Urota zrinsko-frankopanska/II.

I. Urota zrinsko-frankopanska II.
autor: Eugen Kumičić
III.


II. uredi

Kapetan Bukovački, kada je iznenada dojašio iz Čakovca u Ozalj, sreo se na stubama u dvoru s kapetanom Malenićem i Frankulinom koji mu se začudiše, jer ih nije pravo ni pogledao nego pohrli na prvi kat, mrk i uzrujan. Odmah su pomislili da se dogodilo nešto neobično, pa siđoše na dugi prizemni hodnik gdje se o tomu razgovarahu. Kapetan Franjo Frankulin, rodom Mlečanin, čovjek ni velik, ni malen, kozičava lica, vrckastih očiju, zakučasta nosa i prosjeda brka, naglo je nagađao na svaku ruku što je ono poklopilo Bukovačkoga. Dok je tako gonetao, neprestano je vrtio prstima pred Malenićevim nosom, a Malenić uzvinu natrag glavu, naškubi usnice. Slušajući Frankulina, zagladi se kadšto po smeđoj bradi, otegne je, pogleda je i zavrti zadovoljno i uz to svaki čas slegne ramenima. K toj dvojici pridođe visok čovjek u dolami, okostan, brkat, sijed, s bijelom bradom do pasa. Bio je to Krsto Zmajilović, upravitelj grada. Lice mu obavijala kao pramen magle neka žalostivost, zadahnuta mekoćom i dobrotom. I on je čuo kako je Bukovački nenadano došao zlovoljan i namrgođen. Za upraviteljem zakrenuo je ispod trijema u hodnik krupan i sijed svećenik, a kapetani pođu mu na susret da čuju štogod od njega, jer je on bio na prvom katu. Svećenik, sav usplahiren, upita ih kakva se nesreća dogodila, a oni vele da ne znaju ništa.

— Sluga Rutt reče mi, evo, sad da je čuo plač iz velike dvorane — pripovjedi svećenik Ivan Smoljanović, odgojitelj malog Ivana. O. Bargiglio bio je samo učitelj jezika:

— Gospođo, ružan me san mučio prošle noći: prisnilo mi se da su Turci zarobili kneza Frana Frankopana. Moji se sni često obistine — ustvrdi Frankulin, pohrvaćeni Francolini.

— Keko, ne govorite što je nespodobno! — ukori ga svećenik.

Diavolo, čovjek ne vidi u snu baš navlas neke stvari kako se zbivaju na svijetu! — zaljulja glavom Frankulin koga su obično zvali Keko što dolazi od talijanskoga Francesco. On je već mnogo godina vjerno služio Zrinjskima.

Kapetani se tiho razgovarahu s upraviteljem i sa svećenikom, a na kraju istog hodnika nakupilo se sobara, sobarica, kuhara, različite čeljadi. Svi gledaju one kapetane: jedni u čudu, drugi nehajno i zijevajući, ali svi šute ne bi li štogod čuli.

Evo Bukovačkoga! Sišao je s prvoga kata na prizemni hodnik, kapetani ga oštro gledaju, on im mahne rukom da pođu za njim, pa svi uđu u prostranu sobu na istom hodniku, tiho uzlaptala srca. Bukovački otpaše sablju i baci je sa svojim kalpakom na divan. U sobi, lijepo rasvijetljenoj, bilo je desetak stolica, dva velika stola, dva divana od crne kože, a na bijelim stijenama svakovrsnog oružja, slika Nikole Zrinjskoga Sigetskoga i velika zemljopisna karta Pounja. Ona je bila tamnomodre boje, a kule i gradovi, veliki poput napršnjaka, živo su se crvenjeli uzduž obala. U golemom zelenom kaminu tinjali su debeli ugljeni.

— Grozna nesreća! — uzdahne Bukovački.

— Što je, Frane? — prestraši se Zmajilović, a drugi se zapanjeno pogledaju.

Bukovački im ukratko pripovjedi kako je poginuo ban. U prvi mah svi nijemi, blijedi, poraženi, a zatim rastuženi, obliveni suzama.

— Oh, Bože, na svemu ti hvala! — zajeca Zmajilović.

Tako i Smoljanović, sijedi onaj svećenik, lica bijela, rumena i glatka, tankih i crvenih usnica.

Dugo su razgovarali o groznoj nesreći, pa se spomenuše slavnih djela bana Nikole koji se proslavio u zadnjoj godini svoga života kao nikada prije. Njegova provala u Slavoniju koja je još stenjala pod turskim kopitom, zadivila je sav kršćanski svijet. Bukovački, Malenić i Frankulin bili su pod njegovom zastavom i vidjeli su kako je na juriš osvojio Breznicu, Bobovac, Pečuh i Segest. U samom Bobovcu bilo je dvanaest tisuća ljutih Turaka. Keko Frankulin, naglo mašući rukama, sagibajući se i desno i lijevo, pripovijedao je Zmajiloviću i Smoljanoviću kako su Hrvati zapalili glasoviti most na Dravi kod Osijeka: "Uh, da ste vidjeli taj most! Šest ga je godina gradio Sulejman. Na mostu su bili hodnici, tornjevi, kule, a sve lijepo nakićeno. Hej, kako je praskao oganj od kule do kule! Tko bi onda pomislio da će naš ban ovako poginuti? Eto, još nije ni pol godine što smo se vratili iz Slavonije!"

Poslije te provale u Slavoniju hrvatski je narod nazvao bana Nikolu svojim Skenderbegom, a Turci "željeznim kolcem" što znači da se nisu nikoga bojali koliko njega. Sva je Evropa slavila Nikolu: kralj francuski Ljudevit XIV. poslao mu je velike darove i imenovao ga pairom od Francuske; kralj španjolski počastio ga što je više mogao: dao mu je Zlatno runo, Sv. Otac Papa iznenadio ga najradosnije svojom slikom, predivno izrezanom u zlatu. Mnogi su ga njemački vladari proglasili svojim "bratom"; bavarski i virtemberški svojim "ocem". Vidje i bečki cesar Leopold kako bana Nikolu odlikuju toliki vladari, pa mu daje naslov principa, ali ban Nikola Zrinjski odbije taj naslov, jer on dobro zna da je potomak slavne kneževske porodice, već šest stoljeća poznate cijelomu svijetu...

Još je pripovijedao kapetan Keko kako je ban Nikola bio dobar i vesele ćudi, šaljiv. Jednom mu netko spomenu njegove zavidnike, a on odgovori da treba zahvaliti Božjoj providnosti što žabe ne mogu ugrist jer da mogu, čovjek bi morao na njih vojevati u oklopu. "Kad smo zimus udarili na Bobovac", odmata Keko, "pokojni ban zavitla sabljom pred nama i veselo nam i gromko poviknu: "Za mnom! Bolje je poginuti kao lav negoli živjeti kao magarac!" Mi svi u grohot, pa udri tko će bolje po turskim tikvetinama: pif, paf, bum, tresk! Ej, vidio sam ja kako je ban Nikola nasrnuo na Turke! Nikad ti on ne izmiče, nego ti se suče među njima kao da su preplašene ovce, a kud on nagne, pukne iza njega širok i krvav sokak! Uh!"

Sad uđe u sobu jedan vojnik i javi Maleniću da ga zove knez Petar.

Upravitelj Zmajilović, veoma tužan progovori napokon, upitav druge što se njima čini tko će sada postati ban.

— Knez Petar najslavniji je muž u Hrvatskoj. Ja sudim da je knez Petar za Hrvate više negoli brat mu Nikola. Neću da o tomu... — zašuti Smoljanović.

— Što si umukao? — gane se Zmajilović. — Teško mi je danas govoriti jer... Evo što sam mislio: sav svijet zna kako je slavan ban Nikola, ali on nije ljubio onako žarko našu knjigu kako je ljubi knez Petar.

— Ljuto se varaš! — osovi se Zmajilović. — Poznam ja u dušu pokojnog bana. Istina, ban Nikola pisao je mađarskim jezikom, ali i hrvatskim.

— Ugri ga slave kao najvećega pjesnika, a nije li on u "Sireni Jadranskoga mora" opjevao hrvatsku slavu? On je upravo htio da pokaže svojom pjesmom oholomu Ugrinu kakva su slavna djela počinili Hrvati. Samo stoga pisao je tuđim jezikom. Nije mi to samo jednom kazao! Ban Nikola bio je Hrvat i dušom i srcem. Ja ti se čudim i ne mogu ti se načuditi! U razlog, amice reverende! Pred malo dana, kad sam ono bio u Zagrebu pokazao mi podžupan Ručić jedno pismo pokojnoga bana koji mu piše među ostalim da će on biti uvijek pravi Hrvat, jer zna da je Zrinjski: "Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio". Ovako doslovce piše ban Nikola. Što veliš sada?

— Ja nisam htio reći, Bog mi je svjedok, da ban Nikola nije ljubio svoju domovinu! — ogradi se Smoljanović položiv ruku na prsa.

— I kako ju je žarko ljubio! — Još mu se nije navršila četrdeset i peta, pa već mrtav! — uhvati se Bukovački objeručki za glavu. — Kada je pred petnaest godina sjeo na bansku stolicu, ja sam čuo kako je svršio svoju svečanu zakletvu. On je kazao: "Posvetit ću svoju službu, imutak i život predragoj domovini."

— Tako je, dragi Frane! — potvrdi Zmajilović. U onoj svečanoj prigodi s banske stolice, onako mlad, kršan i krasan zaklinjao je Hrvate zvonkim, toplim i zanosnim glasom da budu svi složni, da se otadžbina oslobodi i ujedini! U dušu sam svoju upisao one božanstvene riječi bana Nikole. Da, božanstvene, i Božje, jer najviše dobri Bog želi da budu ljudi, da budu narodi sretni! Krasno je govorio slavni pokojnik, ali sloge nije među Hrvatima; mnogi plemići i velikaši, na čelu im grof Nikola Bakacs Erdödy, rade na zator Hrvatske. Zar se nije grof Nikola Erdödy urotio s bečkim generalima protiv kneževa Zrinjskih i Frankopana?

— Prelastio ga Beč da izgubi i dušu i tijelo! — rukne Frankulin i stisne pesti.

— Nikada, nikada neću zaboraviti bana Nikolu! — zalomi rukama Bukovački. — Kad mu je umrla kćerkica Marija, bio sam u Čakovcu. Jednom sretnem ga u vrtu gdje je brao cvijeće i zapitam ga, nepromišljeno, što će s tolikim cvijećem. Odgovori mi da će ga metnuti na ploču pod kojom mu je mala Marija. Vidim mu suze u očima, kažem dvije—tri utješljive, a on će meni da neće mnogo žalovati uzme li mu Bog i sinčića jer će tada moći bolje posvetiti sav svoj život Bogu i otadžbini. Ovako govore Zrinjski!

— Frane, jesi li vidio banicu u Čakovcu? — upita Zmajilović.

— Jesam. Sjedila je u dvorani gdje leži pokojni ban na odru. Na krilu je imala jedinca Adama.

— Mali Adam, poživi li ga Bog, neće se sjećati svoga oca jer mu nisu sada ni tri godine. Oh, Bože, što smo sagriješili? — duboko uzdahne Smoljanović i sklopi ruke pred licem. Još ne doreče, kad eto opet Malenića koji javi da će knez Petar ranim jutrom krenuti iz Ozlja u Čakovec. "Keko, ti i ja pratit ćemo kneza, a ti Bukovački, ostat ćeš na Ozlju."

— Jesi li kazao momcima da se spreme? — namigne Keko Maleniću na upravitelja, pođe k prozoru i pogleda u noć.

— Jesam. Pratit će nas dvadeset konjanika.

— Bit će snijega, studeno... — zaklima Keko i važno zirne na staroga Zmajilovića.

— Reći ću pivničaru neka vam dobrom kapljicom napuni pljoske — obeća upravitelj.

Bukovački sjeti ostale da je vrijeme počinka i legne na divan, onako odjeven. Frankulin ga šaptom upita:

— Sam ćeš ovdje spavati?...

— Što veliš? — brecnu se Bukovački.

— Ja ne vjerujem, ali ljudi govore da se na Ozlju, oko ponoći, kada koji Zrinjski...

— Hajd spat! — otrese se Bukovački, protegne se na divanu i navuče na sebe kabanicu.

Keko slegne ramena, pa izađe za drugima.

U velikoj sobi nasta tišina. Čuo se samo mukli odjek stupaja iz dugih hodnika, u kaminu slegli bi se lagano ugljeni, negdje u dvorištu škrcnula bi i zacviljela teška vrata. Bukovački nategne kabanicu preko glave. Dugo nije mogao usnuti: čim zatvori oči, čuje pucanje, tresku, silnu graju, i vidi veprove, lovce, krvavu vodu, otvorene grobove. Nekoliko se puta trgne u snu, a napokon usne.

Ozaljske kule mrko su stršile u mračnu noć na klisuri iznad Kupe; bedemi i sve one zidine s crnim zjalima ne bijahu nego jedna golema pećina na pećini. Vjetar se posve utajao, tmasti oblaci zastrli su jedan dio neba i vise nisko nad zemljom. Kad se oblak otanča ispod mjeseca, bedemi se jasnije razabiru, a kada se rastvori, provali sjaj uštapa i rasvijetli jednu kulu, pročelje dvora. Kupa se tamo zazeleni u dubokom koritu, iz mraka iskoči nešto šume na drugoj obali. Oblak se zgusne, sve opet pocrni.

U Ozlju je bila stotina vojnika, i svi su već znali kako je poginuo ban Nikola. Još su se neki razgovarali o njemu u svojim stanovima i u stražarnici iznad glavnih vrata. Dva vojnika sa crvenim kabanicama bijahu na straži pred onom tvrdom zgradom što je podigao Nikola Zrinjski Sigetski nad samom Kupom, na sjevernoj strani dvorišta. Nad vratima te zgrade uklesano je njegovo ime. Naslonivši se o zid, tiho se razgovarahu ona dva vojnika, a njihovi pogledi kao da hoće probiti onaj mrak u dvorištu... Ispod ponorite vrleti muklo je glogunjala voda, na jednoj kuli neprestano je pijukalo jato ptica, neizrecivo tužno, tamo nad jarugom, izvan bedema, nešto zakvrči, zapišti, pak zaprhuta i premjesti se na drugu vrlet teškim, mrtvim letom.

— Čuj, što bismo mi da dojaši sada onaj vitez na bijelcu u dvorište? — šaptao je jedan vojnik drugom pred onom zgradom s imenom Nikole Sigetskoga.

— Šuti. A što to pišti?...

— Valjda noćna ptica. Bi li se ti prestrašio da onaj vitez na bijelcu?...

— Ti me to pitaš jer te hvata strah. Čuj, opet pišti. Nije to ptica... — prekriži se vojnik.

— I mene je strah — prekriži se i drugi vojnik, pa nastavi tiho: — Danas bi mogao doći... Svaki se Zrinjski pokaže prvi dan poslije svoje smrti. Moj je otac vidio viteza pod zlatnom kacigom, sa zlatnim oklopom kad je umro otac našega kneza. Dojahao vitez u dvorište, poklonio se pred imenom koje je uklesano nad nama, pa okrenuo konja i poletio uvis preko bedema. Kažem ti, moj otac... — zanijemi naglo vojnik, zadrhta i stisne se k svome drugu. Ježnja je pomiljela po obojici, kosa im posršila...

Rzanje konja potreslo je tamnim zrakom u dvorištu i odjeknulo od bedema do bedema. Oni su vojnici prestravljeno i ukočeno gledali preda se, a svuda mrak, oblaci slili se u jedan oblak. U toj tmici lagano lijetale rijetke pahuljice snijega. Najednom rasvijetle se tri prozora na prvom katu dvora, a ta je svjetlost bila mila onim vojnicima, tako da se opet otisnuše u razgovor da im bude ugodnije na straži.

— Knez Petar bdije. Ona soba gdje su prozori rasvijetljeni, njegova je, on u njoj piše — reče jedan vojnik drugomu. Onaj je vojnik pogodio.

Šubić Petar IV, knez Zrinjski, još je bdio: razmišljao je o smrti svojega brata Nikole VIII, o sudbini svoje otadžbine i svoje porodice....

Prvi od njegova roda, koliko se zna, zvao se Budić, posteljnik, župan komornik na dvoru hrvatskoga kralja Petra Krešimira. Budić je bio nasljedni župan bribirski kao i njegovi prvi potomci. On se spominje u kraljevim poveljama godine 1062. — 1069.

To je jedno od onih šest plemena iz kojih su se birali kraljevi hrvatske krvi.

Šubići su nasljedni župani i nasljedni bani, knezovi bribirski, zadarski, skradinski, trogirski, splitski, kliški, banovi bosanski, banovi primorski, banovi čitave Hrvatske.

Šubići sklopiše savez s ugarskim kraljem Kolomanom, podigoše na prijestol Karla Roberta, njihove su se kćeri udavale za sinove mletačkih duždeva i drugih knezova, a kćeri duždeva za njihove sinove. Okrunjene glave nazivaju ih "svojim dragim rođacima". Malo je u Italiji bilo vladara s kojima nisu bili u rodu.

Šubići nisu slavni samo mačem, nego i pobožnošću i umom: grade veličanstvene crkve, darivaju samostane, brinu se za naobrazbu svoga naroda. Umni i junački knez Grgur koji se posljednji put spominje u jednoj splitskoj listi od god. 1234, položio je temelj moći i sjaju bribirskih knezova od plemena Šubić.

Nisu samo knezovi od te porodice proslavili svoje ime nego i mnoge kneginje. Jelka i Jelena Šubićke zadale su na početku četrnaestog stoljeća ljutih rana lukavom i grabežljivom lavu Sv. Marka braneći prehrabro svoje gradove. Jelisavu Šubićku uvrstio je Sv. Otac Grgur IX. među svetice.

Šubići, mnogi, neograničeno su vladali u Hrvatskoj: nitko nije pitao kako se zove kralj, nitko nije za njega mario.

Šubić Stjepan I. bio je ne samo naslovom ban Hrvatske, Dalmacije i Bosne. On je i Štajerskom vladao, samovlasno, punih šest godina. Kao "vrhovni sudac", kao vladar, pozvao je na sud god. 1254. prve štajerske velikaše u Gradac.

Šubić Pavao I. spada među najslavnije hrvatske junake. Gotovo četrdeset godina bio je vođa hrvatskog naroda. Bio je ban čitave Hrvatske i Dalmacije ili, kako se najvolio zvati: ..."Ban Hrvata". Svi su hrvatski velikaši bili njegovi vazali.

Naslov ponosnoga Šubića Mladena II. glasi ovako: "Ban Hrvata, vjekoviti zadarski knez, vojvoda Dalmacije i ban čitave Bosne". Nije ovo prazan naslov.

God. 1320. oženio se Šubić Pavao II. kneginjicom Jelisavom, kćeri Miroslava kneza Krčkoga.

Tako dođoše u rod dvije porodice koje se malo kasnije nazivaju Zrinjski i Frankopani.

Šubić Juraj IV, sin Jelisave Krčke, prvi se od svoga roda nazvao: Knez Zrinjski.

Evo zašto. Taj Jelisavin sin dao je god. 1347. ugarskom kralju Ljudevitu I. svoj grad Ostrovicu u Dalmaciji u zamjenu za grad Zrinj koji je, po prilici, dva sata od Kostajnice, sjeverno od rijeke Une, u negdašnjoj gorskoj županiji. To se dogodilo u burno vrijeme. Jelisavin sin preselio se iz Ostrovice u Zrinj pa se od tada njegov rod zove: Šubići Zrinjski ili samo Zrinjski. Ovi Šubići u Zrinju domalo su raširili svoju vlast, podigli se bogatstvom i slavom. Druge grane što su ostale u Dalmaciji, podlegle su s vremenom različitim neprijateljima.

Pavao, unuk ovoga kneza Zrinjskoga oženio se Jelisavom Frankopanskom Slunjskom.

Unuk ove Frankopanke bio je junački knez Nikola III. koji se oženio bogatom kneginjicom Jelenom, sestrom slavnoga krbavskoga kneza Ivana Torkvata Karlovića.

Ova Jelena majka je umniku i junaku koji je uzvisio ime svoga roda nad sve ostale velikaše hrvatske porodice i bojnom slavom i sjajem bogatstva. Taj umnik i junak, taj sin plemenite Jelene, bio je Nikola IV. On je pao pod Sigetom. Njegova žena Katarina bila je sestra Stjepana Frankopana Ozaljskoga. Ovaj Stjepan namro je djeci Nikole Sigetskoga gotovo sav svoj imutak, mnoge gradove i goleme zemlje.

Knez Juraj, sin Nikole Sigetskoga a djed knezovima Petru i Nikoli koga je usmrtio vepar, podignu hrvatsku tiskaru u Nedelišću kod Čakovca oko god. 1570.

Starinski cjeloviti grb knezova Šubića Bribirskih ima raskriljena orla s krunom na glavi i desno pod orlom štit na kojem je lav upropanj. Orlova glava, s otvorenim kljunom, gleda nadesno, a lavu je izraslo orlovo krilo na lijevom stražnjem butu. Ogranci velike porodice mijenjali su ovaj grb, upotrebljavali su njegove pojedine česti, a dodali bi štogod. Grb Šubića Zrinjskih dva su orlovska krila kojima je Nikola Sigetski dodao jednu kulu na lijevoj strani kada je kupio Međimurje.

U velikoj dvorani već je odbio jedan sat. Knez Petar šetao je tužan, pogledao bi kadšto u mračnu noć, pa bi uzdahnuo i svrnuo oči na stol na kojemu je bilo mnogo listova. Kad sjede k stolu, spusti glavu na dlan desnice. Čitao je listove pokojnoga brata Nikole i motrio njegov jaki potpis. Brat ga u jednom pismu ljubazno kori što ga već tri mjeseca nije posjetio u Čakovcu i moli ga dođe što prije k njemu porazgovarati se o svemu. "Dođi Petre, dođi, jer samo tebi mogu kazati sve svoje misli, jer me ti jedini razumiješ. Tužan sam ti u Čakovcu, poginuo bih od dosade da se kadšto ne nagledam turske sramote. Svaki se tjedan zalijetaju iz Kaniže na našu stranu, a ja ih svaki put dočekam kako se pristoji. Nikako se ne mogu opametiti, a dobro me poznaju: čini se da im je dosadno na ovom svijetu, pa traže priliku kako bi što prije poletjeli na Muhamedovo krilo".

Ovako se šali ban Nikola, a Petru se sustižu suze na licu... Zgode iz prošlih dana dižu se pred njegovim duhom: sjeća se kako su on i Nikola bili maleni kada su izgubili roditelje, kako su zajedno vodili svoje čete u boj. Sjeća se Petar što mu je govorio brat u noćno doba na krvavim razbojima, i čini mu se kao da mu živ lebdi pred očima: vidi ga kao bana, vidi ga na konju u kreševu gdje se pred njim slavno vije banska zastava sa slikom Blažene Djevice. Sad ga opet vidi kako nosi goli kraljevski mač na krunidbi Ferdinanda IV, a čas zatim kao da dopire u tihu dvoranu uzdisanje, iz daljine, iz treće sobe, prigušeno, kao kad je Nikola tugovao za svojom kćerkicom Marijom... Sjeća se Petar svake borbe, slave, pobjede, radosnih i crnih dana, i još mu zuji u uhu zvonki i muževni bratov glas kako brani prava hrvatskoga kraljevstva, kako sokoli velikaše s banske stolice... "A toliki ratovi, tolika krv?... Zašto?" — uzdahne Petar. "Tko je navalio na kraljeve zemlje, a da mu nije sijevnuo pred očima mač Zrinjskih?"... Petrove se obrve skupe, gorkost izvine mu gornju usnicu... Čudno: Petar je ratovao i na djeda svoga gosta Rakoczyja!... Unuk buntovnika njegov gost! Buntovnika?...

Juraj Rakoczy, knez erdeljski, podigao se pred dvadeset godina na bečkoga cesara Ferdinanda III, izdavši proglas da će spasiti ugarski narod od njemačkoga ropstva oružanom rukom. Beč se prestrašio, te pozvao vjerne Hrvate na buntovnike. "Moj brat i ja razbili smo Rakoczyjevu vojsku... zašto?..." — pomisli Petar, naglo ustane, pa se zagleda u sliku svoga brata. Bila je na stijeni među drugima.

Noćnom tišinom razlijegao se jednolični i mukli šum Kupe, ali ta ljupka i utješljiva glazba vode nije dopirala do Petrova srca da otupi oštrinu njegove boli.

Iznenada, negdje izvan bedema, izvi se vrisak, cvil. Petar pođe k prozoru, a u dvoranu uđu Katarina i Jelena, pa i one pristupe k prozoru.

— Petre, jesi li čuo kako je nešto vrisnulo nad gradom? Što bi to bilo? — čudila se Katarina.

— Eno dolje u prodolu miče se nešto crno, dugo — šanu Jelena.

Kroz rijetke pahuljice snijega vidjelo se u mračnom prodolu na cesti kako se nešto mota uzbrdice poput duge povorke ljudi. Opet se začu vrisak. Sad se razabra da je to plač djeteta.

Petar uzme kabanicu, naglo izađe, prizemno pod trijemom sretne se s kapetanom Frankulinom koji mu reče da je čuo neki vrisak iz prodola, te odmah ustao da vidi što je. Tako mu govorio idući za njim u dvorište kud je trčalo nekoliko vojnika na bedeme. Uto se začu kako viče kapetan Bukovački s bedema: "Ej, vi ljudi dolje u prodolu, što tražite ovuda?"

Iz prodola podignu se nejasni vapaji, razabire se da nešto mole, da traže pomoć, utočište.

— Što se dogodilo? — upita Rakoczy Petra dotrčav niz stube.

— Mislim, nečiji kmetovi traže zaštitu — umiri Petar Rakoczyja, a Frankulinu naredi: kapetane, svi momci na noge, svaki na svoje mjesto.

— Svijetli kneže, bih li zapalio top? — osovi se Keko uzbuđenim glasom.

— Čemu da svijet plašimo? Nagrnula bi sva sela u Ozalj.

Petar je tako govorio, ali je ipak pomislio da bi mogla biti kakva prijevara, izdaja. Istina, iz prodola čuo se plač djece, ali tko može znati nije li u onoj povorci naoružanih ljudi, samokresa, bodeža, sjekira? Na zapovijed kapetana Keka, koji je potrčao u stražarnicu, zatrubi trublja, malo zatim nasta škripa vrata, zveket oružja, trka vojnika dvorištem. Pognuti brzaju, smiču se poput crnih sjena uz visoke zidove. Malenić se žurio iz dvora, knez ga Petar zovne.

— Vaša milosti?... — stane Malenić.

— Pođite na bedem, doviknite onim ljudima u prodolu neka dođu pred most.

— Svijetli kneže, već su pred mostom — javi se iz tmice Bukovački.

Petar pođe s Rakoczyjem na gradska vrata, pa zapovijedi vojnicima neka upale dvije zublje da vidi što su i tko su oni ljudi. Vojnici istaknu zublje kroz prozirke, žarka svjetlost osvijetli hrpu seljaka na rubu ponora pred mostom. Petar se u prvi mah uvjeri da oni bijednici nisu zlo naumili. Već je bilo takvih posjeta kod kneza Petra. Na njegovu se zapovijed otvore gradska vrata. Gologlavi, mnogi bosonogi, bijeli od snijega, čekahu na rubu ponora.

— Otkud ste, Božji ljudi? — povika Frankulin.

— Milosti vaše, smilujte se, krštene smo duše, ubiše nas, spasite nas, tako vam vječnog raja, mi smo prah što po prahu mili, siromasi smo, nemamo čim psa svezati, nismo skitači, goni nas nevolja, zapališe nam kuće, smilujte se!... — plaču, viču, jedni ovo, drugi ono.

— Neka jedan govori! — obori im Bukovački preko ponora oštrim glasom.

O, che miseria? Kakva bijeda! Ako i lažu slično kazuju — mumljao je Frankulin.

Na glas kapetana Bukovačkog svi seljaci dušom u se, nitko ni u nos, zgurivši se jedan uz drugoga. Starac, pognut, bosonog, pod slamnatim ogrtačem, izmota se iz one gužve i drhtavim će glasom:

— Mi smo iz Luke, milosti vaše, tamo na Kupi, evo ima nas pedeset, svi crna potreba, ali nismo baš iz Luke, nego do nje, na zemlji plemenitoga Cinka. Sinoć ubili mi sina vojnici iz Karlovca, zapalili nam kolibe, uz suho izgorjelo i sirovo, pa kamo ćemo?...

Knez Petar zapovijedi sada vojnicima neka spuste most, a Bukovačkom tiho reče da odvede seljake pod krov i neka ih nahrani. Ostalo odredit će kasnije. Nato pođe s Rakoczyjem u dvor gdje se pod trijemom sastane sa Zmajilovićem, Smoljanovićem i dominikancem Bargigliom. Na vrhu stepenica eno Katarine s djecom. Petar pripovjedi svima što je bilo, pa uzađe na prvi kat.

— Hvala Bogu što nije većega zla! — uzdahne o. Bargiglio. — Mislio sam da su draguni. Otkad sam u ovoj blaženoj Hrvatskoj još nisam mirno spavao!

— Pa kud ćete, časni oče, većega zla nego kad narod bježi od svoga ognjišta? — zamrkoće Zmajilović.

Povera gente! Jadan puk! Brrr, kako je studeno! — stisne o. Bargiglio ramenima, okrene se kao na igli i pohrli uza stube u svoju sobu.

Smoljanović i Zmajilović odu k vratima da vide nevoljnike, da im pomognu.

Već su seljaci ulazili mostom u grad, a vojnici omjerali ih od glave do pete jednoga po jednoga, stojeći pod širokim svodom, naslonjeni na svoje puške. Dva vojnika, haramije, podigoše zublje koje su plamsale crvenkastim plamenom i jako se dimile. Pahuljice snijega, vijući se nad ponorom pred gradskim vratima bile su rumene. Bukovački i Malenić šetali su pod svodom, jedan desno, drugi lijevo i promatrali one seljake. Frankulin je ljuljao glavom i brojio bijednike koji su pognuti ulazili u grad u trošnim muzgavim haljinama, izlizanim i zakrpanim kožusima, mnogi pod slamnatim ogrtačem, drhtavi od studeni. I ženama su haljine dronjave, zobunci poderani, jednoj starici vidjelo se golo mršavo rame, neke su žene nosile u naručju djecu, svjetlost zublje pala bi sada na gole punačke nožice, sada na tanku i mršavu ručicu što je visjela majci niz rame. Veća su se djeca, u samoj košuljici, stiskala uz svoje majke i prestrašeno gledala one vojnike i puške. Jednim se bijednicima vidjela na licu žalost, nekim staricama bešćutnost, mnogima plahost, zapanjenost. Posljednji muškarac u povorci bio je malen, bosonog, crvenkasta lica, šiljaste ošišane glave, a koračao je široko, zibajući se na krivim nogama, pod slamnatim ogrtačem. Došavši pred Frankulina, zažmuri lukavo, pa rasklopi velika usta u kojima se zacrni samo jedan zub na donjoj jakoj čeljusti.

— Što je, junače? — upita ga Frankulin raskoračiv se i uzvinuv glavu. Seljak zinu, zlobno zaklima i pokaže palcem desnice preko svoga ramena da ide još netko iza njega.

— Ide vještica Dora! — zahuka važno seljak, nasmija se suhim, drvenim grohotom, strese ramenima da bolje na njih pridigne svoj slamnati ogrtač, pa odglavinja za drugima u dvorište.

— Krasan momak! — našali se Frankulin namignuv Maleniću.

— Ono je suludi Imbro. Čuo sam da mu je već pedeset godina — reče haramija Tomo Pakanović.

— Hej, brže, brže! — povikne Frankulin ženama koje su još bile na mostu.

Dvije ženske, zadnje u povorci, uljegnu sada pod svod; jedna je stara, kost i koža, ošiljasta nosa, a druga mlada, stasita, bujna, crnokosa. Starica se mučno vukla: onemogla i zgurena, upirala se o rame mlade djevojke. Tomo Pakanović nagne se k licu haramije Tonkovića i naglo mu prišapne:

— Onu staricu poznam, zove se Dora.

— A poznaš li djevojku? Lijepa moma!

— Bit će unuka one starice. Bila je malena kada sam je posljednji put vidio. Da, lijepa i zdrava moma! — veli Pakanović, a gleda za djevojkom. Bio rodom iz Brkiševine na Kupi.

I kapetan je Frankulin omjerio djevojku, pa omahnuo rukom kao da se je opekao po prstima.

Kule se ozaljske raspoznavale, mrak se malko otančao. Kapetan Bukovački zapovjedi vojnicima da dignu most, pa pođe s drugima u dvorište. Sada odvedu seljake u jednu kulu, u golemu prizemnu sobu gdje upale svijeću. Seljaci odmah sjednu na pod uza zid i stisnu se jedan do drugoga da im bude toplije. Malo zatim doniješe vojnici kruha i nekoliko vrčeva vina za starije, a za djecu mlijeka.

— Kažite što su vam učinili vojnici iz Karlovca, ali neka govori jedan. Da kažete istinu! — hoće oštro Bukovački.

— Miško, kaži ti gospodinu — oglasi se nekoliko seljaka bojažljivo.

Mršavi starac koji je već prije govorio na rubu ponora ustane i zatuži:

— Milosti vaše, bila u našem selu djevojka Ivana, a moj sin Stjepan da se ženi. Zagledao se u Ivanu...

— Ha, Ivana! Opčarala ga! — razvali oči Imbro, oboriv niz grlo velik zalogaj kruha, sjedeći na podu raširenih nogu.

— Pred desetak dana osvanuše u našem selu četiri karlovačka draguna — priuze starac. — Evo sam prisukao sedamdeset godina, ali još nisam vidio takvih bezdušnika, muke ih moje spopale. Uđu u naše kolibe, traže nešto, mi ih ne razumijemo. U selu nabasaju na Ivanu, zaskoče je da je ugrabe, djevojka viče, otima se, moj Stjepan pritrči, raskoli jednom vojniku glavu sjekirom. Sila goni silu. Drugi su proboli moga Stjepana, a tako i Ružu, da proste vaša milosti, moju ženu, jer je branila sina. I djevojku su zaklali. Sinoć opet banuše u naše selo vojnici iz Karlovca, svi na konju, do dvadeset, a mi uteci u šumu. Draguni u selo, a naše kolibe planuše plamenom. Kažem osijedio sam, poznam Nijemca: što mu je umio ćaća, nije ni sin zaboravio.

Starac svrši, a Bukovački, mrk i jarostan, pogleda kapetane. Frankulin upita onu staricu koja je unišla u grad upirući se o rame mlade djevojke?

— Je li ti kći ova djevojka?

— Jana mi je unuka, kći moga sina Matije koga su, kako možda znate, pred više godina Turci nekamo odveli. Sine, rano moja! — zajada starica naslonivši glavu na rame mlade unuke Jane.

Seljaci su lomili i gutali kruh, blagoslivljali kapetane i Zmajilovića, htjeli su im ljubiti ruke i skute. Djeca srkahu mlijeko, a neke su žene tiho uzdisale i jadikovale. Jedna je ljuljala na rukama dijete koje je neprestano vriskalo. Osim Smoljanovića, sva gospoda iziđu iz kule.

— Utekli smo amo jer što da radimo na garištu? — zatuži opet stari Miško. Čuli smo da su i neki kmetovi onoga grofa u Posavini našli svoj spas u ovome gradu, te da ih je svijetli knez Petar porazdijelio među svoje plemiće.

Onaj grof o kojemu je govorio stari Miško, bio je Nikola Bakacs Erdödy. Već dvanaest godina bunili su se kmetovi oko Siska i Kraljevca na imanjima grofa Erdödyja i zagrebačkoga Kaptola zbog desetine, nepravedne "štibre", pa se stoga ta buna zove "štibarska". Erdödy mučili su svoje kmetove, a pokojni je ban Nikola, Petrov brat, uvijek nastojao da se ta buna uguši, ali ne vješalima i mučilima. To je pak dražilo grofa Nikolu Erdödyja, te je jače davio kmetove, a ovi se sve više bunili i grozili se da će se sjediniti s Turcima. Tomo Kuzmić i Matijaš Dolenjak, glave one bune, zaglavili su pod mučilima, torturom, na Kaptolskom trgu u Zagrebu godine 1654., a drugi su bijednici razmišljali kako je teško krškati se šušatoj golotinji s rogatom gospodom. Pobuna okolo Siska trajala je još šest godina, a tada ju je utišao na neko vrijeme ban Nikola Zrinjski, ali ne posve. Grof Erdödy potvarao je bana Nikolu da on buni njegove kmetove jer da mu hoće oteti tvrdi grad Sisak. Nekoliko kmetova Erdödyjevih dva je puta bilo uteklo u Ozalj pod zaštitu Petra Zrinjskoga.

Svećenik Smoljanović tješio je seljake: knez Petar je dobar, uvijek je bio jako zapleće svakomu bijedniku, te će ih zastalno porazdijeliti među svoje plemiće i vjerne svoje sluge koje je nadario zemljama. Haramija Tomo Pakanović bio upro sure oči u lice lijepe Jane, a ova, sjedeći uz staru Doru, nije se usudila pridići glavu, kao da je znala da je haramija proždire pogledom.

Dok je Smoljanović tješio kmetove, bilo je sve tiho, kad odjednom vrisnu iz kuta neka žena:

— Oh, sveta Marijo!

— Što je Julko? — preplaši se više žena.

— Moje dijete, moje dijete! — zacvili Julka.

— Što je zaboga? — pohite tri—četiri u kut.

— Dijete mi ne diše, moja je Jelka umrla! — jaukne opet žena i bijesno i očajno ošine očima staru Doru. Haramija Pakanović uzme svijeću, korakne do one nesretne majke, a za njim Smoljanović i neki drugi. Blijeda, upalih lica, a još mlada imala je na krilu dijete, zamotano otrcanim šarenim rupcem. Na majčinu je zgrčenom licu strava i bol, a dijete je bijelo, oko usnica i pod očima modruljasto. Drhtavom rukom odmota majka svoje dijete, pridigne ga k licu i uze ga cjelivati, a jedna je ručica, tanka i mršava, mrtvo visjela, glavica je nauznak pala...

— Bolesnu sam ponijela od kuće, sada sam mislila da je usnula. Jelko moja, rano moja!... zaplače majka, pa opet cjeliva mrtvo dijete, privija ga na grudi. Rukne nešto nejasno, kao da je guši krv u grlu, spusti dijete na krilo i previje se nad ukočenim lišcem.

Smoljanović uzdahne: — Dobri Bože, utješi je! Jedne su žene plakale, druge očima kosile staru Doru. Suludasti Imbro izbečio oči na haramije, pa im omahuje glavom na Doru da je ona zadala smrt djetetu.

Da je stara Dora bila vještica, poznata i najgora "hmanj—žena" od Karlovca do Brkiševine, to su znali samo neki vojnici u Ozlju. Imala je Dora strašnog okapanja zbog svoje "coprarije", jer je uništavala tuđu ljetinu, ubijala i djecu i odrasle svojim vračanjem, i znalo se — kako se to ne bi znalo! — da je u nju bilo zaljubljeno više vragova, pravih pravcatih paklenskih sotona. Svaki se je vrag bio uljuljao u slatki san da Dora samo njega ljubi, da je samo njegova milosnica, ali jedan vrag napokon nanjuši da ima mnogo sretnih suparnika, te odluči osvetiti se, a kako nego paklenski? Dora, preprednija od samoga vraga, sašila ga dobro u vreću, bacila ga u Kupu. One je godine meso somova vonjalo po smoli i paljevini. Zar čudo?... Dora je "vračala, bajala i čarala", a plemeniti Činko, vlasnik zemlje na kojoj je Dora živjela, dao je staricu u zatvor i lijepo se zatim, obratio na slavni zagrebački magistrat da mu pošalje jednog "vještaka", ako je moguće krvnika, ali svakako jednog "grabanta", krvničkoga slugu, koji će pregledati cijelo Dorino tijelo je li na njemu "vražji pečat". Doru su dva dana mučili, vješali za ruke, razumije se točno po propisu, ali na njezinu tijelu ne nađoše nikakva "madeža". Ne baciše je na lomaču, na veliku sablazan puka, nego je pustiše na slobodu! Njezine kosti nikada više nisu mogle u pravi sklad. Koža što se oko njih usukala još ih je nekako držala na okupu, a na muku i čudo, jer je starica prebrinula mnogo jada, prepatila tuštu i tmu.

Ona mlada majka dignu mrtvo dijete s krila i riknu na Doru:

— Gledaj, gledaj, stara vještice, što si učinila! Gledaj, kroz kosti pronicala ti trava! Jesi, jesi, vještice, govorila, prokleta ti duša, da je slabo, da neće živjeti!

— Nisam ja kriva, nisam... — branila se starica drhtavim glasom i prestrašeno se obazirala.

Majka opet stane kukati, pa se pod grlo zamiče i svija od boli nad svojim mrtvim djetetom. Zvala ga slatkim imenima i spominjala ime svoga muža koji je iste godine pao u boju kod Bobovca pod zastavom bana Nikole.

Svećenik Smoljanović, snužden i smućen, motrio je onu majku i mrtvo dijete, i onu slomljenu staricu, i sve one jadnike, njihovu golotinju i bosotinju, njihova upala i tužna lica, njihove tupe, plahe i ukočene oči. Užasnija je bijeda nego sablja.

Bijednici su opet gutali kruh...

Zvuk zvona iz daljine tiho se stao razlijegati oko grada Ozlja, na brdašcu Smolči, gdje je bio samostan bijelih fratara, zvonila je Zdravomarija. Hip zatim prosu se tmurnim jutrom umiljati i srebrni zvuk zvona ozaljske crkvice Svetoga Antuna Padovanskoga. Oni seljaci klekoše, sklopiše ruke: u mračnoj kuli čuo se šapat njihove molitve.

Svećenik Smoljanović izađe u dvorište gdje se sastane s kapetanom Frankulinom, koji mu javi, po Petrovoj zapovijedi neka bi odmah služio sv. misu za pokojnoga bana Nikolu. Smoljanović uđe u crkvicu, prizemno u gradu, nasuprot glavnim stubama dvora. Već su na mramornom žrtveniku gorjele četiri svijeće u visokim srebrnim svijećnjacima. Čim je Smoljanović prekoračio prag crkvice, pozdravi ga tankim i sipljivim glasom ćelavi starčić koji ga je čekao kraj žrtvenika:

— Gospodine domine, dobro jutro Bog daj. Uh, kakva noć, kakva noć!...

— Dobro jutro, Frane.

— Grda, grda noć! Čujem, svijetli će knez Petar na put — zaklima krezubi i ćelavi starčić Frane Rutt, rodom Riječanin. Bio je malen, blijed, suhonjav. Svećenik šuti, a on će opet: — Čujem da će i svijetla kneginja na put, ali ne u Čakovec, nego u Primorje. Da je ljeto, i ja bih se odvalio odavle, jer svatko želi vidjeti svoju patriju, a more, a ribe...

— Tiho, Frane, tiho — prekine mu Smoljanović riječ metnuv glavu u albu, u onu dugačku misničku haljinu.

— Dobro, dobro gospodine domine... — pokori se sada Frane i nujno prevrne sive oči. Frane bio u crnom odijelu, opasan modrim vunenim pasom. Tanki i gusti nabori na njegovu licu stegli su se i svili oko blijedih usnica, pa mu se lice oduljilo, bilo ponizno, gotovo tužno. Pokleknuvši jednom nogom, posve se zguri da što ljepše poravna albu, da bude svuda jednako duga oko nogu svećenika. Nabirao je bijelo platno, natezao sad jedan, sad drugi nabor i nagibao se glavom kao umjetnik koji se divi svojemu djelu. Sav se zaduhao pri tome poslu.

Kad odjene svećenika, pođe pred crkvicu, povuče dva—tri puta konopcem, a zvonce nad vratima zacinka srebrnim zvukom što odjeknu stubištem i dugim hodnicima.

Već je pomalo svitalo, tmurna se svjetlost uvlačila pod svodove i zbojeve, u zjala i puškarnice, u zakutke među bedemima i kulama, a bila je blijeda od snijega s visokih krovova dvora. Katarina, Petar i njihova djeca, pa Rakoczy, o. Bargiglio, upravitelj Zmajilović, kapetani, paži, svi tiho siđoše stubama i stupiše u lijepu crkvicu. Vojnici, konjušari, sobari i sluge, muško i žensko, sakupilo se pred crkvicom, pod trijemom. Sijedi je svećenik molio tiho, kadšto drhtavim glasom. Kad spomenu ime pokojnoga bana Nikole u molitvi, u crkvici začu se jecanje, prigušen plač....

Jedan sat poslije svete mise postavilo se u red u dvorištu do dvadeset konjanika. U modrom su odijelu, crvene su im samo kabanice; svi su okosni i snažni, mnogi golemi stasom, dug brk mnogim resi mrko i žilavo lice, suncem opaljeno. Šubare su nategli do obrva. Naoružani do zuba, sjede na čilim konjima, šute, pritežu uzde, neki se đogati i kulaši propinju, neki mrkovi i jagazi njuše snijeg, pa podrhtavaju cijelim tijelom, ržu, tresu grivom, kao da ih prolaze trnci. Drugi su vojnici vodili dvorištem gospodski osedlane dorate i vrance, vatrene i gizdave, pod crnim i modrim abajlijama na kojima se sjajilo srebrno i zlatno vezivo. Kapetani Malenić i Frankulin, došav iz dvora, pojašu i poigraju svoje zelenke.

Knez Petar Zrinjski razgovarao se u to vrijeme na prvom katu dvora sa svojom ženom, djecom i Rakoczyjem. Još je nekoliko riječi kazao Katarini o svemu što su u noći uglavili.

— Katarina, ja se bojim, oboljet ćeš mi na putu. Zima je nastala, bura bi te mogla zateći na moru. Meni bi drago bilo da ne ideš u Mletke. Piši još biskupu bezierskomu, razloži mu sve potanko, a ja ću govoriti s Gremonvilleom.

— Sve sam dobro promislila, Petre, ti budi oprezan, ti mi se čuvaj, ti ideš u Beč... — dahne Katarina, oči joj sijevnu kroz suze...

Biskup bezierski bio je francuski poslanik u Mlecima, a general Gremonville isto u Beču.

Petar pogleda u dvorište na one konjanike, pa metne svoju ljevicu na Katarinino rame, a desnicom uze je za ruku. Tužno je i milo gledao svoju ženu, sva mu je duša bila u očima, kao da je vidi posljednji put. Ivan i Zora bili su uz oca i tiho su plakali, a Rakoczy stojeći malo podalje, pritisnuo je lijepu Jeleninu ruku na svoje srce. Golubinja, ali nešto mutna svjetlost dana tužno se slijevala u dvoranu.

— Kneže, hajdmo! — trgne se Petar, pa ogrli i poljubi ženu.

— Petre, Bog te čuvao! — zajeca Katarina tiho, pritisnuvši njegovo lice na svoje.

— Dušo moja, uzdajmo se u Boga! — tješio je nju i sebe uzdrmanim glasom.

— Oh, dragi oče, kako nas tužan ostavljaš tužne! — plakala je Jelena, naslonjena na njegovo drugo rame.

— Kneže, ne zdvajajmo! — uzdahne Katarina i pruži desnicu Rakoczyju.

— Ne smijemo! — poljubi joj knez desnicu, okrene se k Jeleni, zirne joj u oči i tiho i uzrujano proiznese: — Jeleno, zbogom!

— Zbogom, Frane!... — šane Jelena, stisne mu desnicu, zadrhta i spusti glavu na majčino rame.

Petar poljubi još jednom Katarinu i djecu, pa izađe s knezom... malo zatim bila je majka s djecom na prozoru, na istočnoj strani dvora, a dolje na zavoju gdje se cesta izvija iz prodola, gubila se četa konjanika u snijegu što je mirno sipio. Još su se raspoznavali pojedini konjanici. Dva se okrenuše te mahnuše rukama prema ozaljskom dvoru, a Katarina i njezina djeca odzdraviše im bijelim rupcima. Konjanici se sakriše za okuk... Katarina i njezina djeca odoše od prozora suznih očiju.



Sljedeća stranica