U noći/II.

← I.

U noći II. autor: Ksaver Šandor Gjalski

III. →

II.

Pođoše niz stube. Na trgu sv. Katarine zakrenuše prema južnom šetalištu. Dok su pridošla dvojica zapodjeli živahan razgovor, rešetajući događaje skupštine, Jelenčić je šuteći i zlovoljno zureći stupao za njima, s rukama u džepovima svoga preširokoga ostarjeloga kaputa, te se nije ni malo osvrtao na Kačića, koji je kraj njega išao nekako nesigurno i neodlučno.

— Ta mi smo znali. E, Žuniću, nisam li ti rekao? Nije vrijedno među ovom marvom ma što početi! Da, uvjerit ćeš ti njih. Tu nije druge nego maljem po glavi. Ne poznaš ih još, moj Ivane! Upravo su kao stari, — sve je to Tirolac.

To je rekao krupan mladić od kakovih dvadeset pet godina, crvena nabuhla lica bez brade i brka. Glas mu bijaše hrapav, gotovo bez zvuka. Kod posljednje riječi potresao se čitavim nespretnim tijelom i zamahnuo rukama kao na grožnju.

— Đavo ih odnio, i mlade i stare! — nastavi surovo i razjareno. Hrvatskoj nema dotle spasa, sve treba podaviti!

— Bravo, izvrsno, Puškariću! Ti poznaš svoje ljude. Po glavi, po glavi! Kakovih pregovora s njima! No Ivan nije vjerovao, — odvrati onaj drugi, koga je Puškarić Žunićem zvao, te pogladi svoju tamnoplavu bradu, raščešljanu a la Maximilijan, popravi gustu kosu pod masnim, no kicoški nahero k lijevomu uhu nasađenim šeširom. Na jednoj ruci imao je bijelu švedsku rukavicu, a drugu golu sakrivao i tiskao brižljivo u džep lakoga jesenskoga ogrtača.

— Pa uzmi onoga Hojkića! Seljak, a kako se na gospodsku premeće, — a seljak! — nastavi Žunić.

— I ja sam seljačkoga roda! — prekine mu riječ Puškarić.

— Oštija, ne mislim ja tako, nije to sramota. Nisam per Dio santo ni ja patricij, — smeteno se uzme ispričavati Žunić. — Naposljetku ti si primorac, to je finija pasmina, al Hojkić! — On je onaj prosti seljak odavle ili iz Slavonije. Međutim Ivan mu je dobro odbrusio. Dakako, debele kože ništa se ne prima; nije bilo vrijedno ni da riječ progovori. Vidjet ćeš, ni oni dolje neće ti odobriti, što si se išao.

— Eto ga na, — plane Jelenčić, — dakle vi malo što me baš ne korite. Lijepo! No kazao meni tkogođ što mu drago, ja znam, što sam uradio. Zar da uvijek šutimo i tek kao krtovi pod zemljom rujemo? Što koristi samoj stvari, ako ja vama ili vi meni govorite; mi se i bez toga razumijemo. Ne treba niti vama niti meni pobude niti razjašnjenja, al onim zaslijepljenima! Napokon nisu svi pokvareni, tek od neznanja su onakovi. Nije meni za Hojkića ni za Keršinovića, ali oni drugi neka čuju jednom pravu riječ. Ta i onako ne čitaju naših stvari, kako dakle da saznadu? Treba jednom u njihovu sredinu. Vjerujem, da je ugodnije u zapećku sjediti i jednomišljenicima prodikovati, koji će ti sve odobriti. No to nije rad, a meni se hoće rada!

Jelenčić je to izrekao zlovoljno, no ipak odrešito i time Kačića, koji ga je pomnjivo slušao, sasvim porazio i još više za se predobio. Uistinu pak ne bijaše tako spokojan i sabran, kako se pričinjao. U svojoj je unutrašnjosti osjećao onaj stid, što ga mlad čovjek uvijek osjeti, kad se gdje prvi put istakne, pače morilo ga neko nezadovoljstvo sa samim sobom, kojega si nije mogao protumačiti. Zato je opet pao u svoju pređašnju šutnju, neprestano nešto za se mrmljajući, pri čem bi katkad glavom stresao i zakimao.

— Pokazao sam ipak, da umijem govoriti i da nisam strašivica, — promuca jedva razumljivo, a licem mu preleti zadovoljan, posve slavodobitan osmijeh. Pade mu na um, da će »novine o njem pisati«, i nešto kao ponos i osjećanje svoje rođene znamenitosti makne se u najdubljoj njegovoj unutrašnjosti, ali se u isti čas zasrami toga i silomice stane druge misli dozivati. Za razgovor drugova nije ni mario. U duhu je vidio drzovito lice Roberta Keršinovića, zatim Kačića, kako pristupa k njima, onda dostojanstveno držanje Hojkićevo. Sad se sjeti, da ga je danas krojač za krpanje kaputa najozbiljnije i vrlo oštro opomenuo, da plati dužnu forintu, a on mu ipak ne mogaše platiti. Poslije toga pade mu na um žuti gospodarov pas, koji uvijek na nj laje i svaki put prouzroči, da svi ukućani izlete na hodnik i dvorište. Zatim se sjeti nekakva starca u velikoj kavani, koji svaki dan čitavo popodne do kasne večeri čita »Augsburger Allgemeine«. Onda mu opet sinuše slike iz današnje skupštine. Spomenuv se Roberta, strese ljutito, prkosno glavom, turne šešir sa čela, pljune na stranu i učini, kao da će zasukati rukave. Žunić ga u čudu upita, što mu je? Sam Puškarić, koji se međutim približio Kačiću i propitkivao ga za političko mu vjerovanje, znalično se obazre na Jelenčića.

Uto dođoše do ugla stražarskog tornja na šetalištu, našarana krpama raznobojnih oglasa. Jedan osobite veličine a na jasno crvenu papiru oglašivaše u njemačkom jeziku novu trgovinu modne robe.

— Gledajte čuda! — zavikne Jelenčić. — Ova tobožnja metropola hrvatska, a gle kakovi oglasi! Ne dolazi nikomu ni na kraj pameti, da zdere ovu sramotu. Uh, kako smo otupili, gotovo ugrezosmo u švapštinu. Vikati na pijankama »Živila domovina!« to nam je sve, za to imademo i volje; no brinuti se, da nam se jezik poštiva, na to nitko i ne misli. Dakako, kruh hrvatski je dobar, šta treba više, — »mit die dummen Kroboten« svatko je brzo gotov. Kako bi u Pešti bilo, da se ma tko usudi Madžare ovako vrijeđati?

Jelenčić je sve to u najvećem bijesu izgovorio. U tom svom gnjevu skoči k zidu i začne kao pomaman trgati oglas tako grozničavo, da mu se nokti do krvi ozlijediše. Na šetalištu ne bi taj čas nikoga: no upravo kad je Jelenčić posljednji ostanak oglasa sa zida otrgao i po krpama papira gazio, stane preda nj gradski stražar.

— Šta vi to radite? — oštro upita stražar.

— Ono, što mi je dužnost kao čestitu Hrvatu. Da ste vi i vaš načelnik čemu, ne bi smjeli ni dopustiti, da se takvi oglasi pribijaju. Uostalom, što vas briga, što ja radim! Nisam tim ništa protuzakonito učinio.

— Vi ste počinili javnu sablazan.

— A, što još ne! Gle ti njega! Ja sam pravnik, pa će on mene učiti, kakav je moj čin. Molim vas, ne budite smiješni, — otrese se Jelenčić i htjede dalje.

— Čekajte, molim, ostanite na mjestu, ne puštam vas u ime zakona.

— Nemate vi toga prava, per Dio santo! — umiješa se Puškarić, dok Žunić i Kačić silomice potegnu k sebi Jelenčića, koji je od ljutine sav problijedio i neprestano vikao: »Kakva je to sramota, da hrvatski službenik, hraneći se znojem i žuljevima hrvatskoga naroda, uzimlje u zaštitu njemački oglas! »Jest, sramota je! — vikaše, — ne ja, nego vi i vaš kapetan morali ste još u rano jutro sve oglase potrgati. A mjesto toga on na me navaljuje!«

Nastade pravdanje među đacima i stražarom. Ovaj napokon zazvižda prema prvomu katu za pomoć. U isti čas dođe iza ugla mlad čovjek. Sav u čudu popostane. Kačiću pruži srdačno ruku, pa saslušav časak prepirku, obrati se najprije k đacima:

— Molim, gospodo, umirite se. Nije vrijedno. — Okrenu se zatim stražaru s riječima: — Izvolite gospodu otpustiti, pravnici su, ja ih poznajem. Ako mislite, da su provrijedili red, oni će se iskazati, a vi znadete propise. Molim dakle, gospodo, uredite stvar.

Stražar pozdravi po vojničku i u znak, da se slaže s tim riječima, kimne glavom te se odmakne za dva tri koraka natrag.

Pridošavši mladić bijaše birano, pače elegantno odjeven. Vidjelo se iz svega, da mu nije svejedno, kako izgleda, i da posvećuje neku brižljivost vanjštini svojoj. Međutim ukusna jednostavnost i pomanjkanje onih toaletnih malenkosti i pretjeranosti, koje označuju pravoga »gommeuxa«, sačuvala ga sasvim od prikora, da je kicoš. Glas, kojim je govorio, bio je zvučan, miran i posve siguran, pa je uopće cijela mu prikaza i sve, kako je stajao i kretao se, odavalo onu otmjenost, kojom se odlikuju samo posve samostalni duhovi. Uza to mu je krasno lice sjajilo dobrotom i ljubaznosti. Bijaše nešto milo i nježno u tim finim crtama uska poduljega obraza, a sive krupne oči smeđih zjenica, ako su svojim kresavim blijeskom i odavale čvrstu i ponosnu volju, ipak su pod lukom gustih obrva i u sjeni dugih trepavica svojim ovalnim oblikom imale nešto sanjarsko u sebi i izricale nešto čuvstveno. Na prvi mah morale su uvijek ove oči djelovati.

Đaci međutim stajahu na okupu neodlučni, što bi, pa pogledavajući čas pridošloga, čas jedan drugoga stali se napokon tiho dogovarati. Kačić i prihodnik ljubazno se pitali za jednu malenkost.

— Mi nećemo da kažemo svojih imena, — rekne napokon Puškarić.

— Tada molim, da me slijedite.

— Ni to nećemo; pustite nas jednom u miru, per Dio santo! Pazite radije, da se u Zagrebu toliko ne krade, — povikne ljutito Žunić.

— Kolego Žuniću, nemojte tako, umirite se. Dakle gospoda ne žele kazati svojih imena. Ja preuzimljem potrebito jamstvo za njih. Mene neka zovu na odgovornost. Ja sam pravnik Živko Narančić. Evo vam posjetnice. Mislim, da je dovoljno? — završi ovaj ponosito, no ipak dobrostivo pogledavši stražara. Stražar se nakloni i odstupi, no prije prezirno omjeri postrance Puškarića, Žunića i Jelenčića.

— Stante! — zavikne ujedared za njim Kačić. — Ja neću da se sakrivam. Vratite posjetnicu gospodinu Narančiću, pa zapišite mene. Zovem se Krešimir Kačić, pravnik. Stražar međutim nije više slušao, te se na mig Narančićev udalji.

— Pusti Kačiću! Neću ja nikoga sakrivati, ja sam poznat s redarstvenim činovnikom. Kazat ću mu, da nije ništa na stvari, i sve će se mirno urediti. Prijatelj Jelenčić, a i ti, vi ste prevruće krvi, pa bi mogli zlo proći. Najbolje ovako! — prihvati Narančić ljubazno i stisne Kačiću ruku, usrdnim pogledima još ga moleći, da se umiri.

— Ne, oprosti! — prekine ga Kačić i naglo istrgne ruku. Ja ne tražim, da me tko brani; ako sam kriv, odgovarat ću sam. Ti se nisi smio ni umiješati, a kamo li ime svoje kazati.

— E, al takova su uvijek ova gospoda; vrebaju na zgodu, da mogu koga spasiti, — ironično i ujedljivo doda Jelenčić. — Dakako, onda mogu barem zahvalnosti iskati. No žalibože progledali smo.

Narančić na ove riječi problijedi, a licem mu zatrepta bolno trzanje. U krupnim lijepim očima kao da se zalila suza. Tad se uspravi ravno i visoko, nadvlada svoj nemir potresav ponekle tijelom, pa mirno ali ponosito odvrati: — Vi se varate! Kazao sam svoje ime, jer ne htjedoh da se dogodi sablazan, da vas stražar tjera usred bijela dana po gradu.

— Kakva sablazan? No dakako, ti si gospodskih navada, u tvojim očima bila bi svakako takova pratnja nešto užasno. Pred ljudima, koji se riješiše predsuda, koji su za domovinu pripravni i na vješala tanka, pred njima ne bi to bila sablazan, a ne bi ni sramota pala na nas, nego na silnike naše i našega naroda! — izdreči se Puškarić surovo i muklo.

— Ja sam takovih navada, kakove nam zakoni naobrazbe propisuju, i priznajem, da mi je fini Atenjanin bio u povijesti uvijek miliji nego surovi Špartanac, — u ostalom chacun a son gout!

— Eto, i to je gospodska fraza! Pak — ha, ha, ha! — koga se vraga dičiš svojom francuštinom!

— Čuješ li, to je ipak preko mjere! — prekine Narančić Puškarića. Ne dopuštam nikome, da sa mnom ovako govori. No opraštam ti, jer drugačiji ne možeš ni biti. Uostalom ti najbolje znadeš, da si sada bio nepravedan, jer me poznaješ. No najbolje je, da prestanemo. — Narančić htjede na to ostaviti društvo, ali ga Kačić zadrži.

— Ne raziđete se ovako, — prihvati on. Ja poznajem prijatelja Živka i znam, da je najbolje mislio, kad se je za nas zauzeo. No i mene ne bi bilo nesretnim učinilo, da nas je stražar tjerao; za svetu hrvatsku stvar i više ću podnijeti. Nego, stante, mi smo ipak pogriješili, mi smo morali naša imena kazati. Ta moram uvijek biti kao čestit čovjek pripravan, da za svoje čine i odgovaram. Mene je sada stid.

— Ohoho! Još vam se, kako vidim, djetinjarije po glavi metu. Nismo mi tajili, — da, da — čemu — zar od straha? Ili što želimo izbjeći odgovornosti? Bog — ne, ne, — luda fraza, dakle podnipošto nije tako. No mi se ne htjedosmo pokoriti robu zakona, koji za nas ne može imati valjanosti, — zaintači Jelenčić.

— Tako je! — potvrde Žunić i Puškarić.

Ovako se prepirući dođoše do ugla realke. S Griča silazila mlada ženska, upirući se o debeo štap. Mladi ljudi ne bi je bili ni spazili, da se baš nekoliko koračaja pred njima ne posklizne, padne i bolno zakrikne. Puškarić, Žunić i Jelenčić tek se ogledaše i pođoše dalje; Narančić pak skoči onamo, prigne se k njoj i nježno je digne.

Sljedeća stranica→