U noći/XVIII.

← XVII.

U noći XVIII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XIX. →

XVIII.

Profesori su dovršavali svoja predavanja i potvrđivali već nekoliko dana đacima polazak u indeksima. Dvorane bijahu dakle obično prazne, a đaci su napučivali kavane u svim stranama grada. Bila bi se većina njih jur rastrkala na sve krajeve Hrvatske, da ih nije nešto u gradu zadržavalo.

Od nekoga su doba pisale opozicionalne novine svaki dan, da mjerodavni krugovi namjerice mimoilaze političku osebujnost kraljevine Hrvatske. Danomice se isticale neprestane povrede nagodbe. Mladež se sveučilišna nalazila s toga u neprestanom trzanju. Ona nije nikada priznavala, da bi Hrvatska bila ma komu podređena, i bila je odgojena od otaca i predaka svojih u onom duhu, koji je umio negda u najsiromašnijim prilikama skupiti hiljade srebra i zlata i predati ga svomu banu, da hrani narodnu vojsku. Ovaj je duh legije te vojske kao iz zemlje uskrisio u nepreglednoj povorci, premda se je jezgra domaćih junaka morala tući protiv slobode talijanske na poljanama lombardskim i piemontskim. Ovaj je duh znao uznijeti najsiromašniji narod, da si je u isto vrijeme podigao akademiju znanosti, sveučilište, muzeje i nakupovao knjižnice. Posve dakle zadojeni ovim duhom i zaneseni njegovim ciljevima, svi su mladići ćutili gorko i teško razočaranje, promatrajući stanje domovine. Oh, boljelo ih to, bolilo veoma, a mlada im poštena srca nisu još poznavala nikakova pritajivanja. Samo da im se šake ne dižu protiv svih protimba!

Hojkić, vođa njihov, brinuo se, da se ne raziđu i da — ne ohlade. Pripravljala se naime velika manifestacija mladeži, koja će protiv svega ovoga prosvjedovati; na nju su čekali. Patroni Hojkićevi trebali su takav jasni naglasak svojoj politici, pa je Hojkić imao zadaću, da sve priredi.

Kačić držao se postrance čitavomu pokretu. Ne zato, što ne bi i on trpio poput drugih, pače koliko bi puta od ljutine i ogorčenosti divljao i bjesnio; — no rana nesretne mu ljubavi bijaše još premlada i nimalo zacijeljena. Iz oštre boli pao je u neku bijednu apatiju, iz koje ga nije ništa mogli izvući, a koja mu je zasjenila svu dušu, stisla srce. U njoj je često poput indijskih filozofa izdaleka naslućivao sve slasti nebivstvovanja, kako ga je na dalekom istoku pomišljao najapstraktniji narod u »nirvani«.

Osim toga najbliže mu društvo, Bolić i Jelenčić, smijali se cijeloj stvari. Kad je prvi put došlo do riječi o tom, rekne Bolić: — Ta sami su sve to skrivili! Što dakle sada bugare? Pak, molim vas, neka im danas dadu masnih služba, i oni će ne samo ušutjeti, nego bit će još gori gospodari. Uostalom čemu da sve to branimo? Zar ove sloboštine na papiru? Mi hoćemo potpunu slobodu, zato treba čuvati snagu naroda, da se pripravi za velike događaje, koji napokon moraju »nadoći«.

Ovako se uljuljkavajući u politički nerad, ostali su Bolić, Jelenčić i njihovi politički vođe sasvim hladnokrvni prama svim događajima domaće dnevne politike, te su često upravo ciničkim sarkazmom izvrgavali smijehu one, koji su protiv toga radili, a one, koji se za ovim povodili, žalili su samilosno. Sebe su pak opajali promatranjima i studijama iz svjetske politike, jedamput dokazujući, kako spas samo sa zapada dolazi, drugi put, kako će ga pružiti sjever, onaj isti »sjever«, koga su malo prije nazivali gorim barbarom od istoka. To ponašanje došlo je najbolje u prilog mjerodavnim krugovima, i nitko se pametan nije više čudio, što Krizmanović piše u službenim novinama i što mnogi od najvatrenijih jednomišljenika Bolićevih bez grižnje savjesti mogu svagdje podupirati politiku Njegove Preuzvišenosti.

Kačić nije se ni za to mnogo brinuo. On bješe siguran, da ga tom svojom politikom neće predobiti. Pače im očito reče, da se slaže s njima samo u nazorima o neprekidnom pravnom opstanku stare države hrvatske i u pitanju srpskom.

Zato je bio tek polovičan upliv Bolićev, da se Kačić ne priključi pokretu. I ne bi ga on sam bio suzdržao. Krešimir ostade postrance, jer je znao, da je Hojkić na čelu pokretu. Oh, kako je on toga čovjeka mrzio, kako mu je silno, nenadvladivo zaviđao sreću kod Tinke! Ma koliko trpilo njegovo rodoljublje, on se nije mogao oduševiti za pokret, koji je Hojkić predvodio.

Tu mržnju na Hojkića protegao je i na njegove jednomišljenike, na njegove vođe, i u duši odobravao svaku pogrdu, svako sumnjičenje, svako blato, kojim su udarali Bolić i drugovi na njih. Još nije bio posve uvjeren, da su oni takovi, kakvima ih je Bolić opisivao, još se uvijek tomu protivilo sve njegovo umovanje, u kojem je od prve mladosti bio navikao većinu onih muževa cijeniti kao zaslužne ljude.

— Ta sve su ti muževi učinili! Gledaj književnost, gledaj znanstvene zavode, ma — sve!« odvratio je jednom Jelenčiću.

— Dakako! No već ti je rekao Bolić, da to nije za drugo nego »za obsjeniti prostotu«. Ali da i jest čemu, što hasni, kad u drugu ruku potkapaju žile narodnomu životu. Nisu značajevi, nemaju čistih ruku! Pomisli samo, da su priznali srpsko-hrvatski narod! Nije uzalud Hojkić njihov.

Ovo bješe dosta, da je Kačić zašutio i u sebi priznao, da Jelenčić nema krivo. No zato je još uvijek bio uvjeren, da nije s Bolićem i Jelenčićem istoga političkoga uvjerenja. Nije se žacao to priznati pred njima i spočitavati im sve ono, što nije odobravao. Bolić kao dobar psiholog upravo je iz toga izvodio, da na Kačića može računati.

— Da samo onako silno ne sumnjičite svojih političkih protivnika! Ta napokon po naravi stvari, a i po relativnoj snazi ljudske sposobnosti istina i pravi put ne može se pronaći inače nego da su ljudi raznih mnijenja, — reče Boliću, koji je bio upravo dovršio silnu filipiku protiv svih, koji nisu u istim redovima s njime.

— Vi ste još mladi! No uzmite sve, pa ćete mi pravo dati. Pomislite na Kolačeka, Salajića, a takovi su i njihovi gazde. Deset puta promijeniti svoje uvjerenje, to im je svagdanji posao. Danas reci, sutra poreci! — mirno mu odgovori Bolić, a Kačić sjetiv se Kolačeka i Salajića od zimus na plesu, opet ne mogaše Boliću dati krivo.

Osim toga nije se slagao s Bolićem ni u »slavenskom pitanju«. On je još uvijek stajao pod čarom onoga bajnog sna slavenskih političkih romantika iz tridesetih i četrdesetih godina: »Od Kamčatke do Adrije, od Urala do Balkana!« Bolić se pak neprekidno služio sarkazmom Antuna Starčevića, u kojem se taj san raspadao u ništa, kako se u kemičkoj retorti voda razlučuje u jedva vidljiva počela. To je pak Kačića boljelo. Koliko želja, koliko mladenačkih snova, koliko divotnih veličajnih vidika, ah — sretnih li i blaženih uspomena na časove, proživjele s ocem: — sve — sve moralo bi se otkinuti od njegova srca. Dakako, ljubav k hrvatstvu, k slavnomu ovomu imenu, k svetoj ovoj krvlju djedova natopljenoj zemlji, ova se ljubav često plašila pred gorostasnom onom slikom daleke budućnosti, u kojoj je Hrvatska imala biti tako malena, tako neznatna! — Bolić pak prišaptavao mu riječima Eugena Kvaternika čarobno geslo: »Velika Hrvatska!«

On je počinjao i u tom kolebati. Nesretan ljubavnik, videći sretnoga takmaca među napadanim protivnicima, uza to još otprije — od zimus — razmahan u glavnim političkim pitanjima, najviše u srpskom, zatim nalazeći se s Bolićem već u glavnom istoga mnijenja, a opet najviše družeći se s njima, sada je pod konac ljetnoga semestra bio gotovo njihov, samo se je čuvao, da to prizna i da se umiješa u političko djelovanje. »Napokon ti ljudi jedini su dosljedni, i nazori su njihovi po Hrvate najbolji; mora im čovjek odobravati, no zato se ipak neću u ništa upletati«. — Narančićevo drugovanje još uvijek nije bilo bez upliva. On se pače htio s njim pomiriti te ga potražio, no ne nađe ga kod kuće. Živko bješe jur otišao kući, jer nije odobravao Hojkićeve namjere. Međutim do one namišljene manifestacije nije došlo, Hojkić je oklijevao, a mladež se razišla. »Napokon ipak je opasno!« — pomisli on, a tako i svi ostali.

— Eto, znali smo mi, da je to humbug! — govorili i vikali na sva usta Jelenčić i drugovi njegovi.

Sad je Kačić uz svoju mržnju na Hojkića imao i razloga, da ga prezire. Makar još nije mogao ništa stvarno protiv njega navesti, da mu dokaže političko nepoštenje, ipak je osjećao, da je sumnja Bolićeva opravdana. Ujedno s time počeo je Boliću i njegovim ljudima priznavati oštroumlje i poznavanje ljudi.

U takovu raspoloženju nađe ga jedne večeri Krizmanović.

— Kamo? — upita ga ovaj.

— Nikamo; šećem bez cilja. Praznici su, eto ih na, pa se čovjeku nekako ne da pravo učiti.

— A ma učili ste dosta. Znam, da vam se glava puši od tih »austrijskih« zakona i švapskih teorija. Idete li kući na praznike?

— Dakako. Čekam samo na novce.

— Stante! Ne biste li htjeli ovdje ostati? Šta ćete vani!

— E — ne mogu ja od oca zahtijevati -.

— Tomu se dade pomoći. Mi bi trebali — da, danas mi reče urednik, da bi želio još jednoga stalnog suradnika, mlada čovjeka oštra pera. Biste li vi htjeli?

— Gospodine! — plane Kačić -, kako možete s takovim pitanjem doći? Moje uvjerenje — o — gospodine — ono se ne prodaje. — Dalje nije mogao od ljutosti i uvrijeđena ponosa. Za Boga — ta nije on poradi mržnje svoje na Hojkića i patrone njegove prestao isto tako mrziti na one, za koje su pisale Krizmanovićeve službene novine.

— Zar mislite, da me ne boli duša, da me ne trza u rukama, u prsima, kad vidim, što sve rade ovi ljudi na zator Hrvatske, koje vaš urednik brani? Pa ja za njegov list da pišem! — klikne tek za čas Kačić.

— Eto ga na! Kako ste još djetinjasti. Danas treba čovjek da je hitar; sve te klasične kreposti tek su u glavi djece ili u moždanima profesorâ, koji uče grčku i rimsku povijest. Mojom ponudom tući ćete protivničkim oružjem vlastite protivnike.

— Da pišem za njih — ha — ha — ha! Svatko imade svojih nazora o »dokumentaciji« poštenja.

— Ta ne budite ludi. Nećete trebati ni svoga uvjerenja zatajiti. Uzmite mene. Znade urednik, kako mislim, bome ne da je mi pisati članke, da branim sadašnje stanje. To sebi pridržaje. Ne bih ja ni htio. Ne pišem nego o vanjskoj politici, i ako treba, da klopim po nosu kameleona a la Salajić. Tim pak koristim hrvatskoj stvari.

— Još to! — O, moj gospodine!

— Dakako. Naša stranka, za koju ćete priznati, da jedina zastupa interese i samostalnost Hrvatske, nema nikakvih mogućnika za protektore, niti kakvih tajnih fondova iz Beča ili Pešte, ne može dakle djelovati publicistički tako, kako bi trebalo. Što je dakle bliže, nego da se posluži štampom jednoga od protivnika, da se prije svega drugi utuče, u nazočnom slučaju pogibeljniji, jer je lukaviji. Znate, što Latinac kaže: »Duobus litigantibus tertius gaudet!« — Vi biste imali pisati slične stvari, — poznajem vaše pero — dakle?

— Ne! — jednostavno odsiječe Krešimir. Krizmanović zapodjene riječ o drugom, no drugi, treći, četvrti dan opet ga je nagovarao. Napokon popusti Kačić. Nije mu se dalo kući, u dosadnu malu varoš, među tupe brbljave malograđane; no glavno — makar čudnovato — on je strepio pred pomisli, da bi morao iz Zagreba, gdje se Tinka nalazi. Primiv pak ponudu mogao je ostati ovdje; pače uvjeti uredništva, — šezdeset forinti stalne mjesečne nagrade, a za podliske i narodno-gospodarstvene članke posebnu plaću od pet forinti, — bijahu u očima njegovim svakako briljantni. Konačno naužio se dosta bijede sa svojih dvadeset i pet forinti na mjesec.

— Napokon, neću pisati protiv uvjerenja. Neću se iznevjeriti svojim načelima. Nije dakle ništa nepošteno. A pravo kaže Krizmanović: koristit ću stvari, ako pomognem skinuti krinku s lica onih ježuvana, Tartuffea, đavo ih odnio! Ah — al ću toga Hojkića, — baš ću si ga priuštiti, — doći će on u školu!

Odsada su u službenim i poluslužbenim novinama izlazili članci, crtice, bilješke, koji su svojom oštrinom, mladenačkim žarom, skrajnom bezobzirnošću, ujedljivom ironijom pobudili u čitalačkom općinstvu silnu pozornost. Opozicioni list imao je svaki dan okapanja, u svakom broju morao je braniti korifeje svoje stranke, a Salajić, Kolaček i drugi samo što se nisu izjeli od ljutine.

Kačić je doduše više puta posumnjao, ne radi li krivo i da li uistinu koristi stvari naroda, ako ponizuje muževe, koji su ustali protiv časovitih političkih odnošaja, koje je i on osuđivao, te ih se u ime narodne slobode plašio. Mada je morao ove muževe prezirati radi beznačajnosti, ipak je u svojoj nutrini držao, da su misli, koje propovijedaju, dobre i da im je djelovanje korisno i potrebno. No ovo javljanje savjesti ušutkao bi svaki put Bolić još jačim pogrdama na protivnu opoziciju i njezine prvake. Utapljalo bi se pak u djetinjskoj radosti, što vidi svoje izratke tiskane, što u kavani često zateče ljude kako se jagme za čitanjem tih sastavaka i što ga u uredništvu uvažavaju. Pače godilo mu taštini, što ga susreću s priznanjem uglednici stranke, koju zastupa službeni list, a koje on ništa manje nego Kolačeka prezire. »Spadam u redove vitezova duha, — pisac sam, — svatko vidi, da mi glava valja« — oholio se Krešimir u sebi.

Napokon — možda najviše zato — svladala ga radost, što je jednom i on upoznao nešto udobniji život. Od sada je sve svoje potrebe lako podmirivao. Nije više imao onih kukavnih malih dugova, i mogao si koji put dopustiti kakav izvanredni užitak i redovito polaziti kavanu, gdje mu se nije trebalo više ugibati konobaru, nego je glasno poput druge gospode mogao naručiti kapucina ili sode. To su doduše bila neznatna, mala uživanja, no kad ih čovjek tek od nedavna može imati kao svagdanju potrebu, ona su slatka i pretvaraju se hitro u navadu, a iz ove u nuždu, pa su s toga pogibeljna. I nije tako rodoljubiv i junačan čin dati jednu hiljadu banknota u javnu koju svrhu, koliko odreći se tih svagdašnjih malenkosti u korist domovine i svojih nazora.

Naskoro se saznalo posvuda, tko je taj ujedljivi originalni publicist, što pod šifrom znakgj.gif (76 bytes) piše u stupcima službenih novina.

Tako doznade za to i Narančić, koji se je desio u Jaseniku, na imanju svojih roditelja. Njega je ta vijest upravo prenerazila. Prvi čas joj nije mogao vjerovati, no kad se uvjerio, da je svaka sumnja isključena, zavapi bolno: »Tako duboko — pao! Nisam ipak mislio!« — Upravo je pročitao pod šifrom znakgj.gif (76 bytes) silan napadaj i upravo frivolnu porugu protiv jednoga od najzaslužnijih muževa u domovini, koji je po svom političkom uvjerenju bio u opreci s vladom i politikom Antuna Starčevića. Živka je to u pravom smislu riječi boljelo. Stidio se mjesto svoga negdašnjeg prijatelja, bojao se za nj, — žalio ga. »To ne smije ovako ostati!« — odluči odmah i nakani otići u Zagreb i Kačića odanle makar kako krenuti. U to ime zamoli smjesta oca za kola i odjuri sam prema stajama, da odredi što treba. Još večeras nadao se biti uz svoga prijatelja.

Čekajući gore u sobi na kola i dogovarajući se s materom, koja da se soba za Krešimira priredi, začuje na dvorištu štropot lakih željeznih osi i uvjeri se, da je u taj čas dojurila pred jasenički dvor elegantna kočija.

Majka je stajala baš kod prozora.

— Tko je? — upita Živko.

— Leportovi! — odvrati gospođa Narančićka.

— Ti, Živko, nemoj sada otići, — napokon ti se najbolje razumiješ s ovakom mladom velikom gospodom. Tata i ja — mi smo stari, koga da mi zabavljamo! Ostani dakle.

Sljedeća stranica→