U noći/I.

← Naslovnica

U noći I. autor: Ksaver Šandor Gjalski

II. →

I.

Zimskoga jednoga dana god. 187*., oko podne, grnuli su pravnici svih tečaja u dvoranu br. IV. Predavanja su upravo prestala, a profesori sa sveščićima pod pazuhom i odzdravljajući dubokim poklonima pozdrave đaka žurili se prema stubama. Izvana dopirao podnevni zvuk zvona sa sviju crkava. Od nekuda, iz grčkoga sjemeništa ili iz plemićkoga konvikta, kao nestrpljivo zvečalo zvonce, navješćujući gotov ručak. Mladići su frčući i zapaljujući cigarete trčali i turkali se k vratima spomenute dvorane, ne uzimajući ni toliko vremena, da navuku zimske kapute, nego su ih nemarno na leđa ovjesili, a šešire nahero nasadili.

— Digo — čekaj! Per Dio santo — spetta un pocco!

— Ajde, ajde — vrag po cigareti.

— Oštija, kako se rivaju! Po Boga, ni domovina propala!

— Lako tebi. Kod Pruknera čekaju, ali u pučkoj kuhinji ne!

— Čau, ja idem. Mia bella, mia carissima Danica sad se šeće Ilicom. Ne smijem to propustiti. Možete vi i bez mene!

— Ne, ne. Čekat će ona. Ha, ha, ha!

— Gospodo! Ajde, žur'te se! Možete škripte i poslije ispraviti, naći ćete naposljetku riječ po riječ u Erxlebenu i u Veringu.

— Hej, perillustris domine Karlek, kaj ne buju oni išli v spravišće? Kakov su oni plemenitaš, za pet ran Božjih!

— Ho, ho, ho? — zagrmi iz sto mladih grla obijestan smijeh na gornju šalu, koju si je dopustio neki nacifrani kicoš prema nisku, debelu pravniku, jedinomu, koji je mirno krenuo prema stubama i po uzoru »svojih otaca« pušio iz ogromne, srebrom okovane lule.

Dok se takvi povici, šale i razgovori glasno no bez ikakva saveza izmjenjivali izmed mladih ljudi, koji su naprijed jurili po hodniku, bile su u dvorani br. IV zapremljene već gotovo sve klupe. Neki se utisnuše u sjedala, drugi se posadiše po pultovima, treći opet stadoše u posebne hrpe po uglovima sobe. Nad cijelim skupom šumio žamor glasna razgovora, pridušena mrmljanja, zijevanja i uzdisanja, smijeha i vike, jednom riječi, svih onih stovrsnih glasova, kakovi se čuju u skupštinama množine ljudi prije konstituiranja.

Kraj katedre stajalo je nekoliko mladića u potišem razgovoru. Gledajući ih, kako neizrecivim zadovoljstvom glade svoje duge pomnjivo počešljane brade ili zafrkavaju neopisivom nasladom i sigurnošću mlade brčiće, pa kako svečano miču glavama i rukama, mogao bi umah pogoditi, kako se osjećaju uzvišenim nad golobradim sustvorovima svojim.

Jedan između njih, sav u crnini, uspne se na podnožak katedre i uzme gledati u sakupljene. Olimpijskim pogledom omjeri dvoranu od jednoga kuta do drugoga, odvraćajući pozdrave i povike tihim posmijehom ili mahanjem desnice prema dotičniku.

— Ima ih dosta, mogli bismo početi — hej, Pero? — prišapne jedan kraj njega, sitan čovuljak plave rijetke kose, plavih štetinastih brkova, sa »škriptima« u svim džepovima, i čuvajući pod pazuhom Ungera, a u ruci držeći Kirhšteterov komentar tako, da si već iz daleka mogao pročitati na žutim koricama naslov knjige.

— Da, da, odmah! Strpi se malko. Al čuj, Roberto, Živka opet nema. To je čudan svat!

— Što zato! Ta znaš, kakav je. Ne čudim se njemu — nekakav gizdelin, sebičnjak. Zar možebiti na nj čekaš?

— Misliš, da ne bismo čekali?

— Ah, jer nisu došli? Počnimo samo, ta naposljetku ti si sazvao skupštinu. Otvori dakle.

»Silentium!« — zaori nestrpljivo ovaj isti mali, mašući silno po zraku svojim Kirhšteterom.

U dvorani se buka ponešto utaloži, nastane kašljucanje, a onaj važni na katedri zakašljav prije u ruku poče zvučnim glasom:

— Molim posluh, gospodo! Otvaram, ovlašten od svojih jednomišljenika, slavnu ovu skupštinu i molim, da »per acclamationem« izaberete predsjednika.

— Živio Petar Hojkić! — zavikne mali Roberto.

— Živio! Živio! — odazove se skupština.

— Ja vam zahvaljujem i blagodarim. Čast, što mi je tim iskazujete, znadem cijeniti u potpunoj mjeri i vrijednosti i obećajem vam, da ću nastojati, koliko mi budu dopuštale slabe sile, da zadaći svojoj zadovoljim, — izusti diplomatskom svečanosti i strogom ozbiljnosti na lijepom licu onaj isti crni, pred skupštinom se duboko nakloni i odmah nastavi: — Budući da je u svakoj skupštini potrebit također bilježnik, molit ću gospodina kolegu i miloga brata Roberta Keršinovića, da ovu tegotnu zadaću na svoja prokušana leđa primi.

— Živio Keršinović! — odazva se i odobri skupština, a ovaj, spremiv sve svoje knjige i škripte pod pult, smjesti se na uglu prve klupe.

Izabrani predsjednik ispravi se sasvim ravno, otare čelo i usta rupcem, povuče nešto prama laktima rukave, kao kakav svećenik na propovjedaonici, diže glavu u vis, kao da tamo nešto traži, pa držeći neko vrijeme desnu ruku ravno ispruženu prema skupštini u znak, da bude tiho, progovori sa svoga uzvišenoga mjesta sigurnim zvonkim glasom:

— Gospodo! Braćo moja! Dopustite mi, da i kao predsjednik i kao sazivač ovoga današnjega našega sastanka, to jest slavne ove skupštine, započnem red govornika, pa da istaknem, zašto smo se ovdje sakupili. Znam, da bi to drugi bolje i vještije od mene učinio, no kad je kocka na me pala, — dopustite mi, da vam se svima zahvalim, što ste izvoljeli doći na moj i mojih jednomišljenika skromni poziv. Budi vam iskrena bratska hvala! Gospodo! Naša se mladež uvijek odlikovala, naročito mi akademički građani ove »almae matris«, time, da je znala prihvatiti svako pregnuće miloga nam naroda. Svako je uzvišeno nastojanje naših rodoljuba uvijek našlo trajna vatrena odziva u srcima akademičkih građana. Uz neumorni rad u hramu božice Atene dužnost je naša, da budnim okom pratimo javni život mile nam domovine. I kako moramo kazniti prezirom sve one, koji protiv nje griješe, tako nam je opet sveti zakon, da slavimo i ljubimo one muževe, koji na braniku domovine stoje čvrsto kao klisurine i koji su spremni za nju sve žrtve prinijeti, koji su napokon našemu milomu narodu darovali toliko toga, da je teško nabrojiti. Naš narod tako je sretan, da imade takova sina. Evropa mu se divi, a zahvalna domovina slavi ga i obožava. Mi akademički građani dužni smo svijetu pokazati, da smo, proučavajući kreposti klasičnoga svijeta, naučili također od starih grčkih i rimskih junaka, da znademo i hoćemo cijeniti i slaviti velike sinove svoje domovine, da nastojimo biti im zahvalni i da smo svaki čas pripravni ovo i činom dokazati. Samo ovako i nikako inače, pokazat ćemo, da ćemo izvršiti ono, čemu se domovina od nas nada i što narod od nas očekuje. »Na mlađima ostaje svijet« — mudra je riječ našega naroda. Stoga mi mlađi dokažimo, da stojimo na visini današnjega našega narodnoga naprezanja, pa će stariji moći danas sutra mirnom dušom predati nam narodni barjak i prepustiti krmilo našim rukama.

Prilika se pružila, da to danas dokažemo. Danas slavi se širom domovine imendan proslavljenoga muža; ja vam ne trebam imena kazati, vi ga hvala Bogu svi poznate. Sva domovina gleda na vas u nadi, da je još ovdje mladež, koja znade i hoće prkositi svim dnevnim protivštinama, pa da nije opravdan onaj strah, da je tobože današnja politička situacija otrovala redove slobodoumnoga, akademičkoga građanstva. Pokažimo dakle, braćo, da smo neustrašivi, i zaključimo, da se u ime akademičkih građana brzojavno otpošalje čestitka neumrlomu svečaru, a u spomen toga da se nabavi njegova slika, da se njom uresi ova dvorana, da tako mladež naša za sva vremena ima časno njegovo lice u svojoj sredini. — Ja sam rekao!

— Živio! Živio! — zaori gromko dvoranom i živo zapljeska stotinu ruka.

Čim se skupština malko utišala, stupi pred katedru mlad čovjek crne kudrave kose i tamne puti. Vidjelo mu se na prvi pogled, da je južne pasmine; osobito fin, pravilan nos je svjedočio, da mu predi nisu bili slavenskoga roda.

— Gospodo kolege! — progovori izgovorom istočnoga narječja, malko se nakloniv pred predsjednikom. — U ime svoje i u ime svoje braće ostalih Srba slušatelja na vrijednoj ovoj visokoj školi izjavljujem, da ćemo mi iz ove skupštine izići prije, nego se takav zaključak stvori, jer se srpstva taj predlog ne tiče, niti treba da se tiče, pa mi nikakove solidarnosti ne nazrijevamo s vama u tome pitanju, niti hoćemo da je imamo.

— Lijepo, lijepo! — ironično poprati skupština ovu izjavu; jedan iz zadnje klupe reče, da je to govoreno »in cyrillischer Sprache«, našto se sva skupština grohotom nasmije. Hojkić očitom indignacijom sažme ramenima, no ipak ne odvrati ništa.

Međutim se Srbi korporativno udaljiše iz dvorane.

— Užasno! Infamno! — najednom se začu iz gornjega ugla, gdje je stajao osamljen mlad čovjek, odjeven u jednostavno sivo odijelo. U blijedim, izvanredno suhim obrazima nelijepih, neprijatnih crta duhovita izraza, čitala se ogorčenost i časovita bol. Tamne, duboke upale oči sijevale ljutinom, gledajući izlaz Srba.

Čim opazi, da svi u nj gledaju, zastidi se i porumeni, spusti glavu i stane grozničavo vrtjeti i tiskati u ruci snopić bilježaka, što ga je dosad držao. Bijaše očito, da su mu se one riječi izmakle i da su zaista bile izljev silno potresena čuvstva. Osjetivši poglede svih prisutnih na sebi, bješe mu tako neugodno, da se je napokon okrenuo k prozoru i tako zaklonio lice.

No u taj čas nije se više skupština za nj zanimala. Iz zadnje klupe začuje se krupan glas, doviknuvši gotovo ljutito: »Čekajte!« i prema katedri protiskivao se visok, suh mladić, ne mareći mnogo, da li će kome stati na nogu ili se o čija leđa zadjeti. U kozičavom, žučljivom licu, osobito u malim, žarkim očima, odavala se uzburkana strast, a još više silovita srditost. Nervozno drhtanje okolo debelih modrikastih usnica još mu jače odavalo uzbuđenost. Traljava mu odjeća samo visjela na suhonjavu tijelu, na kojem se osobito isticala pognuta leđa.

Još nije stao na katedru uz predsjednika, a već je počeo dugim rukama po zraku mahati i glasno govoriti:

— Kazat ću tek nekoliko riječi; mjesta mi dajte!

Tad se smjesti na katedru, potisne predsjednika malo na stranu i počne dosta treptavim ali inače ugodnim, odrešitim glasom:

— Braćo! Istina je, ja vas i vi mene lično slabo poznajete, no ipak se ne bojim stupiti ovdje pred vas i kazati vam otvoreno, iskreno bez okolišanja, onako, kako to dolikuje pravomu mužu, Hrvatu, kazati vam, da mi je sve vas skupa veoma žaliti. Dosad sam se nadao, da hrvatska mladež nije onakova, kakovom je mnogi i premnogi prikazuju, al nakon govora predsjednika i vaših usklika moram reći, da sam se prevario.

— Oho! Jeste li čuli? — prekinuše govornika.

— Predsjedniče! Molim vas, držite red, da me ti nadobudni sinovi domovine ne prekidaju.

— Šta? Šta? — On vrijeđa! — zagrmi dvoranom.

— Molim, gospodo mir! — dostojanstveno se oglasi predsjednik Hojkić, a vi, gospodine, nastavite. No pozivam vas, da ne gazite pravila parlamentarnosti i pristojnosti, jer bih inače kod prve uvrede morao strožije postupati.

— Ne vrijeđam nikoga, niti mi takovo što može biti namjerom. Ako koga boli, što mora istinu slušati, na čast mu bilo! Bit ću kratak. — Odbijam predlog kolege Hojkića i to s razloga, što uopće ne odobravam priznavanja autoriteta. Načela neka budu sve, osobe ništa. Ne priznajem nikomu, da bi se nazivao ili dao nazivati prvim sinom domovine, jer svi smo djeca svete nam majke Hrvatske, pa bude li koji tako sretan, da učini za nju što korisno, nema prava zahtijevati, da mu se kadi i metaniše, jer je samo svoju dužnost učinio. Da se samo Hrvati nisu nikad povodili za autoritetima, vođama, prvim sinovima domovine, koja li sreća po njih! Ali žalibože svakoga prvoga mazgova postaviše na uzvišeno mjesto i klanjaše mu se kao židovi zlatnomu teletu. U nazočnom slučaju baš je tako! Taj vaš slavljeni današnji svečar nije ni iz daleka svoje dužnosti prema domovini ispunio, on ju je dapače smrtno ranio, te ga svaki svijestan Hrvat pravom drži za izdajicu, a njegova djela, što ih vi slavite, nisu nego »za opsjeniti« narod.

— Prestani! Nitkove! Van s njim! Van! — zagrmi burno dvoranom i mladi ljudi poskaču sa svojih mjesta, da se na govornika obore. On pak metnu ruke u džep i tek porugljivo i prezirno nasmjehnuv se htjede nastaviti. No vika nije se dala utišati, najvatreniji protisnuše se do katedre tik pred govornika, grozeći mu se šakama. I ne bi bio mogao nastaviti, da se nije u taj čas nešto čudno zbilo. Onaj mladić, koji je u uglu kod prozora sam stajao, skoči do katedre i sav zažaren u licu povikne silno odrešitim načinom: — Slušajte! Mi smo akademički građani, a kao takovi najprije i najbolje moramo znati ljubiti i cijeniti slobodu govora i poštivati svačije mnijenje. Gospodine, nastavite! — Molim, mir!

Na ove riječi bješe zaista sve mirno. Kao da je u glasu ovom i zvučnoj mu oštrini ležala neka osobita snaga. Oni, koji su se malo prije najjače žestili, sad se sasvim umiriše i samo su znalično pogledavali u toga mladića, koji ih je tako rekavši jednom riječi ukrotio. Bijaše očito, da se svi čude, kako je to, da ga ne poznadu i da mu dosada nisu pripisivali nikakva značenja.

Nakon što se u dvorani sve umirilo, nastavi pređašnji govornik, jedini možda, koji na svoga zagovornika nije ni oka bacio. On nastavi:

— Eto ih, baš kao stari mameluci! Bora mi, pripravljate se izvrsno za buduće prodane mješine. Što im se neće čuti, to prekidaju! E, dakako, svjedoči vam to nacifrana odjeća, — ona je sva vaša briga. Gledajte mene u starom poderanom kaputu. Noja vidim, da s vama nema razgovora. Dovršit ću, no prije prosvjedujem protiv svakoga korporativnog odašiljanja kakovih brzojavka. Još mi je istaknuti ovo. U svom govoru nije predsjednik ni jednom spomenuo ime hrvatsko. Sve »naše«, »naš« narod, »naša« domovina, »naša« mladež-»naši« rodoljubi. Do vraga, vi našinci! Ne zaslužujete ni da nosite ime hrvatsko, za koje su djedovi naši more krvi prolili, koje bijaše časno i uvaženo pred stolicom pape, pred prijestoljem najmoćnijega kralja francuskoga i na divanu sultana turskih! No vi mnogo hajete za to. Jedino s toga se događa, da nam se usuđuje svatko, koji se ovamo doklati, vrijeđati hrvatsko ime, hrvatski narod, kako danas doživjeste od onoga cigančeta. Smijali ste se, a morali ste ga na mjestu prošibati za drzovitost i opakost, što se usuđuje, nahranjen kruhom niklim na hrvatskoj grudi i boraveći u srcu Hrvatske, ipak vrijeđati Hrvate. Oh, na vješala — na vješala s takvim izrodima! A vi mu se smijete, u miru ga pustiste, vi — pitomčad neprijatelja hrvatskih!

— O besramniče, nosi se odatle! Braćo, bacimo ga napolje! Van s njim! Ovo nije nego policajni uhoda! — zavikaše bezbrojni glasovi, te nastane silna vika, buka i neopisiv metež u dvorani.

Smjeli govornik bio bi zacijelo zlo prošao, da nije Hojkić u posljednji čas sve sile svoga moćnog grla i nezatajivog ugleda napeo, da zapriječi svaku sablazan. Tada u kratko i s najvećom indignacijom odbije napada je predgovornika, pročita sastavak brzojava, koji skupština živahno i vatreno prihvati, te zaključi skupštinu, a mladi ljudi navreše nestrpljivo k vratima. Među posljednjima bijaše govornik, digavši visoko i prkosno svoje kozičavo žuto lice.

Jedva što je izišao na hodnik, na kojem je većina skupštinara u nekoliko hrpa živahno raspravljala i bučala, pristupi k njemu Roberto Keršinović, te onakav malen stavi se pred njega dugonju i mašući mu pred nosom svojim neizbježivim Kirhšteterom, uzme nosnim glasom vikati: — Gospodine, vi se usudiste svu akademičku mladež uvrijediti, u kratko vi se ponijeste najbezobraznije, da, molim vas za vaše ime!

Ovaj se najprvo kao okameni od zadivljenja, ljutine, čega li, te je trebalo ponovna zadirkivanja Keršinovićeva, dok se je sabrao.

— Nosite se do bijesa! — riknu tada kao ranjen lav. — Još jednu riječ i ta vaša drzovita gubica, — tražit ćete je po podu!

— Oho! — cikne mali Roberto i skoči još bliže do protivnika, no u taj čas položi netko na nj ruku i čvrsto ga turne na stranu.

— Gospodine, udaljite se odmah! — Vi ste napali, ne dopuštam vam nikakova daljega sablažnjiva ponašanja. Promislite, da smo u dvorima naše »almae matris«.

Keršinović ga sav u čudu pogleda i prepozna u njem onoga istoga, što je malo prije u dvorani učinio mir. Ugrizav se do krvi u usnice htjede mu nešto odvratiti, no ovaj ga svojim krupnim tamnim očima strogo i ponosno omjeri od glave do pete, te ga najvećim mirom primi za oba ramena i od sebe okrene.

Međutim dojuri amo Hojkić i silom povuče Keršinovića za sobom. Ona dvojica ostadoše neko vrijeme jedan prema drugomu stojeći, da se nisu ni maknuli niti što progovorili. Govornik gledaše nezadovoljno, gotovo bijesno na stranu prema prozorima hodnika, dok ga je ovaj drugi prijatno motrio.

— Gospodine kolego! — prekine tada ovaj šutnju. — Dopustite, da vam čestitam i u jednu ruku da vam zahvalim. Govorili ste mi upravo iz duše, braneći ime hrvatsko. Ne bavim se zaista politikom niti se u nju razumijem, ali ne mogu vam kazati, kako me zabolje danas ona izjava Srbâ. Vi ste se jedini ogradili protiv njih, hvala vam za to!

— Ništa, ništa! Ovo nam je dužnost, — odvrati mu ovaj drugi hladno i neprijazno, pokročiv već dalje, no tada pozirnuv u dobro pošteno lice nagovoritelja, koje je sve plamtilo od zanosa, nastavi nešto povjerljivije: — Dakle i vas to boli? Ma, molim vas, kaže, da nema s Hrvatima ništa solidarno, a što je on nego Hrvat? — Kad su mu djedovi pribjegli ovamo, a Hrvati jedini dali im utočišta, onda smo bili dobri! Drago mi je, da ste istoga mnijenja.

— Dopustite, da vam se predstavim. Zovem se Petar Krešimir Kačić, pravnik trećega tečaja.

— Drago mi je. Ja sam pravnik Ivan Jelenčić. A gle! — Evo Puškarića i Žunića. Servus, rajo! Zar ne bijaste na skupštini?

— Bili smo, sve smo čuli. Ajde dakle na ručak; kum Pavel neće nam inače ništa ostaviti.

— Ajdemo! — odvrati Jelenčić. — Evo, ovo je gospodin Kačić, pravnik.

— Živio! Drago nam je!

Sljedeća stranica→