U noći/IV.

← III.

U noći IV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

V. →

IV.

U staroj, dvokatnoj kući u Dugoj ulici, koja se protezala svojim dvorišnim krilom do Potoka, stanovao je Kačić. Stan gospodara mu krojača Šmirganza bio je u tom krilu u drugom katu, a sobica, u kojoj je mladić stanovao, gledala prozorom na drveni hodnik, što je to krilo spajao s glavnim dijelom zgrade. Bila to mračna uska sobica, u njoj jedva mjesta za postelju, ormar i stol s dva stolca. Ulazilo se u nju kroz kuhinju gospodarovu na niska, napô razlupana vrata. Zrak je u njoj bio uvijek okužen vonjem kuhinjskim, a pod večer plazili po zidovima silni žohari.

Kačić se svagda osjećao poniženim i bijednim, dok je morao uzlaziti gadnim, slabim drvenim stubama drvena hodnika kroz dva kata; a tek kad bi u kuhinju stupio i u nos mu dopro zadušljivi vonj, a pogled pao na zamazane lonce, kable pune napoja, na stijene, pokrivene velikim tamnocrvenim kebrovima, bilo mu često samo da ne zaplače. Tada bi se sjećao djetinjskoga doba u roditeljskoj kući. Ah, i ondje nije uživao bogatstva ni raskoši, ali dobra mu majka, Bože, kako je uvijek pazila, da u svakom novom stanu, a to je radi čestog premještavanja oca činovnika bilo mnogo, mnogo puta — kako je pazila, da za nj najbolju i najsvjetliju sobicu uredi. A sada!

Treća je eto godina, što je na visokim školama, jednu u Gracu, drugu iz Beču, a treću sada u Zagrebu, pa ga još uvijek mori čežnja za domom, ne može nikako da zaboravi, kako mu je najljepše bilo kod kuće. Mala pripomoć, što ju je od oca dobivao, upravo je tolika, da ne mora pod vedrim nebom spavati i da odveć ne gladuje. A kad je lani majka umrla, a otac od žalosti tako obolio, da su ga liječnici silom u kupke poslali, u koje se je ime morao zadužiti i dug na obroke otplaćivati, ne mogaše Krešimir više ni dosadanje potpore dobivati, nego mnogo manju. Stoga je ove jeseni mjesto u Beč krenuo u Zagreb, najviše dakako ponukom svoga druga i prijatelja Živka Narančića, koji mu je dokazivao rječitim svojim načinom, da pravniku treba svršiti nauke u domovini, da je u Zagrebu lijep i ugodan život, i — što je glavno — u domaćem gnijezdu domaći se ptić ipak laglje protura. »Protura!« — i Kačić je bolno pomišljao, koliko sramote ova jedna krije riječ u sebi, koliko muke, samozataje i bijede! Oh, da ga je otac radije dao u zanat, danas bi već bio na svojim nogama i znao bi, da nije nikomu na teret, jeo bi svoj, rođenom rukom zasluženi hljeb, pomagao bi obitelji... No tada se svaki put zasrami ove malodušnosti i još jače osjeti ljubav k nauci i znanosti te se pravim žarom onako gladan, umoran i bijedan baci na čitanje milih knjiga, da srče punim dahom, svom voljom i umnom snagom nanizano u njima blago, one divne misli i vječne istine prvih umnika ljudskoga roda.

Koliko put bi ga zatekla zora, gdje još uvijek podbočen laktima bulji u Iheringov »Geist des römischen Rechtes«, ili u Lassalleov »System der erworbenen Rechte«, ili u Buckleovu »History of civilisation« ili u Kunzeov »Wechselrecht«, ili u Ciceronove govore. I nikada nije žalio za neprospavanom noći. Ta malo da nije vidio i osjećao, kako mu se duh spoznaje čitanjem tih knjiga sve više širi, kako mu se obogaćuje obzorje znanja, i on je uz užitak ove činjenice još spajao nade, nade dvadesetogodišnjeg mladića, koji pred sobom gleda daleko, daleko i nepregledno polje budućnosti — svoje budućnosti, kojoj ne treba drugo, nego da je ispuni. Pa kako će je ispuniti! Bože moj, u dvadesetoj godini duša iz ma kojega naroda što li sve ne snuje, za što li sve ne osjeća u sebi snage, a tek slavenska duša! Kako se to visoko diže, kako li se daleko i uznosito teži, kako li svaka misao, svaka zadaća, svaka želja gorostasno poraste u tom silnom poletu; — sve, sve, sve se toj tajnovitoj, toj nepoznatoj budućnosti obećaje, sve se od nje traži, da izvrši...

Neriješena pitanja u pročitanim knjigama, stvaranje novih znanstvenih sistema, obrat novih uredaba — oh, uredaba, koje će čovječanstvo usrećiti i bijede riješiti, sve se to mora u »njegovoj« budućnosti ostvariti. Ovjekovječit će se ime, proslaviti domovina. Domovina! Oj, Bože dragi, kakve li najteže žrtve, koje li najužasnije muke zahtijevaš, da domovinu blagosloviš, — sve, sve ti nuđa mlado srce! Domovina mora opet slavna i velika biti, narodu se mora pomoći do blagostanja i slobode.

Takovi bi sni oblijetali Kačića nakon probdivenih ura nauke, vrućica bi ga uhvatila u poziranju ovih zamamnih slavnih slika budućnosti i nestrpljivo bi brojio godine, mjesece, dane i čase, dokle mu je još čekati i po školskim se klupama povlačiti. Dotle pak — držao je — prva mu je dužnost upotrebiti sveučilišne godine za što opsežnije proučavanje znanosti, pa mu se mora u hvalu spomenuti, da nije ni časak shvaćao svoja »jura« kano sredstvo, kojim će si danas sutra kruh služiti, nego je upravo iz unutarnje potrebe, iz želje za znanjem, iz ljubavi za znanošću učio i opet učio. Polažući prošloga ljeta već u prvom lipanjskom roku povjesno-pravni državni ispit, odgovarao je tako izvrsno, da su sami bečki profesori bili iznenađeni i čestitali mu, a oni su ipak navikli na sjajne odgovore. Osobito je lijepo riješio pitanja iz rimskoga prava, te je dotični ispitač pred svima rekao, da već godine i godine nije čuo tako temeljito raspravljati na ispitu o fideikomisarnoj instituciji i o korealnim i solidarnim obligacijama. Kačić u svojoj nauci nije posezao jedino za suhoparnim komentarima i kompendijima, niti se je ograničavao samo na najslavnija djela svoje pravo — i državoslovne znanosti, nego se laćao svake znamenite knjige, vješto usvajajući, što je držao, da mu je od potrebe i koristi k općenitomu i njegovu strukovnomu izobraženju. Zato je uz marljivi polazak predavanja posjećivao javne knjižnice, i jedna od najmilijih uspomena iz Beča bijaše mu vrijeme, probavljeno u prostorijama dvorske biblioteke.

Poradi toga nije dolazio mnogo u đačka društva te je ostao gotovo posve otuđen političkomu gibanju među njima. Ne zato, što ga ne bi zanimali javni odnošaji domovine, naprotiv on je svaki slobodni čas, svaku dokolicu upotrebio za to; no njegov učenju posvećeni život upravo ga je radi toga odijelio od ostalih hrvatskih mladića. Bijaše mu mrsko ono njihovo ljenčarenje po kavanama, one prazne prepirke o pročitanim novinarskim »leaderima«, ono njihovo gotovo preziranje knjige i nauke. Ne mogaše ga zanijeti ni ono njihovo plandovanje bez cilja po velegradskim predgrađima, na kojem se uvijek drsko i smjelo psovalo na »glupoga neprijatelja Švabu«, a ipak se uza to uvijek na štetu domaćih odnošaja pravile prispodobe uz besmisleno hvalisanje i slavljenje najkukavnije bečke stvarce.

Jedan jedini bijaše, s kojim se je svaki dan sastajao. No i taj se nije upuštao u razmatranja dnevne politike sa stranačkoga gledišta. Bijaše to Živko Narančić. Obični im razgovori bijahu ili »interesantne kauze«, ili su jedan drugomu pripovijedali, što je koji lijepo i umno našao u knjizi pročitanoj toga dana. No također često, veoma često govorahu o domovini i domaćim stvarima, s ljubavlju se sjećajući njezinih krasota, s ponosom ističući njezine uvjete za napredak, sa žalošću šapćući o grijesima i porocima naroda, a smjelim zanosom crtajući budućnost, kakvu joj žele. Kod toga dakako ne bi mogli izbjeći ni političkim pojavima a, koji trzaju domovinom tako dugo, bez prestanka i na sve strane; no nisu nalazili potrebe, da se upuste u kritiku ili odluče ovamo ili onamo. Čitavo im se uvjerenje sastojalo u jednoj izreci: »Ljubi, sinko, domovinu svoju hrvatsku više nego samoga sebe!«

Kačić se je svojim više strastvenim temperamentom doista znao često ražariti i uzbuniti, no svaki put bi ga Narančić svojim mirnim i objektivnim promatranjem utišao, rekavši: — A manimo se toga; premladi smo, mogli bismo biti nepravedni. Bit će vremena kasnije, sada ne možemo koristiti a škoditi mnogo, jer ako se jednom upustiš, nećeš više moći, kako bi trebalo, slijediti svoga profesora niti prosjediti ostalo vrijeme u knjižnicama. Naposljetku mora se priznati, politika nije jedino stvar čuvstva, nego poglavito umijeće razbora i znanja. Zar možda mi, koji se ovdje bavimo »Corpus jurisom«, možemo prosuđivati potrebe dnevne politike? — Doći će vrijeme, a dotle moj Krešimire, učinit ćeš se najvrednijim svoga imena, budeš li mnogo, mnogo zajedno sa mnom učio. Ja se usuđujem tek onda uskliknuti »Živila Hrvatska«, kad svršim svoju svagdašnju partiju rimskoga prava, pravne filozofije i kad pročitam još koju stranicu u kojoj lijepoj knjizi. Jer tad znadem, da sam joj se odužio i da ću danas sutra moći za tu Hrvatsku raditi. Svaki put inače šapćem: »Diem perdidi«, te bih se sramio i činio sebi smiješnim, da kličem i hohoćem, te tako isprazno izgovaram ime, koje nam ipak mora najsvetije da bude!

Kačić bi svaki put podlegao ovomu razlaganju i davao mu pravo, jer je dobro znao, da za njime ne leži sakrito nikakvo gadno samoljubje. Jer Narančić, makar bijaše mlad, već je nekoliko puta dokazao, da žarko ljubi domovinu i svoj hrvatski narod. Kad je jednom u uvaženim francuskim novinama čitao neko izvješće, u kojem se posve neistinito pisalo o Hrvatima i o granicama Hrvatske, uzeo je silnom marljivosti usavršavati znanje svoje u francuštini te je za tri četiri mjeseca napisao raspravicu o Hrvatima i hrvatskim pokrajinama u francuskom jeziku i poslao je u Pariz, gdje je uz pomoć slavnoga jednoga učenjaka izišla natiskana u dva najuvaženija lista. Isto je tako u raznim njemačkim listovima one nebrojene nepodopštine, kojima se od raznih strana tako često i nepravedno napada na Hrvate, odbijao svojim radnjama, i dok bi njegovi kolege rogoborili po kavanama protiv kojega napadaja ili nezgrapne neistine, on je, svršivši dnevno učenje, sjeo za svoj stolić i dugo u noć pisao poučan člančić i tako u javnom mnijenju ispravljao krive vijesti i vojevao protiv neistine. U vrijeme hercegovačkoga ustanka, koji je počeo upravo u krajevima negdašnjih starih hrvatskih županija, bilo je opet tako. Sve su novine bile pune studijâ o mogućem raspletu novoga pitanja, svagdje opisi zemlje, prošlosti joj i naroda, a ipak nigdje ni spomena o Hrvatima. Narančića i Kačića je to jako bolilo. Narančić odluči, da nešto učini. Uzme historičke knjige u ruke, pače grčke i latinske izvore, i za nekoliko dana iziđe u jednom bečkom listu raspravica, koja, ne upuštajući se doista u politiku, jasno je pokazivala začuđenome svijetu, u kakvom savezu stoje one zemlje s idejama i pravom hrvatske kraljevine. U drugom pak listu objelodani prijevode hrvatskih radnja u tom pogledu. Oboje pobudi senzaciju, nadoveže se politička prepirka po novinama, na koju se doista Narančić, vjeran svojim načelima, nije obazirao; no radovao se je, da je upozorio svijet na bližnji savez između jednoga i drugoga pojma.

Za sve to pak nije nitko znao osim Kačića. Stoga se nije dao smesti niti uzbuniti protiv Narančića, kad su ga ostali đaci nazivali oholicom, sebičnjakom, biflantom, tvrdeći, da se u njihove političke svađe ne miješa zato, što si ne želi pokvariti »karijere«. On je dobro znao, da to nije istina, jer mu je bilo poznato, da je Narančić mogao dobiti velik štipendij, a ipak ga odbio, jer se bojao za svoju samostalnost.

Ipak je Kačić imao priliku, da uvijek stoji u nekoj duševnoj svezi s političkim stanjem u domovini. Bijahu to očevi listovi. Starac činovnik, sav još u plamenu »ilirskoga« doba, kad je kao đak u crven-kapi pjevao: »Još Horvatska ni' propala!«, razbijao prozore na zgradi »Kasina« i na kući Josipovićevoj na Dvercima, — nije mogao nikako napustiti idealâ zlatnoga onog doba, a kao javni urednik počevši tamo od godine 1850. pa sve do sada nije smio nazora svojih javno ispovijedati, nego šutjeti, pače potpomagati sve sisteme, štono su od Jelačićeva provizorija i Bachova apsolutizma do sada zemljom prohujali. A sve to bilo mu u dnu »ilirske duše« omraženo, no što će, — treba kruha, — bez službe gotova nevolja, — valja šutjeti pred svijetom, paziti na svaku riječ, bojati se pred drugim same svoje sjene. No zato kod kuće među četiri zida svoga jednostavnoga stana!

Dok mu je sin u prvoj latinskoj učio zemljopis te u Kiepertovu atlasu upirao djetinjske znalične oči u one čudne i crvene i zelene i žute i modre likove, kojih ne mogaše razumjeti, otac bi pristupio k njemu i svojim debelim prstima počeo po atlasu skakati zaneseno govoreći: »Gle, momče, eno ondje, tamo sasvim gore — tamo je ledeno more, gdje je to! Evo Kamčatke, evo Sibirije, ova je deset puta veća od sve Evrope, a tu dalje, gledaj, ovo ti je Crno more, tu prijeko, gle, to je Jadransko more, — ovdje je već vrućina, tuj rastu naranče i limuni pod vedrim nebom, a tamo gore, to je vječni led; koliko tu prostora, koliko zemalja, a sve je naše, sve slavensko! Oj, velik smo mi narod, samo dok se složimo. Do vraga ovih naših milijun narječja, kad jednom prihvate jedan slavenski jezik – onda — onda! Ti ćeš to još doživiti!« — I taj čovjek uzeo bi baš pjesničkim žarom i ushitom opisivati veličinu, ljepotu i snagu toga slavenstva. Opajao bi se uvijek jednakom snagom slikama i nadama, što mu ih nekoć ilirsko doba usadilo u glavu i srce, — a dječak, premda je malo shvaćao, pomnjivo bi slijedio te zanosne riječi i razmahnuv krila mlade djetinje fantazije letio u duhu po tom ogromnom prostoru, po tim dalekim, tako bajno od oca opisanim stranama, znalično se pitajući, kako je ondje, što taj čas rade u Pragu, u Petrogradu, u Moskvi, u Jekaterinoslavu, u Varšavi, u Kijevu, u Biogradu, u Ruščuku, Plovdivu, u Sarajevu, u Dubrovniku i Ljubljani — i ća tamo pred kineskim zidom, — da li i oni misle na njih? Oh, Bože moj, kako bi to lijepo bilo, da se sve to vidi! I otac bi mu jedva na sva pitanja mogao odgovarati; no makar nije ni sam previše znao, ipak je na sve odgovarao prepuštajući se mašti, te bi točno opisivao sve ove nabrojene krajeve, gdje slavenska braća obitavaju.

Sada, kad je sin ponarastao i otišao na sveučilište, nije imao više prilike, da ublaži dušu razgovarajući s njim, u koga jedinoga mogaše imati povjerenja, no zato bi prepuno svoje srce ispraznio, pišući mu pisma.

Oh, kako su to bila krvoločna, strašna pisma! I tko bi bio starca dobričinu tek po ovim pismima sudio, zacijelo bi bio morao zaključiti, da je to najtvrdoglaviji urotnik, revolucionarac, — ah što pravi pravcati Marat, i ne bi nipošto htio vjerovati da je to siromašni sudbeni prisjednik, koji uz svoje paragrafe znade također izvrsno »jezik za zubima« držati. Oh, ta pisma! U svakom eto proricanja skore promjene »sistema« — ta dobri kukavac proživio je već silu tih raznih »sistema«, pa nije čudo! — u svakom najmarljivije pobiranje čitavoga političkoga »trača«, kao da je sad došao iz Petrograda, iz Berlina, iz Beča, Pešte ili Biograda i ondje imao prilike sastati se sa svim državnicima i diplomatima i saznati za najtajnije im misli, jer tako je znao za premnoge malenkosti, novotarije, koje da će naskoro svu »konštelaciju« Evrope promijeniti i riješenje istočnog pitanja »fine finaliter« ipak kraju privesti. A uistinu ne bijaše to nego skup i zbirka onih tričarija i sitnarija, koje ni u najbrbljavije novine ne dolaze, tek se valjaju po zadimljenim svodovima kavana, gdje im je početak i gdje im obično nestaje traga, ako ih ne pobere koji političar a la Kačić senior. Oh, pa kako bi se vatreni starčić znao žestiti na sve neprijatelje, na sve protimbe milih mu želja političkih, kako bi se znao gorko potužiti dokazujući, da narod sve više zaboravlja »ilirstvo« i »slavensku uzajamnost«. Naposljetku ne bi ni zaboravio onako oštro bez ustezanja ispsovati i izgrditi sve one, koji su u domovini makar i na najneznatnijem mjestu vlastodršci. Ta kako ne bi, kad mora već godine i godine čekati na zasluženo promaknuće, a eto nedavno je doživio, da mu je predsjednikom postao čovjek, koji je negda bio kod njega prislušnikom, a nema druge zasluge, nego što se je oženio iz daljega roda nekomu zagrebačkomu mogućniku.

Ta su pisma svakako djelovala na Kačića. Ne samo da mu se sviđao iskreni živi slog — doduše nešto nenaravan i pretjeran, pače pun poetičkih fraza, no kako bi i mogao stari Ilirac, romantik, inače da piše! — ne samo da se djetinjska ljubav svagda uzbibala, nego je također ova privrženost očeva velikoj ideji imala svoj čar, te je svakako sjala ljepotom. No glavno, kad je čitao ova pisma i onaj otvoreni izljev pridušena srca, a dobro je znao, kako otac i za najživahnije političke prepirke šuti, napaljujući jednu cigaru za drugom, samo da mu ne bi koja izmakla, nije oca držao ni smiješnim ni kukavnim, nego neizrecivo bijednim, i pred duhom bi mu sinula sva grozota takvoga duševnoga ropstva, pa se svečano zaklinjao, da neće nikada u državnu službu stupiti. Napokon su ta pisma uvijek podržavala u njemu plamečak, što je buktio u unutrašnjosti njegovoj za politikom, koju je još u djetinjstvu upamtio.

Prvo vrijeme, što je bio u Zagrebu, nije ni u čem promijenio toga načina života. Još manje poznatu među novim sudrugovima, bilo mu laglje otimati se i ugibati đačkim zabavama. Napokon ga na to silila i prikraćena mu mjesečna pripomoć, pa se je tako posve povukao u malu svoju sobicu i u knjižnicu, gdje se je izvan predavanja najviše bavio. Jedina mu zabava bijaše, da za lijepih jesenskih dana polazi Zagrebačku goru i da se naslađuje pogledima po prekrasnoj okolici, upijajući svom mladom dušom svojom domovinski zrak. Oj, taj domaći zrak! Mlado bi mu srce uzdrhtalo, vrući bi se duh visoko uznio, kad bi s ruševina Medvjedgrada vidio, gdje se pod njim bjelasaju u nježnom svijetlu jesenskoga sunca lijepe zgrade Zagreba, visoki tornjevi starih mu crkvi i njihove mrke drevne stijene, a sve to isprekićeno žutozelenim lišćem krošnjata stabalja, pa kako nada svim dršće i trepeće modri fini dim poput prozirne indijske koprene ili kao povlake anđela na starotalijanskim slikama; pak zatim zamijetio daleku ravnicu, nakićenu redovima visokih jablana i ljeskom zavojite Save, gdje se gubi u modroj daljini, da onda iza nje puknu plavetne čarobne gore, zalivene u šiljastim vrhovima zlatnim gorućim sjajem svijetla, u kojega se tracima sav kraj poput vile kupa i poput bajnih stvorova smrtnomu oku malo po malo iščezava!

»Lijepa moja domovino — stare slave djedovino!« — često bi uskliknuo u rodoljubnom zanosu i duhom prošao slavnu prošlost, da pun čeznuća i ponosa sam pred sobom slavi svoj mili hrvatski dom. Onaj meki zrak, lahoreći nježno oko njega, oni stari čvrsti dubovi šume, što se u goru gubi, onaj divni pogled na jug, oni tamni sakriti kutovi ispod planine, one povijesne uspomene, spojene s cijelim tim krajem, pa ono staro kamenje, koje kroz toliko stotina godina hladno i ukočeno promatra sav taj burni život, što se ovdje dolje od pamtivijeka roti, — ah, — sve to dalo mu je neobuzdanom silom osjećati, da diše domaći zrak, da stoji na domaćoj grudi, svaki put bi ga sasvim obladalo domovinsko čuvstvo, te malo da nije plakao od radosti, čeznuća, želje ili tuge — Bog bi ga znao — i mogao je tek da promuca: »Oj Hrvatska, majko moja!«

Pa kada bi se onda vratio u grad i naišao na toliko toga, što je vrijeđalo rodoljubni mu zanos, pa vidio, da domovina, sveta mu hrvatska domovina, nije onakva, kakova bi morala da bude po zasluzi tolikih koljena mučenika, on bi se i žalostio i ljutio, mučio i bjesnio. Tu svoju bol nastojao je utopiti onda u učenju, — no koliko puta ne pođe mu to za rukom! Tad bi Narančić pomogao. Svojom ozbiljnom trijeznom riječi, a ipak punom rodoljublja i žarkog čuvstva, on bi svoga uzburkanoga prijatelja opet priveo u harmoničke sfere umnoga rada prvaka svega čovječanstva i svih vijekova, te mu s pomoću ovdje nađenih istina dokazivao neumolnom logikom, da će budućnost biti bolja, da ne smijemo očajavati!

I u drugim prilikama obraćao se Kačić na svoga prijatelja. Višeput do zla Boga ozlovoljen i izmučen bijedom, koja ga je svaki dan tukla, ogorčen i potišten našao bi kod njega utjehe i jakosti za dalju borbu.

Sljedeća stranica→