U noći/XVII.

← XVI.

U noći XVII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XVIII. →

XVII.

Od rana jutra osjećao se Kačić tako dobre volje, kako već dugo nije bio. Ni sam nije znao tomu razloga. »Ne ustah na lijevu nogu! — reče u šali. Cijelo tijelo kao da mu je oživjelo novom nekom snagom, te samo da od obijesti ne skače. Vesele melodije metu mu se po glavi i on čas fićuka, čas pjeva. Kadgod nameće mu se bez ikakva povoda priznanje, da ovaj svijet ipak nije nelijep, i da je vrijedno u njem živjeti. Sve je u njem budilo veselje i zadovoljstvo, makar ne bijaše tomu pravoga razloga. Tako ga se ugodno dojmi, kad mu gospođa Šmirganz donese kao svaki dan kavu, ništa manje slabu, nego obično; — isto tako s užitkom preobuče košulju i obuče ostalo odijelo.

— Danas idem k Tinki; to će biti sretan dan. Otkrit ću joj se! — odluči još kod kuće.

Došavši na sveučilište, nađe na crnoj ploči napisano svoje ime među novčanim listovima, pa kako je bio već u velikoj neprilici radi novaca, bude mu sada dobra volja još bolja. Poslao mu otac taj put više nego obično.

Poslije predavanja umiješa se veselo među više svojih kolega, koji su razgovarali o prekjučerašnjem izletu »Kola« u Samobor i još sada psovali, da su im na kolodvoru željeznički činovnici na hrvatska pitanja odgovarali mađarski. Zatim su pripovijedali o nekom obližnjem župniku, velikom rodoljubu, koji iz samoga rodoljublja nije htio da vjenča jednoga svoga političkoga protivnika. Među mladim ljudima bješe također pravnik Panteljević, onaj isti, koji je zimus na onoj pravničkoj skupštini dao poznatu izjavu u ime Srba. Kačić ga od onda ni pod živu glavu nije mogao trpiti, te mu se ugibao, no sada mu se dalo nekako samo od sebe, da su njih dvojica zametnula razgovor. Odmah se porodi pravda. Panteljević uze u stilu »Zastavinih« dopisnika grditi sve, što je hrvatsko, poricati Hrvatima pravo i na najčednije nade. Kačiću uzbukti krv i oštro udari na protivnika. Žarkim okom, plamnim obrazima i gromkom riječi branio je svoje milo, svoje sveto hrvatstvo, odbijao uvrede, što su ga dirale u dno srca, te se napokon Panteljević ne usudi nastaviti, već za čas otiđe ne rekav ni riječce. Prisutni su povlađivali Kačiću i slavili ushićenim riječima sve njegove tvrdnje. Taj ga uspjeh također razveseli i dobru mu volju poveća, to više, što je bio i Hojkić prisutan, koji je za vrijeme prepirke šutio, no kod odlaska Panteljevića osuđivao Kačića, jer tobože Hrvati, malen, siromašan narod, ne mogu sami opstojati, nego se moraju sa Srbima složiti. Kačić ustane i protiv njega, pak taj put, možda prvi put, otkada je Hojkić na fakultetu, nitko nije uza nj pristao, nego svi povladiše Kačiću. Mladi su ljudi bili gotovo izvan sebe od jarosti, što se je Panteljević usudio bezobzirno grditi Hrvate i sve, što je hrvatsko, i jošte usred Hrvatske pod trijemom hrvatskoga sveučilišta, podignuta znojem hrvatskoga naroda, te su to nazivali bezobraznošću i nepoštenjem. No Hojkić je znao, da Panteljević piše kritike u »Javor«, pa se je pobojao za svoje pjesme!

I taj poraz Hojkićev pred đacima tumačio je Kačić kao dobar znak za svoju današnju namjeru kod Tinke.

— Sretan je danas dan! — uskliknuo je nekoliko puta fatalizmom zaljubljenih i čvrsto još jednom odlučio, da će se Tinki otkriti. Dakako, čim se primicala večer, postajao je opet neodlučan, te bi pače brojio kao nekoć u djetinjstvu, bi li išao onamo ili ne bi? Napokon želja, da je vidi, svlada svaku neodlučnost, i oko sedam sati otputi se dolje.

Tinku nađe kod kuće samu na običnom joj mjestu. I to je držao dobrim znakom. A pogotovu se smiri, kad je vidio, da se je Tinka u ovo nekoliko dana, što je nije vidio, ponešto promijenila. Pređašnje zamišljenosti kao da je sasvim nestalo. Bijaše vesela, spokojna. Primila ga osobito ljubazno i trudila se, da ga zabavi.

Razgovarahu najprije o posve običnim stvarima. Pitala ga, što je radio posljednjih dana, da nije došao. Pripovijedala mu, da je majci za skori imendan kupila iz svojih prištednja jedno odijelo, jer si dobra majčica ne bi inače nikad ništa sama nabavila.

Tad mu predloži, da pođu u bašču, što se je za kućom na uskom prostoru uzbrdo protezala, i dometne:

— Gospodin Hojkić umolio je vlasnika kuće, da smijemo unutra, što je ovaj dragovoljno dopustio. Sad smo redovito na večer ondje. Na šetnju svaki dan ići nije ipak zgodno, mora se čovjek preobući. Baš smo zahvalne gospodinu Hojkiću! O vidjet ćete, kako sam si ubavo i milo mjestance našla!

— Tako! — tek odvrati Kačić, jer mu ne bijaše ugodno čuti Hojkićevo ime i ljutilo ga, što se je mogao učiniti makar u čemu uslužnim; — no u drugu ruku opet se veselio toj nenadanoj zgodi, misleći, da će mu vani biti laglje govoriti o svojoj ljubavi.

Odoše u bašču. Tinka metne na glavu svijetao rubac, da lice očuva od sunca, koje još nije bilo zašlo za obzorje. Taj rupčić premilo joj pristajao, te je lice u njem još milije izgledalo. Na sebi je imala laganu jasnu odjeću, sasvim jednostavno priređenu, koja se skladno svojim finim tkanjem priljubila uz nježno dražesno tijelo. Kačiću se još više nego obično nametala prispodoba s anđelkom.

U bašči pod kosom brijega sterala se u okrug uzvisina, a u sredini se njezinoj razgranila stara krošnjata lipa. Oko stabla bila smještena prosta drvena klupa.

Tinka htjede prva onamo stići i požuri se, od veselja rukama pljeskajući, no sirotica morade stati i umoliti Kačića, da je vodi. Njega bolno dirne ova nemoć djeteta, no bio je blažen, što joj može pomoći. Osjećajući na svojoj ruci njezin lakat, strese se.

Došavši do klupe, poskoči Tinka poput jogunasta djeteta, samo da prva sjedne rekavši šaljivo: »Tko je prvi na svom mjestu, doći će u raj!« Smjestiv se i uhvativ objema raširenim rukama za klupu, zanjihavši se dražesno gornjim tijelom, pozove ljubazno Kačića, neka i on sjedne. Iz svega joj bića sjalo blaženstvo i užitak, što ga osjeća ovdje pod vedrim nebom, na tom ubavom mjestancu, u tom dolasku nježne meke ljetne večeri. Dan se jur zaklanjao za bregove, sjene su bile daleke, široke i visoke. Pod lipom izdisalo svijetlo u polutamnom mraku, tek s najvišega vrha prodirala kroz lišće zlatna okašca posljednjega sunca i trepćući, polijećući igrala se po crnom tlu zemlje i poskakivala čas po nožici Tinkinoj, koje se vršak krao ispod ruba odjeće, čas po skutovima njezinim. S gornjih grana čulo s pospano posljednje čavrljanje smirenih ptičica. Iz visoka još rasvijetljena zraka dolazio oštar zuj mušica, što se pustopašno kupale u žarkim valovima posljednjega svijetla. Iz trave i cvijeća domnijevali glasovi zakašnjelih pčela i osa. Oko već tamnoga grmlja letjeli večernji kukci i noćni leptiri, a sitna crvenglavka stala na osamljenu još svijetlu grančicu i ondje kao za okladu iz puna grla otimala svoju brbljavu zvonku pjesmicu nastajućoj večeri. Iz dvorišta čuli se neutrudivi glasići lastavica, skupljenih oko svojih gnijezda. Uzduhom letio nježan svježi lahor, lazur se gubio u večernjem bljedilu. Na zapadu lebdili mirno i bez gibanja zarudjeli oblačići, sljemena i kose dalekih planina na jugu i zapadu malo po malo iščezavale u sivoj daljini. Samo se još rub kojega šiljastoga vrha odražavao i ljeskao u ražarenom i razbijeljenom valu sunčanom, a ravno polje sve je već tamno i mračno te se ondje daleko — daleko utapa u nejasnim rubovima siva i bezbojna obzorja. Sa zvonika posavskih sela redom zamnijevaju zvuci večernjega pozdravljenja, vršci jablana do Save nejasno se giblju i njišu. Tad zareže mrakom u daljini zvižduk lokomotive i zatutnji šum vlaka preko željeznoga mosta, zatim opet štropot drugoga, trećega vlaka, i za čas se ori ulicom brza vožnja fijakera i omnibusa, što se vraćaju s kolodvora. Zakrijese se prve plinske svjetiljke iz polutamnih ulica.

Tinka i Kačić ne progovore čitavo vrijeme ništa; obadvoje je ta divna večer zatomljivala toplim dahom i svojim kao baršun mekanim sjenama, svojim nejasnim drhtavim polumrakom, a duše im zalila bezrjekim divljenjem, — zatravila ih, očarala, da obadvoma uskrsnu bajne slike, slatke želje, smjele nade i misli im zabrode put one tamo sive daljine obzorja.

Silno čeznuće stane nadimati Tinkine grudi; tajanstvene strune nedužne joj djevojačke duše počnu tresti od nekoga očekivanja, naslućuju nešto raskošno, blaženo, a na lijepim se usnama lelija besvijestan prelesni posmijeh. Pred očima joj saneno plove mile drage slike, obasjane žarom uzbuđenosti, kao maglice, što ih pozlaćuje mjesec, kada kraj njega plove. Oh, bijedni moj Kačiću! Kako su daleko ove misli, ovi sni — od tebe!

I njemu je gotovo duša gorjela i srce se bacalo od razmiljenosti, ganuća, požude. Dok je Tinka sjedila na oko spokojna i ne mičući se, on je kao podrvenio. Pače od časa do časa kao da ga je neka slatka omama htjela poklopiti. No kad se je Tinka napokon prenula i dražesno kod toga učinila, poniknuvši glavom i sklopivši ispružene ruke, upravo kao da se je sada iz slatka sna probudila i sjajnim slatko sumornim pogledom njega pogledala, on nije znao, kako mu je bilo, niti je više mislio, da se kani večeras — sada otkriti, nego skoči sa svoga mjesta i ustaviv se pred nju malo ne divlje i naježiv kožu izlane hrapavo i u grlu stisnutim glasom: — »Tinko, ja vas ljubim!«

— Što? Što kazaste, za Boga? — krikne djevojka prestrašeno, gotovo bez razumijevanja.

— Ja vas ljubim! — nastavi on tek nešto mirnije. — Budite moja! Siromah sam doduše, nisam vas vrijedan, no trsit ću se, da kraj mene budete uvijek zadovoljni. Dakako godinu dana morate još čekati, a onda ću — i siromah poštenjaković uzme otkrivati sve svoje osnove, kako ih je složio, otkada je došao do spoznanja svoje ljubavi, pa završi: — Kao odvjetnički perovođa uvijek ću toliko zaslužiti, da ćemo moći živjeti.

Maloj sanjarskoj glavici djevojke nipošto se ne svidje to praktično razglabanje. »Pa da taj ljubi?« — upita se sama. Dugo mu nije mogla ništa odgovoriti. On je to tumačio kao djevojačku sramežljivost i ponovi svoje pitanje.

— Al to ne može biti! — strasno i uzrujano krikne ona, ne znajući ipak, zašto to kaže.

— S kojega razloga ne? O, mi ćemo urediti udobno naše male prilike, — majka će vaša kod nas biti, nećete se trebati s njom rastati, — ja ću toliko raditi, da ćemo moći sve imati.

— Ne — ne, dobri moj gospodine Krešimire, — ne osuđujte me, — ja vas ne mogu ljubiti! — izlane Tinka, gotovo bez duše i glasa.

Kačiću bude, kao da mu je tane probilo grudi, ili kao da mu je tko britkim mačem odsjekao obadvije noge.

Tad se javi u njem ponos, ljutost, pa pograbiv djevojku za rame i drmajući je tako silno, da je sirotica od boli zavrisnula, muklo je zapita:

— Mene dakle ne, — a koga?

Tinka mu nije mogla ništa odvratiti. On ju je sveudilj držao za rame i tako stiskao, da je djevojka kriknula: — Pustite me! — On je pusti, no strašnim bolnim glasom šapne kao u ludilu: — Zar Hojkića?

Tinka ga bojažljivo pogleda i mekanično kimne glavom, da jest.

Krešimir poražen i tek sada svijestan, da je sve izgubljeno, okrene se i kao lud otrča iz bašče. Tinka je još dugo ostala na istom mjestu i tek guste, guste suze olakšaše joj dušu, sveudilj se pitajući: »Ta — ma, dobri Bože, zar ja zbilja ljubim Hojkića?

— Tinko, Tinko! — zovnu majka, vrativši se kući.

Djevojka se nekim sramom i strahom bližala materi, te joj zacijelo prvi put bude u životu, da je zatajila pred njom čitavu zgodu. Tad se sjeti, da je Hojkić obećao, da će poslije večere doći. To je još više uzbuni. No kad nije došao u urečeni čas, bude joj teško. Čula je, kako po sobi gore dolje šeće. Napokon dođe sa svojom crveno vezanom knjigom. Nastojao je, da sakrije svoju uzbunjenost i uzrujanost (osjećao on pače neki stid i sram, što se u »takovo što« upušta, jer si nije mogao pritajiti, da je ovo dogovoreno zajedničko čitanje odviše slično običnomu ljubavnomu ili kako on reče »pustolovnomu« sastanku), te se još više nego obično opklopi dostojanstvenom i svečanom ozbiljnosti. Zato je posve strogo i odmjereno pozdravio Tinku i kad mu je ona sva radosna ponudila stolac, sjedne tek napola na ugao i ravno se izbočiv ne nasloni se, već nekoliko puta pogladiv i poravnav bradu i baciv kosu sa čela počne odmah čitati svoje »pjesmotvore«.

Tinka ga slušala i ne slušala. Ona je tak podlegla čaru njegova zvonkog glasa i blizini toga krasnoga mladića, što ga je u sanjama i snatrenju neprekidno gledala, da nije mogla ni slijediti ni razumjeti sadržaj i smisao riječi, koje su skladno romonile, već se samo prepustila raskošnoj bujici čuvstava, koja su je taj čas od svakuda salijetala.

Gospođa Ninkovićka tiho se zadržavala u protivnom uglu. Za čas čulo se odanle pravilno spokojno disanje i smucanje zaspala čeljadeta. Hojkić na sreću nije toga opazio, jer bi ga to bilo za uvijek raskrstilo s gospođom Ninkovićkom.

On se sve više dizao nebu od oblake i letio po silnim visinama na krilima svoje mlade pjesme. Hladni Hojkić kao da je upravo gorio. Tinka mu sada još više podlegne. I onako ga je gledala na naočari živahne mašte, pa kako je uistinu srcem i duhom bila pjesnikinja, njegovo ju je rasplamćenje pogotovu začaralo. Ujedan mah kao da ju je pograbila vrtoglavica, i ona oćuti silnu neizmjernu žudnju, da se baci na koljena pred ovim velikanom, da se prepusti njegovu zagrljaju, da iznikne u njem i da se žrtvuje svakoj njegovoj želji i burnoj veličanstvenoj volji. Bilo joj je kao onome mladome drvcu, kad usred sjajna ljetnoga neba nastane u čistom toplom zraku ujedared siloviti vrtulj, koji njegovim nježnim granama zavije snažno u okrug, samo da se ne prelomi, a drvce ipak tako podajno popušta ovoj sili.

Uto stane Hojkić, grlo mu se već stalo sušiti. Primijeti ganuće djevojke. To ga ugodno dirne, on se pače smilova i pomisli, da bi smiješno bilo, da joj ništa ne rekne. Dođe mu đavolska pomisao, da bi mu kao pjesniku bilo od osobite koristi, da doživi kakav ganutljivi prizor. I on stane Tinki najprije ponavljati neke ljubavne stihove iz svojih pjesama, šapne joj, da se to na nju odnosi, primi je za ruku, obuhvati oko pasa, a ona bez snage i bez svake volje u slasnom blaženom zaboravu svega nije se ni najmanje otimala.

U sobici je tamno, petrolejska svjetiljka malo ne dogorjela, kroz kapke plazi nešto crvena svijetla sa ulice, otkle se nejasno razbira šum vanjskoga svijeta i jeka koraka. Iz hodnika javlja se cvrčak. Tako je tiho, samotno i voljko u toj sivoj polutmini.

Hojkić osjeti, kako ga je savladala velika žudnja, pa kad se jednom rukom ušulja u meku gustu kosu Tinkinu, a drugom dirne okrugle nježne grudi, sasvim se izgubi u gorostasnom osjećaju želje za posjedom ženske ljepote, te strasno vine k sebi djevojku i stane je ljubiti u vrat, u usta, u uši, u kosu! Ona se nije branila. Sirotica mala izgubila je sve misli, tek se osjećala neizmjerno blaženom, sretnom, lebdeći u visinama svojih sanja. Na krasnom joj licu, baš obasjanom drhtavim svijetlom izdišuće svjetiljke, neprekidno se ljuljao raskošan sretni posmijeh.

— Moj -? šapne blažena, gubeći se posve u užitku nikad nenadane sreće. U dražesnom suzdržavanju plahosti i kao da grli poluboga tek se usudi da se jedva dodirne kose njegove, pa onim ljubaznim kao materinskim načinom, što ga žensko biće uvijek imade prema muškome, pogladi mu je i poravna sa čela.

— Tvoj — tvoj! — burno joj odvrati on i još strasnije je privine k sebi; no tad se makne iz ogrljaja, te sasvim promijenjenim strogim i srditim glasom uzme: — Al što mi tu radimo? — Ta, oprostite mi — o — ne — ne — ja se ne smijem ženiti, — ne smijem se vezati! — i odskoči sa svoga mjesta.

Tinku zaboli silno u srcu, nehotice pomisli na bijednoga Kačića, koji je baš protivno rekao, — pa ipak! Ne, ni za sav svijet ne bi ga mogla izgubiti, pa podigavši se do njega uhvati ga za ruku i odlučno mu rekne: — Ne tražim ja od vas takove žrtve; znam ja vaše dužnosti prama vašoj slavi i prama domovini. Ne — ne, ja vas previše ljubim! Al — ljubite i vi mene!

Hojkić bio je poražen tolikom dobrotom, te sasvim umiren poljubi je sada još jednom i odšulja se iz sobe.

Makar je već kasno bilo, ipak još pođe Hojkić iz kuće. Uznesao ga doživljaj s Tinkom, da smišlja pjesmu — onakav strastveni ditiramb, a mislio je laglje to složiti na svježem zraku. Da ne bude smetan u svom pjesničkom zanosu, nije uzeo svoj obični svečani cilindar, nego meki široki šešir, kojemu neće škoditi, ako se u žaru pjesnikovanja zaboravi i rukama mahne prema glavi. O, na sve treba uredan čovjek da misli. — Jedva što je na ulicu izišao, projuri kraj njega čovjek, koji samo da se nije u nj zaletio, tako je ludo jurio. Hojkić se neizrecivom indignacijom obazre za ovim »prostakom«, ali požali, što nije cilindar uzeo, jer bi taj bio zacijelo tako »imponirao«, da bi mu se svatko s počitanjem bio iz daleka ugnuo. U »prostaku« prepozna Kačića i, Bog zna zašto, sada pobrza svoje korake u protivnom pravcu.

Kačić nije prepoznao Hojkića, ne pazeći na ništa jurio je, više letio, dalje prema gornjoj Ilici.

Nakon prve bure poslije prizora u bašči, koja je u njem malo ne udušila svaku svijest i gonila ga po zagrebačkim ulicama bez svakoga cilja, zasjedne mu u dušu neizreciva teška bol, bezrjeka i tiha, a tim strašnija i pogibeljnija. Lutao je sveudilj kojekuda, noseći sobom gotovo nepoimanje svoje bijede i nevolje. Od časa do časa otkinulo bi mu se iz grudi teško i bolno pitanje: »Kako živjeti — kako živjeti sada!«

Oko dvanaeste ure noću nađe se dalje od Vrapča pred malom nekom kućom, koje se još iz djetinjstva sjećao, kad bi na praznike išao s materom ili ocem na malo obiteljsko dobarce u Zagorju. Oh, silna mu se želja pojavi u duši, da bi opet ondje bio onakav djetinjast, mlad, pustopašan, bezbrižan! Ta ga uspomena na minule dane umiri, a mekano mu srce zadršće, grudi mu se uzmu nadimati, pa gorko i tronuto zaplače.

Tako je dugo još ostao na drumu, naslonjen o jablan i tek u prvi osvit zore krene prema gradu. Kad je došao među gradske ulice, već je dan zabijelio. Gradski radnici meli ulice, na Jelačićevu trgu po koja piljarica zamotana u velik rubac preko glave, namještala voće i povrće, s Potoka javljala se vika pijane rulje, dućani bili još svi zatvoreni. Sve to bješe bijednome Kačiću taj čas neizrecivo odurno i nesnosno. Zato se požuri brzim korakom kući. Na stubama sastane sluškinju iz prvoga kata, što se krišom šuljala u stan: »I ta je probdila noć izvan kuće!« — pomisli Kačić u sebi, te se zastidi ovoga susreta. Pade mu također na um, da je to prvi put, otkad je kod Šmirganzovih, što je tako dugo izostao. No gorko se nasmjehnuv prizna, da mu je taj čas svejedno, što tko o njem misli. Al mu ipak ne bi ugodno, kad je na svom hodniku pred kuhinjom spazio Ružicu. Imala je knjigu u ruci. Ne čekajući njegove riječi djevojče pritrča odmah k njemu i pohvali se, da je već davno ustala, jer uči za ispit.

— Ja znam, da vas nije bilo cijele noći kod kuće! — povjerljivom važnošću rekne mu djevojče potiho.

On se tek nekako glupo nasmije i ne odvrati ništa.

— No što ste tako blijedi? — zabrinuto nastavi Ružica.

»Ta bi napokon pogodila!« pomisli Kačić te mahnuv tek nemarno rukom ostavi Ružicu i uđe u sobu, da se onako prašan i odjeven baci na postelju.

Oh, kako strašne — strašne muke stale su sada lamati njegovu dušu. Još se nikada ne oćuti tako nepregledno nesretnim. Ah, ta kako bi mogao shvatiti, da je svaka nada izgubljena, — a ipak jest — jest!

Oko osam sati htjede na predavanje kao svaki dan. Ustane, no pokročiv dva koraka, stisne ga takova bol duše, da je lice sakrio u obje ruke i zaridao, zaplakao kao malo dijete. To pomogne — i on ode. Dakako, u dvorani nije ni razumio ni čuo ni jedne riječi profesorove.

Sljedeća stranica→