Seljačka buna/XXIII
| ← XXII | Seljačka buna — XXIII. autor: August Šenoa |
XXIV → |
Milo mi je, gospojo majko - progovori Anka Konjska Uršuli Heningovoj - da ste došli sa Sofijom na neko vrijeme k meni u Zagreb. Vi poznajete Martinu sanjarsku ćud, koja bi nam Sofiju posve pokvarila. Djevojka se je ionako posve promijenila. Zlovoljna je, šutljiva i razdraživa, a očekuje još svejednako svoga Milića koji se ionako vratiti neće.
- Da neće? - zapita brzo Uršula.
- Sigurno neće. Slušajte me samo, majko. Ja sam o našem poslu mnogo sa Alapićem razgovarala. On mi reče kako već nekoliko mjeseci Taha mota i mota, i koliko ga to truda stoji, ja se nasuprot potužih na našu nepriliku kako još nijesmo ništa smjeli reći Sofiji, i kako ste vjerom obvezani Miliću, te da bi svakako saznati valjalo gdje je taj mladić i je li uopće živ. Predomisliv se neko vrijeme, obreče mi Alapić da će se tu možebit pomoći naći. Poznajem, reče, prefrigana čovjeka po imenu Drmačića, nadripisara, koga je Tahi otjerao iz službe. Taj se čovjek ne boji ni vraga. Poslat ću ga u uhode za Milićem, za koga gospodin Ambroz svuda propitkuje. I Alapić posla toga čovjeka.
- I taj čovjek? - zaskoči je Uršula.
- Povratio se jučer, majko.
- A Milić?
- Živ je, ali zarobljen.
- Gdje?
- Da vam kažem. Uhoda Alapićev pusti se na sreću u naše krajeve koje posjeduju Turci, i poče propitkivati gdje da se nalaze sužnjevi koji su pred više godina zasužnjeni bili kod Kaniže. Čovjek je posve zdravo računao. Potražiti valja Mogaića. Blizu njega bit će valjda i Milić, ako nije poginuo. Uputiše ga u Kostajnicu, odanle u Dubicu, najzad u Banju Luku. Drmačić stade raspitivati kod fratara, koji sigurno za kršćanske sužnje znaju. I pogodi. Fratri mu rekoše da u kući nekog bega kod Banje Luke od jedno pet godina robuje mlad čovjek po imenu Mogaić. Prije tri godine da je s preko Save došao drugi čovjek i donio begu za Mogaićevu ucjenu novaca, ali mudri Turčin pridrži i čovjeka Milića. To vam budi ukratko rečeno na utjehu. Sva je prilika da se naš vitez povratiti neće jer mu je imanje, kojim Ambroz upravlja, prezaduženo pošto je uzajmio za Mogaićev otkup. Vaša duša može stoga mirna biti, i nadam se da ćemo nit, koju evo već treću godinu predem, privesti kraju. Taha je, koliko čujem, smekšala parnica koju ste snova pred banom potjerali, i u koju ne mogu utjecati požunski mu prijatelji.
- A Ambroz?
- Ne bojim ga se - nasmjehnu se Anka. - Čini mi se da sam o svom mezimčetu zdvaja jer mu sve propitkivanje nije urodilo plodom. Nu svakako valja biti na oprezu. S te strane čuva nas Stjepko, koji pristaje uz udaju Sofije za Tahova sina. Tako je, gospo majko, sve pripravljeno. Vi ste dosta dugo čekali, ali najglavniji je posao da slomimo Sofijin otpor. Jeste li je kako pripravili? - Govorila sam joj uopće o udaji, Tahova sina dakako spomenula nijesam.
- A ona?
- Udari u plač, okrenu lice i reče: "Majko moja, zaklinjem vas, ne govorite mi o tom. Ja sam čuvarica vaše vjere; vi se zakleste Miliću da će mi biti mužem, a ja mu se zakleh da ću mu biti ženom. Držim se moje i vaše zakletve, jer bog mi je svjedok da toga čovjeka ljubim, da danju i noću ne mislim nego o njem. Tri godine nosim ga u srcu i nosit ću ga još tri godine, nosit ću ga dovijeka!" "Kćeri", odgovorih, "evo, toliko prođe vremena, a još nema od njega glasa, i sva je prilika da se povratiti neće, da je poginuo." "Nije majko", proplače ona, "srce mi kaže da nije." - "Ali ako jest", reći ću ja, "ja mu se zavjerih da ću mu te dati ako se povrati, ali se ne zakleh da te neću nikomu dati ako se ne povrati. Ja neću da budeš usidjelicom, da budeš duvnom. Toga nije doživjela nijedna Heningovica. Još ću kratak čas pričekati, a onda valja se pokoriti majčinoj volji, jer tako zapovijeda bog." - Sofija problijedi, pokri rukama lice i iziđe iz sobe. - Vidiš, takva ti je.
- Sve su to jošte Martine basne - mahnu Anka rukom - ali pričekajte, majko, nek bude koji tjedan u mojoj školi, bit će mekša.
- Da bi bog dao! - završi Uršula.
- Poći ću po nju, moram mladicu najprije povesti u društva, na zabave, nek se malko rastrese.
- Anka se dignu i pođe prema vratima, ali brzo umaknu, vrata se otvoriše i pred njima pojavi se gospodin Ambroz. Žene zapanjiše se.
- Hvaljen Isus - pozdravi Ambroz u čudu žene. - Vi kanda me se plašite. Iznenada navalih u kuću. Dođoh prije nego se nadaste. Je l'? E, to vam je tako, požunski se je sabor razišao pa evo me! Bio sam već i kod kuće u Brezovici, pohodih svoje imanje kraj Brežaca, navratih se i u Mokrice da vam javim štošta o vašoj parnici, a najzad dođoh za vama amo. Gdje je Sofija?
- U kući je - odvrati Anka smeteno - bit će valjda negdje za poslom.
- Potražite je, gospojo Anko. - Gospoja Konjska pogleda časak majku, zatim iziđe iz sobe, Ambroz pako spusti se na stolac.
- Gospojo Uršulo - progovori uprijev oštro pogled u ženu - vi udajete Sofiju?
- Tko vam to reče? - zažari se Uršula.
- Rumen vašega lica, gospo, i Marta u Mokricama, kojoj se je Sofija pritužila.
- Ja mislim - propenta udova - da je već dozrela za muža.
- A Milić, jadni Milić, koga vaša doskočica ukloni, koji možda čami, ne znam gdje, u nevolji, komu se zakleste? Gdje vam je duša?
- Ne korite me nepravo, gospodine Ambroze - reče Heningovica poniknuv - tri godine minuše a Miliću nema glasa, pa se valjda povratiti neće. Žao mi je. Ali vrijeme teče, a kći mi je posve dozrela. Želim da mi se djevojka udomi, neću da mi neljubljena vene. Nije li to pametno?
- Da, pamet bez srca, gospojo. Srce mi puca kad pomislim kakva je nesreća zadesila toga valjanog mladića, srce puca kad gledam kako Sofija za njim vene. Ja sam mu štitnikom, tražio sam ga posvuda. Badava, i neću moći mirno položiti stare kosti u grob. Ali možda ipak živi, možda!
- Možda? Zar da Sofija još tri godine vene? - zapita ujedljivo Heningovica.
Starac je ošinu okom, dignu se i reče svečano:
- Gospojo Uršulo! Sjećate li se onog dana na Susjedgradu kad se rad vas digoh na bana, kad za vas vrgoh na kocku čast, imanje, da, i glavu? Sjećate li se?
- Sjećam se - reče Uršula problijediv.
- Na onaj dan mi se zakleste da ćete sve učiniti što gođ ustražim. Je l' tako?
- Jest - šapnu u čudu žena.
- Dobro dakle! Danas tražim svoju plaću. Vi morate, kako sami rekoste, tri godine dana čekati na Milića, a ja ću se pobrinuti za svog nesretnog junaka. Poslije budi vaša volja. Zakunite se.
Uršula protrnu. Jedva dišući od bijesa izusti:
- Kunem se!
- Hvalite bogu da je Ambroz za vremena došao, jer inače postaste krivorotnicom pred bogom i svijetom.