U noći/XXXIV.

← XXXIII.

U noći XXXIV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXXV. →

XXXIV.

Napokon odluči Krešimir, da se vrati u Zagreb. Uvidio je, da kod kuće ne uči dosta, gotovo ništa. Upustio se bio suviše u političku agitaciju, od koje sada i protiv svoje volje ne imađaše nikada mira, a koja mu je u dnu duše postala mrska. Svaki dan se sve više uvjerava, kako svi ti njegovi proseliti i neofiti idu samo za svojim ličnim interesima i čuvstvima, kako je svima skupa sveta njegova velika Hrvatska devetom brigom. Pa onda gledajući čitavo političko komešanje u zemlji, bude mu ujedared jasno, kako sve stranke rabe gadna sredstva, te je jedne morao upravo silno zamrziti, kriveći ih ujedno s izdajstva domovine, a drugih se morao stiditi, jer su uzvišene ciljeve ponizivali i nagrđivali svojim strašnim postupkom.

»Samo da jednom svršim s ovim ludim ispitima!« — željno i čeznutljivo bi uzdisao i ne pitajući se, što da nakon toga počne.

Čim mu je dakle otac dobio mjesto načelničko, umoli ga odmah, da mu dade novaca za put u Zagreb. Starac trudom i mukom skupi i skuca neznatnu svoticu, no dade je radosno. Ni jednom riječi ne sjeti sina, da sada očekuje, da će ispite zacijelo položiti. Pače na odlasku, makar je preko godinu dana kod njega probavio, rekne suznih očiju: »A zašto tako brzo, sinko moj, — da si barem do proljeća ostao, — onda se ipak laglje čovjek protura, ali sad zimi, kad moraš drva kupovati!«

Krešimir se zlovoljno namjesti u nadičanki, ogrne se očevom bundom i zapovjedi kočijašu, da potjera. Na putu sveudilj je mislio, kako će udesiti, da što prije položi ispit. »Neka drugo sve ide do vraga!« — ozlovoljeno bi ponavljao. Uistinu nije nikako mogao oprostiti Boliću postupak s Lucićem, pa i prezirno se sjećao Žunića i Puškarića, koji su nakon tolike vike ugrezli u beamteriju. Bradača nazivaše luđakom, — a i Lucića osuđivaše: »Ipak ne bi smio misliti samo na groznice! On je čovjek bogat, neodvisan, mogao bi bolje od ikoga za boljak domovine raditi, al prva navala i njemu dozlogrdi, to je suviše slabašno, — pače kukavno, — gotov lijenčina — puh od njega!«

»A moj otac, dobričina stari, ne — nismo mi mladi više tako dobri, ipak je onaj romanticizam pređašnje generacije činio svoje ljude manje sebičnima, no — i on — koliko se taj naviče u četiri zida, — a ono — ide moljakati službu načelničku!«

I Krešimira je zahvaćala sve jače neka nepregledna ogorčenost i odurnost prema svemu, što je čovjek, te je pače zlovoljan, gotovo s mržnjom pogledavao na slučajne prolaznike: »Oh, kako glupa lica! Gle, taj nos čovjeka toga, — a onaj kako se zguren naprijed valja. Brrr! Ista kokoš ondje onamo ljepša je životinja od čovjeka!« Upravo mu se koža ježila od zlovolje i srdžbe. Ima, ima i takvih časova u životu svakoga čovjeka, gdje mu dušom prevlada skrajna očajnost nad njim i nad svim, što se poput njega k ljudstvu računa, te mu svu unutrašnjost poplavi teška tuga, pred kojom sve u crnoj tami izgiba. Ovako je sada trpio Krešimir.

Kola se međutim sve dalje i dalje kotrljala po smrznutu putu. Za mraka stignu u Zagreb. Kočijaš htjede stati kod jedne od prostijih krčmi gornje Ilice, no Kačić odredi, da pođu do Pruknera. Nešto ga tjeralo, njemu samom neponjatno i neobično, da svoj ulaz u Zagreb, barem nekako na gospodsku udesi.

Videći opet plinom rasvijetljenu ulicu, punu ljudi, kako jedni lagano šeću, drugi se opet hitro žure, kako ondje momak s djevojkom šaljivo čavrlja u sjeni kapije, a tamo se dalje guraju pred svijetlim izlozima dućana djeca, kuharice i vojnici, — na očigled svega toga bude Krešimiru laglje, pače ugodno i voljko, te u sebi rekne: »Ipak ima gradski život neki čar u sebi. Ovdje se barem živi!«

Sastavši elegantne fijakere stidio se malko svoje stare nadičanke, no tješio se mrakom. Došavši u svratište i dobivši u drugom katu malu sobicu na dvorište, brzo skine bundu, umije se i pohiti na ulicu. Vuklo ga, da se opet prošeće gradom i da nađe koga poznatoga. Lutajući malo ne čitav sat, prošavši i kavanama, ne nađe nigdje nikoga od svojih znanaca. Sama gotovo nepoznata lica, — i to ga ozlojedi, te se vrati umoran u svratište.

Drugo jutro već rano ustane i pohrli opet dolje. Išao je tražiti stan. I u tom je nalazio neko zadovoljstvo — neki čar. Sad je želio, da ostane sam i da se ni s kim poznatim ne sastane. Sjeti se obećanja, da će opet kod Šmirganzovih stanovati; — al sada zabaci tu pomisao. »Ne, neću više tako, — pa valja ne bi ni htjeli, — sad je Ružica odrasla djevojka, — neću!« — zaključi odlučno u sebi, no isti čas osjeti silnu znaličnost i zaželi se vidjeti Ružicu. Medaljon njezin još je uvijek sa sobom nosio.

»Al — ne — ne! Ne idem k njima.«

Baš se desio na Jelačićevu trgu. Pravom nasladom baci se u vrevu gazdarica i kuharica. Samo ono lijepo naslagano povrće i pred njim piljarice, seljakinje i seljake pozdravljao je u duši s veseljem kao stare znance.

— Jesu li oni to? Dakako, gospon Kačić, — progovori mu debela gospođa u staroj mantiji. On je odmah prepozna, — bila gospođa Šmirganz. Pozdravi je nekako smeteno i zbunjeno, — no ona ga bujicom riječi u tili časak poplavi nebrojenim pitanjima.

Krešimir joj odgovaraše od nevolje i, pravo da se kaže, sveudilj bi pogledavao na sve strane, ne promatraju li ga ljudi u zabavi s crvenom debelom ženom, koja je glasno — gotovo vičući govorila.

— Pa zar nećete k nama? A gledajte, kako se to divno desi! Baš nemamo stanara. Kogagod ne možemo uzeti — ta znate, radi Ružice – ona je sada velika. Ah, da je vidite, kako krasno se razvilo moje djevojče, a dobra je, — uvijek kod kuće. O, o, koliko smo se mi o vama razgovarali, — uvijek iščekivali vaš povratak, — zato nismo, da vam iskreno kažem, ni htjeli izdati sobe. (Ovo uostalom ne bijaše istina. Već tri mjeseca visjela je cedulja na vratima, da se stan iznajmljuje, no nitko ga ne htjede uzeti). — Dakle, gospodine, ajdemo. Moj starac, taj će se veseliti, — a tek Ružica! O, danas morate biti svakako naš gost.

I ne znajući kako, Krešimir je slijedio Šmirganzicu, i za kratko vrijeme uzlazio dobro mu poznatim tamnim i klimavim stubama. Sve bijaše još onako, kako je ostavio. Videći ove stare znance, bude mu ugodno pri duši, i nije se više ljutio, što ga je Šmirganzica zaokupila i povukla za sobom protiv namjere njegove. Zatim ga dražila znaličnost, da vidi tu »krasnu« Ružicu, dakako — u isti čas bude mu nekako i stidno i nesigurno. Plašio se toga, kako će je prvi put pozdraviti, kako li će se pred njom ponijeti.

Prolazeći kroz kuhinju začuje najednom ženski mladi krik i spazi, da je nešto bijelo sunulo u negdašnju njegovu sobu, zalupivši vratima za sobom. Ipak mu ne izbjegnu crna dugačka pletenica na leđima. »Ružica!« — šapne u sebi.

— O, frajlica — nisu još s toaletom gotovi! — uzme Šmirganzica. — Ružo, Ružice, — ne pravi komedije. Da znadeš, tko je to, — al neću ti kazati, — dođi onakva, kakva jesi. Ne trebaš u toaleti Bog zna kojoj, — stari je znanac, — žuri se!

— Odmah — odmah! Al ti si, majko, čudna, — javi se iz zatvorene sobe djevojka, a glas joj bijaše pun — veseo, ugodan, te se silno dojmi Kačića.

Šmirganzica uvede Krešimira u veliku sobu, gdje je kraj prozora radio majstor i kod dolaska gosta maknuo naočare s nosa na čelo te tupim nemarom pogledao na došljaka. Prepoznav ga, skoči živahno sa stolice i pohiti prema njemu.

Kačića dirne ovaj prijazni doček, te sveudilj u sebi ponavljaše: »Takvi jednostavni ljudi, kako su dobri, odani; pa i jest — samo kod njih nalaze se još takve vrline!«

Majstor se ne prihvati više posla, već stane ženu tjerati, da u čast gosta priredi dobar zajutrak. — Onakovo što krepko — pržoljice na primjer! — dobričini se starcu zakrijese oči, pa on mekanično zalizne jezikom usta.

— Odmah, odmah! — obeća inače tako štedljiva majstorica. — Ali, Ružice, — što radiš tako dugo, žuri se! Ma tašte su mlade ove djevojke.

— Evo me! — Evo me! — i djevojka stupi u sobu.

U žurbi tek je platneni jutarnji haljetak zamijenila gornjim dijelom ulične odjeće, koji je bio druge boje od skuta. Kosu je pustila da u pletenicama visi, te je takova veselom hitnjom unišla u sobu i odmah pristupila Krešimiru, pruživ mu obje ruke srdačno i radosno. Premda je toaleta bila takova, da se u njoj djevojke obično ne pokazuju pred mladim ljudima, Kačić se je ipak sav zadivljen zagledao u Ružicu. Nadao se on promjeni, — u mašti ju je toliko puta gledao kao potpuno razvitu krasnu djevicu, — al da će biti upravo takova, — pa napokon u tako kratko vrijeme, na to ipak nije pomislio. Ono crvljivo djevojče, suhonjavo, zagasito tamna lica gotovo zelene puti, a gle sada!

Ovo lice, sada pravilno, ima još svoj strasni potez, al taj se tek naslućuje i prikriva pod smirenim nježnim crtama, a krupne tamne oči svjetlucaju ognjem; a jest nešto duboko, nedokučivo u njima. Pa onda taj tanki struk; — ove u uskom kroju prelesnom oblinom i dražesnim vrškom ravno uzrasle grudi, nježne i djevičanski svježe, pod čvrsti, tek nešto k sebi zavučenim ramenicama, što odaje strast i žudnju, a tim poniknutim držanjem izriče čednost, skromnost i plahost! Pa ipak kako se uz to dražesno sigurno i posve naravno kreće, kako se vlada — Kačić je malo ne zaboravio sav ostali svijet.

Ta neuredna njena toaleta, u kojoj se nije lijepo tijelo toliko sakrilo pod modrim tričarijama i koja je u sebi krila nešto povjerljivo, prijateljsko i druževno, — ona učini, da je Kačiću udarila sva krv u glavu. Ah, dugo, dugo nije se našao pokraj tako krasnoga mladog života! I on se razveselio, na sve najluđe primjedbe starca Šmirganza glasno se smijao i hohotao, majstoricu komplimentima častio, — a nju-uzrok svoj toj radosti, — nju je tek postrance i plaho pogledavao, no s to većim užitkom i neopisivom nasladom. Davno nije doživio tako dragih i ugodnih časova.

Nakon što je Ružu minula prva radost, kojoj se sasvim predala, postane tiha i nije se u sveopću zabavu mnogo miješala; tek bi se koji put nasmiješila kojoj šali očevoj.

No Kačić je osjećao, — makar nije gledao, — da oči Ružine često na njem počivaju i činilo mu se, da ga sjajne i ozbiljne sveudilj nešto pitaju. U tom dojmu i ne misleći, što čini, izvadi iz džepa medaljon, te ga kriomice pred roditeljima položi na ruku tako, da ga je jedino ona mogla opaziti.

Djevojka porumeni do vrh čela, u očima joj bljesne nešto, što Kačić nije znao razjasniti, pa hitro, ne rekavši ni riječce, ustane i ode iz sobe. Krešimir se sada poboja, da ju je uvrijedio, te bi bio najvolio za njom skočiti i umoliti je, da mu oprosti.

No u to donese majstorica u sobu pržoljice, šegrt morade skočiti po pivo, pa pokriv stol samo s jedne strane sjedoše muškarci na taj kraj, da blaguju. Ružica se sveudilj nije vraćala, te se Kačić ozbiljno zabrine. Oh, nije on pravo slutio, što je učinio, i kako si mogaše djevojče tumačiti onaj njegov čin. On se tek pobojavao, da je bio neuljudan. Dok su jeli, počne majstorica opet o stanu.

— Ajte vi samo k nama, barem znadete, kod koga ste. Dosada je Ružica bila u vašoj sobi, no mi ćemo nju ovamo, pa će biti opet sve onako, kako je prije bilo.

Ta vijest, da je dosada Ružica bila u onoj sobi, da je ondje spavala, bude za Krešimira od posebna čara, pa kad mu je majstorica iznova ponudila stan, i majstor ga također nagovarao, on se skloni i uzme sve kao prije, — samo nešto skuplje, »jer u tom Zagrebu, — Bog bi ga znao — svaki dan je život skuplji!«

»Napokon — bit će najbolje! Barem je jeftino, — ako i nije košta najbolja. Al neka bude, sad nije drugačije. Ali i jesam proklet slabić, odlučim, da ne — a eto — odmah me svaki okrene! -« mislio u sebi Kačić, kad se već dogovorio, da će se još danas useliti.

Vrativši se Ružica, javi joj odmah mati veselu vijest.

— Tako, drago mi je! — slabim gotovo nemoćnim — no uzrujanim glasom odvrati djevojka. Bila je u licu bljeđa nego prije. Sada je također bila preodjenuta.

— Da — da — tako mi opet skupa! Pa zar se ne veseliš, — zar te takova vijest ostavlja — ah — jesi ti prava! Ove djevojke danas! — No, gospodine, bit ćete i vi s njome zadovoljni, — sad će biti mirnija nego nekad. Ajde, pokaži gospodinu, kako soba sada izgleda. Ona ju je, — znate, gospodine, kako su mlade djevojke, — o — ona ju je sada poljepšala, premjestila neko je stvari. Pogledajte, ja ću dotle skrbiti za ručak, a ti Šmirganz ne zaboravi, da je gospođa savjetnikovica rekla, da u pet sati mora biti gotov struk, jer ide nekamo na zabavu. Gospodina će Ružica zabavljati.

Kačić se ujedared toga prestraši, da bude sam s Ružicom, te spomenuvši, da imade u gradu još mnogo posla i da bi se odmah rado doselio, — ispriča se i oprosti do objeda.

Dok je on ovo govorio, Ružica se okrenula k prozoru i osjetila, Da joj se na oči tiskaju suze, no silila se, da ih potisne natrag. Kad je otišao, uzdahnula je i rekla sama za se: »Ipak je mogao ostati. To nije lijepo od njega, nakon tako duga vremena, — a medaljon ipak je čuvao. Što mi ga je pokazao, ako je sada takav, pa se ugiblje sastanku na samu, te mi nema ništa kazati. Al — i ja ću biti ponosna...

Uto je osorno i ljutito saleti majka.

— To si ti kriva, da je on otišao i ugnuo se. Ma i kako ne bi. Da sam ja mlad čovjek, i ja bih isto učinila, videći ovakvu milageru pred sobom. Kako si se držala, molim te! Kao pura u čunu. Ne govori ni riječi, — objesi nos — te — te — te — oh — jesi prava, — nikad nećeš muža dobiti.

— Majko -! — prikorno je prekine djevojka, zastidivši se u dnu duše s prostote materine.

— Što, majko -! Istina je. Kažem ti, slobodno nastoj, da ga predobiješ, sad je prilika. Ili hoćeš, da ostaneš stara parta?

Ružica učini kraj razgovoru, te se tiho odšulja u drugu sobu. Majstorica se stane dogovarati sa Šmirganzom, što bi bolje za ručak priredila.

— Znaš, — reče mu, — moramo da se ulagujemo, on će sad zacijelo biti gotov. Ako bude dobro išlo — eto od njega i naše Ruže par, — moramo gledati!

Starac tek kimne glavom, promrmlja kroz zube nešto kano: »Lude babe...« i nastavi svoj posao.

Kod ručka morade Kačić majstorici na njeno pitanje kazati, kad će praviti ispite, čemu će se posvetiti i što misli, do kada će biti gotov.

— Dakle u odvjetnike? — Al za to treba tri do četiri godine, dok ste gotovi! — rekne Šmirganz zlorado pogledavši na ženu.

— Jest — toliko po prilici!

— Što — još tri — četiri godine! — klikne starica. — A vaši kolege svi su već namješteni odavna, — oženjeni, što mislite! Ajte vi u službu, pa ste brzo svoj čovjek.

— Oh — u službu ja ne idem! — odlučno je prekine Kačić.

Poslije ručka pođe Kačić u svoju sobu. Ugodno ga iznenadi promjena. Bilo je sada nekako udobnije, makar je ostalo isto ono siromašno pokućstvo. Al ono nešto, onaj mili pobliže neoznačivi biljeg, što ga svaki put mlado djevojče ostavi ondje, gdje si savije gnijezdo svojih djevičanskih noći, učini, da se Kačiću soba prikaza upravo dražesnom. Bude mu, kao da tu u samom zraku brodi i njiše se posebni prelesni miris, te mu se u duhu stvore slike, u kojima je neprestance gledao, kako je ovdje sve to vrijeme svoje časove boravila Ružica. Slatko drhtanje strasti i požude zalije mu unutarnjost, i on mu se voljko podade, kao što labud na jezeru raširi krila, da mu se svježi val modre vode ljulja u gusto perje. Oh, sad je želio, da bude djevojka kraj njega. Dosjeti se varki. Vikne u kuhinju, da bi molio čašu vode. »Možda će ona donijeti?«

I zbilja — ne odmah doduše — nego tek za nekoliko časova uđe Ružica s vodom.

— Izvolite! — mirnim mu glasom ponudi i stavi tanjur sa čašom na stol, pa se odmah okrene, da iziđe. Kačić ju je želio ustaviti, no iz plahosti ne nađe riječi, da joj prozbori. Kao da mu se sa krv sletila k srcu i nešto više, te mu grlo stiskala. Ružica je već uhvatila za kvaku, kad jedva uzmogne glasno reći:

— Gospodično!

Ružica ostajući kod vrata i ne puštajući kvake iz ruku, okrene se napola licem k njemu. Bilo je taj čas ovo krasno lice još bljeđe nego obično, — nešto mramorno ili još što krasnije sjajilo je iz ove bljedoće. Kačića u isti mah prenerazi ova krasota, no i uzbuni, te mogaše tek smeteno promucati: — Ružo, gospođice! — Kako je sada u ovoj sobi puno ljepše, otkada vi ovdje — (Htjede kazati svojim lijepim ručicama, no ne usudi se i zastidi -) — prebivaste.

— Oh, pa u koliko? — Ta sve je isto!

— Ne znam, no meni se puno ljepše čini.

— To me veseli, — bar ćete radije biti kod nas, jer — čini mi se, kao da ste se ugibali tomu.

— Ta — što mislite! Pod nipošto ne, — dapače! No mislio sam, neće vama biti zgodno. I onako mi ju teško, da vas lišavam vaše sobice.

— To je najmanje. Na mene ne treba misliti, — odvrati Ruža, da ujedared izlane glasom, kojemu jedva prikri uzrujanost i drhtanje: — Tko da i misli na mene!

Kačić se zadivi, no nije znao, što da joj rekne, te si učini posla oko svojih knjiga, kao da ih reda. Kad se obazre, Ružice je već nestalo iz sobe.

— Zašto joj nisam štogod znamenitije rekao! Ala sam još uvijek lud, — pomisli zlovoljno.

— Ne — ne smijem se u ništa upuštati, — priječilo bi me u naucima. Ljubiti i onako više ne mogu. Oj, bijedna moja Tinko! — glasno progovori sam sebi.

No uzalud se otimao, njemu je neprekidno lebdila pred očima prikaza Ružičina. Kod toga mu strujalo unutrašnjošću nešto raskošno i strastveno. Baš zato bio je uvjeren, da je to tek zanimanje — ništa nego dojam »ljepuškasta djevojčeta«, jer kod Tinke bilo mu je posve drugačije. A ipak spretav se u uski kratki krevet, slasno ga uznemirivala i dražila pomisao, da je još prošle noći u tom krevetu počivala Ruža.

»Pazite, što ćete sanjati!« — rekla mu na rastanku poslije večere šaljivo Ružica. Sad se sjeti toga i nasmije se. I on je čitave noći sanjao, da u velikoj žutoj vodi pliva — pliva k brijegu, na kojem stoji Ružica, no do njega ne može nikako doplivati.

Sljedeća stranica→