XII. U noći XIII.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
XIV.


XIII. uredi

Još istoga dna pod večer potraži Narančić Kačića i prinuka ga, da pođe k Mirkovićevima. »Kad već neće kod mene da stanuje, gledat ću barem ovako, da ga uza se držim!« — pomisli.

Kačiću bijaše dosta neugodno; mučila ga plahost, idući Dugom ulicom u gornji grad do Markova trga, gdje je Mirković stanovao. No u drugu se ruku radovao, jer se je nadao, da će ondje naći Tinku.

Na Markovu se trgu pred kazalištem već sakupljali mladi ljudi, što đaci, što koristi, što glumci i muzikanti. Pred dverima banskoga dvora stajala vojnička straža, dok vratar nije više bio u svojoj svečanoj odori s visokim štapom u ruci, nego je u »civilu« na stolčiću u veži sjedio i držao u naručju svoje najmlađe čedo. Posljednji traci sunca sa zapada upirahu se u sivi toranj Sv. Marka, te se stakla najgornjega okna ljeskala u crvenom plamenom ognju. I samo staro pozelenjelo i pocrnjelo kamenje nekako se ljupko i veselo caklilo i svjetlucalo u mladosti duljega dana. Zrakom je brodio lak proljetan lahor, osvježujući dahom svojim sve oko sebe i donoseći na valovima svojim od nekuda ili iz dolina savskih ili odozgo sa Sljemena miris mlade pronikle trave i probuđene zemlje.

Narančić bi u blizini stare crkve sv. Marka svaki put osjetio nešto sveto i uzvišeno. Njega se drevni hram, svjedok tolikih muka, ali i slavnih djela hrvatskoga naroda silno doimao, te bi svom dušom poniknuo pred svetinjom ovom i u duhu gledajući zbližio se s davnim vjekovima, crpajući iz njih zanos, ljubav, poštivanje za sve, što je hrvatsko. I sada mu bješe tako u duši.

Mladi duh, već po sebi potreban uvijek entuzijazma i vruća čuvstvovanja, a sada svladan neposrednom blizinom časnoga spomenika starih poštenijih dana, živo usplamti, te on iz dubine srca glasno klikne: »Koliko vijekova, pravih hrvatskih vijekova, punih muke, bijede, ali i neizrecive slave, gleda na nas sa visine ovoga tornja! Je li moguće, da se tko ne pokloni pred ovom prošlosti, da se ne uznese ponosom, što smije i sebe nazvati Hrvatom! I kad vidi, kako unatoč svim tolikim borbama, tolikim neprijateljima i nepogodama, što su se kroz vijekove ovamo valjali, da nas unište, tako da nam nije ni istok, ni zapad, ni sjever ni jug donosio drugo, nego smrtnu strjelicu, tiranski bič i otrovnu laž himbenih susjeda još danas ipak stoje ovi stari zidovi, a oko njih sakupljena djeca hrvatstva, od kojih ni jedno ni u najvećoj nevolji ne zaboravlja, da je Bog svemogući utisnuo djedovima u ruke stijeg vlastite njihove kraljevine, morao bi biti kukavac, da očajava o budućnosti našoj, ili u skrajnjoj zloći propali odmetnik, tuđi zbiro, da pomisli, e bi mogao tu Hrvatsku učiniti drugom, nego li što je po Božjem i ljudskom pravu! — Oh, ta već tolike pretrpljene muke najbolje svjedoče, da je tu uvjeta boljoj sreći, sigurnijemu opstanku i ljepšemu napretku!

— He, Kačiću! Kamo ti? — oglasi se taj čas Jelenčić iz dosta guste hrpe mladih ljudi. Oba prijatelja stanu.

— Zar ti u kazalište? — upita u čudu Kačić Jelenčića.

— Još nešto! Kako možeš takovo što od mene pomisliti? Ja — i kazalište! Imadem hvala Bogu pametnijega posla. To nije nego za gospodu i ljude, kojima je osim zabave sve drugo deveta briga. Zar da gledam, kako ondje čovjek za volju krajcare pravi iz sebe magarca i majmuna, da se oni, koji su pravi magarci, mogu do sita nasmijati. — Trebalo bi mi!

U hrpi stajao je također jedan glumac. Taj uzme braniti uzvišenu zadaću i umjetničku narav kazališta.

— Ah, šta umjetnost — i to je ludorija. Zar mislite, da je nama možda koji bojadisar ili klesar više vrijedan? Sve to nije nego da se bijedni svijet vara! — odvrati Jelenčić i nastavi još oštrije na glumce udarati, uistinu ozlovoljen, što je nazočni glumac bio Srbin. Tako dođoše i na srpsko pitanje.

Prepirka bila u prvi čas živahna, pače divlja. Glumac bijaše ujedno dopisnih više srpskih, mađarskih i ruskih novina, dakle gotov političar.

Već isprva nisu ni on ni Jelenčić vojevali razlozima, nego dosjetkama i prostotama. Srbin rugao se govoru i narječju zagrebačkih piljarica i kicoša, izvodio iz toga dokaz, da su Hrvati uzeli jezik od Srba, vikao na jezuitizam katoličke crkve i tvrdio, da su svi Hrvati fanatički robovi svojih popova. Sebe je hvalio, da je posve proniknut i prosvijetljen duhom devetnaestoga vijeka, pa u dokaz toga spomenuo, da je na srpski jezik pretočio »glasovitu i slavnu« Büchnerovu knjigu »Kraft und Stoff«, a u isti čas, dakako slavio mudru uredbu srpske vjere i crkve, krasotu njenih obreda, osobito umjetničku vrijednost crkvenoga pjevanja. Isticao smrtni grijeh Hrvata, da hoće uništiti srpske konfesionalne škole, te se počeo groziti, da će Srbi prije s vragom nego li s Hrvatima, koji im nastoje svetu vjeru oteti.

Jelenčić je opet kao Hrvat udario u slične žice, da prije dvadeset godina nije nitko ni znao za Srbe u Hrvatskoj; stao je dokazivati, da su ih tek neprijatelji Hrvatske izumili; uopće Srbe da je davno iskorijenio taj ili onaj bugarski car ili bizantinski vojskovođa. Pozivao se kod toga na izvore; pripovijedao, da najveći kontingenat kaznionama pružaju u Hrvatskoj stanovnici, koji hoće da se zovu Srbima; ovi stanovnici da su prije bili Bog zna koje narodnosti, po svoj prilici ciganske, i tek ovdje naučili jezik hrvatski, pa u potvrdu toga opet spominjao nekakve izvore; — rugao se, kako je neki Srbin preveo Gundulićeva »Osmana« na srpski jezik.

Glumac mu opet odvrati na jednaki način i ustvrdi, da Hrvata uopće po dokazivanju visokoumnih istražitelja i nema, osim neznatne šake ljudi u Primorju, koji izumiru, drugo pak sve je Srbin, a ovdje oko Zagreba Slovenac. Srbi da su od Turčina obranili ovu zemlju, jer Frankopani, Zrinjski, Kružići, Keglevići i Draškovići, pače i požeški fratri ne bijahu Hrvati, nego pravi ovejani Srbi. U dokaz toga spomenu, što nisu latinicom nego ćirilicom pisali. Stao se zatim rugati, da Hrvati svojataju Dalmaciju, tu čistu srpsku zemlju, u kojoj nitko za Hrvate i ne zna.

Kačić bijaše dosele tih. Doista jedva se nadvladao, da se ne obori na glumca. — U njem je buktilo i kipilo u pravom smislu riječi, te se morao svom snagom siliti, da ne prekipi. Grozničavo se trgao za bradu i grizao je. Sam izgovor Srbina istočnoga narječja vrijeđao mu uho, a najviše ga dražilo, što nije nikad rekao »Hrvati«, nego uvijek »Horvati«, pa je i u tom nazrijevao hotimično vrijeđanje. Kod posljednjih riječi Srbinovih plane Kačić:

— Gospodine! Ja vam zabranjujem ovako dalje govoriti. Moram vam kazati, da je skrajnja nepodopština i nepoštenje, da ovako govorite o Hrvatskoj i o Hrvatima u hrvatskoj zemlji, nahranjeni hrvatskim kruhom i ovdje na tom povjesnom mjestu Hrvatske. Neću da odvraćam na vaše tvrdnje, jer dokazivati, da je Dalmacija srpska zemlja, slaže se sasvim s tvrdnjom, da su Frankopani i Zrinjski bili Srbi. Jedno i drugo je preludo i ne bi trebalo nego da se čovjek takovoj gluposti nasmije, — i smijao bih se, da nije žalosno, kako vi kao sin ove zemlje, ove svete hrvatske zemlje, možete da je tako vrijeđate. Al svi ste takovi! Nekoć pomogoste krajinu stvarati, pa u zahvalu, što vas naši djedovi pred bijesom turskim uzeše u zaštitu i vama dadoše hljeba i ognjište, — vi ih za kratak čas tjeraste iz njihovih kuća, složiste se s carskim generalima, i eto ti — Krajine! Kraljevina Hrvatska bila je opet okljaštrena, vi bijaste junaci toga djela. I nikada se ne promijeniste; svaki neprijatelj Hrvatske u vama je uvijek nalazio i nalazi najsigurnije oružje protiv Hrvata, koji se bore za svoj jezik, zajednički i vama i nama, — oh — pa i kako bi inače bili? Jedan grijeh rađa drugi. Ako nakon tri stoljeća nećete da budete djeca one kuće, koja vas hrani; ako se dakle kaljate tako crnim grijehom nezahvalnosti: onda se i ne čudim svim vašim drugim grijesima, pa je prirodno, da ste prvi u vici, da je Dalmacija nešto drugo nego Hrvatska, da je Slavonija — Slavonija, a ne Hrvatska, — da ste radije iz »Krajine«, negoli iz Hrvatske. Drugdje se pridošli elementi bore za to, da budu isto, što su urođenici, samo kod nas svaki đavo hoće posebnu narodnost! Al ne smije se to tako puštati! Ili — ili! Ako vam nije pravo: ni Drava ni Sava a niti Vrbas nisu takove rijeke, da ih ne bi mogli pregaziti! Ajte dakle! Ovo je zemlja hrvatska, ne može dakle u njoj biti nikomu mjesta, tko se ne osjeća Hrvatom!

— Izvrsno, Krešimire! Tako je! Jeste li čuli sada? — kliknu Jelenčić. No Kačić nije više pazio na ovu pohvalu, kako nije ni pazio, što je glumac dalje govorio. Njegova ljubav za sve, što je hrvatsko, bila je riječima Srbinovim u dnu svomu povrijeđena i ranjena. Pravedna se njegova duša i vruća južna krv uzburka, te on taj čas nije osjećao u sebi drugo, nego ljutu — ljutu mržnju na toga čovjeka, koji je pokazao, da ništa ne zna niti neće da zna o hrvatstvu, da zapravo i ne ljubi ove zemlje, koja ga je rodila, jer joj ne može nadjenuti drugo ime, nego li hrvatsko! Kačić nije više razlikovao pojedinca i čitave skupine, pa ranjen u živac duše od ovoga Srbina, a i već otprije toliko puta sličnim govorima iz srpskih usta uvrijeđen, pa sjećajući se razgovora s Bolićem i Jelenčićem, sada je zamrzio na sve, što je srpsko, zamrzio stalno i silno.

Ljutio se sada, da Narančić sveudilj šuti, zato mu ujedljivo doviknu: — Eto, jesi li čuo? Ti, apostole sloge i jedinstva, sad si imao prilike čuti, kako ti se ova sloga s druge strane shvaća. Sloga — da još nešto! Rastjerati, utamaniti ili sasvim ih pokoriti! Nije prosti narod kriv, nego ovi — ovi, koje kao guje hranimo u svojim njedrima, da nas onda za srce ujedu.

— Ti si se razljutio, — i ja razumijem tvoju srdžbu, — odvrati mu Narančić, a na lijepom se licu opažalo tronuće, usta su mu žalosno podhrtavala, oči mu se zastrle kao maglom i poniknule. Tada nastavi muklim glasom: — Da — i mene se užasno kosnulo, to sam eto čuo od ovoga gospodina, koji kao umjetnik ne bi smio biti pristupan ovakvim zabludama, zabludama, koje u svojoj grdobi nemaju više ništa ljudsko na sebi; no nije me ništa manje ražalostilo ono, što reče kolega Jelenčić, — pak, — i tvoje riječi nisu umjesne. Nikada neće slična čuvstva, slične misli dovesti k onome cilju, koji nam mora napokon svima pred dušom lebditi i u srcu živiti. Zar s toga, što evo ovaj gospodin — i makar još toliko — tako griješe, — zar s toga da prestane razlog željeti slogu između Hrvata i Srba? Zadaću, koju smo ne samo sebi dužni, nego i cijelomu čovječanstvu, zadaću, da budu ove zemlje opet u kolu naprednih i uljuđenih zemalja, ovu zadaću, ovaj naš jedini spas, ne možemo inače ispuniti, nego ako se složimo. Uzmite Grčku! Onaj kratki razmak vremena, kad je Atena znala za volju sloge zaboraviti sve uvrede i grijehe, nanesene joj od braće, te ujedinila grčke želje, grčke misli, grčki narod, ono kratko dobra pribavilo je Grcima vječnost. Pa da je ova sloga potrajala! Čim je nje nestalo, Heleni postadoše plijenom Maćedonca Filipa, a poslije barbarskoga Rimljanina. Nestalo je s njom Sokrata, Platona, Sofokla, Fidije; bijedni im epigoni obijali kao robovi pragove rimskih i semitskih kuća. Koliko je duh muževa iz onog složnog doba i nakon vijekova bio jak i ukrotio potomke kampanjskih pastira i tirenskih gusara, toliko je opet potištenost ropskih grčkih učitelja svojim otrovom pokvarila osvojitelje svijeta, tako da je prvi sjeverni barbarin mogao im zadati smrtni udarac, da onda grdna tama zastre ljudski duh na vijekove i vijekove, i to upravo u čas, kad se je nauka semitske vjerske preda je složila sa slobodom misli arijskoga duha i time nastala mogućnost, da se do nedohvatne visine uzdigne ljudska misao i ljudsko srce. Ja otvoreno kažem, da sam za slogu, makar me tada progonio prezir Jelenčićev i smijeh Jovanovićev, — i ja vjerujem u nju! Za me nisu odlučne izjave ovoga gospodina i njegovih drugova; za me nisu odlučni dosadašnji grijesi, počinjeni na jednoj i drugoj strani, jer ih je sakrivilo neznanje, glupost i strast. Neka zasja jednom u sve strane luč prosvjete, znanja i uljuđenosti, pa će svega nestati. Napokon, kad vidim, da je srpska majka rodila i odgojila Nikolu crnogorskoga, Jovana Sundečića, Zmaja Jovanovića, Jovana Ristića i Đuru Daničića; a u Hrvatskoj da se našlo muževa, koji su osnovali akademiju, u kojoj se jednakom ljubavi radi za napredak hrvatski i srpski, u Hrvatskoj, gdje je prvi vjesnik opjevao bijedu i nevolju pravoslavne raje, gdje se Pucić, Šenoa, Trnski, Kukuljević i Marković jednako zanose u svojim pjesmama slavnim djelima hrvatskim i srpskim: — kad sve to vidim, ja vjerujem u tu slogu i radujem joj se od svega srca, pa ma koliko oko mene drečalo i šumjelo huškanje noćnih sova s one i s ove strane Save!

— Ti priznaješ dakle, da u Hrvatskoj imade Srba? Čuješ li ga, Krešimire? Lijepa li prijatelja imaš! E, dakako, još se čudim, da i ti ne zoveš Dalmaciju srpskom zemljom!

— Ne! Dalmacija je hrvatska kolijevka. Dalmacija je srce naše. Samo ne učinite, da se Dalmacija sama toga odriče. Jest, da ti otvoreno odgovorim: Ja priznajem, da imade u Hrvatskoj Srba, jer je to nepobitna — sad ili dobra ili zla — činjenica, koju možeš svaki dan čuti iz četiri stotine tisuća grla!

Kačić osjeti taj čas, kao da ga je nešto hladno za srce uhvatilo i on spozna, da mu Narančić nakon toga nije više ono, što je sve dosada bio.

— Živko, je li moguće? — mogao je tek promucati. On se zastidi svoga prijatelja, pače zamrzi na nj u jedan čas, i povjerova sumnjama Puškarićevim.

— To je izdajstvo na jedinstvu hrvatskoga naroda! — klikne Jelenčić. — Sram te bilo; nisi dostojan da s tobom dalje govorim. Ti si izdajica!

— Stani! — zaori Narančić, — za ove riječi ti ćeš mi odgovarati. Ne misli, da imaš posla s Hojkićem ili Keršinovićem, koji tvoje prostote trpe i mirno primaju.

— Oh, koliko se ja tebe bojim! Valjda da se tučem s tobom; ne, to ostavljam junacima tvoje vrsti.

— Kukavice! Nisi ni vrijedan toga, — žao mi je uopće -! Ajdemo; Krešimire!

— Ja s tobom ne idem! — odvrati mu Kačić smrknuto i muklim glasom, te se okrene od njega pun mržnje i prezira.

Narančiću bješe kao da ga je grom ošinuo ili kao da mu je palo što teško na glavu. Srce prestane za čas kucati, u prsima nestalo daha, u utrobi ga spopadne neizreciva bol, sav blijed i držeći se jedva na nogama, uzalud se silio, da nešto kaže.

— Ti dakle ne ideš — -! — mogaše tek za nekoliko trenutaka promucati. No na to ga svlada slabost, strese se makanično i pristupi bliže Kačiću.

— Molim te, ajde, za tvoj boljak, za tvoju sreću molim te. Ajde, Krešimire, — ta ti me barem poznaš! Misli na naše prijateljstvo! — dirnuto progovori Živko i pruži Kačiću ruku, no ovaj je ne primi.

— Čuješ li, za tvoj boljak! — umiješa se Jelenčić s đavolskim smijehom u licu. — Valjda misli i tebi pribaviti koju mjericu zobi iz jasala očinske vrijedne vlade! Bit ćeš onda i ti elegantan kao i on!

Narančić nije slušao ovih riječi nego usrdno, vruće stane dalje zaklinjati Krešimira, neka ne odrine tako lakoumno prijateljstva, neka ga slijedi. Ovaj ga napokon gurne od sebe i surovo se na nj otrese.

— Dobro dakle, mi se razilazimo! — klikne blijed i bolan Narančić. — Ali pamti! Danas ja žalim, poslije bit će tebi žao. Uz Jelenčića navikat ćeš se doduše mnogo o ljubavi domovine, nitko ti neće biti dosta velikim, dosta iskrenim patriotom osim tebe samoga, Jelenčića i Bolića; deklamovat ćeš mnogo o velikoj Hrvatskoj, za volju politike bit ćeš i klevetnikom i lažljivcem i prostakom. A vrijeme će letjeti i ti ga nećeš upotrebiti, da nabereš znanja i snage, pa da se oboružaš onim jedinim oružjem, kojim se može za Hrvatsku raditi. Najbenavije tele moći će ti na najluđi način Hrvatsku vrijeđati, najbesramniji izdajnik moći će svojim prodanim razlozima protiv Hrvatske griješiti; a ti ćeš morati šutiti, jer će ti manjkati umno oružje, ili ćeš svoje neznanje sakriti u prostu viku. A onda doći će svagdašnje potrebe, i bez znanja, lišen idejalna poleta, ti ćeš morati segnuti za onim, što će ti biti najbliže i možda ćeš upravo uz Jelenčića i Puškarića tražiti jasle, što ih netom spomenu, da se nahraniš. Strašno! — a tako dobro srce, tako krasna glava!

— Luđače, mani se nas! — doviknu mu Jelenčić i potegne za sobom Kačića. Odoše Gospodskom ulicom prema južnom šetalištu.


Sljedeća stranica