U noći/XV.

← XIV.

U noći XV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XVI. →

XV.

Kačić iziđe kasno poslije večere iz svoje sobe. U kuhinji ustavi ga Ružica. Nemirno crvljivo djevojče taj je put protiv svoje navade stajalo mirno i kao ukočeno na pragu i u tmini se malo ne krijesile njezine velike sjajne oči. Kroz prozor padao srebrni bijeli trak mjesečine, povlačeći se po podu od opeke u dugoj ravnoj plohi, koja je u ostaloj tmini izgledala kao razastrt srebren sag. Jedan je dio limena posuđa visio po zidu i ljeskao se u svijetlu. Kad je Kačić spazio djevojku, izgubljenu u tmini i tek u licu zahvaćenu mjesečinom, pade mu na um njemačka bajka »Aschenbrödel«; — no odmah se sam nasmije toj prispodobi i prizna, da nema nikakove sličnosti između nemirne Ružice i nesretne junakinje priče.

— Vi idete šetati, gospodine? — progovori mu Ružica.

— Idem, — odvrati on, ludo se zastrašiv, nije li djevojka pogodila, da ide uhađati za Tinkom, da se odmah zastidi, ne kori li ga možda, što ne ostaje kod kuće uz knjige.

— Ah, kako vam je lijepo Bog dao! — nastavi djevojče, očito u želji, da čavrlja. — I ja bih htjela, al neće roditelji! Biste li vi htjeli onda s nama ići? A kamo idete sada? Ja bih najvolila u Ilicu ili na Jelačićev trg, ondje imade toliko ljudi. Pak onda u kavanu — sladoled! Tako moja prijateljica Minka svaku večer čini, ali njezini roditelji nisu kao moji!

Kačić bude nestrpljiv, te je umoli, da mu se ispred vrata ukloni.

— Izvolite, — rekne ona drhtavim i malo ne hrapavim glasom, te nastavi: — Neću vas ja zadržavati! Izvolite! — i sama mu otvori vrata.

— Laku noć, Ružice! Dajte mi ruku!

— Ne — moram zatvoriti kuhinju! — otrese se djevojče i lupi za njim vratima.

Kačić promrmlja u sebi nešto o ludom razmaženom djetetu, uzme pače misliti na nevaljali odgoj hrvatskih djevojaka iz građanskih kuća; — no tada pusti sve ove misli, te se žurno dade niz stube i stupi na ulicu, krene hitrim korakom u Ilicu, nadajući se, da će tamo biti Tinka.

Bila je krasna ljetna noć. Nebom se krijesile i žarile krupne zvijezde i od njih se točilo nježno i zlatno i srebrno svijetlo u dugim trepetljivim nitima, za kojima kao da se pronosio sav čar dalekih drugih svijetova, da budi u dušama zemaljskim nikad sustalo čeznuće za zbliženjem s božanstvom, a njihova bajna ljepota i tajanstvena snaga kao da oživljuje spomen na duge vlasi plavokosih djevojaka ili vila šumskih. Petnaestdnevni mjesec obasjao s visoka neba večernju zemlju i zalio sanenim sjajem sav lazur, pozlatio sitne oblačke, što pokraj njega tiho brode, zavio sav grad u sablasnu bjelinu, pa se stari, visoki crkveni tornjevi kao njihali i micali u ovom drhtavom nesigurnom svijetlu, u njegovim bijelim valovima i u ovom nejasnom toplom zraku, u kojem je sve bilo nijemo i mirno, a prosijecale ga tek rijetke noćne ptice i ludi šišmiši. Prvostolni je hram visoko i dostojanstveno vladao nad cijelim krajem, kao div iz davno — davno minulih remena, noseći u sebi duh dalekih vijekova. Noćno se svijetlo na ogromnim prozorima divne crkve ljeskalo i zalijevalo u čudesnim bojama i zrakama, dok je tek kao dahom odmicalo po mrkim starodrevnim zidovima u dubine, tako da su im crni kutovi i okna biskupskih grobnica postajali sve crniji i tamniji.

Ulice su gotovo bez sjene poplavljene mjesečinom. Bijele ceste i čisti trotoari pričinjaju se kao daleki platneni komadi, a žuti plamenovi plinskih svjetionika i svjetiljaka malo ne iščezavaju. Od kolodvora dopire zviždanje i štropot posljednjih vlakova, među zidovima kućâ ori se brzi topot kočijâ tamo negdje iz Ilice i težak rogobor hotelskih omnibusa. Iz gornjih spratova nekih stanova šume kroz otvorene prozore akordi glasovira, iz jeden kuće domnijeva plačni cilik gusala, a odanle negdje iz gornjega grada razliježu se puni slađani glasovi frule. Iz velikih kavana na Jelačićevu trgu javljaju se kreštave riječi konobara, udaranje žlica po sudu i staklu, a iz uskih pokrajnih uličica — Bog zna iz kojih — dolazi vika i pjevanka prevesele koje čete. Ljudstvo navrvilo odasvuda, želeći naužiti se krasne noći, te se je Kačić na Jelačićevu trgu i u Ilici jedva ugibao. U svakoga prolaznika točno bi pogledao, nadajući se, da će spaziti Tinku.

— Da je vidim! — uzdahne i poćuti silnu težnju za njom, — pridružit ću se. Ta jedamput moram! Prokleta ova moja plahost! Ne mogu više ovako. Neka Jelenčić kaže, što mu drago, napokon i on se vara. Tek onda bi bio prav, da sam siguran njene ljubavi! — govoraše u sebi, pa uzme tada smišljati jedan način za drugim, kako bi najbolje udesio, da joj se približi.

U ovim mislima prekinu ga Puškarić i Jelenčić. Ovi ga odmah ustave, što ga vrlo razljuti, te ih je tek napola razumio, kad su ga zvali, da ide s njima k »Veselomu Zagorcu«, gdje je Bolić, a s njim jedan od najslavnijih muževa hrvatskih. Kačić se ispriča, da ne može, pa budući da mu se pričinilo, da je baš u taj tren prošla Tinka s materom, otrgne im se i ostavi ih same. Žurno pohiti za onima dvjema, što ih je za Tinku i njezinu mater držao, no uvjeri se, da se je prevario. Tako mu se nekoliko puta dogodi, i bio je već zlovoljan. »Sav svijet je ovdje, a baš nje nema. Dakako, jer je ja želim, inače bi već davno bila ovdje. Takva divna noć, a ona kod kuće sjedi!« — mrmljao je sam sa sobom.

Napokon se sjeti Puškarićeva poziva i odluči poći k »Veselomu Zagorcu«. »Barem ću što pametno čuti, a bit će i onaj rodoljub ondje; dakako šta ću ovdje, idem!« — reče, no uistinu još je uvijek oklijevao, nadajući se, ne bi li ipak Tinka došla. Zato je polagano išao. Bude mu ujedared neizrecivo teško, samo da ne plače; tako ga zaokupi neko čeznuće za nečim, što mu samomu nije bilo jasno. Osjećao je tek bolno tronuće i silno trzanje srca i sve duše u čeznutljivom posezanju za nečim dalekim, promijenjenim, novim, za Tinkom, za tamnom gustom šumom, za sjajnim velikim gradovima, a napokon sve utone u osjećanju posvemašnje bijede, nezadovoljstva i ogorčenosti, koja mu dušu posve poklopi i u kojoj uzme zaviđati svakomu prolazniku, kako je zacijelo sretniji od njega, i u kojoj mu se pače pričini, da bi bolje za nj bilo, da je ma šta, makar onaj ondje svjetionik na uglu ulice, ili onaj zastor tamo iz prvoga kata, kojim se noćni zrak lako poigrava. Ah — sve, sve drugo, samo ne to, što jest. Ovaj bijedni »ja«, tako ludi nesretnik! Oh, teško, teško mu bijaše! No tko nije u svom životu bar nekoliko puta prošao takovih časova potpuna odreknuća, skrajnje sumornosti, gotovo očajnosti i tuge!

— Gospodine, gospodine! — zovne uto mlad ženski glas Kačića. On ga prepozna, no nije mogao vjerovati, da bi mogao biti tako sretan. Srce mu stane silno kucati, okrene se i prepozna Tinku sa majkom. U isti mah bio je sav blažen, uzrujan i smeten.

— Oprostite, gospodine Kačiću, — uzme djevojka dražesnom smetnjom, — da vas ovako — al — da, molit ćemo vas, da nas otpratite kući.

— Molim, drage volje!

— Dopusti, mamice, — ovo je gospodin Kačić, o kojem sam ti već pripovijedala; — okrenu se Tinka k majci, kojoj se o ruku opirala.

— Drago mi je! — odvrati ona na naklon Kačićev. Vidio je, da je to slabašna ženska od kakvih četrdeset godina, blijeda u upalom licu i pokorna potištena držanja u trošnoj, staromodnoj crnoj mantili.

Tinka odmah rastumači Kačiću povod svomu neobičnomu postupku. Vraćale se sa Štrosmajerova šetališta, gdje su s Mirkovićevima i s Narančićem do sada šetale, pa premda su same, ipak su radi lijepe noći krenule kući daljim putem, Dugom ulicom. Od Stankovićeva ugla počeo ih neki gospodin tako uporno progoniti, da više nisu znale, što bi učinile.

— Prava sreća, da sam vas prepoznala. Eto ovako vi po drugi put moj spasitelj! — dovrši Tinka šaljivo.

— Eto, gledajte, ovaj gospodin! — tiho rekne djevojka i pokaza na elegantna pristara čovjeka. Kačić prepozna u njem vijećnika banskoga stola N-a, poznatoga štovatelja krasnoga spola. Oh, kako ga taj čas zamrzi, i u sebi uzme napadati cijelo hrvatsko sudstvo. Bio je napokon već suviše često u Bolićevu društvu, da ne bi bio usvojio sličnu logiku. No Tinka počela je svojim lagodnim, djetinjski naivnim načinom čavrljati o svem i svačem, te se brzo razvije među mladom čeljadi živahna i vesela zabava. Kačića je taj put sasvim ostavila plahost, i sad nije više bio nespretan. On se malo ne topio od blaženstva i gotovo neprekidno kliktao u sebi: »Oh, kako krasna, mila duša!« Ćutio je nešto slično zahvalnosti prema njoj. Ta pred nekoliko časova još toliko bijedan, a sada! — Zato kada su došli na kraj Donje Ilice i imali krenuti u Gornju Ilicu, bude Kačiću posve teško, pa plaho upita Tinku, ne bi li se gospođe htjele još jednom vratiti?

Tinka mu ne odvrati ništa, nego sa smiješkom pogleda u majku i šapne: — Istina je, oh, kako je krasna noć!

— Ako nije za te odviše, drago dijete, možemo, — rekne majka i uhvati priliku, da kćer po licu podraga.

— Nije, ne — poprimi hitro Tinka, — baš bih se htjela još jedared sproći.

— Dakle ajdemo natrag! — odluči gospođa Ninkovićka i nastavi: — Ni gospodin Hojkić neće valjda jošte kući. Rekao je, da ima danas nekakvu konferenciju u uredništvu.

— Pa da i dođe, imade ključ, a priređeno je sve! — primetne Tinka.

Kačiću nije bilo ugodno ovo spominjanje Hojkića, pa kao da je osjetio neku zavist ili ljubomornost. Stoga skrene razgovor na drugo, no Tinka počne opet o njem i pohvali se, da joj je uzajmio prekrasnih knjiga.

— Izvrstan mlad gospodin! — umiješa se maj ka. — Valjda se gospoda poznadu?

— Od viđenja, — suhoparno i zlovoljno odgovori Kačić. Tinka ga najprije u čudu pogleda, sjeti se tada primjedbe Kačićeve o Hojkiću na plesu, — i sama nije znala zašto, ali je osjetila, da se je zacrvenila. Od sada se je ugibala, da povede pred Kačićem govor o Hojkiću.

Napokon izjavi djevojka, da je umorna, i na to se vrate. Na rastanku pozove gospođa Ninkovićka Kačića, da ih posjeti, »što bi bio jur mogao učiniti«. Kačić sretan i blažen obeća, da će doći i poljubi gospođi ruku. Poslije se je sam sebi čudio, kako je taj put bio spretan. Ostavši sam dugo je još na protivnoj strani ulice gledao na prozore Tinkine i raznježen pazio na svaku sjenu, koja se iz rasvijetljene sobe po zastoru gibala, pogađajući u njoj Tinku i pomišljajući kod toga, što ona radi.

Iz daleka čuo se po pločniku korak, na što Kačić ostavi svoje mjesto, šapnuv: »Nije li to Hojkić?« I zbilja nije se prevario. Ukloni mu se pun mržnje, zaviđajući mu sreću, da pod istim krovom s Tinkom prebiva. No to mu ne pomuti zadovoljstva, te se još dugo šetao Ilicom, uduben u misli i želje. Ovakav nikako se nije mogao riješiti, da pođe kući. Sjeti se svojih prijatelja kod »Veseloga Zagorca« i zakrene onamo. No predomisli se tik pred vratima gostione. »Neću da današnji užitak kvarim nikakvim novim dojmovima!«

* * *

Od sada je Kačić veoma često dolazio k Ninkovićevima. Nigdje se nije osjećao tako sretnim — rekao bi — tako »kod kuće«, kako u ovom društvu. Ne samo što ga ljubav k djevojci zanosila u visine dosele neokušene blaženosti, tako da bi svakiput otkrio novu kakovu vrlinu na »svojoj Tinki«, — nego i sve ostalo bijaše mu milo i drago.

Dosta malene dvije sobice, no čiste i po stijenama iskićene lijepim od starosti pocrnjelim litografijama i Tinkinim risarijama; nadalje doduše staromodno, ali uredno i čitavo pokućstvo; zatim razne malenkosti iz boljih dana i Tinkine ručne radnje iz njezina školovanja, a najviše ono ljupko mjesto kraj prozora, gdje je uvijek Tinka sjedila za šivaćim strojem na nešto uzvišenu mjestu, a malo dalje dubok djedovski fotelj; ah, sve ga je to usrdno pozdravljalo, iz svega se odavao jednoličan, ali skladan život dviju dobrih siromašnih duša. Lijep sporazumak između matere i kćeri, beskrajna njihova ljubav, ono vječno milovanje i draganje, ono međusobno natjecanje u slavljenju druge a ponizivanju sebe, godilo je njegovu osamljenom životu i sjećalo ga na sretne dane rođenoga djetinjstva. Nikad nije majka ništa učinila, da se ne bi prije posavjetovala sa svojom malom »mudricom« Tinkom; svaka joj misao bila, kako bi mogla koje veselje ili radost učiniti bijednomu »nemoćnomu« djetetu. Iz svakoga pogleda sjajila silna materinska ljubav i zadovoljan ponos, pa kadgod bi joj oči na miloj jedinici počivale, svagda bi se zalile suzama odanosti i vjernosti. Tinka pak sve svoje žarko djetinjsko srdašce ispunjala čuvstvom za svojom »dobrom-dobrom« majčicom i uvijek se karala, uvijek si spočitavala, da se poradi nje uboga mati mora toliko mučiti! »Sjedim tu kao kakova princesa (oh, bokče malo!) lijepo u sobi, a sirotica majka mora biti u kuhinji! — nepravedno bi sebe prekoravalo dobro dijete, kao da je samo krivo, što mu zlosretna noga ne dopušta po kući poslovati i kao da bi uistinu kao »princesa« besposleno sjedilo u sobi. Naprotiv ona je neumornom marljivošću i ne gubeći ni časka šila i šila za strane, samo da k majčinoj neznatnoj mirovini privrijedi još koju krajcaru, da se može »živjeti«. Najmilija im zabava bijaše govoriti o pokojnom ocu. Tinka bi najprije s ponosom i ljubavi majku slušala, pitala je za svaku već sto puta slušanu malenkost, uzela tada pripovijedati svoje spominjanje na njega, pa ma koliko ih puta Kačić slušao, nikada mu ne bijaše previše. One pak nisu mogle ni pomisliti, da to ne bi moglo svakoga zanimati. Tako je Kačiću s vremenom sve postalo poznato i milo. Na onom ondje stolcu pisao je pokojnik onu pjesmu, na ovom drugom svoju posljednju pripovijetku; — eno gle — — na onom stolcu najvolio bi sjediti u svojoj dugotrajnoj bolesti, mučen strašnim bolovima, te bi Tinka morala biti kraj njega, a o njoj pripovijedao pripovijesti, oj — kako divnih pripovijesti. »Dobri tata!«

Kad se je Kačić već sasvim »odomaćio«, nisu se majka ni kći nimalo sustezale, da govore pred njim o svojim sitnim a ipak teškim brigama. Čas je trebalo ovo, čas ono, a svaki put, ma da je bila mala svotica, njima je manjkala, ili ako nije, morale su dobro promisliti, je li baš skrajnja potreba, da se to nabavi. Tad su obadvije računale i računale, strpljivo i bez ikakova tužakanja, pa kada bi redovito mala »mudrica« Tinka našla izlaz, kako će se pomoći, obje su se oćutile sretnima i bogatima, pa bi majka s ponosom i zahvalnošću privinula kćer suhim svojim rukama u slabi svoj naručaj. Oh, koliko puta navriješe Kačiću od ganuća suze na oči. Kod takovih prizora bio je svaki put uznesen i nije znao, bi li se više divio dražesnoj domišljatosti mlade djevojke, ili čednosti njihovih zahtjeva i potreba, pa bi često pomislio: »Oj, kako divne ženice danas sutra od Tinke!« Dalje se sam pred sobom nikada ne usudi slijediti ovu misao. No ipak, željaše, da se otkrije, al nikako ne nađe prave zgode ili bolje ne mogaše svladati svoje plahosti i bojazljivosti. Tinka bila je doduše mila i dobra prama njemu, ni traga kakovoj oholiji ili prenavljanju, postupala s njim iskreno, da ne može ni sestra inače... no možda se upravo s toga Kačić plašio? — Bijedio se on s ludosti, nespretnosti, odlučivao svakiput, da će joj sve kazati, pripravljao izreke i riječi, kojima će se otkriti, u duhu pomišljao prizor onoga trenutka, — pače započinjao s njom razgovore, iz kojih bi se pružila zgoda, da prijeđe na svoju ljubav; no u posljednji mu čas zapela svagda riječ u grlu i ne reče ništa. Poslije takova jalova pokusa pao bi u dugu šutnju i uronio svom dušom u promatranje lijepe djevojke, koja je sveudilj mirna i spokojna sjedila na običnom svom mjestancu kraj prozora, marljivo radeći, pa bi si kod toga ili pripijevala nježnim na pola tek uzdignutim glasom kakovu pjesmicu, ili pripovijedala neznatne doživljaje iz svoga jednoličnoga života, ili crtala želje i osnove, kako ih je mala gotovo još djetinjska glavica smiono i prekrasno izmudrila u posvemašnjem nepoznavanju svijeta.

Jednom sjedili su opet ovako. Bilo je pred večer. Na žaluzije kroz kaščice, što su napola zjale, šuljalo se sunce u tankim širokim potezima, koji su u polutamnom zraku sobe modro svijetili, a na podu pravili redove zlatnih nemirnih pjega. Bijaše taj čas mnogo čara i ljupkosti u svem. Nešto voljko, udobno, povjerljivo — što li — pršilo iz ove polutamne mirne tihe sobice, caklilo se u tim sjajnim veselim trakovima svijetla, ozvanjalo iz pravilna sitna tik-taka male švarcvaldske ure na stijeni, treptalo iz titraj a tanka glaska mušice ili komarca tamo negdje na vrhu kuta, a najviše iz krasna lica djevojke, kojega se donji dio, ona sočna dražesnim potezom urezana ustanca, kupao u zlatnoj sunčanoj zraki, a sjena zastirala čelo, oči i kosu.

Kačić se posve prepusti ovomu dojmu i bilo mu gotovo neprestance, kao da bi morao divno ovo djevojče privinuti na grudi.

Tada prestane Tinka raditi, sumorna sklopi ruke u krilo i spusti glavicu sasvim do šivaćega stroja, nasloni se licem na ugao njegov i stane motriti svojim krupnim očima igru sunčanih pjega na podu.

Kačića porazi dražest ovoga prizora. »Sad ću!« odluči u sebi i uzme odmah — dakako općenito — zboriti o ljubavi. Glas mu je drhtao, i on se tresao od uzrujanosti i plahosti. Tinka ga pozorno no posve bezazleno i mirno slušala, sveudilj s prislonjenom glavicom na stroju.

— Sretni oni, koji mogu kazati, da su ljubljeni — reče upravo, kad ga Tinka ujedared prekine i dignuv glavu i uspraviv se gornjim tijelom, stane živahno govoriti, kako ona pomišlja ljubav i kakav bi morao biti njezin »idejal«. Oh, bijedni Kačiću, kako su te ove riječi, tako zanosne, tako vruće, raspaljivale, no i bolno gađale! Posve ga je oblio znoj. Ta on dobro osjeća, da nije eto onakav, kakav je Tinkin »idejal«. Sanjarska joj glavica iščekivala gotovo poluboga. Njena od oca pjesnika naslijeđena žarka ćud i živahna mašta zaniješe je daleko, daleko, oj — tako daleko od običnih ljudi. A njega to preplaši — i opet se ne usudi dalje.

Tinka napokon stane i sama se prekine: — Ah, čemu sve to, ja se i onako ne smijem nadati, — što da o tom mislim i razgovaram? Recite mi radije, kad će nastati kod vas na sveučilištu praznici?

Uto uniđe u sobu gospođa Ninkovićka. Bila je negdje u pohodima. Ondje saznade, da će se jedna Tinkina znanica naskoro vjenčati. Tu novost priopći odmah Tinki i nastavi: »Jao, ni misliti ne smijem, da ćeš jednom i ti tako! — A ja ću sama ostati, a mlada gospođa otići će Bog zna kamo!« — Majka reče to napola turobno, a napola se odavala i sijevala s obraza njezina i nada i radost u onaj čas, kad će i ona svoju malu Tinku blagosloviti prije polaska u crkvu, zvati je milostivnom gospođom, — oj — onda majčicom! Oh, koje majčino srce u svojoj velikoj ljubavi ne želi i ne gleda budućnost svoga djeteta u najsjajnijoj slici!

Kačić bio bi sada najvolio kazati, da on ne bi nikada razdružio kćeri od matere, da bi obje k sebi uzeo; no ne reče ništa. Tinka pak, zastiđena materinim riječima, pocrveni do vrh čela, raskrili obje ruke prema materi, pozove je k sebi i burno joj se baci licem na grudi i uzme strastveno uvjeravati je, da se ona neće nikada od nje dijeliti, da takova čovjeka nema na svijetu, kojemu za volju bi to učinila: — ona da se nikada neće udati.

— Ne, ne — šta mi treba koga kraj takove svetice-anđela! Moja draga, jedina mila majčice! — i Tinka brizne u plač. Majka je uzme cjelivati i dragati, te započne među njima onakvo beskonačno milovanje i međusobno slavljenje, kakvome je Kačić već toliko puta bio svjedokom.

Od toga dana ćutio je Kačić još veću plahost i još više se bojao govoriti o svojoj ljubavi. Rjeđe zalaziti k njima ipak nije mogao. Jelenčić je doduše nastojao, da ga odvrati od ovih posjeta, i razlagao mu, kako srće u pogibao ili nesretne ljubavi ili siromašna braka, a oboje da će ga otuđiti dužnostima prema domovini. Kačić mu u dnu duše povlađivao, ali nije nikako mogao da se svlada i da prestane zalaziti k Tinki. — Bilo mu ovdje tako dobro i prijatno. Tuj je mogao zaboraviti svoje dnevne poteškoće, bijedu, koja je dosta često kucala na njegova vrata. Kada bi ga suviše natrapili oni njegovi sitni a ipak za nj ogromni dugovi, te bi se osramoćen i ozlovoljen morao ugibati čas pralji, jer joj nije mogao platiti dužna dva forinta, čas poslužniku na sveučilištu, jer mu je već za osam pisama dugovao onu malu pristojbu od nekoliko novčića, ili se bojao, da ne sastane gdje krojača, kojemu već dva mjeseca nije mogao obećanih obroka isplatiti; — u takove bi neugodne dane najvolio otići k Ninkovićevima, gdje bi sve te odurne brige iščeznule u jednom pogledu na Tinku.

Od nekoga doba opažao je doduše izvjesnu promjenu na djevojci. Često bi je zatekao, kako joj posao počiva, a ona sklopljenih ruku u krilu ili položenih unakrst na grudima zadubena sjedi u mislima i jedva primjećuje dolazak njegov, te na pozdrav njegov tek slabim smiješkom odvraća. Kao da je sasvim nestalo mile one brbljave govorljivosti, koja ga tako često sjećala čavrljanja ptičice u proljetnoj šumi; isto je tako opazio, da ga mnogo puta ne sluša, što joj pripovijeda. Lice joj poblijedilo, no upravo ta bljedoća činila je još krasnijom, te ju je Kačić još jače zavolio.

Nije znao protumačiti ove promjene. Koji put kao da je nazrijevao za se dobar znak i raskošno bi mu proletile dušom i tijelom slatke nade.-»Ah, ne, ne — nisam ja tako sretan! Meni je dosuđena samo nevolja i zlo. Otkuda mogu imati — ovakve misli -!«

Na to bi se pobojao, nije li tko drugi pomutio mir Tinkina srca. No i ove misli ne prihvati, te se uzme tješiti, da je djevojka oslabila od premnogoga sjedenja. Dakako, nešto mu ipak ne dade mira, te bi katkada bolno u sebi uskliknuo: »Hojkić — eto ga na, Hojkić!« No odmah se sjeti, da gotovo svaki dan viđeva Hojkića s Irenom Lužićevom. »Šta bi on gledao na siromašnu Tinku!« — umiri se poslije.

Sljedeća stranica→