega nadiže, gladi ga i šušti kao da šapuće neka napast... U mramornom je kaminu praskao plamen sad jače sad slabije, a plameniti dugi jezici zapuzili bi po podu i po stijenama sobe, po onoj svili i laznuli bi pavlinovu crnu torbu na stolcu nasuprot kaminu... Belostenec je mirno ležao, molio se Bogu i nije skidao očiju sa svoje torbe, jer ga je sjećala na njegovo siromaštvo, odvraćala njegove misli od onoga prolaznoga sjaja i bogatstva što ga sapinjahu sa svih strana. Drugačije bogatstvo bijaše u njegovoj torbi!...
Knezovi Fran i Orfeo, oprostivši se s pavlinom, ostadoše na širokom hodniku što se vije oko dvorišta. Istočna strana dvorišta bila je u mraku, a na zapadnoj laštio se mramor arkada na mjesečini koja bi osvijetlila i knezove dok su šetali po mekom sagu. Nad dvorištem zašumio bi povjetarac, negdje nad krovom zaškripnulo bi nešto kao da se lagano okrene limeni pijetao ili limena zastavica na tornjevima.
— Frane, ti ćeš, dakle, u Mletke sa sestrom? — upita ga Orfeo šećući s njim.
— Katarina mi piše da će joj drago biti pođem li s njom. Čudna ti je moja sestra; ja joj se divim: eto nam za koji dan božićnih blagdana, a ona opet na put! Hoće da govori s francuskim poslanikom i s duždem.
— Mudar je dužd Contarini! — stisne Orfeo oči, a ona mu se brazgotina na čelu stegne.
— A francuski poslanik?...
— Čuo sam kako je maršal Coligny uvjeravao pokojnoga bana Nikolu da će nam Ljudevit XIV. zastalno pomoći, ali... — mahne Orfeo desnicom.
— Znam ja, dragi Orfeo, da francuski kralj nije zaljubljen u Hrvatsku, ali je on zakleti dušmanin Beču i mirno čeka na pravu zgodu, traži saveznike...
Vjetar je jače duhao, bilo je studeno, pa uđoše u dvoranu gdje su još dugo razgovarali o pokojnom Nikoli, o francuskom kralju, o različitim poslanicima, o maršalu Colignyju. Ovaj je francuski maršal raspršio tursku vojsku kod Sv. Gottharda, a poslije pobjede bio je navrno s mnogim svojim vitezovima k banu Nikoli Zrinjskom u Čakovec. Na vijest o pobjedi kod Sv. Gottharda bilo je odlanulo cijelom kršćanstvu, ali je ta radost malo potrajala jer je bečki cesar Leopold I. sklopio s Turcima potajni mir u Vašvaru, deset dana poslije slavne pobjede ili, drugačije, tri mjeseca prije smrti bana Nikole. Odmah poslije vašvarskog mira pisao je Fran Krsto Frankopan svojoj sestri Katarini ovo: "Kod Sv. Gottharda sam Bog bio nam dao neprijatelja u ruke, mogli smo ga posve skončati, ali je iznenada, što nije nitko niti slutiti mogao, kralj Leopold učinio s Turcima najsramotniji mir na propast i užas Hrvatske i Ugarske, na najveće čudo cijeloga kršćanstva."
Na čelu svih ogorčenih velikaša bio je hrvatski ban Nikola Zrinjski koga je usmrtio vepar upravo kada se spremao s drugima u Beč da podigne svoju muževnu riječ protiv vašvarskog mira. I ban Nikola proslavio se s banskom vojskom u bitki kod Sv. Gottharda.
O velikom pokretu protiv vašvarskog mira potanko izvješćuju svoje vlade gotovo dan na dan različiti poslanici na cesarskom bečkom dvoru. Mletački poslanik Giorgio Cornaro i francuski poslanik general vitez de Gremonville pišu — prvi svojoj vladi a drugi svojemu kralju Ljudevitu XIV. — da je ban Nikola Zrinjski na čelu svih ogorčenih velikaša, da je on "najugledniji, najumniji, najodvažniji i najbogatiji velikaš u Hrvatskoj i Ugarskoj". Tako piše i poslanik Sv. Stolice, zgraža se nad vašvarskim mirom i još javlja kako su prvi ugarski velikaši, da oslobode svoju domovinu od turskoga jarma i bečkoga pritiska, ponudili krunu Sv. Stjepana banu Nikoli Zrinjskom koji ju je odbio. Nikada iskrena, uvijek dvolična i pogubna a kadšto i smiješna politika kraljevskih savjetnika u Beču već je odavna — sve od 1. siječnja 1527. — kopala grob svakoj slobodi, ustavu i cjelokupnosti kraljevstva Hrvatske. Već je sto dvadeset i tri godine slavonska Hrvatska izdisala pod turskim kopitom, u samom Budimu, ugarskoj prijestolnici vijao se već isto toliko vremena turski konjski rep, a to je godilo kraljevim savjetnicima u Beču. U svojoj slijepoj mržnji na slobodu Hrvatske i, znajući za sve nepravde nanesene tome kraljevstvu, tvrdili su kraljevi savjetnici "da bi se Hrvati uzobijestili kada ne bi bilo u mnogim njihovim gradovima turske posade". Govorili su ti savjetnici "da su turske posade čvrste uzde koje će obuzdati hrvatske pohote za starim pravicama". Stoga bi sklopljen potajni vašvarski mir.
Jače zakipi sada mržnja na Beč. Vitez de Gremonville piše 13. studenoga 1664. iz Beča svojemu kralju da se svi velikaši bune, da su Zrinjski i nadbiskup ostrogonski silno zamrzili Beč, da misle na osvetu, te da su jedini koji imaju najviše sredstava da se njima dobro posluže: "... ils sont pleins de haine et de vengeance et les seuls gui ont plus de moyens de s—en bien servir"...
Dok su se knezovi Fran i Orfeo razgovarali u dvorani na prvom katu, sakupilo se dvadesetak vojnika u jednoj sobi prizemno. Na zidu pred slikom Blažene Djevice Marije gorjela je u toj sobi uljanica, s druge strane visjelo je različito oružje, u kutovima bile su puške. Vojnici se prosuli u riječi u onoj polutami, jedni su sjedjeli okolo stola, drugi su ležali na klupama uza zid. Među njima bio je i haramija Grga Tonković koji je došao iz gornjih strana s mladim Frankulinom. Grga je pripovijedao kako su banuli u Ozalj kmetovi upravo one noći kada je kapetan Bukovački donio vijest knezu Petru da mu je poginuo brat Nikola u lovu.
— A gdje je sada Tomo Pakanović? — upita Grgu mladi i crnomanjasti momak Jurica Bogdanović, sluga kneza Frana.
— Tomo je na Ozlju. Zagledao se, brate, u lijepu Janu. Znaš, u unuku one stare Dore.
— Je li uistinu ta stara Dora vještica? — zaklima mladi Frankulin.
— Otkud bih ja to znao? — podigne Grga ramena. — Kako vam rekoh, ona mlada majka kojoj je dijete umrlo na krilu ostala je u Ozlju. Kada rekoše kneginji Katarini kako je umrlo ono dijete, pridržala je majku u Ozlju da pripomaže u kuhinji. Isti pak dan kada je knez Petar krenuo iz Ozlja, zapovjedi nam Bukovački da odvedemo...
— Mislio sam da je Bukovački pošao s knezom — prekine jedan momak riječ Grgi.
— Nije, ali dva dana kasnije nestalo je Bukovačkog iz Ozlja. Nema mu ni traga ni glasa. Otišao je nekamo da zamuti nečiju kašu, a on bi i vragu! Ali, čujte. Kako već rekoh, na zapovijed njegovu odveli smo one kmetove iz Ozlja; jedne u Krašić, druge na jedno selište kraj Švarče. Jana je kraj Švarče.
— He, Grga: uistinu lijepa ta Jana? — pohiti mladi Frankulin i uze se štipati na gornjoj usnici, ne bi li nategnuo štogod što bi moglo opravdati njegovo pitanje pred onim starijim momcima.
— Jest, zdravlja mi, zdrava moma! — udari se Grga šakom po stegnu.
— A hoće li se Tomo oženiti? — upita jedan momak.
— Bi on, ali je bogac — na zemlji leži, a nebom se pokriva. Bolje mu je pod crvenom kabanicom nego da bude tuđi kmet — zažmuri Grga, zasuče brk.
— Tomo je junačina, pa će mu knez Petar dati zemlje da bude na njoj ne kmet nego slobodnjak. Sve mogu naši gospodari! — klikne mladi Frankulin glasom i kretom zaštitnika, kao da on smije govoriti u ime knezova. Taj dan mladi bi Frankulin bio dao veliko imanje haramiji Pakanoviću.
— Ho, ho, naš se Tomo, dakle, zagledao u tu Janu! — zaljulja se Jurica Bogdanović.
— Kud god hodi, na srcu je nosi. Sve od Ozlja do Švarče — priuze Grga — upirao je Tomo svoje oči u Janinu šiju. Ja sam jahao uz njega, a ona je bosa bahtala pred nama po blatu. Cijelim je putem kišilo, teško se micala kola, natovarena kukuruzom što je dao upravitelj Zmajilović kmetovima da ne poginu od glada u ovo zimsko doba. Stara Dora nije mogla hodati, pa je vrgosmo na kola, na one vreće kukuruza, a kad mi u Švarču, Dora se, brate, ukočila na vrećama, modra i ledena. Ona golotinja pospremila vreće u podrtu kolibu, a staru Doru u ledinu.
Dok je to Grga pripovijedao, jako je hrkao na drugoj strani sobe krupan momak, ležeći nauznak na goloj klupi uza zid. Lice mu bilo crveno, usta otvorena, u polutami bijeljeli mu se veliki zubi.
— Hej, Joško, kakva ti je to svirala u grlu! — zdrma ga Frankulin.
— Da ga baciš u more, utopio bi se, ali se ne bi probudio — zijevnu Grga.
Frankulin povuče mornara Joška za nos, a Joško nešto promumlja kao medvjed, pa se okrene na drugi bok, k stijeni. Frankulin nagne sada klupu.
— Spusti jedro!... povika Joško u snu i uhvati se objeručke za klupu, kao da je na lađi što se iznenada nagnula pod jakim zapuhom.
Svi se momci nasmiju, a Frankulin jače nagne klupu, tako da su Joškove noge pale na pod. Joško se sada probudi, pridigne se, zijevne i prekriži usta palcem desnice.
— Kakvo je to vrijeme? Što ne puše bura? — razgleda se sneno, pa se prigne da nađe kapu pod klupom.
Joško Randić, Bakranin, bio je mornar na jednoj lađi kneza Frana. Došao je k vojnicima da štogod čuje, pa usnuo na klupi kao puh.
— Jurica, imaš li pri sebi onaj proglas na hrvatski narod? — upita naglo Grga mladoga Frankulina.
— Kakav to proglas? — viknuše mnogi.
— Počekajte, idem po njega, ostavio sam ga u torbici u drugoj sobi — osu Frankulin i gmizne iz sobe na prizemni hodnik.
Grga pripovijedi da su onaj proglas dobili mnogi ljudi: "Frankulin je dobio proglas u Zagrebu, cijeli svežanj, da ga drugima razdijeli, jer što ne može ni novac ni sablja, to može pero. Ovo je kazao kapetan Bukovački. Govori se da je kneginja Katarina napisala proglas. Ja sudim da je to istina."
Jurica Frankulin uleti u sobu, digne visoko natiskani ovelik list i povika:
— Evo ga!
— Čitaj, čitaj! — zgrnu se svi oko njega. Frankulin metne stolicu pod sliku Blažene Djevice, skoči na nju, digne onaj list pred uljanicu, te uze čitati proglas koji nam je sačuvala povijest:
"Hrvatski narode! Tvoj pokrovitelj..."
— To je Nijemac! — šane Bogdanović.
— Znamo! Ne smetaj — obore svi ljutito.
Jurica Frankulin iznova:
"Hrvatski narode! Tvoj pokrovitelj blista se u sjaju, a ti si svijeća koja dogara. Većina hrvatskoga naroda nikada se nije htjela skučiti pod turski jaram, nego se predala svojevoljno tuđem narodu, drugoga srca i drugoga imena. Hrvatski narode, gdje su bezbrojna obećanja tvoga pokrovitelja? Gdje su tvoja prava, gdje vjera što su ti je zadali tvoji pokrovitelji? Mjesto svojih prava, imaš prijevaru i pogaženu vjeru. Tvoji su pokrovitelji vjerniji Turcima negoli tebi koji slaviš Isusa Krista! Prijatelji su Turcima, a ne tebi koji si zbog njih na rubu propasti. Naš je pokrovitelj sklopio sramotan mir kada je veliki vezir bio hametom potučen kod Sv. Gottharda gdje je vojska našega pokrovitelja bježala glavom bez obzira. Bog, Francuzi i naše mišice spasili su nas. Veleslavni ban Nikola Zrinjski htio je oteti Kanižu Turcima, već su naše trublje zatrubile na juriš, ali je vojska našeg pokrovitelja zabranila velikom banu da osvoji Kanižu. Hrvatski narode, tvoje tvrđave oteli su ti njemački časnici, a tvoji najbolji sinovi potisnuti su u kut. Mjesto da Austrijanci plaćaju svoju vojsku, oni joj dopuštaju da plijeni i hara naš narod i našu zemlju. Gore je opustošila gladna vojska našeg pokrovitelja našu otadžbinu negoli azijatski Turci. Hrvatska je slobodna zemlja, a u slobodnoj zemlji ne naviješta se rat, ne sklapa se mir bez znanja i privole zemlje. Jesu li tebi, hrvatski narode, javili tvoji pokrovitelji da će sklopiti s Turcima vašvarski mir? Sve časti u našoj domovini dali su Nijemci svojim nesposobnim ljudima koji ne razumiju naše pravice, a nameću nam se za gospodare. Naše prihode uzeli su u svoje ruke, dvorskom ratnom vijeću predali su obranu tvoje Krajine, a znamo kako je brane! Ne puštaju samo da Turci po njoj robe i pale, nego je i sami muzu. Narode hrvatski, jedan ti se bečki general koči u tvojem gradu Karlovcu, drugi u Varaždinu; njemački časnici poplavili su ti Krajinu i na sve strane trgaju Hrvatsku. Narode, spomeni se stare slobode! Pomisli što su jednom bili tvoji banovi! Već dugo čuju se, hrvatski narode, u tvojim saborima tužne prežalosne jadikovke poput plača Jeremije proroka, a do danas nema niotkud pomoći! Što, narode, ti čekaš na tuđu pomoć? Nemoj se uzdati u druge! Nemoj! Budi složan: bit ćeš jak i slobodan! Tko da pomogne narodu dok ga izdavaju njegovi vlastiti sinovi? U ovoj groznoj nevolji smiluj se, Bože, svojemu narodu koji stoljećima prolijeva za svetu tvoju vjeru svoju krv!"
Frankulin svrši, u polutamnoj sobi nasta grobna tišina, vojnici se pogledavaju, mnogima se ozarilo lice, neki stišću pesti i zube, svima sijevaju oči, u prvi se mah ne čuje ni njihovo disanje. U toj noćnoj muklosti čuo se odjek udaljenih stupaja u velikom dvoru, žižak u čaši pred slikom Blažene Djevice tihano bi kadšto zapucketao.
— Sve je istina što je Jurica čitao! — oglasi se prvi Grga Tonković, uzdahnuvši kao i drugi.
— Od prve do posljednje riječi! — poviknu svi.
— Da nije učinjen mir u Vašvaru, Bosna bi danas bila slobodna! — srdito će Grga. — Knez Petar bi nas sakupio petnaest tisuća. Hrvati u Bosni čekali su nas po dogovoru, a kada htjedosmo prijeći Savu, bane glas da je mir učinjen! Čuo sam da je knez Petar bio gnjevan kao nikada.
— A ja sam čuo da je knez Petar bio grozničav od jada. Da, grozničav! Ta zauvijek mogli smo se osloboditi od Turčina! — udari mornar Joško šakom po stolu, sune ruke u džepove, pa se zaljulja cijelim tijelom zguriv se malko.
Svaki je momak kazao svoju, zatim se raziđoše na počinak, jer je već kasno bilo, možda ponoć. Mornar se Joško protegnu na klupi, baciv ljutito pod glavu svoju suknenu kapu.
Na prvom katu još se vidjela svjetlost na visokim prozorima dvorane gdje je knez Fran Krsto običavao pisati. U samom Novom gradu bilo je sve tiho, ali se čulo s grebenaste obale kako se smućeno more muklo toči i prelijeva. Taj mukli, jednolični i široki šum kružio je oko grada i slijevao se u njegovo veliko dvorište sa slanim i svježim mirisom mora, razlijegao se pod arkadama, lomio se o mramorne pilove i stupove, odjekivao od jednog do drugoga kraja dugih hodnika i zamirao pod tamnim, tajanstvenim svodovima. S turobnim šumom mora među arkadama preplitao se čudan mrmor, tek čujni šapat, posve prigušen plač, neki izdišući i bolni vapaji, a kroz sve to izdisanje i stenjanje tihano je zvučalo i zujalo neko žalobno zvonjenje, kao zvuci zvona iz velike daljine. Među stupovima zastrujalo bi nešto hladno, tužno, zadahnuto starinom, a mjesečina pala bi blijeda na crni mramor pilova i zavukla se pod arkade, pužući poput duge srebrne plohe... Čarobno se sjajio kneževski grad na osami uz more, a oko njegova tvrdog podnožja trgala se i bjelasala morska pjena po oštrim sivim grebenima. Knez Fran sjedio je u dvorani na prvom katu s perom u ruci i zamišljeno gledao na hartiju na kojoj je bilo nekoliko stihova. Oči mu iznenada zanosno sijevnu, lice mu radosno zasja, a krasna njegova ruka pane na hartiju i napiše ove stihove:
nego hip, magnutje, sramotno življenje;
navik on živi ki zgine pošteno."
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Sjeveroistočnjak jače je puhao i zahukao kadšto oko kula, otegnuto i tužno. Knez Fran glasno pročita stihove, pa uze opet pisati, slušajući veličanstvenu pjesmu vjetra i mora, a kad svrši zadnju kiticu, nasloni glavu na oslon stolice, zamisli se, rasklopi sjajne oči i lagano izgovori:
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
| Sljedeća stranica→ |