U noći/XII.

← XI.

U noći XII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XIII. →

XII.

Narančića je veoma zabrinulo ponašanje Kačićevo u posljednje doba. Ono nekoliko riječi i nazora, što je onomadne kod njega izustio, uvjerilo ga, da se pokazuju novi uplivi. Nije bilo sumnje, da drugovanje s Jelenčićem ima svojih posljedica. Poboja se za svoga prijatelja, koga nije samo ljubio, nego i visoko cijenio. Ta on je poznavao sva mu krasna svojstva. Njegov bistri, visoko se uzdižući duh, pošteno srce, koje je svaku krivicu mrzilo, strogost prema samomu sebi, ljubav, zanos i razumijevanje svega, što je lijepo, uzvišeno i istinito, — sva ta svojstva i vrline nalazio je on u Krešimira. No znao je također, da mu je krv vruća, da mu se duh lako rasplamti, a srce ražesti, pa makar je i ovo moralo štovati i ljubiti u značaju svoga prijatelja, ipak se za to sada pobojao, razabravši mogući upliv novih njegovih drugova. I ti su mladići većinom bili nadareni, dobra i poštena srca; ali zavučeni u kolo dnevne političke borbe ne mogoše ostati na pola puta upravo radi svojih zanesenih duša i iskrenih srdaca, nego su sve dalje i dalje srtali, tako da su im se godine odmicale, a znanje se njihovo nije ni u čem povećalo, ni čime obogatilo. Što će dakle biti od njih? — pitao se Živko i s užasom pomišljao na Krešimira. Pa kako to lako dolazi! — Ta i on sam morao se dnevice orijaškim naprezanjem boriti protiv zavađanja, koje je ležalo svaki čas u prilikama, što su ga okružavale; — svaki je dan bilo povoda, da mu trpi rodoljubno čuvstvo, svakom mu se zgodom vrijeđali najsvetiji domovinski osjećaji. Jedino njegova čvrsta volja i ona disciplina, koju si je sam nametnuo i silio se, da u neprekidnom učenju nađe snage, da se suzdrži od jalove vike, očuvaše ga od toga, da nije dosada zaglibio u prazne i bezuspješne političke raspre mladih ljudi na sveučilištu i tako nije ni jednoga časa izgubio za nauku svoju. »Kad budem potpun čovjek, oboružan znanjem i iskustvom, navikao radnji i poslu, kad me ne budu mogli pobijati sofisterijom ni doktrinarizmom, kad mi ne budu mogli škoditi svojom silom ni vlašću, niti me zamamiti častima i službama, — onda — onda ću govoriti, ali i — raditi. Samo učenjem mogu takav postati; slabiće, duševne siromahe i ljude gladna želuca — svaki đavao podjarmi!« Da je pak mogao tako sobom vladati, znao je, da za to ide glavna zasluga oca njegova, koji je od prvoga časa pazio neumolnom strogošću, da mu dijete prije svega znade držati i vršiti dužnosti, znajući, da je to najjači štit čovjekov u svim pogodama i nepogodama. Ovoj dužnosti morao je dječak od vajkada sve drugo podređivati. Nijedna djetinjska igra, nijedna obiteljska svečanost nije mogla niti smjela ovoj dužnosti oteti prvenstvo. Od rana bi jutra počelo: »Najprije se prekriži, onda ćeš dobiti kavu!«, i dovršilo se na večer: »Pomoli se prije Bogu, onda možeš leći!« — »Nauči prije zadaću, onda ćeš sa mnom šetati«. — »Napiši prije zadatak, onda ćeš se tek loptati«. — »Ako danas dobro naučiš latinske riječi, čitat ću ti lijepu pripovijetku« — »Nauči prije dobro množidbu, onda ćemo pjesmice slušati i jednu pjevati!«

Starija mu se sestra vjenčala drugoga listopada, no on je ipak morao posljednjega dana rujna ostaviti roditeljsku kuću, da bude po propisu kod »Veni sancte!« Nisu koristile sve molbe majke i sestre, niti unaprijed sigurna isprika kod ravnatelja: otac nije dopuštao, da se ma čemu podredi dužnost.

Jednom dozlogrdi dječaku učenje francuskoga jezika i zamoli oca u pismu, da toga ne traži, jer nije jezik propisan niti ga ostali đaci uče. »Nije potrebno...!« Pol godine dobivao je od oca pisma pisana jedino francuskim jezikom, te je tako sada morao učiti, ako je htio što saznati od kuće. Povrativ se kući na praznike uzme ga otac pod ruku i pročita mu Lamartineove »Preludes.« Od toga časa nije mogao uhvatiti dosta vremena za učenje krasnoga jezika Voltaireova i Hugoova.

Drugi se put dogodi tako i s njemačkim jezikom. »Je li propisano?« — strogo ga upita otac. »Jest, al se ne traži prestrogo, pak nije rodoljubno.« — »Ali ja tražim!« — »Ti ćeš mi prevesti na njemački Veberov »Put na Plitvice«, a ja ću ti čitati Goetheov dnevnik o njegovu talijanskom putovanju.« — I tako bude. Živko se morao pokoriti. I kad mu je otac svojim ugodnim shvatljivim načinom počeo čitati putne bilješke velikoga Nijemca, nije mogao svaki put dočekati časa, kad će otac na večer imati za to dokolice, nego bi sam uzeo knjigu u ruke, te čitao i čitao posve začaran genijalnim mislima i ljepotom sloga. Pogotovu se pak obradova, kad otac za neko vrijeme pokaza u jednom njemačkom časopisu izvatke iz njegova prevoda Veberova putopisa. »Je li to rodoljubno?« — upita ga sada otac. No zato drugi put! Mladić došao kući i tek od nepažljivosti zabavljao se na jednoj zabavi njemački, makar su svi znali hrvatski. Otac ga pred cijelim društvom prekine: »Stani momče! Makar ti je baka, moja pokojna majka, bila Njemica, ipak za to nemaš prava, da u mojoj kući govoriš drukčije nego hrvatski, dok smo mi svi ovdje Hrvati. Ja neću u tom pogledu da budem kao moj susjed Ferkić, koji na sva usta viče, kako smo poplavljeni »švapštinom«, a djeca njegova i svi u kući ne znadu ni riječi nego samo njemački!« — A ipak taj otac bavio se samo ekonomijom i svojim paromlinom, mljekarstvom, industrijskim pothvatom praveći od bukova drva pokućstvo; politika mu pak bila najzazornija stvar na svijetu, te je dokazivao, da i u tom treba diobe rada, a njegov je posao gospodarstvo. Kad je Živko jednom poveo govor o politici, ne odvrati mu otac ništa, nego ga odvede k susjednom vlastelinu F. i susjedu R. Prvi bijaše »vatren Ilirac«, a drugi »papreni madžaron«. Obojica bijahu u vječnoj pravdi i svađi. Jedan je hvalio to i toga, a drugi do zla Boga kudio upravo to i toga, a slavio ono i onoga, što je prvi užasno mrzio i grdio. Takove ih i sada nađoše, jer im ti suprotivni nazori nisu smetali, da ne budu svaki dan zajedno. Kad ih je Narančić slušao, pomislio je svaki čas, da će se za kose pograbiti, jer nije bilo takve psovke i pogrde, koje ne bi jedan drugomu dobacili. Poslije odoše otac i sin ostavivši susjede u daljnjoj pravdi. Na povratku pokaže otac sinu, kako su zarasla polja jednoga i drugoga, kako su livade krtovinom izrovane i pokvarene kiselom travom i mahovinom; isto tako krovovi gospodarskih zgrada porušeni, a staje gotovo prazne. Tada mu ujedno priopći, da kod posljednjega izbora za sabor ni F. ni R. ne bijahu zadovoljni s kandidatom, koji je došao »sub auspiciis« gospodina podžupana, te mu ne htjedoše obećati svojih glasova; al, eto nevolje, jedva što je podžupan s kandidatom od njih otišao, dođe općinski načelnik i zagrozi se ovrhom radi dužna poreza, nameta i tako dalje. Sada, dakako, glasovaše obadva za nepoćudna im kandidata. »Ja, dakako, ne dadoh se skloniti unatoč svim molbama podžupanovim, a groziti mi se ne mogahu. Da manje utaman politiziraju, a više rade i nastoje oko svoga gospodarstva, ne bi im se bilo ono dogodilo, al — ovako! Meni spočituju, da sam »špekulant«, koji nema za ništa smisla, da sam čovjek bez načela, — a eto ja glasujem po volji, jer se ne slažem s načelima kandidata, i ne brinem se, da li se tim zamjeravam »magnificusu podžupanu«; oni pak uza sva načela moraju se zatajiti, jer se u svojoj golotinji svega plaše!« — dovrši otac, a sin sve dobro upamti.

— Da, ovakav je moj otac! — s ponosom bi pomišljao Narančić; no Kačić bio je kod kuće upravo protivnim uplivima izložen. Ta eto pisma oca njegova uvijek su puna politike, najradikalnije politike. Dakako, to nije starca priječilo, da je radi onoga istoga članka, što ga je u listu na sina u nebesa dizao, i redaktora i pisca i nakladatelja »po zapovijedi...« osudio s ostalim sucima na godinu dana teške tamnice.

Živko se stoga ozbiljno pobojao za Kačića. »Past će u političke borbe, zanemarit će knjigu, neće poput Jelenčića praviti ispita, ili će samo proučiti predmet, da na ispitu prođe, — i onda — da nađe koricu hljeba — moljakati službu. A tako krasna glava, kolika korist po domovinu, ako ostane samostalna! Pa i u službi što može, ako nema znanja? Zato onda badava narod snuje i snuje vječne organizacije!« — s jadom u srcu mislio Živko i odlučio, da otme Krešimira iz Jelenčićeva društva, pa smisli, da ga uzme k sebi u stan. K izvedenju te namjere pristupi odmah nekoliko dana poslije plesa.

— Mi ćemo moći opet biti više zajedno, čitat ćemo omiljele naše knjige, skupa učiti, preseli se dakle k meni. Uza to upoznat ću te s Mirkovićevima. Vidjet ćeš, kako je to ugodna kuća i vrijedna obitelj, — reče Živko Kačiću u bijednom njegovu stanu.

— Ne znam, bi li ti drago bilo, — odvrati mu ovaj hladno. — Imao bi ovako suviše prilike saznati za tvoje tajne, a ti ih ipak voliš kriti preda mnom.

— Ah, razumijem. Oprosti, no i poslušaj me. Ti se ljutiš, što ti ne priopćih svojih zaruka. Al budi pravedan. Je li bilo zgode? — I nije tomu davno, što se to zbilo, a tebe cijelo to vrijeme ne bijaše kod mene, a ja tebe ne nađoh kod kuće. Na ulici ili na hodniku sveučilišta ipak ti ne mogoh niti htjedoh onako mimogredce govoriti o svojoj sreći. Želio sam i čekao, da budemo opet jednom zajedno, kao prije, — onda bih ti sve kazao. Priopćiti takovu vijest kao svaku drugu novost, to ne mogoh! Jesam li se opravdao? — ganuto upita Narančić prijatelja i pruži mu ruku. Kačić je bio suviše mekan i dobar, a da bi se mogao dugo ljutiti; pa se i sada umireno nasmije i stisne prijateljevu desnicu. Za čas počne:

— Hvala ti na ponudi, no ja je ne mogu primiti.

— Eto ga na. Mislio sam, da ćeš tako; ali reci, zašto ne možeš

— Ponajprije zato, što ja onako skupog stana ne mogu ni polovicom platiti, a manje nego što bi ti plaćao, ne bih ja pod nipošto htio. Ti me poznaješ. Zatim, da ti otvoreno kažem, ovakvo zajedničko stanovanje ne bi ničemu vodilo. Teško je dvojici u jednoj sobi učiti. Dalje — jedan imade ovoga znanca, drugi onoga. Hvala ti dakle još jednom.

Narančić ga još nagovarao — no uzalud. U sobu uniđe djevojče od kojih trinaest godina.

— Čujete li, Ružice! — Ovaj gospodin hoće da vas ostavim, — rekne u šali Kačić.

Djevojka, dosta sitno curče, omjeri svojim krupnim crnim očima Narančića, strese svoju jedva češlju podatnu kosu i obrativ se prema Kačiću, upita ga prestrašeno: — A što vi? Zar bi nas zbilja ostavili?

— Pa bi li vam zbilja žao bilo? — No ja već ostajem kod vas, — odvrati joj Kačić na pola u šali, na pola u čudu, videći, kako je djevojče posve blijedo i kako neprikrivenom zabrinutosti stoji usred sobe, zaboravivši posao, radi kojega je u sobu došlo, pa čudnim izrazom u licu čas pogledava u Kačića, čas ljutim i neprijateljskim pogledom slijedi Narančića.

— Siroče, znade, da bi za roditelje bio velik gubitak, ako im ja odem, jer drugi ne bi tako strpljivo podnosio one strašne »cušpajze«, — ah — siromašni ljudi zbilja bi trpili, a ipak su dobri! Kako se već djeteta kosnula vijest, a što bi tekar stari! — Ne, ja ostajem! — odluči u sebi Kačić i glasno izjavi Narančiću, da nikako, ni »pod koji uvjet«, ne može primiti njegove ponude.

Ovaj ga žalostan i još više zabrinut ostavi. Čim se je iz sobe udaljio, uzme Ružica od veselja obijesno i razuzdano skakati po sobi, klikćući: »Živio, živio! Vi ostajete dakle, — hvala Bogu! Ah, meni bi bilo jako žao za vas, — što bih ja bila bez vas učinila, ne — ne — to ne bi smjelo biti. Živio, živio! — samo da ostajete ovdje!«

— Zar vam je do toga toliko stalo? — upita je Kačić nemarno, jer se već u isti čas sjeti, da bi kod Mirkovićevih često vidio Tinku, pa je za jedan tren požalio, što je učinio.

Djevojče mu ništa ne odgovori, kao da nije čulo pitanja, nego prestane skakati i pristupi sasvim k njemu, pa digavši se na prste objesi mu se objema rukama na prsa i strasno izlane: — »Meni je drago. Oh, da ste otišli, kako bi mi strašno teško bilo, — ta ni pomisliti ne smijem — al za to sada!« — Lice je djevojčino malo ne gorjelo od uzrujanosti i čim svrši, posve se nasloni malim nježnim tijelom na grudi njegove, šapćući: — »Ne — ne, vi ne smijete otići, što bi vaša mala Ružica tada učinila, — oh, ja ću za to dobra biti, vidjet ćete!«

Kačić se smijao, radovala ga ova privrženost djeteta, koje dosele nije pravo ni gledao, tek joj nekoliko puta na molbu matere tumačio štogod iz slovnice ili geometrije.

Ujedared spazi, da djevojče tiho plače i da mu srce silno tuče. On je stane iznova uvjeravati, da nikamo ne ide. Uza to je gladio po licu i privinuo k sebi; — on se u tili časak lecne, ruka mu osjeti na prsima djevojčice prvi začetak djevojačkih grudi. Oblije ga stid, pače svlada ga ogavnost, no i nešto raskošno uznjiha mu se u duši, što ga još jače prestraši — i uzbudi. Gotovo otresito i divljački odrine od sebe djevojku.

— Ružice, budite pametni; vi niste više malo dijete — djevojka — ne pristoji se to, — rekne joj ozbiljno i na silu strogo.

No tek sada padne djevojka u grčevito ridanje i jecanje. Suze joj curkom potekoše. Kačić ne mogaše ništa shvatiti. Ovo crvljivo, nikad mirno, posve još djetinjasto curče, što samo na igru misli i tek od nevolje, na silu, koji put za knjigom školskom posegne, — a sada — gle — što je to? Šta biva s ovim djetetom? On je uzme opet miriti i tješiti, obećavati, da će joj nešto lijepo kupiti (siromah — sam nije ništa imao!) — neka samo prestane plakati, da će joj večeras poslije večere pokazati neku osobitu vještinu s kartama. Ali dijete navali na svaku njegovu ljubaznost to jače plakati, tako da je napokon prestao tješiti je i dragati i nastojao, da se udalji. No djevojka ga ne pusti, grozničavo ga pograbi svojim slabim dugoljastim prstićima i prisili ga, da uz nju sjedne. Istom sada se dijete utiša i položi svoju kudrastu glavu na njegova koljena, dugo još plačno uzdišući, a napokon usne.

Kačić je sada i protiv volje i sa strahom svraćao oči na lice djevojčeta i prvi put mu se pričini, da to nije više lice djeteta, nego da su to gotovo izražene crte djevice. Imalo je ovo lice na sebi neki osobiti strastveni potez, koji je davao sasvim pravilnim crtama poseban čar, koji se nije gubio ni u mirnom snu. Sad je pače prestao obični trajni nemir, pa je obraz djetetov imao u sebi nešto prijatno i ugodno.

U sobi bude sasvim tiho, da se samo disanje djevojčice jasno razabiralo; prijeko iz sobe krojačeve dopirao štropot šivaćega stroja i zveket sad ovamo sad onamo bačenih škarica. Dolje iz dvorišta čulo se pjevanje sluškinja, negdje tamo iz treće ili četvrte kuće javljalo se drečanje malena djeteta. S ulice se čulo kotrljanje kočija, a kroz nezastrti prozor padalo u širokom valu svijetlo ožujskoga sunca, rasvjetljujući prljavi pod sobe i snop modre prašine, koji se njihao i lebdio bez težine zrakom sobe od prozora do poda. Iz cijeloga ovoga popoldašnjeg okoliša pršila je sva dosada i bijeda siromašnoga gradskog života, te Kačiću bude još teže, još nesnosnije u duši. Strese se kao od groznice i nježno dignuv glavicu djevojke sa svojih koljena položi je na postelju, tiho se odšulja i izađe na hodnik. Svijetlo popodne zavede ga na ulicu.

Svježi proljetni zrak riješi ga pređašnje mamurnosti, pa sjetiv se netom doživjela časa oćuti opet neizreciv stid. Stresav glavom, kao da tjera dosadnu muhu od sebe, izlane grubo i do skrajnosti ozlovoljeno: »Ah — kolika glupost!«

Sljedeća stranica→