U noći/XXXIII.
← XXXII. | U noći XXXIII. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
XXXIV. → |
XXXIII.
urediNekoliko dana za tim nađu se Lucić i Kačić kod Krnjetića. Šarlota, sada Dragica, nešto je oboljela, a doktor, negda politički protivnik, odavna se sa starcem izmirio, pače, štujući ga visoko kao čovjeka poštena i čista značaja, rado je kod njega i preko potrebe ostajao.
Poslije objeda sjedoše svi u bašču pod staru lipu na čašicu prije kave. Kod Krnjetića sada ne mogaše biti a da se razgovor odmah ne skrene na politiku. Doktor je iz početka smrknuto gledao preda se i nikako se ne htjede umiješati u razgovor. No kada je Kačić, pomagan od Krnjetića, ocrtao u nekoliko smjelih no vještih poteza sadanju situaciju i oštro osudio sve skupa, a program svoje stranke visoko digao, najednom ga prekine doktor:
— O, bravissimo, mio caro! — poljubio bih vas, kako lijepo zborite. Potpuno se slažem sa svim, što rekoste, odobravam svaku vašu riječ, — ali sve je to tek riječ, i ništa nego riječ!
— Šta mislite time? Valjda je i moje uvjerenje.
— Ma da. Bog me opčuvao, da sumnjam. Ali ja opet velim: to su riječi i ništa nego riječi. Da se riječima svijet osvaja, Hrvati bi imali državu od Drave — ah što od Drave — barem od Visle pak do — do — najmanje — do piramida egipatskih. Da se riječima gradovi osnivaju i ziđu, Hrvati bi imali — šta — Pariz bi bio ništa. Da se tek riječima kultura stvara, Hrvati bi bili prosvjetitelji Evrope. No riječi! Riječi lete u zrak, odbijaju se gdje pod zadimljenim svodom smrdljive kavane, da onda zastruje na uši nadobudne mladeži, koju dakako uznesu u deseto nebo. No, eto, tada opet neprilike: u nebu zamnijevaju samo simfonije, u nebu se ne radi — pa tako u deseto nebo uzdignuta mladež ništa ne radi, već dalje govori! I opet riječi, ništa nego riječi. Ja mislim, da Hrvati imadu jednu krasnu rečenicu: »Pun je riječi kô šipak koštica«. Nije ih dakako moralo mnogo truda stajati, dok su je skrojili, bilo je bo uvijek dosta ljudi rječitih, a zaboravili krčiti nepotrebni šipak, — pa eto prispodoba gotova! Gledajte, tako ja kraj lude politike zabrazdih još u filologiju. Prestanimo dakle.
— Dopustite ipak, — nastavi sveudilj Kačić, — i ovo, što vi rekoste, nije napokon nego doskočica, fraza, kojom me lje ne pobiste.
— Neka, neka, ma i rekao frazu; uostalom ne izuzimljem ja ni sebe. Što ćete, mana pasmine.
— Oho, vi ćete nas još ubrojiti u inferiorna plemena.
— Što opet vi? Na taku piramidalno-kolosalnu ludost mogao je doći samo kakav katederfilozof, ne znam sad koji, da li Hegel ili Schlegel, — no tko će danas! Naprotiv! Talenta mnogo. Napokon gdje se mnogo govori, mora ipak barem nešto misli biti. Misli — i tih imademo. Kako krasnih osnova, kako plemenita zanosa, ah, divno, samo — čina nema. Čini, da, to nam ne ide. Mi ćemo svi znati mnogo govoriti o potrebi škola, vikati na ovo i ono, znat ćemo pače koji izlišni krajcarak dati na oltar domovine; no nađite mi koga, koji će htjeti svoju najnepotrebniju svagdašnju navadu žrtvovati i prišteđeni tim obol posvetiti u svrhu, o kojoj svaki dan prodiče. Eto moje glave, da ga nema! Ta uzmite tu malenkost. Viču na Madžare, da ne respektiraju našega jezika; — istina je, da su cigare i duhan zamotani samo u madžarske vinjete, — dakle mjesto da viču, neka se svi ti silni rodoljubi obvežu, da neće dotle kupovati tih cigara i duhana, dok madžarska uprava ne udovolji i zakonu i potrebi i želji hrvatskoga pučanstva. Šteta, koja bi se tim nanijela duhanskoj nakladi i državnomu gospodarstvu, brzo bi ih sklonila, da zadovolje dužnosti, više nego sve inerpelacije.
— Pa eto i vi pušite.
— A ma, dakako, nisam ni ja svetac. Pa i što ću sam; tim bih samo sebi škodio. Ali to je, što hoću kazati — čin, a do čina ne možemo se podići. Naša slavenska krv jest takva, pa nikud i nikamo iz te kože.
— Velite: slavenska narav. Ta mi mladi osuđujemo baš slavenstvo, mi ga i ne priznajemo, jer to nam naprtiše tlačitelji naši. Mi vidimo da ne smijemo biti drugo nego Hrvati.
— Ha, ha, ha! Priznajete li i shvaćate, da imadete u sredini lica nos? Dakako. Ovo ne odvisi od vašega priznanja, nos je tu, pa ako to zaboravite i ne rabite rupca, zlo po vas: nikada poljupca! Priznajete li vi slavenstvo ili ne, kao Hrvat jeste individuum ove silne pasmine, koja zaprema pô svijeta, a dosele je tako neznatna bila. Eto — opet riječ, nesretna riječ, da može takovo što rastrubiti i učiniti tolike ludima.
— Dobro je, dobro, gospodine, al mi treba da jednom samo na sebe mislimo. Dosta smo se za svakoga đavola skrbili i mučili. A koja korist, pitam vas? Šta treba da mislim, kako se je pred hiljadu i hiljadu godina moj djed izlegao iz istoga gnijezda s djedom pana Netoličke i pana Zbieršovskoga i gosudara Nelidova? Molim vas! Svoj pa ničiji; jedan Bog, jedna domovina, jedan narod! Da samo nije nikad bilo u nas onih opsjena!
— Vi prelazite na drugo polje i baš na ono, koje mi nije najmilije. To je već viša politika. Čudim se, što ne spomenuste panrusizam, panslavizam! Eto i to. Dva Hrvata ne mogu biti dvije sekunde zajedno, da odmah ne tjeraju velike politike. Odmah je tu svako moguće evropsko pitanje, i govori se tad tako mnogo i tako ozbiljno, da bi nevin čovjek zacijelo držao, sutra će k ovoj dvojici sva Evropa doći po riješenje pitanja. Najsmješnije kod toga jest, da ipak još nemamo svoga Andrašija, a dotjerasmo tek do tri ili četiri delegata u austrougarskim delegacijama, koji dosele od najteže umjetnosti diplomacije naučiše tek jedno: šutjeti kao grobnice ili ako hoćete kao somovi. Uostalom kud ja zađoh! Htjedoh tek pokazati da se je rečenica: »Nije nas brige za slavenstvo« prihvatila mladeži, a imala je za posljedicu, da je mladež zaboravila rezultate najprimitivnije etnografije i za zamjenu toga sve svoje znanje crpala iz monografija i brošira političkih!
— Da, — prekine Krešimir doktora živahno, — jer su ove brošire i narodu i mladeži otvorile oči. Ove su brošire uza to najklasičnija djela hrvatskoga knjištva. Ostalo i onako nije nego idiotstvo, glupost, pisano »za opsjeniti« narod i poživinčiti ga. Kako je nekad Junius u razvitku engleskoga naroda silno i uspješno djelovao, tako su i ova naša politička pisma mnogoga Hrvata osvijestila i naučila, komu ima vjerovati, koga se ima čuvati.
— Ja niti sam kritičar, niti se suviše razumijem u literaturu, — i u tom sam, kako vidite, pravi Hrvat, da mogu tu jedino po svom ukusu suditi, pa zato mi vjerujte, da me koji, recimo, ne tuđinac, nego baš i domaći čovjek, jer kod nas nitko i ne pozna domaće knjige, — da, da me dakle upita i umoli, da mu kažem koju valjanu radnju iz hrvatske književnosti, ja bih svakako posegnuo prije za — za — recimo — za »Čengić-agom«, nego li za tim hvaljenima od vas radnjama. Šta ćete, moj ukus je takav, možda sam i ja poživinčen. A da vam na drugo odvratim, na ono, što rekoste o vjerovanju i nevjerovanju: Ja svima skupa ništa ne vjerujem. Ne možda, da bi bili nepošteni, nego što su svi bez izuzetka brbljavci od prvoga do posljednjega. Čudim se, da to svijet ne vidi. Tu su napokon Hrvati manje inteligentni od vrebaca i škvoraca; ove dobre ptičice ne dadu se predugo plašiti strašilima, namještenim po vinogradima i polju. Brzo će spoznati, da to nije nego prazna buka. A mi? Oh, mi uživamo, mi se klanjamo, mi se nadamo, čim samo tko jače viče i buči, psuje i grdi. O, to je poštenjak, taj će domovinu spasti. Neprestance njegove riječi i ništa nego riječi dostatne su nam; čina ne tražimo niti očekujemo. Naprotiv: naš entuzijazam, kojim nas je takav junačina nadahnuo, otkrivajući rane i jade miloga naroda i trgajući krinku s obraza silnika, — taj entuzijazam nimalo neće jenjati, kad u isti čas čujemo, da si je taj junačina kao odvjetnik dao od siromašna seljaka za parnicu platiti trošak od dvjesta forinti, a radilo se o tužbi za sto forinti; ili da je kao trgovac za prljavih šest forinti dao dužniku seljaku prodati kuću i polje, ili da je — al šta da duljim, neka je sve to, — slušajte ga samo, kako junački govori, kako protivnike strjelama svojih oštrih domoljubnih riječi smrtno gađa. Oh, živio — stoput živio — to je branitelj domovine! Neumrli, dični moj Krsto Frankopane, odsada se valjda nećeš moći dičiti u historiji svojim pridjevom: »defensor patriae«, kad si dobio takvih drugova!
— Pa vi da se ne bavite politikom? Ta gotov političar! — sarkastično dovikne mu Kačić.
— Ne, ja nisam političar. A znate, zašto poglavito nisam i neću da budem? Jer znadem, da bih morao i desno i lijevo udarati. Desno bih onda doživio, da bi državnoga odvjetnika na mene poslali, da me progone radi kakova umorstva ili otrovanja, ili barem da liječnički zbor pozovu, da me disciplinarno osudi radi zlo prepisana recepta. A lijevo? Ovi bi izmislili, da sam gulikoža i za dokaz bi naveli da imadem kuću, da sam prevarom stekao novaca, da mi je žena nepoštena; za dokaz ne bi ništa mogli navesti, al to nije u takvim stvarima ni od potrebe. I Bog zna, što sve ne bi mile drage dušice mirnom svijesti nalagale. A svega mi toga ne treba; u žalosnim pak prilikama našim, gdje se ne pita za zakon, za narodne težnje i potrebe, nego odlučuje samo sila, ne bih i onako ništa koristio. Eto, tako dozlogrdi čovjeku sve.
Posljednje riječi žalobno su drhtale i odletjele u sivi večernji suton.
Kačić spozna, da nije s Lucićem ništa, pa je stoga još iste večeri javio o tom u dugačkom listu Boliću. Među ostalim je napisao: »Kako je naravno, i o tom nemojte sumnjati, — ja njegove nazore strogo i odlučno osuđujem. Ne samo što nisu nego puka sofisterija, nego zaudaraju također posve po egoizmu, komoditetu i cinizmu. Napokon onaj skepticizam najprije bih mu oprostio. Tko danas nije skeptik! No kraj svega toga ne mogu vam zatajiti, da se meni taj čovjek silno sviđa, unatoč našemu antagonizmu u nazorima. Nešto odlučno — samosvijesno i muževno ima u njegovoj čitavoj ličnosti, a najviše me se doima njegova snažna čvrsta volja, svijesna o svemu svomu hoćenju. Ovo mu zaviđam, pa i žalim, da je ne možemo upotrijebiti za svete naše ciljeve, za usrećenje domovine.«
Bolić mu tek za nekoliko dana odgovori: »Dakle on neće! — Dobro, neka bude, ali znat ću ja, što mi je činiti. Ne bih se ni zanimao za nj, da nije potreban zbog toga, što je omiljen u puku, ne gledajući na to, da bi po svom liječničkom zvanju mogao biti od silne koristi, jer ima najviše prilike svakamo zalaziti. Baš zato može biti vrlo nepriličan, pa kad on neće s nama — — e — mi ćemo protiv njega. Treba ga posve nemogućim učiniti. Ja sam s njime već stajao u borbi, pa je osjetio oštricu moga žalca. Bit će dakle opet isto. Ne vjerujte vi njegovu odreknuću, — to je tek narodnjačka finta, — stoga se i ne podavajte onomu dojmu, u kojem mi se pričinjate kao kakva institutka. Molim vas, otkud vam taj sentimentalizam, da vi toga sebičnjaka tako čuvstveno opisujete! Marva je on kao svi, koji nisu s nama. Tko uz naš program ne može prionuti, ili je prodana mješina ili poživinčeno čeljade, komu je mozag iscurio, glava otupila, pa ne shvaća istine. Lucić pak nije tup, — odgovor se dakle nadaje sam od sebe, što i kakav je. Ne štedite ga dakle. Ondje ste u prilici protiv njega radili, pa ćete raditi i gledati, da mu oslabite ugled. Ako saznadete što sumnjivo o njem ili o njegovoj obitelji, javite mi odmah. Ja ću onda dalje. Primiče se doba izbora, k tomu čovjeku svakako će ljudi dolaziti, da ga pitaju. Bude li dakle o nama sudio onako, kako je pred vama govorio, — jer ljuta guja sve je ono na nas naperila, — e — tad znadete, koliko može pokvariti. A doba je, da budemo jednom na konju. Tu ne smijemo imati nikakvih predsuda, nikakve sentimentalnosti, bezobzirno sve utući, što je na putu, da se dovinemo slobodi domovine!«
Kačiću se ovo pismo nikako ne sviđaše. On ga gnusno baci od sebe. Zato nije ni prestao zalaziti k doktoru, već je sve više uviđao, da mu je doktor i sva njegova kuća upravo mila i draga. Od sada se je čuvao zapodijevati razgovor o politici, jer ga je sramotila i pekla zadaća, koju mu je Bolić namijenio. Tim više bijaše tako, jer ne samo da nije od ozbiljnih ljudi ništa sumnjivo čuo o Luciću, nego gotovo svaki dan kakovu hvalu. Čas mu pripovijedali, da je pomagao ovomu ili onomu nesretniku, čas da je uz rođenu pogibao života bdio dan i noć kod kakva sirotana, koji je bolovao od pogibeljne i priljepčive tifozne groznice. Krešimir morade mu se sve većma diviti, pa ga je zahtjev Bolićev upravo vrijeđao, s tim više, što ga je ovaj nestrpljivo požurivao. Napokon ipak je on mnogo držao do Bolića, te je često pomislio, ne radi li doktor uistinu sva ta svoja djela u posebne svrhe i nije li sakrivena kakova politička namjera, koja bi mogla stvari njegove stanke škoditi? Ovo trzanje sad ovamo sad onamo silno ga je mučilo.
Jednoga dana dođe opet po svojoj navadi u K... Jedva što je nekoliko puta koračio, eto Jelenčića.
— Oho — živio — zdrav mi bio, — što ti ovdje? — veselo pozdravi Krešimir svoga druga.
— Dražba nekretnina, — važno odvrati ovaj, — Bolić je ovrhovoditelj, a ja sam sada u njegovoj pisarni.
— Tako! Zar si položio ispite?
— Nisam. A što za to! Bolić me ne plaća loše, pa mi ide dobro.
— A što je sa Žunićem, Puškarićem?
— Žunić je perovođa kod financije, naskoro će se oženiti, a Puškarić načinio teda negda ispite i pošao k sudu.
— Beamterija zar? Lijepi ljudi, — dakle odrekli se?
— E — šta će — raja — morali naći kruha. Kod odvjetnika ne nađoše mjesta, nisu odmah ispite polagali — pa -!
— A gdje je Bradač?
— O taj — taj je međutim obašao po svijeta, — sad je u Turinu ili Kairu, — ne znam — ha — lako njemu, bogat čovjek.
— Dakle ti imadeš ovdje posla?
— Jest. Ta znat ćeš. Ti si poslao prije nekoliko mjeseci nekoga Lozanića, što je — jest — tužio ovdješnjeg vlastelina, da mu je protupravno oteo komad livade. Desparatna stvar, — mi smo odmah znali, kako stvar stoji, — no šef moj, predobar, dade se skloniti, te preuzeo parnicu, misleći, da će se možda dati štogod urediti. No ne pođe za rukom. Ta — znaš — naši sudovi — mi izgubili u svim trim molbama. Sad tražimo od Lozanića naš trošak, a on — ne — ne — ne. Tvrdoglavac pustio do uknjižbe prava zaloga. Luda — ni onda ne htjede platiti, a Boliću bome dozlogrdilo, — zaište on dražbu, — i danas je ročište.
— A kolika je svota tražbine? — sa strahom upita Kačić, sjetiv se riječi Lucićevih.
— A trice i kučine, — bagatela, — promisli, dvadeset četiri forinta iznosi prvobitni ekspenzar s uknjižbom — no sada ovršni troškovi, — i taj luđak ne htjede namiriti. A bome oprostiti se ne može. Ne radi novaca, — Boliću ide sada briljantno, da vidiš, kakvu si je kuću sada — tamo blizu Kukovićeve ulice — sagradio, — al mora se radi načela i reda!
Kačića kao da je tko hladnom vodom polio, te ne mogaše ni riječi odvratiti.
Nestalo mu gotovo sape i bez prave svijesti, u nekoj otupljenosti, raziđe se s Jelenčićem, kad su došli pred sudnicu. »Je li moguće, da Bolić -, ah — zar u svakom da se prevariš!« — bolno mu se i ljutito kidale riječi. Dalje ne mogaše ni misliti, ni kriviti, ni braniti. A onomadnje riječi Lucićeve sve mu zvone u ušima. Iz ovoga jadnoga stanja prene ga pozdrav seljakov. Bio to Lozanić.
— Ah — gospon mladi — komu su me oni poslali! Vidi ju, kaj od mene dela. Zbog dvadesetčetiri fortintov prodaje mi denes vse imanje. A vredno je da ga brat bratu da, dve hiljade. Nu kaj oču — nemam novac, — a iz zemlje i kamena ne da se skovati krajcara, — pa tak ja nasel.
— A ne nađoste nikoga? — jedva da mu od uzrujanosti odvrati Kačić, koji bi bio taj čas najvolio što u zalog dati, da pomogne seljaku, no — sat je svoj ostavio u gradskoj zalagaonici.
— Ali koga? Sve je sirotinja, — bez penez. A gospodu da nagovorim, gdo bi mi kaj dal? Pa nisem ni mislil, da bu fiškal tak daleko išel -. Moral bi itak — svega skupa — kojih — pedeset forintov položiti — i više — s troški današnje dražbe.
— Što vi ovdje? — dovikne s druge strane Kačiću Lucić, žureći se nekud. Dođoste li k meni na objed? Svakako — javite se kod moje žene, — imademo danas nešto valjamo — mislim zeca! — I Lucić htjede dalje. No Kačiću sune misao i poskoči za njim. Dostigav ga ispripovjedi mu Lozanićevu nezgodu.
— He! Šta sad velite? Da ste čitali posljednji govor Bolićev u saboru, kako je napao gulikože naroda, jer je jedan načelnik u Slavoniji išao na trošak stranke uredovati u selu i zaračunao si pô dana dnevnice, to jest šezdeset novčića više! — No — može se to urediti — reče za čas, — hej, Lozaniću, jesi li ti lud, zar ti ne znaš puta do mene? Daj, pristupi bliže. Ajdemo k meni, ja novaca ne nosim sobom, — ti bukvane, — pa se ne sjetiš mene, a u takvoj si nezgodi!
Lucić pozajmi kod kuće seljaku potrebitu svotu bez ikakva pisma i bez kamata, i Lozanić bude spasen.
Kačić ne mogaše više da potraži Jelenčića. Nešto ga suzdržavalo, pa je volio ostati kod doktorove djece. Bilo mu lako, — lako oko srca u kliktanju i igri dječjoj, a silio se, da odvrati misli od Bolića i Jelenčića. Na Lucića je pogledavao sjajnim očima i mlada. mu se duša burkala od entuzijazma i zahvalnosti. Oh, on bi bio najvolio tome divnome čovjeku oko vrata pasti!
No zato ipak nije prestao djelovati i raditi dalje, da »narodu oči otvori«. Kao prije tako je i sada letio po okolici s Krnjetićem i za volju proselita mnogiput se ružno opio. On koji do nedavna nije znao, što je to biti pijan! Dolazio je uza to u dodir sa svima staležima. Činovnici ili mu osorno okretali leđa ili se bojažljivo obazirali na sve strane, ne čuje li tko, da se pred njima spominje ime Hrvatske. Učitelji slušali ga suznih očiju, no šutili mramorkome. Od svećenika upuštali se s njim u pregovore samo oni, koji su jur imali posagrađene staje i popravljene kurije, — a oni, kojima su molbenice u tom predmetu još neriješene ležale kod podžupanije, ugibali se ili su se pače s njim prepirali.
No ipak u nečem se promijenio Kačić. Poslije Lozanićeva slučaja čuvao se da hvali, slavi i ističe nesebičnost Bolićevu. Najvolio bi se ugnuti toj točki, pa ako je u političkim prepirkama došlo do čega sličnoga kako to kod nas ne može inače da bude, gdje se načela najviše prosuđuju po tom, tko ih zastupa, — on bi uvijek mukom prešao preko takvih navala, i pričinjao se, kao da ih ne čuje.
Ne mogaše si pomoći. Njegovo silno pouzdanje, neograničena odanost trpjela je strašno od one zgode. On se pače od onda ne mogaše odlučiti, da piše Boliću, premda mu je ovaj jur dva tri puta pisao. Da, uza to ga ljutilo, što Bolić svakiput tako ujedljivo napada na Lucića, jer je saznao od Jelenčića, tko je Lozaniću pomogao. A ipak u toj prigodi morade Kačić visoko uzdignuti Lucića nad Bolića!
Bolić kao da je to sam osjećao, pa je svakojakim načinom nastojao predočiti Lucićev čin kao komediju, poduzetu u Bog zna koje svrhe.
Baš je opet primio Bolićev list, kad je na vrata banuo Lucić.
— Evo novina! — dovikne ovaj odmah ne pozdraviv pravo ni oca ni Krešimira. Kačića zazebe nešto oko srca, neka slutnja i bojazan, — pa premda nije već nekoliko dana čitao lista svoje stranke, (otac ne dopusti, da ga drži, pa je morao kriomice uzajmljivati ga od susjednoga kapelana), ipak sada ne posegne za pruženim brojem.
— Ta uzmite, čitajte, barem ćete vidjeti, kako se kod nas politika tjera.
Napokon uzme novine i uščita dopis iz K. pod naslovom: »Naši mogućnici«. Tu se redom rešetali svi, koji nisu pristajali uz Bolića i njegovu stranku. Najgore prođe Lucić. Spočitavalo mu se, da je lihvar, koji uz užasne kamate uzajmljuje ljudima novce, hvatajući nesretnike pred sudnicom, kojima je ovrha na vratu, da onda uzmu novac pod ma kakvim uvjetima; da si za posjete daje od naroda plaćati u plodinama, gdje onda strašnu plaću uzimlje, zato da je u kratko vrijeme obogatio, da je veoma tamne prošlosti on i njegova žena, o kojoj da strašni glasovi kolaju, da se čestite matere ne ufaju spominjati njeno ime pred odraslim kćerima, jer bi od sramote pocrvenile.
— A ma — ta — ah — gospodine, to je užasno! — zavapi gorko i zastiđeno Kačić i baci novine daleko od sebe.
— Evo, gledajte, — tako prolazi čovjek, koji je kriv tek što je živ, a ne puše u istu tikvu s Bolićem. Što bi tek bilo, da se bacim u vrtlog politike, — kako onda? Moju ženu, tu sveticu, takva se hulja usuđuje — i to se štampa. Oh, gledajte ove zakone! Novine ne smiju ni najčednije kritike povesti o kojem vladinom činu, odmah se zaplijene. Ovaki pak napadaj na poštenje privatnika, to se dopušta, tu državni odvjetnik ništa ne čini. Kad vidi oružnik, da tko ide u moju smočnicu pa hoće da uzme kukavno jedno jaje, odmah će to zapriječiti. Ta, Bože moj, zar je jedno jaje više vrijedno od poštenja, zar je gladan tat veći krivac od takova razbojnika tuđemu poštenju? Ah, što mi koristi da tražim, — bol je već tu. Nekriv ne smijem ja trpiti.
Luciću nije lice od ljutitosti plamtilo, nego bilo žučljivo zalito i bolno nategnuto.
— Al nije vrijedno, clarissime moj! — uzme ga miriti stari Kačić.
— I pravo velite! No bio bih neiskren, da kažem: ne ljuti me. Naprotiv! Boli me također, — ma uzmite — kamo to vodi, ako se bude ovako nastavljalo. Koje li divljaštvo, kakva li korupcija! Ne da je li se onda najbolji povod, da se i ono malo slobode utuče? Imademo li onda pravo zahtijevati slobodu tiska? Da, znadem unaprijed, da neće kod toga dopisa ostati. Jučer naime saznadoh, da je postolar, onaj lijenčina Gavro, sve svoje prepisao na ženu i tako prevario svoga brata, čovjeka sa sedmero djece, kojemu duguje osam stotina forinti, jedini imutak toga siromaha. Ja ne budi lijen, načinim tomu bijedniku prijavu na državnoga odvjetnika. Ta sad znam, kako će pisati, — nije Gavro badava njihov čovjek!
Krešimir bijaše upravo poražen. Badava je tražio, da nađe izlazište, s kojega ne bi morao osuditi postupka Bolićeva. Sve skupa bude mu odurno, sramio se i stidio, samo što nije od ljutine i moralne boli zaplakao. Dođe mu na um, kako se je i on okaljao lažju, kako je uvrijedio, — te u duševnoj ovoj navali prokune svu politiku, svaku stranačku strast, a svu mu dušu zaokupi tuga razočaranja, dosade i muka presitosti. Oh, kako neizrecivo gorko, pusto, bijedno bilo mu u duši! Pa kad je za nekoliko dana uistinu prema proricanju Lucićevu opet bio dopis iz K., gdje se lijenčina i nevaljalac Gavro predstavlja kao narodni mučenik, kojega radi njegova vatrenog hrvatstva i građanskih vrlina proganjaju dušmani narodni, imenito Lucić, taj krvopija, bezdušnik i beznačajnik, tad padne Krešimir posve u neko neodređeno čuvstvo, slično tuposti ili bezbrižnosti, koje ga snažnim svojim valovima utapljaše, a on mu se bez volje i bez sile prepuštao, neprekidno malo ne plačem ponavljajući: »Ah čemu živjeti među tom zvjeradi — čemu živjeti!«
Gledajući kroz prozor svoje kuće, viđevao je u dolu daleki kišovit jesenski predjel, tako siv, prljav, žalostan, da mu je oko duše postalo još teže. Sve nebo, planine i dalje bregove zastrli gusti oblaci, iz kojih pršila sitna kišica. Na promočenom crnom drveću tek od nevolje visi suho, mrazom i maglom popareno žuto lišće. Oko hambara nesuglasno ludo živkaju i kolju se tusti vrapci, — ostalo sve tiho, mirno, tek daleko od polja, između pocrnjele suhe kukurozovine, javlja se zlokobnim tužnim glasom vranin: kvar... kvar... kvar... i vidi se, rekao bi, kako zabrinuto i gladno polijeće od jednoga do drugoga praznoga mjesta.
— Ne vidiš nego muku! — uzdahne Krešimir i zlovoljno odstupiv od prozora htjede učiti, no nije mu se dalo.
— Paku kolu ovih ljudi izgubio sam ja toliko dragocjena, nikad nenaknadiva vremena! — klikne bolno, videći zaprašene svoje knjige, pa spazivši pred sobom jednu političku monografiju, bijesno je baci nasred sobe.
Sjeti se tada Bradača i njegovih nazora. »Pravo imade, sve je to ništa, od temelja moralo bi se rušiti, — jedno je ludorija kao drugo, — vladali ovi ili oni!« Najednom zaželi, da čita nešto slično, ili štogod filozofičko. Pođe do očeva ormara za knjige. Izvadi Šopenhauera. Oh, kako su mu duši ugađale velike one istine, no ne da utješe, nego da mu pogled u svijet pokažu još pustijim, još beznadnijim.
»Bijeda — bijeda sav je taj svijet, i ne može inače biti, jer bivstvovati i trpjeti dvije su riječi za jedan pojam. Tek u nebivstvovanju nema bijede!« — šapne Krešimir već u mraku, kad više nije mogao čitati. Oh, jadno — jadno — bilo mu pri duši. A odanle daleko od preko vode čulo se pozdravljenje s tornja seoske crkvice, — ah — on ga nije razumio, njemu ne donese utjehe. Ta odakle da bi i bio prisvojio razumijevanje! Zar iz škole, iz knjiga?
Sljedeća stranica→ |