U noći/XIV.

← XIII.

U noći XIV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XV. →

XIV.

Kačić je još iste noći veoma žalio, što se je s Narančićem zavadio. Uspomene iz djetinjstva, dječaštva i đakovanja dizale se jedna za drugom i u svakoj je vidio svoga Živka kao dobra, iskrena prijatelja. Ni jedne radosti nije mogao imati Živko, da je ne bi s njim podijelio. Koliko bi puta sebi od svojih potreba otkinuo, pa bi nježnim i finim svojim načinom pomogao njemu, nikada se ne hvastajući, nikada ne tražeći zahvalnosti. Pa takova prijatelja on je uvrijedio! — No kako je mogao takovo šta ustvrditi, pa još pred onim Srbinom! Znao je Kačić otprije, da Narančić ima u tom pogledu svoje nazore; no da tako daleko ide, ne bi bio ipak mislio. Kačić bijaše u pitanju srpskom do skrajnosti osjetljiv. Vukova riječ »Srbi svi i svuda!« nije ni kod njega ostala bez zamašna traga. Bolilo ga od negda, kad je vidio Srbe u vječnim redovima hrvatskih neprijatelja, a doba ilirskih, jugoslavenskih i srpsko-hrvatskih pokušaja davno je minulo prije njegova đakovanja. Kačić je imao iz hrvatske knjige dovoljno pobude, da se nauči ljubiti svoje hrvatsko ime i njime se ponositi. Još sada nije se mogao otresti dojma govorâ, što ih je kao đak čitao i u kojima je don Miho Pavlinović slavio ime hrvatsko. Predaleko popuštanje Hrvata u ime sloge davno je rodilo ma i neopazice reakcijom i sve većma prijetila opasnost, da se padne u drugu protimbu. Proučavanjem povijesti, jezika i naroda ujedared bilo svima jasno, da Hrvati ispunjuju pod ovim imenom nebrojene listove slavne prošlosti, da ime hrvatsko nije ni po povijesti, ni po pravu, ni po narodu ograničeno na četiri gornje županije, pa da ne treba moljakati, nego se mora i može otvoreno zahtijevati za ime hrvatsko malo ne sve ono, što se je mislilo zadobiti jugoslavenstvom i ilirstvom. Boljelo je tada ono gramženje za novim imenima to više, što ne samo da nije nigdje odziva našlo nego kod Hrvata, nego je izgledalo, kao da hrvatsko ime i individualnost Hrvata ima najmanje uvjeta opstanku i najmanje prava, da se širi. Svijest se probudila. Zato je Kačića uistinu boljelo, kad je vidio Narančića u takovoj protimbi sa sobom. U toj boli i u tim razmahanim osjećajima nije on više mogao biti hladnokrvan i da ispituje razloge Narančićeve. Dosta mu bijaše, da on Srbima u Hrvatskoj priznaje posebnu narodnost, da tako cijepa i dijeli djecu hrvatske zemlje u dvoje. Najčudnovatije bješe kod toga, da se i on sam nije osjećao onim istim, za što je držao Srbina, te je u sebi više ćutio, nego što bi bio svijestan o nekoj razlici između sebe i »vlaha«; da je pače počeo, ništa bolje od Jelenčića, osjećati mržnju na sve, što je dolazilo od pravoslavnoga pučanstva, zaboravivši se koji put tako daleko, da je na ćirilicu psovao, rugao se slavenskomu bogoslužju, pa i same narodne pjesme iz Vukove zbirke »nelijepima« nazivao. To se dade protumačiti tek mržnjom sjeverne slavenske pasmine protiv južne grčko-ilirsko-tračke ili keltske, ili jednom vulgarnom riječi, protiv »vlaške pasmine«; — mržnjom, koja se po svojoj fiziološkoj naravi toliko puta uzdržala unatoč najsnažnijim historičkim tvorbama naroda i narodnosti.

Dosada nije još Kačić čitao knjiga, što mu ih je donesao Jelenčić. Žacao ih se, jer se je bojao, da bi ga mogle previše zavući u politiku na štetu njegovih nauka. A, pravo rekavši, ono malo vremena, što mu je preostalo od učenja, probavio bi na ulici u beskrajnim šetnjama s Jelenčićem i Bolićem, na kojima se dakako dosta naslušao politike svojih prijatelja, a ujedno bi također uvijek živio u nadi, da će vidjeti Tinku. Tako je osim toga mnogi i mnogi čas prosanjao misleći na djevojku, za kojom je svaki dan sve više čeznuo. Nije dakle nikada dospio k tomu čitanju. Jednom je pokušao, ali jezik, koji je tu našao, pravopis, pa i misli, — sve mu je to bilo tako neobično, tako protiv pravila i ukusa, što ga bješe prisvojio po školama i iz drugih knjiga, da mu se nije dalo nastaviti.

Sada — poslije svađe na Markovu trgu, — nije više ni jedan trenutak oklijevao. Činilo mu se, kao da će ovim čitanjem olakotiti boli za izgubljenim prijateljem. Ta pomisao učini, da je svladao prvašnju nedopadnost, te se upravo sa žarom bacio na te knjige. Bijahu to crveni, zeleni, modri sveščići negdašnjega časopisa »Hervata«, govori Kvaternika i Starčevića iz god. 1861., — Kvaternikovo »Istočno pitanje«, njegov »Verhältnis zur St. Stefan's Krone«, časopis »Hervatska« u sveščićima i ogromnim listovima, Starčevićeve »Uspomene«, njegovo »Ime Serb« i »Pasmina slavoserbska«, naposljetku izjava mlađega Starčevića protiv »Slavitelja Jelačića bana«.

Naravno, najprije potraži gradivo, koje se ticalo srpskoga pitanja. Veselju i duševnom zadovoljstvu ne bješe kraja, kad je našao tako odrešito, na izvorima osnovano, da je sve od »Planina« do Balkana starinom hrvatsko. Još više nego je sam mislio! Vatrene rodoljubive izreke Kvaternikove, njegovo po Hrvate toliko sjajno tumačenje izvora, a Starčevićeve oštre i lapidarnim slogom kao iz mramora isklesane tvrdnje, — ah, kako je to godilo mladomu rodoljubivomu srcu, kako mu je milo bilo, što je nalazio baš ono, što je želio! — Koliko je sada imao novih razloga, kojima će u buduće takve strašne navale sa srpske strane znati odbijati. Oj, samo što mu srce ne puče od zahvalnosti prema ovim muževima, koji su prvi htjeli i znali odgovoriti Srbima!

— O, da Živko ovo pročita! — kliknuo je nekoliko puta i u veseloj uzrujanosti knjigu stiskao, gladio i udarao njom po stolu. Te se noći kasno, veoma kasno utrnula svijeća u Kačićevoj sobi, a drugi je dan prvi put u svom životu zanemario predavanja, ne mogavši se odijeliti od tih novih svojih knjiga, koje se divno slagale sa njegovim čuvstvima i željama!

Kad se nakon toga prvi put s Jelenčićem sastao čisto je sjajio od zadovoljstva i zanosa, pa mu vruće stisnuo ruku.

— Znao sam ja, da ćeš ti naš biti! — odvrati mu Jelenčić.

— Ne, ne — ja neću nikojoj stranci pripadati; za drugo me nije briga. — Htjedoh tek biti na čistu s ovim srpstvom. Sad mi je sve jasno. Oh, neka se još tko usudi! — reče stisnuv pesnicu.

U njega bijaše posve ozbiljna nakana, da se ne pridruži nijednoj stranci. Još uvijek se opažali tragovi Narančićeva prijateljevanja. Sastajao se doduše svaki dan s Jelenčićem, Puškarićem i Bolićem, slušao njihove razgovore, sve više gubeći u sebi razloge, kojima bi im mogao protusloviti; no uvijek je držao, da ne spada k njima, i želio, da se ne upušta u politiku. Od toga ga još nešto suzdržavalo. On je kod ovih ljudi čuo i vidio, da suverenim prezirom sve odbijaju, što se ne tiče političkoga oslobođenja domovine i oživotvorenja njihova programa. Ni pjesma, ni umjetnost, ni lijepa knjiga ne nađe u njih milosti, a kamo li žena u višem smislu, u smislu Kačićevih dosadašnjih sanjarija! Sve su to osuđivali kao nepotrebno, jer ne vodi k cilju. Zauzeti svom dušom i srcem samo za glavnu misao: slobodu domovine, i gojeći u srcu samo mržnju i želju: satrti političke protivnike, u kojima gledahu glavnu zapreku uspjehu svojih političkih želja, bijahu oni za sve drugo gluhi i slijepi.

Tako su jednom sastali u Ilici jednoga od prvih hrvatskih pjesnika. Na pravo đački upit Kačićevo, što misli Bolić o tom pjesniku, odvrati mu ovaj prezirnim pogledom na književnika: »Ludorije! Da mu je glava »normalna«, ne bi bio stihotvorac i ne bi letio po zraku. Hrvatska treba drugi, pozitivni rad. Ne čitam pjesama — nikakovih. Zar da se i ja još vinem s takovom pjesničkom bolesnom glavom nebu pod oblake i ondje s njim kule po zraku gradim?« — reče Bolić i nastavi, kako će u kratko vrijeme, najdulje za dvije tri godine doći do riješenja istočnoga pitanja u savezu s afganskim i centralno-azijskim, pa da Hrvatska već sada mora na oprezu biti, da znade, što joj treba zahtijevati. — Kačić si ne mogaše pomoći, a da se ne bi nasmjehnuo i ponovio u sebi: »On neće s pjesnikom da kule po zraku gradi!« — No u tili čas sam se ukori i poplaši, nije li sada bio nepatriotičan.

Drugi put pod večer zatekao je pred Botheovim dućanom Bolića u razgovoru s mladom ljepuškastom ženskom, sasvim po modi odjevenom. Ona ga je nešto molila. »Pusti me — mani me se — imam pametnijega posla od takih ženskih ludorija. Poručit ću ti, kad ću doći, sada ne mogu!« — osorno se Bolić na nju otrese i okrene joj leđa, te se s Kačićem gotovo licem u lice trkne. Ovaj se nehotice, ne misleći na ništa, pošali: »Oho — vi ašikujete!« »Briga me«, — bez ikakve smetnje odvrati Bolić i nastavi: »Ah — to je — vi dakako ne znate, — to je moja Julka. Znate, ja se neću vezati, — a opet mora biti, — neću se izvrgavati nikakovim pogiblima, — imam dakle nju!« — cinički završi Bolić. Kačić ga nije posve razumio, a tek nekoliko dana kasnije saznade od Žunića, da je Julka Bolićeva ljubaznica. »No, dakako, u njegovu smislu, — neće je on uzeti za ženu. Poznaju se već nekoliko godina; ta znate, on se ne smije vezati ženidbom, smetalo bi ga u njegovu političkom radu. Da — da, — nije to nikakva romantička ljubav!« — dometne čuvstveni Žunić, koji je jedini od svih osjećao slaboću za krasni spol, no zato se ipak i on čuvao ljubavnih zapletaja, pa svoje doživljaje i pothvate strogo ograničavao na — kuhinju.

Kačić se u jednu ruku klanjao i divio ovim muževima, što u njim posvema prevladava misao ozbiljnih ciljeva, a odriču se svega drugoga, no u drugu ruku nije ga se ovo ugodno doimalo i činilo mu se, kao da iz toga prši hladnoća i beščuvstvenost, — a on — on se upravo u to sve vrijeme podavao voljko i blaženo obožavanju dragoga djevojčeta! Bilo mu od potrebe, da leti za slađanim željama, da se gubi u beskonačnom sanjarenju, da se topi u raznježivanju srca i razmiljenosti duše. Novi mu drugovi — znao je on to — ne bi bili nikada mogli razumjeti sve to duševno potresivanje, te im se za sav svijet ne bi htio ni mogao odati. Na zajedničkim je šetnjama, dakako, zaostajao i uvijek znao tako udesiti, da su krenuli mimo Tinkin stan. Znao je, da je Boliću i drugim sve jedno, kuda se šeću, a nadao se opet, da oni u svom govorljivom politiziranju neće ni iz daleka ništa primijetiti. U tom se ipak prevari. Puškariću je prvomu u oči palo, da Krešimir uvijek preporuča šetnje na kolodvor ili prema Sv. Duhu i da kod stanovite, uvijek iste kuće svaki put gleda na stanoviti prozor, za kojim se obično viđevalo mlado, lijepo lice djevojačko. On ga s toga podraži pred Jelenčićem. »Srećom da nema Bolića«, — pomisli u sebi Kačić i u prvoj zbunjenosti tek se nasmije.

Jelenčić mu se najprije naruga, ali tad se uozbilji i reče, da ne može vjerovati, da bi ovako ozbiljan mladić — rodoljub — mogao misliti na takve »trice i kučine«.

Krešimir se zacrveni nešto od ljutine, nešto od stida, no ipak uzme uvjeravati, da mu što takovo nije ni na kraj pameti.

— Pak nije to djevojka, — nastavi Jelenčić, — da, nije ona od onih, s kojima možeš šale zbijati. Ona se neće upustiti u ljubakanje, — poznajem je. — Tu treba imati ozbiljnih namjera. Uostalom da i jest, da se čovjek ne bi trebao ženidbe bojati, to nije nikako za nas posao. Takovo što ostavljajmo mladoj našoj gospodi.

Od sada se Kačić pomnjivo čuvao, da Jelenčić ne uđe u trag pravomu stanju njegova srca. Sa samim sobom bio je odavna na čistu, da je zaljubljen. To je spoznanje nevinoj njegovoj duši davalo mnogo prelesne, raskošne ugodnosti, pače on se osjećao nekako boljim od drugih, što je »sposoban« za tako čisto i uzvišeno čuvstvo.

Nešto ga je samo silno mučilo. Trla ga briga, što je Hojkić u stanu kod Ninkovićevih. »Tinka će ovako imati prilike vidjeti ga, upoznati se s njim. — On je, ne da se tajiti, čovjek lijepe vanjštine, imade također dara, da znade ljudima omiljeti. A — ja napokon nemam ni zgode, da se s njom sastanem. Oh, zašto sam se posvadio s Narančićem!«

Ova nesigurnost bude mu veoma teška i nesnosljiva. Jedina olakšica bile su mu šetnje pokraj stana djevojčina. U jutro bi već oko sedam sati prije predavanja odjurio u Ilicu i prošao kraj drage mu kuće. Često bi je zatekao kod prozora, gdje sprema sobu. Svaki put je imala na sebi crven rubac, na način seljakinja otrag svezan, što joj je predražesno pristajalo. On je toliko puta odlučio, da će je lijepo pozdraviti i jednim pogledom sve joj kazati, — pače je nagovoriti, makar mu se to nepristojnim činilo. No dobivši priliku, jedva se usudi okom na nju svrnuti. Mnogo puta učini protiv prave volje, kao da je ne vidi, i prođe mimo, a da se i ne javi. U ovakovom neodlučnom stanju i potpunom duševnom oklijevanju prođoše Kačiću do tri mjeseca. Za sve to vrijeme nije se s Narančićem pomirio, pače mu se ugibao. Premda je uvijek najjače prosvjedovao, kad bi mu rekli ostali đaci, da je pristaša Jelenčićev, ipak se sve više i više slagao u svojim nazorima s njim i njegovim jednomišljenicima. Već se sada događalo, da je ne jedamput izostao od predavanja, u knjižnicu rijetko zalazio, a dokolan čitao samo stvari, o kojima se u Bolićevu društvu razgovaralo. Znao je pak, da bi Narančić sve to osuđivao, pa stoga nije tražio ni želio, da se s njim pomiri. No zato je ipak često osjećao grižnju savjesti i bojazan za sebe, jer ljubav za znanošću i želja, da postane potpun čovjek, bijahu u njem duboko uvriježene. Ali u drugu ruku nije se mogao oteti čaru, što uvijek leži u zanimanju i u debatama o političkim pitanjima za mlada čovjeka, koji je iole živa duha i rodoljubiva srca, a osobito u Hrvatskoj, gdje je na tom polju sve još negotovo. Zatim ono prvo svakako je mnogo trudnije i mučnije, a ovo drugo ne treba svega onoga teškoga duševnog naprezanja, i čestoga odricanja ugode i zabave; naprotiv, pođi na šetnju, u kavanu, u gostionu i svagdje se možeš tim baviti. Napokon, ono prokletstvo južnih plemena i južnih podneblja, ono silno razumijevanje slasti i lasti, koje pruža »dolce far niente«, jednom riječi ona lijenost, koja je prirođena južnome čovjeku, osobito pak Hrvatu i Srbinu, a koja mu čini kolanje krvi laganijim, tijelo tromim i uništuje svaki smisao za cijenu vremena, a uza tu strašnu »krepost« ona lakoumnost i volja za sanjarenjem u svake slavenske duše: — sve to nije Kačića posve minulo, te je dosele jedino nadareni njegov duh uz Narančićevo prijateljstvo mogao nadjačati navale tih naslijeđenih poroka. Sada ne bijaše Narančića, unuka njemačke babe, a Kačić i ne znajući bivao svakim danom drugi.

Sljedeća stranica→