U noći/III.

← II.

U noći III. autor: Ksaver Šandor Gjalski

IV. →

III.

Dok je Živko pomagao djevojci, hromoj u desnu nogu, stajao je Kačić nepomično nekoliko koračaja dalje. Neizrecivo smilovanje obuzme mu čitavu dušu, videći kako se mlado djevojče teško diže i sa strahom hvata Narančićeva ramena, da opet ne padne na sklisko tlo. To smilovanje bješe tim jače, što je opazio, da je djevojka kao anđeo lijepa. U ponešto uskom licu pravilnih nježnih crta lebdio izraz dobrote i strpljivosti. Velike tamnomodre oči sa svojim neobičnim k nebu podignutim pogledom sijevale su žarom čuvstvene duše i izricale nešto žalobno, nešto slično mučeničkim pogledima, no ipak ne odavahu ni jedan čas kakva prikora ili nezadovoljstva; pače uz onaj fini tek nešto zavinuti nosić, uz djetinjasti potez oko rumenih malih usni, dražesno svježih, ljeskala se također spokojnost i mir nedužna čista srca, koje kod najmanje već radosti dragovoljno zaboravlja svoju nesreću. Kačić bijaše potpuno svladan, pa tronut u duši tiho šapne: »Tako krasna, tako mila, pak — ta nesretna noga!«

Ni sam se nije osjećao sretnim, zato ga je to jače privlačilo nešto k ovoj nedužno od prirode kažnjenoj sirotici. Naprama ženskima bijaše inače tako plah, da se nije mogao svladati. Žensko društvo bilo mu neugodno, a on u njem kao sapet, i nikada nije znao, kako bi se u njem vladao. Nespretnost svoju u takvom društvu nastojao bi prikriti neuljudnom zlovoljom ili vječnom šutnjom. Sada mu je smilovanje svu plahost rastjeralo. Ta prema nesretnicima svaki Božji dopušta si čuvstvo premoći — otkle dakle plahost!

Kad mu se Narančić s djevojkom sasvim približio, pridruži im se Kačić i nakloni se. Dakako, srce mu je uzelo silno kucati i rumen ga oblila dovrh čela. No spazivši, da je djevojka, ako i vrlo uredno, ipak jednostavno odjevena, pače da joj paletot nije baš sasvim nov, postade opet sasvim slobodan i siguran.

— Na koju stranu izvolite, gospođice? — upita ljubazno Živko i stane časkom.

— Ja idem kroz Mesničku ulicu, — odvrati djevojka ugodnim nešto tihim glasom, upirući se o svoj debeli crni štap, te nehotice baci bojažljiv pogled na strmi put, kojim joj bijaše poći.

— Ah, ondje je osobito sklisko, — zabrinuto izusti Kačić i protiv volje izmakne mu se pogled na djevojčinu nogu.

Ma da je u isti čas to požalio i hitro na stranu pogledao, djevojka je ipak ulovila taj pogled i pogodila, da misli na njenu hromost, pa se je zastiđena zacrvenila.

— Ako dozvolite, gospođice, mi ćemo vas pratiti, — reče Narančić ljubazno, uljudno se pokloni i nastavi: — Mi smo pravnici, — evo, gospodin Kačić, — ja sam Narančić.

Djevojka se malko zabuni, što joj je preljubazno pristajalo i tek poslije nekoliko časaka izusti: — »Drago mi je«, ostajući sveudilj neodlučna, bi li, ne bi li prihvatila ponudu. No pogledav na strmi, suledicom pokriti put, odvrati: — Ako ste tako dobri, molit ću.

Narančić joj opet ponudi ruku, no ona kao da nije toga spazila, krene dalje upirući se jedino o svoj štap.

Kačić bijaše nekoliko koraka iza njih, pa videći, kako se bijedno djevojče muči hodajući, bude još više dirnut. Opazi ipak, da je slabo ovo onisko djevojče ne samo lijepa lica, nego da je nježno joj tijelo puno dražesti i čara, osobito ramenice da se spuštaju ljupko i plemenito, stas da joj je tanak i gibak, pa kraj sve tjelesne pogrješke i teška hodanja ipak da je kretnja mila, te se ne miče onom nespretnosti, ljuljanjem i bacanjem čitava tijela od jedne strane k drugoj, kako to čine druge hrome ženske. Najviše se divio krasnoj smeđoj kosi, koja se bujna i valovita prelijevala u svijetlu zlatnim blijeskom i jednostavno spletena u čvrstim debelim pramovima padala pod vrat. On je uživao u toj ljepoti. Napokon se toga zastidi i sam u sebi ukori, što mu kraj ove bijedne nesretnice takve misli dolaze.

Kad dođoše do zavoja, štono se sa šetališta spušta u Mesničku ulicu, pokaže se pred njima visok, star gospodin, sav u crno odjeven. Dugi bijeli brk pristajao mu odlično k plemenitomu, umnomu licu. Narančić i Kačić uljudno ga pozdrave. Bijaše to akademik Mirković, slavljeni učenjak i rodoljub.

— Servus, amice Živko! — radosno i ljubazno klikne starac, prepoznav Narančića i ustaviv se i potreptav ga po ramenu, upita prijatno: — Kamo? — U isti mah opazi djevojku kraj Narančića i uljudno joj se nakloni. — Što mi ti radiš? Ni jučer ni danas nije te bilo k nama. Vilma je već zabrinuta, da si bolestan. A ti zdrav, hvala Bogu! O, da dođeš k meni. Dobio sam krasnih stvari, — oh! Važne listine: Međumurje, Slavonija, Mačva. Ta znaš, svaku među mogu označiti čak onamo u dvanaesti vijek!

— Živio! To me baš zanima! — s pravim zanosom odvrati mu Narančić.

— Moraš li u donji grad? Ako ti je moguće, da ostaviš društvo, drago bi mi bilo, da pođeš malko sa mnom. Imam ti još nešto važno kazati. Tražio sam te već danas.

— Nemam dolje ništa silno. Gospođica će me ispričati. Ako dakle izvoliš, idem s tobom. Klanjam se, gospođice, izvinite. Zbogom, Krešimire!

Kačić ostane sam s djevojkom. U taj čas kao da ga je podišla obična njegova plahost, pa samo što se nije razljutio, što ga je Živko ostavio. Ništa ne govoreći išao je uz nju, a glavom mu se vrtile svakojake misli. »Dakle djevojke pratim; oh, da me samo koji poznati ne vidi, još bi mi se narugao. Ne znam, ni čija je ni što je. Ipak bih morao s njom štogod progovoriti; držat će me inače za glupana. No do bijesa što da reknem? Oh, taj Živko, kako me je mogao ostaviti, pa i taj Mirković, zašto je baš taj čas morao doći!

— Gospodine, budite tako dobri! — prene ga iznenada plahi, uspregnuti glas djevojke, koja je stala i sva crvena u licu držala prema njemu ruku, da se za nj prihvati. Bijahu bo došli baš k najstrmijemu smrznutomu mjestu.

— Molim, izvolite, — nespretno i sav zažaren ponudi joj se Kačić. Ona mu se tek nešto, iz daleka, uhvati oko ruke.

— Jeste li vi, gospodine, Zagrepčanin? — počne napokon djevojka, koja se kao svako žensko čeljade prije sabere i prekine neugodnu šutnju.

— Nisam! — odvrati Kačić odmah nježnim glasom opet sasvim primiren. — Ja sam iz Slavonije, no roditelji su mi odavle iz Zagorja. Otac mi ju služio dolje dugo vremena kao činovnik.

— Tako? — I moj pokojni dobri otac bijaše nekad ondje činovnik. Sjećam se, da nam je često pripovijedao, kako je ondje ugodno i lijepo.

— Lijepo jest, no sve otuđeno!

— Kako to? — upita ona pravom izvjedljivošću. Uza to je podigla glavu i sad se bliže primakla i čvršće uhvatila. Kačić je tek postrance pogleda i uvjeri se, da ovo lice nije samo veoma lijepo, nego i upravo umna izraza.

Ta pomislite! — nastavi on živahno, — još danas ima ljudi u Slavoniji, koji ne znadu, da su Hrvati; drugi opet hoće, da budu Nijemci, Madžari i sve drugo, samo ne Hrvati. Ondje ne govore, gospođice, ni riječi hrvatski, pače inteligentni ljudi nazivlju hrvatski jezik »šokačkim«. Nije li to užasno? — dovrši ljutito Kačić.

Ona mu dade sasvim pravo, i Kačić se iz njezinih riječi uvjerio, da je to naobražena djevojka narodnoga osjećaja, što ga još više za nju uznese.

Od sada im razgovor samo tekao. Kačić se sam sebi čudio, kako mu se jezik razvezao, odakle mu toliko riječi, odakle toliko smjelosti bez ikakova usprezanja. Svu tu promjenu pripisivao naravskomu i milomu načinu djevojke, kojim se bez svake koketerije zanimala za svaku njegovu riječ i pripovijedala sasvim iskreno i otvoreno svakojake sitnice iz svojih doživljaja.

»Nije tu ni zere kakova prenavljanja ili namisli, — nevino čisto djevojče, prava hrvatska djevica!« — mišljaše u sebi, slušajući, kako pripovijeda, da joj je uboga majka, — ah, kako je ona dobra! — uvijek boležljiva, da živu od neznatne mirovine, ona da pripomaže time, što šije za strane. I danas je morala ići u jednu kuću raditi, jer ona gospođa ne da posla iz kuće.

— Teško se živi, — nastavi djevojka, — al je ipak Bog dobar! Kolikima je još gore! Ah, kod nas u istoj kući stanuje takva jedna bijednica sa četvoro djece. Kad nju vidim, onda tek znadem, kako je nama dobri Bog milostiv! — završi djevojka zažarena od napora, što joj hodanje prouzroči.

Kačić je pogledavao postrance na fini joj ljupki profil i osjeti u sebi nešto neizrecivo slatko, nježno i bio bi najvolio — što? — privinuti je k sebi, ili pasti joj oko vrata. Ah! nije on sam znao što. Znao je samo da kraj njega ide prekrasno, predobro djevojče, i da on za sav svijet ne bi htio sada to mjesto nikome ustupiti. Poteklo mu dušom neopisivo blaženstvo, u spominjanju zadrhtali mu neopredjeljeni osjećaji, zaplovile nejasne slike, crte, sve to iz doba prvoga mladenaštva, kad je sanjao i želio djevojku izvanrednu, — pa gle! — kao da je u djevici ovoj sve to opet našao! I dok je ona ljupkom dražesti milo i tiho čavrljala i čavrljala kao ptičica u proljetnom gaju, — ova prispodoba mu se sveudilj nametala, — on ju je žarkim pogledima promatrao i svu njenu prikazu u se upijao, da opet šapne: »Oh, eto ti prave hrvatske duše!«

Prepustiv se razgovoru, nije ni jedno od njih ni opazilo, da su iz Mesničke ulice već davno zakrenuli u Gornju Ilicu. Iđahu polagano sastajući malo koga na ulici. U to doba dana sav je Zagreb na ručku. Tek sredinom ceste prolazile pojedine hrpe ladanjskoga svijeta žurnim korakom u bučnu razgovoru nastavljajući svoje prepirke od suda ili pripovijedajući događaje s trga i kod trgovaca. Taj pak svijet nije za ovo dvoje mladih mario, pa ih nije u zabavi ništa smetalo. Bijaše obadvoma kao da su već davni znaci, a on nije znao ni za njezino ime. »Gle, da barem to znadem!« — mislio je u sebi, ali se nije mogao dosjetiti, kako bi udesio, da saznade. Ta ga nespretnost ljutila. »Morala bi ona kazati!« — pomisli, no djevojka nije ni iz daleka prema tome razgovarala, te nikako ne dođe do zgode, da bi je mogao upitati ili saznati. A ipak mu je pripovijedala toliko toga, kako ju je dobra majka danas karala, dakako svojim načinom, koji i nije pravo karanje; da, korila je, što se nije htjela maramom ogrnuti, kad je jutros na posao pošla, — al onda izgleda kao kakova starica u onoj ogromnoj marami; — kako ju je nekoliko puta opomenula, da pazi idući niz brdo; — kako su sinoć dugo čitale najprije Lenauove pjesme, a onda uzele Vrazove Đulabije, koje su joj mnogo milije, premda majka protivno tvrdi; — zatim priopći zabrinutost matere, a i svoju, što im je stanar Ljubić, trgovački knjigovođa, otkazao sobu, a još nitko nije došao da je pogleda, premda je cedulja već deset dana pribijena. Sve to i još mnogo toga slično prostodušno mu ispripovjedi onim svojim blagozvučnim, nešto tišim glasom.

Kačić joj ponudi, da će među svojim drugovima o stanu govoriti. On dakako malo koga pozna, pa će teško i naći; sam pak ne treba stana, jer imade u jednoj kući svu opskrbu.

— Vi ste predobri! — otme joj se na to veseo klik, te ga zahvalno i nježno pogleda onim osobitim dizanjem krupnih svojih očiju. Približiv se jednoj dvokatnoj kući dosta zanemarena izgleda ona stane.

— Hvala vam, gospodine, što me dovle sprovedoste. Suviše ste ljubazni. Dalje mogu sama, nije mi kuća više daleko, — i pruži mu neodlučno ruku.

On joj se pokloni i vrati se putem, kojim je došao. No prvi zaklon, što ga je našao pred vratima neke kuće, upotrebi i stane gledati, kuda će mala zakrenuti. Baš je još vidio, da je unišla na vrata jedne stare kuće, dosta zanemarene.

Bijaše mu ugodno i teško pri srcu. Veselio se, što je upoznao tako ljubaznu djevojku, u duhu je prošao opet sav razgovor, dozivao upamet sve dražesne malenkosti, koje je na njoj opazio, pa neprestano ponavljao: »Oj, divno, plemenito dijete, anđelak, pravi anđelak, — oh, ona je sasvim različita od drugih, kakova li rodoljupka!« U druguje ruku osjećao neki strah, stid, onu sramežljivost nepokvarena mladića, ćutio je nešto nejasno, nekakovo željkovanje, koje si nije mogao protumačiti, niti bijaše sasvim svijestan o njem, pa neku bojazan, da se s njim zbiva nekakva promjena. Stid ga je također morio. Što bi kazali njegovi drugovi — Živko, zatim otac, da znadu za tu cijelu zabavu, za taj susret, za tu pratnju?

»Al ipak, da sam joj barem ime saznao«, — požali u sebi. Bio je došao upravo pred malu gostionu — više krčmu »K veselom Zagorcu«, a u taj čas ispadnu iz nje Jelenčić, Žunić i Puškarić.

— Odakle vi? Zar vi ovdje gdje ručate? — upitaju ga sva tri.

— Ne. Nisam još ručao.

— Niste? Zar vi kao gospoda tek u dva sata?

— Bože sačuvaj. Ne, no zadržao — sam — se — nešto preko reda. Međutim nije još jedan sat. Moj gospodar čekat će na me.

— A mi se jur naručasmo. Per Dio, Đore, al je bio danas taj Pavlov kupus kukavan. Boga mu, još sad mi je u ustima gadno, — reče Puškarić prama Žuniću.

— Šta ćeš, — odvrati mu ovaj, — moramo ondje, gdje naše pare dostaju.

— Da, kako se raziđoste s Narančićem, tim grandseigneurom, lordom — što li hoće da bude? — upita Jelenčić Kačića.

— Kako? — Ma dobro. Sastali smo akademika Mirkovića — poznajete li ga? — On je Narančića pozvao k sebi.

— Gle ti njega! Dakako, on spada k tim »jugoslavskim« »patentiranim« mudrijašima: vidim ga gotovo, kako je sretan bio, što ga je taj šupeljak pozvao.

— Čuo sam Mirkovića veoma hvaliti, čitao sam i sam njegovih radnja, — ne znam dakle, kako ga možete tako krstiti, — odvrati Kačić Jelenčiću ponešto uvrijeđen.

— Ah — trice i kučine — šta -! Svi ti ljudi — naši učenjaci — ili napišu što glupo, to je od njih, ili napišu što zlobno po Hrvate, to prepišu od Pemaca, Švaba i drugih. Molim vas, ta svi su potkupljeni.

— Nemojte za Boga tako, gospodine! — usklikne Kačić u pravednom gnjevu.

— Ne — ne? A zašto »jugoslavenska« akademija, a ne hrvatska?

— Prestanite za Boga o tom, — prekine ih Puškarić, — al čujte. Meni je veoma sumnjivo, kako se to danas tako hitro Narančić sporazumio sa stražarom. He — nije li možda? To mora nešto biti. Kako da njega pandur sluša? Nije čist posao.

— Kako vi to mislite? — upita Kačić, koji nije Puškarića razumio.

— Kako? — kako? Je l' bi vas bio stražar poslušao? Ne bi. Zašto ne? Jer niste ni u kakovu dodiru s policijom. A njega je poslušao. Zašto? Jer valja da s njima u savezu stoji.

— Gospodine! — bolan se usklik trgne Kačiću iz grudi. Bio je u dnu svoje duše uvrijeđen. Opaziv to Jelenčić, odmah je nastojao, da ga umiri.

— Nemojte se ljutiti. Prijatelj Puškarić star je pesimist. Ni ja — da — ni ja neću vjerovati tomu, što je kazao. Poznam Narančića, premda nije pristaša naše stranke, — mislim ipak, da nije kadar dati se na takovo što. Ali nemojte ni Puškarića zbog toga osuditi.

— Molim vas, kad se ovako lako posumnja o poštenju tuđem, kad se tako gadan čin može pripisati vrijednu mladiću, o kojem se ne znade ništa zazorno, — recite molim vas, Jelenčiću, nije li to strašno? Jest tim strašnije, što je tako pomislio mlad čovjek, koji bi barem morao biti pristupan onoj zlatnoj: Drži svakoga za dobra, dok se o protivnom ne uvjeriš! Kamo ćemo doći s ovakvim potvaranjem! Brat bratu, otac sinu, sin ocu neće više vjerovati. A gdje povjerenja nestane, kakav je još rad tada moguć? — Kačić je ovo izgovorio žarkim uvjerenjem, blijedi su mu obrazi malo ne gorjeli od usplamćenja, i bio je ovaj čas i lijep i strašan, te se je Puškarić posve pokunjen udaljio dva tri koraka dalje od njega.

Jelenčić međutim u prvi mah također se uzbunio, no brzo nadvlada smetnju i stane braniti Puškarića.

— Ta budimo pravedni! Sve je istina, što rekoste i žalosno je, da se ovako međusobno sumnjičimo, al — uzmite — pomislite, nije li opravdano? Nismo li okruženi najgnusnijim opačinama? Ne zbivaju li se dan na dan najcrnja izdajstva, ne događa li se, da se isti ovi muževi za volju službe, za volju vlasti iznevjere svojim obećanjima, svojim načelima, svojoj riječi? Zar dakle da ne sumnjamo na očigled tolikih prodanih mješina? Uzmite dalje. Svud naokolo špionaža, denuncijacija, nisi siguran pred najvišim ni pred najnižim, te da neće izdati, na svakoga se pazi, kako misli, kako govori, pače kako i kada spava, što jede i što pije. Oh, nepodopštine, ali silnici, dakako — samo na takav način mogu biti sigurni. Kako da se onda čudite, da ljudi i ondje nazrijevaju pogibao, gdje je nema!

— Žalosno, žalosno! — mogao je Kačić tek vratiti i htjede dalje poći.

— Stante! — viknu za njim Jelenčić. Vidim, da ste čestit mladić, jedino ne poznajete stanja. Treba da vam se oči otvore. Vi zacijelo niste čitali naših knjiga i spisa. Čekajte, ja ću vam ih dati. Gdje stanujete?

— U Dugoj ulici kod krojača Šmirganza.

— Dobro je. Donijet ću vam danas poslije večere oko osam sati.

— Slobodno!

Na to se mladi ljudi raziđoše.

Sljedeća stranica→