Sveta Rožalija/Dio drugi/4

III. San Rožalije od zore. Sveta Rožalija —  Dio drugi 4
autor: Antun Kanižlić
V. Ljubav nebeska Rožaliji s ogledalom prikaže se.


IV. Rožalija se kitit ustade prid ogledalom.

Eto skoro jasno, velim, sunce sinu,

ja ostavljam kasno tako postelj linu.

Ustadoh se gori i resit se hitim,

na sramotu Zori da se lipše svitim.

Obučem rumeno na poklon mi dano,

zlatom navezeno ruho, cvitjem tkano.

Šareno od cvitja čudo u njemu siva,

kao da primalitja cvate dika živa.

Cvitje to videći, da jest narav stigla,

svatko hoće reći, vezačica igla:

od dragog kamenja ružica se vidi

rumenog plamena na prsih u sridi,

a okolo bile u jasnomu zlatu

ružice od svile i bisera cvatu.

Ogledam se. Srićne u takovom cvitu,

velim, gospodične da nije na svitu.

K ogledalu sada idem, da prid njime

redim kose, rada bit božica s time.

Rekoh i u ruku uzmem gvozdje, grijem

gvozdje, kosa muku, da nje š njime vijem.

Najprije razvežem, i da ne zamrsim,

polako rastežem, raspletem, razmrsim.

Niz lica raspustim, ritkim prije bilim

češljom, posli gustim na razdiok dilim.

Kad gledam prosute, mislim, oko vrata

zrake sjaju žute od sunčena zlata,

kao zora da se u litu nagizda,

kada iduć sja se prid kraljem od zvizda.

Ter još strižem, sučem, pletem, naređivam,

rugam, vrtim, vučem, vežem, zavrćivam:

sad iglom odvijam što sam prije splela,

sad opet privijam na dvi strane čela.

S ogledalom sudim, i da nje naučim

gori stajat, trudim, gvozdjem dižem, mučim.

Nike na okruge zavrćujuć prignem,

među njima druge na kukmice dignem,

i još čim se diče i najvećma fale

vile, na torniće uzvisujem male.

Ako li stršeću tanku istom dlaku

vidim, trpit neću, neg poravnam svaku,

poravnane gladim i mirisne rose

iz mog stakla vadim, š njom porosim kose.

Zatim vili milim snigom, tihim mahom,

kao oblakom bilim posipavam prahom.

Gledam se da prije ogledalo sudi

lipotu, neg smije ić na oči ljudi.

Još lasak pristrižem. Kad to sve naredim,

s cvitjem biser nižem, po kukmicah redim.

S rumenilom lice i bililom mažem,

u snigu ružice litne mažuć lažem.

Opet se ogledam; sudim, da božicu

i što lipše gledam u mojemu licu.

Pristupim k prozoru, gledam nebo, rekoh:

"O kako ja zoru nadsivam daleko!

Znam, što je crvena! Ne može me vidit,

da sam ja rumena, lipša, ima se stidit."

Viđa mi se, ako ja luda i slipa

vidih, da ovako božica sam lipa,

rane me videći iz vrta ružice, da sam zora mneći, podigoše lice. I premda to velim, nisu mi po volji,

neg još kose želim na red spravit bolji.