Sveta Rožalija/Dio treći/6

V. Dušnoga Spoznanja ogledalo Sloboda od života razbije; zauzda ju Strah Božji, ali se uzde oslobodi Sveta Rožalija —  Dio treći 6
autor: Antun Kanižlić
VII. Na desnom putu Rožaliju susriti diva imenom Milost, koja grišnike u čudni od pokore vrutak poziva.


VI. Strah Božji kaže livoga puta svrhu, Zmaja paklenoga.

Strah mačem zamahne karajući opaku

družbu i na strane sve leti po zraku.

Zrak se vas rasviti užežen od mača,

a Strah njoj se priti i vapeći vraća:

"O nesvisni, kuda? Nuto svrhe puta!

Koja nosi tuda vas nesrića ljuta?

A tužan tko tamo jedan put posrne,

iz tebe se, jamo živa, on ne vrne.

Kad se primiliva Bludnost, kad svit mami,

kada Dika siva, da k sebi primami,

na što svit dospije? Diku, radost dragu

što slidi? Sve prije ti stavi na vagu.

Kamo ćeš izaći putem ovim, koju

budeš svrhu najći? Plaću gledaj tvoju.

Kad k napasti stupiš i srce pridadeš,

što i po što kupiš, gledaj. Sada znadeš."

Gledam na kraj puta, vidim golemoga

Zmaja, ružno žuta, modra, zelenoga.

I na crne gore pruža se iz dola,

zja, proždrti more s volovima kola.

Dva ohola roga diže, krivi oči:

strašnog čuda toga gledat nije moći.

Dva su žrvna oči izvaljene; sada,

rekoh, u me skoči strila, eto pada!

Dime mu se uši; tako oblačnog dima

niti, kad se puši, ljuta Etna ima.

Kad zubima škriplje i s krili klepeće,

od straha se ciplje drvje, gore ječe.

Pakao jest, nije list moj priko mire.

Ah, tko grišit smije, nejma žive vire.

Od gubice pine vise, a udara

krvava, kad zine, kao magla para.

Što jest grlo, usta što strašno široka?

Oganj, propast pusta i brez dna duboka.

Tako žestok plamen ta živa peć bljuje,

da se topi kamen, od dima zrak truje.

Eto naslidnici Svita i Slobode

i služeća Dici srca kamo hode!

Gladna u vike zmija, sve se u nju hita,

sve ždere, sve zija, nikad nije sita.

Kad k sebi povuče što, prid usta vrati

z bičem repa tuče, s nokti drpa, mlati.

Iz vične čeljusti, što zgrabi i dere,

nikad ne ispusti, muči, siče, ždere.

Plač je, vika: "Jao, o svitu prokleti,

u koju sam pao, uzrok mojoj šteti!

Jao, jasnost Dike, koja za čas sinu,

u crnu na vike promini se tminu!

Jao, o ludosti, s tebe, jao, steći,

o kratka bludnosti, muke strašne peći!

Jao, kako dugo? Vazda! Jao, tako,

o vazda, neg drugo gorje si zlo svako!

Ah, hoće li ikad ljuta sila stati?

Jao, neće nikad otpočinut dati!

Nikad - vazda - dvoje tužno, strašno ime,

jao, u paklu koje jest najtežje brime.

Jao, da bi, jao, Bog vrimena malo

za pokoru dao! Jao, vrime je stalo!

Stalo je zaludu, pravda neće dati,

na svojem je sudu rekla: "U vik pati!"

Čuvši tužni jao, cvilenje i huku,

tko bi se lud dao, mislim, na tu muku?

Dao od svoje volje? Jao, eto se daju,

da ji u vik kolje, paklenomu zmaju.

U vik, - nije od cvila i od plača hasne,

za dobra su dila veće ure kasne.

U vik, - leti sada vrime, poslije stane,

vične smrti kada strile njega rane:

poslije umrla puta, ah, ne leti vrime,

zmaj ga operuta, krila proždre š njime.

Vikovičnost vije ondi kolom svojim,

proklet viče: "Nije hasne suzam mojim!"

O paklena zmijo, kad je plaća tomu

takva, tko bi smio pristat k putu tvomu?

Pripado se, sva se stresem od strahote,

od viđene sva se smućujem rugote.

Ne straše se srne tako, kad ji s hrti

lovac na hit svrne od olovne smrti, -

nit se golub stisne tako nit trepeće,

kad se na njeg tisne jastreb i zateče, -

nit ovca prid oči videći iz gaja

da gladan vuk skoči, kao ja od zmaja.

Oči krajom skuta sakrivši, ja rekoh:

"Ljubavi, s tog puta bižimo daleko!"