U noći/XXXII.

← XXXI.

U noći XXXII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXXIII. →

XXXII.

Kačić bijaše sa svojim uspjehom vanredno zadovoljan; još više, kad mu je Bolić na njegovo pismo odgovorio, da je dobro uradio, što je prije svega nastojao predobiti ugledniju ličnost. Pisao mu Bolić među ostalim: »— onda je lako za druge. Ljudi su takovi. Iz usta najvećega tokmaka više vrijedi jedna riječ, ako je uglednik, nego li stotinu riječi iz usta najvećega mudraca, ako je siromah i neuvažen. Zato vam preporučujem, da moguće staleške predsude staroga plemenitaša štedite, za našu stvar zasad su napokon bez ikakve važnosti i svakoga značenja. Samo dakle naprijed! Ima vam tamo još nekih, koji bi bili zreli; — čujem, da ima neki postolar u obližnjem mjestancu, čovjek, koji se dade zanijeti, a inače siromašak i nezadovoljan; zatim jedan učitelj, — da — tamo je također liječnik dr. Lucić, čovjek bistra uma, — vele, da mnogo toga ne odobrava. Mi smo da doduše morali prije osuđivati, no čujem, da je taj čovjek došao sada k sebi i da ni na koji način ne dijeli mnijenja drugih. On je veoma omiljen i ugledan u onoj okolici. Ne zaboravite ga dakle! Ne zapustite ni seljaštva, to je — uzme li se pravo — jezgra. Glavno je, da vam pred očima lebdi cilj, da kod slijedećih saborskih izbora dobijemo ondje svoj kotar — makar toliko, da kandidata postavimo«.

Odsad je Krešimir gotovo svaki dan s Krnjetićem kuda pošao. U starca kao da je uljezao sam đavao. Gospođa i kći se čudile, kimale glavom, najviše što od sada nije smjela Šarlota pod živu glavu svirati, mađarskih napjeva, nego je starac naručio Kuhačevu zbirku i pribavio Zajčevih napjeva. Nije je više nazivao Šarlotom, nego Dragicom.

Po naputku Bolićevu potražio je Krešimir i učitelja i postolara, upoznao se s nekim radi segregacije nezadovoljnim seljacima, samo liječnika doktora Lucića ne mogaše nigdje naći.

Krnjetić ga doduše odvraćao od njega. »Ta, nemojte ga ni tražiti«, — govorio bi — »ovo vam je nekakav čudak. Taj bi nam se rugao. Negda se bavio mnogo politikom, — bio i u saboru, — ja sam mu kao protukandidat podlegao, — on je zastupao narodnjake, — no sada objesio je sve na klin i ni čuti o politici. Nije ga brige, da sve naokolo propada. No krivo bih učinio, mora mu se priznati, da je učen i pametan čovjek. Najbolje je, da ga pustite, — jer — njega nećete ni o čem uvjeriti. Upoznat ću vas s drugima«.

I uistinu Krnjetić je svoju riječ održao. Za kratko vrijeme upozna Krešimir sve moguće nezadovoljnike čitavoga kraja. Tako jednoga vlastelina, koji je radi pretjerane elegancije u kući i ljubavi k »farblu« i »makaou« pao u silan dug, imao svaki dan posla sa sudbenim ovrhama i užasno psovao na zakone, koji dopuštaju takav postupak. Nadalje drugoga vlastelina, koji je imao pol tuceta braće isplatiti, pa je vikao na taj strašni zakon o nasljedstvu. Zatim jednoga otpuštenoga načelnika, koga je podžupan skinuo radi nemara i netočnosti kod uprave s javnim novcima, ali si je utvarao i cijelomu svijetu govorio, da je izgubio službu radi samostalnih misli u politici. Među seljacima i obrtnicima predobio je ponajprije one, koji su malo po malo svoj posjed prodavali, jer su imali previše smisla za širenje kulture u obliku piva i rozolije u krčmi židova Polaka; zatim sve one, koji su bili u općinskom odboru u manjini, te im sadašnji načelnik nije davao prilike, da kao procjenitelji poljskih šteta ili kao povjerenici kod utjerivanja poreza zaslužuju dnevnice.

Svi — svi su povlađivali Kačiću s velikim zanosom, kad bi udarao ili na postojeće zakone ili na sadašnju vladavinu. Pače se događalo, da su ga dolazili pitati za savjet u raznim dnevnim potrebama — tricama svoga maloga života. Jedan ga umoli, da mu rekne, kako bi mogao sucu nauditi; drugi, kako bi najuspješnije mogao ocrniti pred banom podžupana ili kojega činovnika; treći, kako bi svoje protivnike u općinskom odboru pred narodom omrazio; četvrti dođe, da ga zamoli, neka mu napiše dopis za novine protiv načelnika, župnika i podžupanije; pače peti, jer mu se žena posvadila sa suprugom podžupanijskoga podvornika i sa župnikovom kuharicom, zahtijevaše, da Kačić spjeva kakovu pogrdnu pjesmu na podžupaniju, općinski ured i župnika.

Krešimir osjećaše nešto taštine, kad je vidio, kako svi ti stari ljudi s pouzdanjem govore njemu mladiću i traže mnijenje njegovo, al se također stidio dosta puta za njih i shvaćao dobro, kako svi ti pristaše njegovi nisko i grubo ćute i misle. Stoga ne bijaše sasvim zadovoljan s uspjehom. Opazi, da on najmanje osvaja duhove svojih pristaša programom svojim i slavljenjem hrvatstva, nego najviše psovanjem na lica, koja ma i najsitniju javnu službu obnašaju ili dobro stoje. Potuži se s toga Boliću. Ovaj mu opet u dugačku pismu odgovori, da to ne smeta. Napokon da je svejedno, što svodi ljude u jednu hrpu; glavno je, da su nezadovoljni sa stanjem, da zamrze na sve zvaničnike, sve oblasti, izgube svaku vjeru u njih, što napokon nije teško postići, jer je u Hrvatskoj samovolja mađarskih legata uistinu prekoračila sve dozvoljene granice. Konačno ga Bolić upita, što je s Lucićem? Nazove ga i sada »čovjekom od upliva«, »kome tamošnji narod najviše vjeruje«.

Sad se Krešimir riješi, da će se pošto poto sastati s Lucićem. Ne samo želja, da se pokaže pred Bolićem, i ljubav k stvari, nego i živo zanimanje tjeralo ga na to. Osim toga čuo je već o njemu sto i sto sitnica, iz kojih je sve većima izvodio znamenitost njegovu.

Jedni su ga opisivali kao mizantropa, koji se uklanja ljudima, a najviše ženama, te su znali za najsmješnije crtice, kako bi odbijao ponuke prvih krasotica i ugibao se pozivima najotmjenijih krugova, pa da se je prije nekoliko godina oženio jedino u hlepnji za bogatstvom i iz znanstvene znatiželjnosti, da prouči brak i ženu. Drugi su opet sasvim protivno tvrdili, da je užasno raskalašen čovjek, pa da se čestite žene ne usuđuju više k njemu dolaziti po liječničke savjete. Supruga elegantnoga vlastelina pripovijedala Kačiću, da je žena doktorova vrlo nesretna, stoga i da je gotovo od vječnih suza izgubila oči.

Dakako, ako je s prostim narodom o njem razgovarao, nije čuo nego hvalu i blagoslivljanje. »O, taj gospodin doktor, — to je dobar gospodin, — ja bih bila već pod crnom zemljom, da njega nije. A dolazio on, makar je bilo dosta daleko, svaki bogi dan. Pače, jer sam sama bila i nije nikoga kod kuće bilo, toliko je puta vatru naložio, te mi skuhao — sam, vlastoručno — dobre govedske čorbe. Donesao bi naime uvijek sa sobom govedine. A nije nikakve plaće htio primiti, pače u apoteki on je platio lijekove. Ah, Bog mu plati, — i njegovoj dječici!« — Ovako je Neža slavila Lucića. Vlastelinka R., supruga onoga s tolikom braćom, naprotiv se užasno potužila. — Molim vas, meni zlo, — zlo, da sam mislila, sad je svemu kraj, — pošaljem po njega, jer drugoga nemamo ovdje na selu; ah, zao je taj ladanjski život, — istina, došao je odmah, no ja ležim — ležim baš u grčevima, samo da ne izdahnem, — on me pogleda, namrgodi se i grubo poče vikati: »Ta ništa vam ne fali, prenajeli ste se, — zarad takove malice ne zovite me više!« — Šta velite vi na to? Meni, gospođi, dami, pa tako? Al to još nije sve. Kad mi je drugi put pozlilo, bio je tako impertinentan, da je pitao prije momka, koji je po nj došao, što se je u našoj kući jelo, pa čuvši, da smo imali divljačine, rekne, da ga ne treba, — meni da će bolje biti samo od sebe. Što velite na to?«

Onaj pak elegantni vlastelin sa sudbenim ovrhama ružio i psovao Lucića, što mu je poslao račun: »Jeste li to vidjeli? Liječnik — pa konto — kao kakav židov. Sram ga bilo! Zar je to sveto zvanje liječnikovo? Seljaka dakako badava liječi, — da steče — Bog zna u kakove svrhe — popularnost. No mi, gospoda, mi moramo plaćati! Ma kažem vam, — da, najbolje ono vaše: pravi pravcati slavoserb. Uzmite još i to: posljednji put ne htjede mi više dati žiro na mjenicu!«

Napokon pruži se prilika, da je Krešimir Lucića vidio. U blizini Kačićeva doma opasno obolio neki seljak. Ozledio si nogu. Krao je naime kruške iz susjedova voćnjaka i zatečen nespretno odskočio. Lucić dolazio svaki dan k seljaku. Krešimir bi već iz daleka prepoznao jednoprežna sitna kolica, na kojima je Lucić sam sjedio i konja ravnao. Sivo odijelo od ruskoga platna i ogroman slamnati šešir sačinjavahu doktorovu toaletu. Ova jednostavnost privlačila je Kačića još više.

Doktor bijaše sa starim Kačićem još otprije poznat, pa je jednom, morajući ostati kod seljaka, da vidi, kako će djelovati novi lijek, skočio gore u Šmirovo. Bio to čovjek od blizu četrdeset godina, čvrst, ni predebeo ni suh, srednjega rasta. U licu bio smeđe puti, a svijetle oči tamnih zjenica imađahu sokolov pogled. Kosa mu bila sasvim kratko ostrižena, nekoć crna, sad se prelijevala srebrnim ljeskom te je izgledala u boji kao srebro starih škuda. Krešimiru udare u oči košćate ruke neobično tamne kože, obrasle dugim crnim dlakama.

— Kako, vijećniče? Dobro. — Ovo valjda vaš sin? — rekne sve u jedan put, stupivši u sobu i baciv svoj prašni šešir na prvu postelju.

— Što je novo u svijetu? — upita ga stari Kačić i složi novine, što ih je dosada čitao.

— U Kašincima vladaju ospice. Imamo pune ruke posla. Podžupanijski liječnik dolazi svaki treći dan onamo.

— Ah — ne, ne, clarissime! — prekine ga. — Što se čuje in politicis? Da li će skoro kakve promjene biti?

— A zašto pitate mene? Ja se ne bavim tim ludorijama! — zlovoljno se otrese doktor i mahne rukom po zraku. Recite mi radije, kako se plaća pšenica?

— Seljaci se hvale, al oni uvijek tako kod žetve; kad izmlate, onda opet jao! Dakle vi nećete pa nećete politike. A nije pravo; ljudi imućni, samostalni, učeni, a sve te vrline imadete vi, — vi treba da radite na tom polju, jer vi možete koristiti. Što će druge šuše, kojima se može svagdje na rep stati. Al to je žalosno kod nas. Baš oni, koji mogu, oni neće. Ovdje vi i vaš tast Narančić — pa baš obojica ste -

— Nemojte, suče, tako! Zar nisam do nedavna? Žrtvovao sam svoje liječničke dužnosti, pa što sam postigao? Nisam ništa mogao pomoći ni odlučiti. U takvim traljavim prilikama što se dade učiniti? Sve slabo, strašljivo, sve protiv nas, svagdje popuštaj i popuštaj, ako nećeš da bude još gore, a nigdje ljudî! To sam postigao, da me je doktor Bolić javno izgrdio do zla Boga, žigosao me kao potkupljena izdajicu — i šta ti ja znam! Čemu dakle to? Da znadem, da se dade što uraditi, još bih, — ali kad vidim, kako je protiv brutalne sile sve uzalud, — kao glavom u zid. A komu za volju? Jedni gramze za častima i dvorskim objedima, drugi za penzijama, treći za službama, četvrti za objedima kod bana, peti jer nemaju od drugoga čega živiti, — a šesti — ah šesti — oni laju, viču i bjesne za volju galerije, da im što življe plješte. Svi su akteri, ovi posljednji su komici, oni prvi sami izabrani Jagi i Karli Moori, a ostali stare babe i takovi, kojima sveto pismo posebice obećaje kraljevstvo nebesko. Ja nisam ni jedno ni drugo, ni treće ni četvrto, ne spadam dakle k njima. Bolje je, da liječim ovdje groznice, no i to dakako nije moja zasluga, nego drage prirode, koja je stvorila kinin, i zasluga onoga Indijanca, koji je za volju svoje španjolske ljubovce izdao Evropejcima ovo sredstvo — i tako svoj narod ubio.

— Vi gledate na crne naočare, moj doktore, jednom mora netko. Ako ćemo svi ovako, propade sve.

— Neće, ne bojte se! Pojedini nisu nikad tako znameniti. No prestanimo o tom. — Okrenuv se pak Krešimiru, upita ga: — Vi ste na ferijama ovdje?

— Jesam i nisam. Pripravljam se za ispite.

— Lijepo, učite, evo vam najbolje politike.

Kačića smete ova primjedba, te ne odvrati ništa, a otac se zbunjeno nakašlje.

— Poznajete li moga šuru Živka Narančića? Al ne, on će biti stariji od vas.

— Nije, — on je moj kolega.

— Vaš kolega? Ta molim vas, on je odavna svršio, položio doktorat, pa i on je malo zadocnio. Spleo se žalibože u mreže — ah — no ipak, — oho — odavna već je doktorom promoviran. Ima preko godinu dana. A što vi radite?

— E, ja ne kanim u službu, pa je sve jedno. Barem prođem u većem opsegu materiju. (On se zastidi s ove laži).

— O nije sve jedno. Evo, otvoreno vam kažem, da nije pravo, što naša mladež sveučilišne godine onako u ludo trati.

— A gdje je mladi Narančić sada? — prekine doktora otac.

— Gore negdje u Pragu ili u Češkoj ma gdje, — ako nije u Saksonskoj. Nisam zapamtio. Kazivao mi starac posljednji put, da će se vratiti u Hrvatsku, no ne vjerujem. Tako je već nekoliko puta javio, no svaki put je slagao. Siromah, žao mi ga je. Prekrasna glava i zlatno srce; no što ćete — zatalambasio se u tu nesretnu barunicu, pa nikud nikamo od nje. A najljepše je, da ona uz njega i svoga muža, kako zli jezici vele, još i druge begeniše. No Živko sve to trpi, upravo kao da ga je začarala, zaludila ta žena. Ne bi bio ni ispita pravio; ali čujte, ona je zahtijevala, valjda za to, da bude slobodnija. Žao mi ju dečka! Što li mu ja sve nisam pisao, ali ništa ne pomaže. Pa uzmite još, ja sve velim, da je on ne ljubi, jer još uvijek misli na svoju bivšu zaručnicu i drži se najnesretnijim čovjekom. Da mu čitate pisma! A ipak ne može da se riješi barunice. Strašno, da je taj naš hrvatski svijet tako u svemu slab! — Al ja se zabrbljah kod vas. S Bogom, vijećniče!

— Zar ne marite kod nas ostati?

— Hvala vam; dugo bih se zadržao. Imam ja sa sobom sira, luka, pa to je dosta. Sprovedite me, mladi čovječe, da vidite i čujete, kako se moj seljak zaklinje, da neće nikada više krasti, te obećaje Majci Božjoj Bistričkoj duplir od osam funti, ako ga pridigne. Na mene i ne misli. A znam, da će tepče jedno i jedno i drugo slagati, ako samo ozdravi.

Krešimir ode s doktorom, makar je podnevno sunce baš jako pripicalo. Doktor je obično žurno koracao, držeći jednu ruku u hlačama, a drugom trgajući svaku bilinu na putu, koju bi dosegao.

Razgovor se pleo o zanemarenosti gospodarstva. Doktor gnjevno i žučljivo usklikne: — Eto — tako je — onda da tjeramo politiku, — u njoj smo zacijelo »paceri«, a Boga mi u gospodarstvu također. Gledajte samo onu livadu tamo, kako je mahovina udušila travu, a dalje opet ondje kiseliš. Da tepče od gospodara samo nešto iščisti i dulje prekopa nasip, eto mu najkrasnije livade. No dakako, kada ne bude dosta sijena, onda će sav svijet biti kriv, samo on ne!

Došavši u seljakovu kuću, prvo je bilo, da se je doktor ljutio, što nisu prozori otvoreni, kako je bio odredio, jer je u sobi vladao nesnosno zadušljiv zrak. Ni soba nije bila pometena, a u zapećku spazio je sakriven vrč vina.

— Evo opet jedan primjer našega naroda, — okrene se Kačiću, i ne čekajući dalje otvori sam širom sva okna, zgrabi iz kuta metlu i stane mesti, a vrč s vinom izlije napolje.

Kačić morao se diviti.

Na rastanku pozove ga doktor, da dođe kojiput k njemu. »Nećete baš mnogo zabave naći, al moći ćete gombati i u nišan strijeljati!«

Već slijedeći dan odveze se Krešimir u mjesto K., gdje je doktor u vlastitoj novoj sagrađenoj kući stanovao. Kuća je stajala sama za se na uzvišenu prozračnu mjestu.

Doktora ne nađe kod kuće. No primi ga njegova supruga, mlada zdrava gospođa, čvrsta tijela i ljubazna lica, slična bratu Živku, no ipak se nije dovinula onoj idejalnoj ljepoti. Plava joj je kosa u zatiljku jednostavno u klupko složena, a u kosu je zataknuta bijela krasna ruža. Odjeća joj sasvim jednostavna, no isticala se ukusom i solidnošću robe. Na pozdrav Kačićev ljubazno odvrati i odloži djeteću košuljicu, koju je upravo šila, kad je Krešimir ušao.

— Ajdemo u vrt. Ondje su djeca, loptaju se, moram biti kod njih, jer su živahna, a moj suprug im toga ne brani. Vi ćete dakle dopustiti, pa i ljepše je vani.

— Molim, kako izvolite, gospođo! (Kačić, otkad je počeo drugovati s Jelenčićem i njegovim jednomišljenicima, nije ni jednoj gospođi govorio: »milostivna«.)

Odoše dakle u bašču, koja se tik za kućom daleko u brdo prostirala. Na stražnjem velikom prozoru opazi Kačić gombalište. Od onuda javljali se veseli djetinjski glasovi.

Spazivši djeca majku, veselom vikom pohrliše sve četvero pred nju, najprvi dječačić od kojih šest godina i burno joj se ovjesi oko pasa.

— Milovane, nemoj tako, zar ne vidiš, da je ovdje stran gospodin? Pokloni se.

Dječak malko zastiđeno popostane, no tada pristupi Krešimiru te mu pruži ruku glasno rekav: »Moj naklon!« Ostala djeca — još jedan dječarac i dvije djevojčice, — učiniše isto tako. Dapače i ono najmanje, dvogodišnje, dotura se na debelim nožicama nesigurno do njega, te mu pruži tustu svoj ručicu.

Kačić nije volio djece, al ga ova djeca u prvi mah predobiju, te nije dugo potrajalo, pa se on, djeca i gospođa u veseloj igri motahu po bašči.

— Gle, gle, eto moga mladoga znanca! — proču se glas, te doktor dođe do Kačića. Nosio je velike vrtlarske škare, i za čas vidio ga Krešimir, kako svojim hitrim, gotovo gnjevnim ili žučljivim načinom snaži drveće, nasade i cvijeće. Ako bi djeca na čas utihnula, javio se doktor: »A šta se, đavolčići, umiriste, igrajte, skačite, penjite se, ali ne ovdje u bašči, nego tamo na tratini!«

Kod ručka uvjeri se Krešimir, da doktor kod kuće veoma dobro i mnogo jede, makar se jučer zadovoljio kruhom i sirom. Bijaše sve slasno i brižno priređeno. Kod stola nije nikakovo čeljade posluživalo, djevojka tek donijela zdjelu i metnula na » tourniquet«, pa bi si svak sam uzeo, kod čega je domaćica ljubaznom brižljivošću pazila, da svatko po volji izabere.

— Jedite, koliko možete, kod mene se ne sili; ako ostanete gladni, bit ćete sami krivi, — rekne doktor Krešimiru i nagrabi iz zdjele pun tanjur.

Razgovaralo se kod stola o koječem. Doktor kao da je htio iskušati Krešimira, kako daleko seže njegova opća izobraženost. Tu ga je Kačić nekoliko puta iznenadio svojim nazorima, da ga je doktor upravo grubo ispravio. »Ah, molim vas, — klikne, kad je Kačić onako po maniri Bolićevoj na laku ruku osudio nastojanje modernih učenjaka u pogledu izučavanja renesanse, — gdje do bijesa uloviste tako užasna načela?— Pa — vi humanist! Vidite, ja kao liječnik i naravoslovac pripadam zapravo k realistima, a svakako k eksperimentalcima, no zato ipak nisam izgubio smisla za filozofiju, estetiku i sve one discipline, koje se naposljetku bave onim, što je svakako najuzvišenije, a to je ljudski duh i njegovi neposredni učinci. Zar za to, što se eksperimentom može dokazati, da je u žabe hladna krv, više vrijedi ova znanost, koja taj dokaz svojim zove, nego li recimo na primjer filozofija, što joj nije moguće s pomoću sličnoga eksperimenta dokazati, da je duša, recimo npr. Goetheova, neumrla? Ja sam liječnik, a ipak ne dam si osjeniti očiju sjajem uspjeha eksperimentalnih znanosti. Na krivu ste putu, kad tako govorite!

Kačić se ne upusti u polemiku, napokon njemu je to bila deveta briga. On je želio povesti riječ o politici, a doktor mu se porugljivo nasmije i započne govor o sveučilištu.

Kačića je donekle ovo ljutilo, no napokon došavši kući morao je priznati, da mu je dan veoma ugodno prošao, pa dozivajući u pamet doktora, ženu mu, dječicu i cijelu uredbu kuće, zaokupi mu dušu ono pravo zadovoljstvo, kojim ispunjuje čovjeka svaka harmonija i ljepota. »Ipak je lijepo, kad čovjek uredi ovako svoj život. Da se ja mogu ženiti — oh — jao — da je Tinka, — no — što ja, — gdje su mi ispiti!« — i osjeti grižnju savjesti, kad pomisli, da gotovo nije pravo ni počeo učiti, a ipak je već nekoliko mjeseci ovdje. Tad mu opet dođe na um ženidba, te se kod toga sjeti Ružičina medaljona, da se odmah sam prekine u tim mislima glasno se nasmijav: »Ja — pa se ženiti — ne smijem — ne, nije to za me. Sloboda — samostalnost! Tinku bih bio uzeo, a kad nje nema, — drugoj ne nosim nikakvih žrtava!«

Sljedeća stranica→