XV. U noći XVI.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
XVII.


XVI. uredi

Tinka je sjedjela kod kuće sama na običnom svom mjestu. Šivaći je stroj mirovao, i premda je jedva pet sati poslije podne minulo, ona je pustila svoj posao. Nije joj se nikako dalo raditi. Od časa do časa bi se pridigla i pogledala na ulicu, — a to svaki put, kad bi čula korake. Ujedared kao da je pogodila nečiji hod, šapne: »On je!« Osjeti da joj srce počinje silno kucati, te je nehotice metnula ruku na grudi.

Za čas je čula, da se na hodniku razbira isti korak i da se soba Hojkićeva otključava. Pogodi, — Hojkić je došao kući.

Otkada je on njihov stanar — još od zime — Tinka se nije mogla oteti spoznaji, da je izvanredno krasan čovjek. I sama nije znala kako i zašto, ona bi se svaki put, kad bi ga vidjela, sasvim smela, uzrujala, pa kada bi majka pripovijedala, kakovih lijepih stvari imade »novi gospodin«, osobito lijepih knjiga, i hvalila ga, kako je točan i uredan, Tinka bi osjetila nešto kao ponos i ćutila, da joj srce gotovo raste i grudi se nadimlju slušajući tako lijepu i slavnu hvalu. Dakako, uza to bi je često saletjela znaličnost.

Kad je Hojkić poslije nekoliko tjedana došao u posjete i kraj sve manjkavosti prave finoće (Tinka si morade priznati, da mu se poznaje seljački rod) pokazao se ipak veoma uljudnim i ljubaznim, postane mu djevojka još sklonija. Pogotovu pak prijeđe ovo prijazno nagnuće u ushit, kad je saznala, da je i pjesnik, i čitala njegove pjesmice, štampane u »Vijencu« uz Šenoine i Markovićeve; pjesnik poput nezaboravnoga dragoga joj oca! Od sada joj bješe Petar Hojkić za cijelo najzanimljivija ličnost u čitavom Zagrebu. Majka joj morala pripovijedati sve malenkosti iz njegova kućanstva neženje. Na večer slala bi majku k njemu za što god, samo da vidi, što radi, pa da joj onda kaže. Vuklo je često, da za odsuća njegova pođe prijeko u sobu njegovu i ondje sve pregleda; no svaki put ipak nadvlada tu svoju želju, bojeći se, da bi je on mogao zateći. Ah, a to bi bilo strašno, — ona ne bi znala, kamo da se od stida makne, pa što bi tada on mogao o njoj misliti.

Sada je njezin jednolični život postao nekako svjetliji. U maloj svojoj sobici u neumornom poslovanju, u točnom i savjesnom biranju nakita za odjeće, koje je pravila za druge djevojke i veselila se unaprijed, kako će to njima lijepo pristajati, ona je uza to sanjarila o nekom drugom dalekom životu, o lijepim sretnim časovima, tako protivnim kukavnoj sadašnjosti, te je u ovim čarnim zamamljivim slikama uvijek i uvijek središtem svemu stavljala lijepu muževnu glavu Hojkićevu. Dolazilo joj to, a da sama ne bi znala kako. Prenuvši se iz takovih svojih misli sama bi se karala s ludosti i sebi spočitavala: »Kud ćeš ti, bijednice, misliti na takovo što!« — i možda se prvi put onako sasvim skrovno u najdubljoj dubljini svoje djevojačke duše potužila na nesreću svoju. No u svojoj prekomjernoj čednosti i nevjerojatnoj samozataji vlastita svojeljubja, pa u posve vjerskom kršćanskom osjećanju bila je brzo na čistu sa sobom i svaku tužbu na svoju sudbinu tjerala od sebe kao uvredu Boga. Odričući se svake nade korila se s drzovitosti, što može i pomišljati na takovu njoj bijednici nedohitnu sreću. U svojoj pak nevinosti tješila se ovako: makar se nema ničemu nadati, ipak joj je slobodno dozivati maštom slične lijepe sanje, pa bi opet u njih padala. Bješe joj slatko, prelesno lebditi u ovim čistim duševnim sferama, lišenim svakoga zemaljskoga praha. Ta, Bože moj, bar ovakav užitak bit će dopušten!

Višeput se pitala, kako to, da joj Kačić nikada na um ne pada u tim njenim sanjarijama. Neki tajni glas u srcu kao da joj često šaptao, da je on puno bolji od Hojkića. Sažali se, kako joj je dobar bio od prvoga časa, što se upoznaše. No dakako cijelo vrijeme zatim nije se s njim nigdje sastala, izim onda na plesu. Viđevala ga doduše često, gdje prolazi mimo prozora, ali jedva da bi se ogledao gore, pače se pričinjao, kao da je i ne vidi, — i to toliko puta. Hojkić pak bijaše tako uljudan! — Tek sada — od ljetos — dolazio je Kačić često, al kako se je posve tiho i mirno vladao, nije ona uza svoju čednost mogla ni na kraj pameti pomisliti, da je on ljubi. Dakako ni Hojkić nije podnipošto, Bože sačuvaj, igrao kakova Seladona prema njoj. Ostao je on uza svu svoju ljubežljivost posve u granicama »milostiva« prijatelja, — ne, ni to ne, nego znanca. Nikada, ni jednim pogledom, ni jednom riječi ne bi pokazao, da mu je domaća gopodična išta drugo, nego svaka druga. Kad joj donese obećane knjige za čitanje, učini to sasvim s dostojanstvom ozbiljna i starijega čovjeka, koji kraj sve te svoje susretljivosti nije ni na čas zaboravio, što je dužan svojoj časti mlada čovjeka, koji zalazi u prve najotmjenije građanske kuće, kojega se ime već spominje među književnicima i koji se druži s glasovitim ljudima. On je gledao na Tinku, kao i na sav ostali svijet, uvijek s visine uzvišena »piedestala«, na koji se je stavio »na osnovu nezatajive svoje znamenitosti« i odakle je dopuštao, da mu se smije diviti taj »svagdašnji« svijet. On, komu su slavni muževi otvoreno proricali, da će danas sutra biti zacijelo znamenit i silan; on, koji je mogao i smio oko baciti na prve i najbogatije »partije«; on, koji je i prema ovim »partijama« svaki svoj pogled, svaku svoju riječ držao i cijenio velikom milosti za dotičnicu; on dakle nije mogao ni u snu pomisliti, da bi se Tinka moga za nj zanimati više nego li za koje nadzemaljsko biće. Prema tomu jedva je primijetio i sjetio se, da je siromašno nesretno djevojče na svijetu. Pa da se pravo kaže, on bješe u ljubavnim stvarima i zgodama potpuno nevješt i bez svakoga iskustva. U pjesmama svojim doista je vrućim ishitom slavio ljubav, crtao neopisivo blažene trenutke, proživjele na grudima sjajne krasne vjerenice; no on je sve to tek iz glave i iz knjiga crpao. Doživio nije ništa slično, te je prvo vrijeme svoga pjesnikovanja sumnjao, bi li bio u svojim ljubavnim pjesničkim izljevima sretan ili nesretan ljubavnik, dok se ne odluči za prvu vrst, držeći, da bi nemoguće bilo, da njemu ne bi svaka žena ljubav odvratila i da nesretna ljubav njemu, Hojkiću, ne bi podnipošto dolikovala.

Zato nije razumio, pače niti pravo opazio, da od nekog doba gotovo svaki dan vidjeva djevojku na hodniku upravo onda, kad bi on izlazio i dolazio, pa da Tinka sva pocrveni, kad je pozdravi i tek mu nekako od zbunjenosti zahvali na pozdravu. Ovu je zbunjenost tumačio, da se djevojče prenerazuje od njegove dostojanstvene prikaze »znamenitog muža« i budućeg »velikoga gospodina«.

Danas joj je obećao, da će joj opet donijeti knjigâ i može biti, ako uzima vremena, čitat će joj koju svoju pjesmu. Otuda nemir djevojčin. No Hojkić dođe i opet prođe. Njoj se to dade na žao, no ipak je čekala na prozoru, dok je prošao. On je zbilja opazi te se ispriča, napomenuv ujedno, da se danas neće dugo vratiti, budući da ima mnogo posla. Sad joj dođe misao, da pođe u njegovu sobu. Davna želja i znaličnost, a glavno, jer se je sjetila, da je nedavno u »Vijencu« izišla jedna Hojkićeva pjesma o ljubavi, koju zaželi čitati; sve to nadjača proturazloge pristojnosti i stidljivosti, te sva dršćući iziđe na hodnik, uzme sa stijene ključ i otvori vrata Hojkićeve sobe.

Najprije ne usudi se sasvim unutra, već ostane na pragu, ali tada nadvlada i posljednju neodlučnost i uniđe ne zatvoriv za sobom vrata. Dugi ljetni dan u posljednjem podrhtavanju svijetla sa zapada još je prodirao u sobu, i siva polutama sumračja pomaljala se tek iz kutova. Tinka je mogla sve raspoznati. Pokućstvo je naravno kao poznato nije zanimalo, no zato je i najmanja stvarca Hojkićeva svraćala na se pozornost. Najprije joj udari u oči njegova velika fotografija u široku okviru od mjedi. Na bijelom okrajku ispod svjetlopisa bilo je rukom napisano: -»Petar Hojkić, pravnik i književnik, predsjednik društva za potporu ubogih pravnika itd., rođ. 24./7. 185* u Peratovici. U spomen prve objelodanjene pjesme u »Vijencu« pod naslovom »Sretni dani! — Nabavljeno od prve književničke nagrade za cijenu od 15 for.« Tinka je poznavala Hojkićev rukopis, pa je tako znala, da je on to sam napisao; no, za čudo, ona nije u tom našla ništa smiješno. Pod ovom fotografijom u sredini stola ležala je debela knjiga u crvenoj koži vezana sa zlatorezom i naslovom: »Domovini i dragoj! — Pjesme Petra Hojkića Peratovčanina«.

Tinka uzme sa strahopočitanjem knjigu u ruke i prolista je. Bile su u njoj lijepo vlastitom rukom pisane Hojkićeve pjesme. Na stijeni udari joj u oči okvir crn i zlatan, u kojem je bila svjedodžba zrelosti, na kojoj su svi redovi bili crvenom tintom debelo potkrižani, te se je kod svakoga predmeta čitalo: »izvrsno«.

Među knjigama, smještenim po ormaru i po stolovima, bilo je najviše zakonskih zbiraka, komentara, nekoliko pravničkih monografija, najviše u lijepim elegantnim koricama, a u koliko nisu bile vezane, nisu bile ni razrezane. No bijaše tu i čitav Heine, Lamartine, Schiller, Goethe, — sve u najljepšem i najtočnijem redu poredano.

Tinka se ne usudi izvaditi nijednoga sveska, nego se čitavim tijelom prignula i onako čitala naslove, utisnute zlatnim slovima na hrptovima knjiga. Tad se sjeti Hojkićeve pjesme, radi koje je došla, te uzme u ruke »Vijenac«.

U taj čas stupi na otvorena vrata Hojkić. Začuđen stane na pragu i trgne glavu natrag. No brzo svlada prvo udivljenje i poprimiv u licu ozbiljan i strog izraz pristupi bliže k djevojci, koja ga tek sada spazi i tako se prestraši, da joj je časopis pao iz ruke, te se posve zbunjena i smetena morala o stol uprijeti.

— Kako vi, gospođice, ovdje? — čini mi se da je danas već gospođa majka sobu pospremila? — upita Hojkić još uvijek u svijesti svoje strogosti, koja mu je nalagala, da svakako izrazi nezadovoljstvo, što mu se u sobu bez potrebe zalazi.

— Oprostite, oprostite, — uzme Tinka pentati nevješta ma i najnedužnijemu izgovoru. — Znam ja, da sam pogriješila, ne pristoji se to, — dakako — da — i sva blijeda jedva je suze ustavljala.

— Dakako — dakako! Promislite, da ste mlada djevojka! Ne ide to, što mislite, pa — znate — ja imadem ovdje važnih stvari, ne smije tu tkogod razgledavati! — odvrati on šećući sobom gore dolje svojim važnim dostojanstvenim, moglo bi se reći, strogim korakom. O, znade Hojkić, tko je on; neće njega dirnuti zabuna zastiđene lijepe djevojke, ne ganuše ga ni tihe krupne suze, što se spuštale niz lice; — ta — on nije bena, da bi ga to umekšalo. Tek spaziv, gdje na podu pred djevojkom leži broj »Vijenca«, u kojem je bila natiskana njegova pjesma pogodiv, da ju je Tinka čitala kod dolaska, smekša se i odluči, da strogost svoju ponešto ublaži. »Olakotna okolnost!« — rekne u sebi mladi pravnik. I kad mu djevojka na pitanje priznade, da je svoj »zločin« počinila iz želje, da čita pjesmu, pretvori se njegova pređašnja stroga hladnoća u pravi entuzijazam. Uzme je hvaliti, da imade toliko smisla za »uzvišenost« i za »pjesništvo«, te joj milostivo reče, da oprašta, što je došla bez znanja u njegovu sobu. On bijaše uistinu preugodno dirnut. Njegovu svojeljublju godilo je iskreno priznanje nevine ove djevojačke duše, te prelazeći sve više u »pjesničko uzdignuće« nazvao je »živim genijem svoje lire«.

Tako se dogodi, da je djevojku prvi put nešto točnije promotrio i priznao, da je u licu upravo prekrasna, osobito sada, kad joj je od pređašnjih suza i straha na licu ostao trepteći sijevak tuge i nepokoja, a uza to iz lijepih očiju prodiralo nešto uzrujano, slatko, sretno. »Mogao bih je opjevati«, — pomisli u sebi i u duhu stane smišljati »predmet« silnoj kakvoj baladi, u kojoj bi junakinja naličila Tinki. Kad se k tomu uzme na um, da se u ovoj sada već tamnoj sobi našao sam samcat s tako krasnom djevojkom, što još nikada nije u svom vijeku doživio, nije čudo, što se i njegova čvrsta i matematički točna duša uzbibala.

Sad nije više mogao govoriti i za sav svijet ne pade mu na pamet riječ, koju bi rekao djevojci. Obadvoma bude stidljivo, nespretno, te i on i ona osjete, da ih oblijeva vrući znoj.

— Tinko, Tinko! — ozove se uto izvana glas gospođe Ninkovićke.

— Jao! — krikne Tinka i kao da je izgubila glavu od zbunjenosti, nije znala, šta da učini. Potpuno osjeti svu sumnjivost svoje situacije. Što će majka reći, kad je vidi u mraku izići iz Hojkićeve sobe! Hojkić se isto tako smete. Najprije odskoči od djevojke, kraj koje je dosada stajao i pače je za ruku držao. Zatim prođe dva tri puta po sobi, pograbi se objema rukama za glavu i padne opet u svoju pređašnju strogost.

— Ta nisam li vam odmah rekao, kako je to ludo — kako je to nepromišljeno! Što mislite, što može svijet nagađati! Ne radi se samo o vašem glasu, nego i o mojem, nisam ja kakav pustolov. Dakle, molim vas, a ma, zar ste još ovdje?

— Nemojte, ne ljutite se, — moja majka tako je dobra. –Evo ja idem. Je li, vi mi opraštate? — upita ga Tinka zabrinuto još na pragu, dok se je on stisnuo u zadnji najtamniji kut, bojeći se, da bi ga Tinkina majka mogla opaziti.

Čisto mu se svalio kamen s duše, kad djevojka iziđe. »Tako ti je! Samo nikakvih doživljaja sa ženskinjama. Al mi pjesnici! — Aha — ne kara je stara, — dobro je!« — reče u sebi potpuno umiren. Kao svaki sebičnjak, tako je i on cijenio mir nad sve drugo.

Sasvim se umiri, kad se je drugi dan došla ispričati gospođa Ninkovićka, kojoj je Tinka sve pripovjedila. Starica se strašno bojala, da joj ne bi ovaj uredni, točni i ozbiljni gospodin otkazao stan!

Jednom umiren, nije si dalje radi te zgode glave tro, no pazio je od sada, kad bi dolazio i odlazio, je li Tinka na hodniku, te bi svaki put začeo s njom ma kakav razgovor. Dražest nevine djevojke, njezina prijaznost, vjerni joj odani pogledi, sve to ne mogaše ostati neopaženo ni jednomu Hojkiću. Primijetiv, da se djevojče svaki put zacrveni, kad bi došao, uzme to tumačiti kao dobar znak, a to je godilo njegovoj taštini. Nije li je tako koji put našao, ćutio bi, da mu nešto fali, i počeo se već plašiti, nije li zaljubljen. Unatoč tomu strahu ipak nije mogao, a da ne traži Tinkina društva.

»Hojkiću, Hojkiću — pazi na se! — Ah — što! Još je moja glava čvrsta!« — često bi sam sebi rekao.


Sljedeća stranica