XXIII Seljačka buna —  XXIV.
autor: August Šenoa
XXV


Ja sam gospodar na Susjedu! - bio je dahnuo Tahi svim bijesom duše svoje. I bio je gospodar, bio je zakon, vlast i pravo, ili pravo reći, nije bilo zakona ni prava. Svaka suza pade na tvrdi kamen, svaki uzdah razniješe vjetrovi. Mađari mu predaše sve imanje, dvije godine od toga otpuznuše preko prokletog kraja kao dvije ljutice zmije koje za sobom ostavljaju otrovan trag. Da, da, bog je izbrisao taj kraj iz svoje pameti. Tahi sjeđaše na Susjedu sam. Žena mu umre, sinovi mu bijahu u vojsci, Gavro na naukama, plemstvo ga je pomalo ostavljalo, Drašković ga je tužio kralju, Ambroz tjerao ga parnicom u škripac, narod je dizao na njega zdvojnu pest, bludnica ga je iznevjerila, podagra navijala ga na muke. Sam je, sam u starim prokletim zidinama, sam sa svojom samoćom, sa svojom mukom, sa svojim strahom, sa svojom grižnjom. I stade bjesniti od muke, bjesniti od zabave, bjesniti od duga časa, bjesniti jer mu je ćud pobjesnila bila. Punim šakama sipao je u saboru novaca za vojsku da zaslijepi kraljevu milost, ali kod kuće gazio je gvozdenom nogom po seljačkim šijama da je u nebo prskala krv. A puk? Puk se je smijao kroz rug svojoj nesreći, rugao se svijetu koji nije vrijedan da po njem svoje proklete kosti nosiš. Užasna li smijeha; tako se smije zvijer! Srce mu se ukruti, duša mu se zaduši, ruka odnemari plug, daleko se uklanjaše crkvi i u grohot udari kad si mu spomenuo boga. I dođe glad, grozni neumoljivi glad. Bujica otplahnu proljetnu strn, mraz opali vino i žir, sunce ispi potoke i sprži ljetinu. I dođe glad koji ti tjera krv u možđane, koji te trese ledenom groznicom, koji poput usijana gvožđa ruje po tvojoj utrobi. Nebo je vedro kao glatka staklena ploča u koju se ogledava strahota nevolje ljudske. Vrsi bregova su čisti, drveće stoji nepomično kao kamen, lišće se savilo, požutjelo; u koritu potoka leži suhi šljunak, po polju okamenjuje se mulj, ispod izgorjele smeđe trave proviruje žedna zemlja i puca; vinova je loza crna - nigdje oblaka, nigdje pomoći, nigdje boga! Po selu Brdovcu je pusto. Suhi psi poniknute glave blude po putu, marva ruče po stajama jer nema krme, jer nema paše, a sunce žeže da ti se sapa upaljuje. Kata Gregorićka stajaše blijeda lica, mutna oka pred svojom kućom, gledajući za Ilijom koji se je sa kumom Gupcem uputio bio k župnikovu dvoru, a djeca je vukla za suknju, vičući kroz plač:

- Mamo, mamo! Kruha daj! Kruha! gladni smo. - Suza skoči ženi na oko.

- Pričekajte! - jecaše Kata - dala sam ga u peć.

- Oho! - pomoli se iza živice kvrgasto lice Gušetića - pa vi imate kruha u peći? Ej, vidi se što su gospoda. Pazite da vam seljaci ne razvale peć.

- Kruha, da - odvrnu kroz suze seljakinja - od mekinja i hrastove kore. Je li to, bože, oprosti mi grijehe, božji dar? A moram ga dati djeci na male obroke da mi ne poginu od toga kamena.

- Ja sam, vidite pametniji - odvrati Gušetić - ja se hranim rakijom. Ukrao sam je doduše u Zagrebu, ali pita glad gdje mu je brašno raslo! Nu vi ste, ajde de, sretni, ali drugdje bi se ljudi i za mekinje poklali. Čujte! Čujte! - U taj par ozva se jutarnjim zrakom tanki glas mrtvačkog zvonca i zamalo prođoše kraj živice četiri seljaka noseći crnim suknom pokritu mrtvačku škrinju.

- Ej, koga nosite? - viknu Gušetić.

- Nosimo Bistrićku, to je danas već treća, a jučer ih je bilo osam - odgovori seljak.

- Šta joj je bilo?

- Što je svim - odgovori seljak - nije imala šta gristi. Jučer donese joj muž iz Štajerske hljebac kruha. Išao je deset sati daleko. A ona pojela sve do mrve i pade mrtva.

- Na zdravlje - nasmija se Gušetić - da, danas su kod nas samo dva stvora sita: Tahi na Susjedu i crv u grobu. Ali - pozvat ćemo se i mi u goste. Zbogom, kumo Kato! Da, zbilja, recite Jani neka se čuva. Petar Bošnjak vije se oko nje kao kobac oko pileta. Znam da je čestita - ali Bošnjaku je kumovao sam đavo, ako nije Tahi. Moglo bi zla biti. Zbogom!

- Ne bojim se za Janu, kume! Zbogom! - odvrati Kata i zađe u kuću.




U selo doleti na konju Petar Bošnjak sa dva čovjeka, od kojih je svaki vodio na korlatu rulju lovskih pasa. Pred kućom starješine Ivana Horvata zaustavi se, a rulja pasa stade skakati, urlati i lajati.

- Gdje je starješina? - viknu s konja sluga. Pred vrata iziđe gospodar.

- Jesi li skupio po selu hranu za gospodske pse? - izdere se Petar.

- Za pet rana božjih! - sklopi starješina ruke - što nam vodite amo te kuje kad sami od gladi pogibamo? Ta danas smo već troje zakopali.

- Šta se to mene tiče? - nasmija se sluga - meni nije do vas, već do pasa mojega gospodara. Takova je zapovijed da morate pse hraniti, ne pitam odakle.

- Ali otkud hrane, kad sami hrastovu koru glođemo?

- Ej, znam ja vas, hulje. Ne nosi li vam vaš pop iz Zagreba kruha, ne daje li vam ga gospoja Marta iz Mokrica? Hranu za pse dajte!

- Da, župnik donese nam nešta kruha da ga razdijelim među bolesnike.

- Hrane daj! Naprijed momci, u kuću! - kriknu Petar ošinuv suca kandžijom preko lica. Momci navališe u kuću i za malen čas iznesoše košaricu crna hljeba.

- A, ha! vidiš li, lopove? Dajte amo košaru! Husa! - zaviknu Petar i, prelomiv svaki hljepčić u dvije pole, poče bacati kruh među vižlad koja je bijesna oko konja poskakivala - husa! U slast vam bilo! Ha, ha! Kušajte, glođite! Eto, i pop vas je jednom nahranio. Režeći trgaše se klupko psina za hljeb, jecajući pokrivao si starješina ranjeno lice. A podalje stajaše seoski svijet, žene, djeca, starci, suhi, blijedi, otvorenih ustiju. Krvave im oči buljile u tu pasju gozbu, krvave oči da će im iskočiti. Reže i žvaču psi, a mrtvačko zvonce cinka, a Petar viče: - Husa! Husa!




- Oče duhovni - reče Gubec Babiću, sjedeći za stolom skromnog župničkog dvora, dočim je Ilija prekrštenih ruku kraj prozora stajao - dalje se ne može. Ne, neće nas više varati gospoda svojom pravdom. Nema pravde na svijetu. Po vašem savjetu pričekasmo vrijeme. Mjera se je prevršila. Duša nam je na jeziku, krv nam je skočila u glavu, i ako ne podignemo za vremena ruke, isisat će ta stara krvopija na Susjedu još zadnju kap te će nam šaka preslaba biti da zarinemo nož u Tahovo srce. Gospoda vele da nijesmo ljudi. Dobro. Dokazat ćemo im da jesmo, da ovo zavrgnuto seljačko srce ima u sebi krvi ko gođ i velikaško; dokazat ćemo im da nijesmo zvijeri. Da, oče duhovni, to da znate, u ime cijeloga našega kraja dići će se kuka i motika na Susjed. Ne krvi radi, već radi pravde dići će se seljak, ne da usmrti gospodu, već samo da si spasi pošteni život.

- Sinci moji - prihvati župnik blago staviv ruku na Gupčevo rame - slušajte zašto vas pozvah. Budite strpljivi!

- Strpljivi! - planu Ilija. - A dokle, časni gospodine? Goli smo, jadni. Ne vidite li kako puk od glada pada? Gospodski hambari su puni, mi glođemo koru i moramo gospodske pse hraniti, i ako koja kuja pogine, seljak je mora platiti. Gospodski sjenici su natrpani, u nas jedva koji obrok sijena, a mi moramo gospodsku stoku hraniti i, ako koje marše pogine, mi ga moramo platiti.

- A čujte dalje - nastavi Gubec - što se je kod nas zbilo. Tahomu se pokvarilo tisuću vjedara vina. Ni za ocat nije. Naše nam je dobro vino oteo. Ujedanput razglasi po cijelom kraju da će nam vina dati, i neka seoski svijet dođe sa lagvima na Stubicu; a on rastoči seljacima tisuću vjedara ter zapovjedi da mora svatko za svako vjedro u osam dana platiti tri škude! Gospodine, za mlaku tri škude, gdje dobro vino ne stoji neg jednu! Svijet pobjesni, razli kalnu Tahovu vodu i ne plati. Ali dođoše Tahovi krvnici. Za vino otjeraše iz kuća marvu, konje, živad, sve, sve. Tako se Tahi naplati. Nekoja sela skočiše. Ali nato dođe bič, kolac, vješala. Oh, zašto molimo boga? Zašto nas je majka rodila? Zašto gazimo tu zemlju? Pa njega služiti, koji nam trga srce iz prsi? Ne, ne i sto puta ne! Ako ima pas zube, mačka nokte, gavran kljun, da se brani - mi imamo ruke, sve tvrde seljačke ruke, mi imamo više neg pas, mačka i gavran, mi imamo razum kao gospoda, imamo dušu i srce kao gospoda, imamo lice na spodobu božju kao i gospoda, a i naš seljački rod je stariji od gospodskog, i praotac naš Adam bio je seljak. Nećemo krdimice kao bikovi pod sjekiru letjeti. Trpili smo, molili smo, zdvajali, ali smo i mislili i misleći sablje brusili. Sve ćemo u jedan mah, u jedan gram, u jednu strijelu. Mi nećemo toga đavola služiti, zgazit ćemo ga, ali samo njega; mi smo ljudi, kršćani, mi tražimo mira, života. Pokucasmo kod suda, Tahi nas oplijeni; pokucasmo kod bana, Tahi nas postrijelja; pokucamo kod kralja, Tahi nas vješa; sad - tako nam krvi Isusove - kucat ćemo gvozdenom šakom bogu na vrata. Ta valjda nije i on izgubio srce?

- Neka ti bog oprosti tu riječ - odvrati župnik poniknute glave, mirno - jer je to uskrik ranjene duše. Svaka tvoja bol ima jeku u mom srcu, svaka tvoja suza sestru u mom oku. I ja sam se rodio pod seljačkim krovom, vaš sam i božji. Da, mučenici ste, sinci moji; nu vjerujte da božja pravda ne drijema, budnim okom broji ona čovječje čine i, kad se mjera navrši dođe sud preko noći, a zora donese spasenje. Ne osvećujte se sami; bog je pravednik i osvetnik. On neka sudi. Tko je trpio više od božjega sina, a izdišući oprostio je svojim neprijateljima. Jeste li promislili što će biti od vas, od vaših žena, od vaše djece, od svega puka, ako trgnete ubojito oružje na gospodu? Jeste li izbrojili u pameti sve strahote?

- Jesmo - odvrati Gubec hladno - strašno će biti, ali ne može strašnije biti nego je sada. Promislili smo sve i dogovorili se svi kmetovi od Krapine sve do Jastrebarskog, a i narod preko puta Sutle pod bičem njemačke gospode ne misli drukčije. Gospoda ne sanjaju dakako ništa jer to tajno u srcu nosimo. Mi nijesmo razbojnici, mi smo poštenjaci, ali Taha nećemo služiti, već vratiti se staroj gospodi. To je naša tvrda odluka.

- Pa srušilo se nebo na nas - doda Gregorić - tako mora biti!

- Budi tako - reče starac svećenik - zato vas i pozvah. Ali neka bude bez krvi. Bijah kod gospodina bana i biskupa Draškovića u Zagrebu i govorio sam kakve trpite jade. Bilo mu je žao. I obeća mi da će sam pisati kraljevoj svjetlosti, pa reče da i vi između sebe izaberete dvojicu i da idete pred cara. Još mi reče da će drugi gospodin ban knez Frankopan u Beč, pa će na usta kralju javiti sve vaše jade i moliti za vas neka vas vrati pod stare gospodare. Učinite tako. Izaberite dvojicu, a pismo na kralja ja ću napisati, da sve pravo i jasno bude. Ako bog da, proći će bez krvi.

Gubec zamisli se časak, zatim će:

- Da bog da, prošlo sve bez krvi! Oh, koliko i ja to želim! Koliko sam čitao knjigu vječne pravde i ljubavi i učio iz nje poštenje, pravicu i uljudnost. Moja se je duša očistila, moje se je srce promijenilo. Pa kad bi došao k meni nevoljni, zdvojni svijet, kad bi viknuo: koljimo, sijecimo, onda rekoh i ja: strpite se, ta valjda nije pravda umrla. Badava. Želim da bude mira, ali srce mi kaže krvave dane. Gospoda nemaju duše. Nu neka je na vaše, ali samo vama za volju. Birat ćemo ljude, poslat ćemo. Da vidimo, možda otkloni božja ruka oblak ispred kraljevih očiju, možda - ali ako ne bude lijeka? - podignu Gubec glavu.

- Neka se vrši božja volja - odvrnu župnik prekrstiv ruke.

- I osveta naša! - završi Ilija podignuv šaku.

Kumovi povratiše se u Ilijinu kuću, i već se je mjesec dobrano uzvio bio na nebo kad se Matija od Ilije oprosti da se povrati svojoj kući. Na odlasku pred kućnima vratima reče mu:

- Tako će biti najbolje, kume! Mi sami ne idemo. Nam valja ovdje ostati i paziti na puk, da se koji ne odmetne ili da ne pobjesni i ne okalja ruke krvi nevinih ljudi. Ja bih rekao da pošaljemo Matiju Bistrića odavle i Ivana Svrača iz Pušće. Ti ljudi imaju zdrave pameti.

- Dobro - odvrati Ilija - nu pričekajmo još koji dan; ja ću sutra u Žumberak da vidimo je li se moj brat Nožina povratio iz Turske i je li nam donio vijesti o Mogaiću. Već preko dva mjeseca nema ga kod kuće. I dobro će biti saznati što Uskoci misle. Putem navratit ću se Stjepku Gregorijancu u Mokrice. Već mi tri puta poruči da k njemu dođem.

- Idi, idi, kume Ilija - reći će Gubec - pa mi poruči šta je. Poslat ću ti Pasanca jer nije dobro da često amo zalazim. Tahovi uhode mogli bi posumnjati. Da, ali prije nego pođeš, reci svakako Jani nek se s Jurkom preseli onamo k meni, ako je moguće drugi tjedan. Bolje će biti po nju. Ta čuo si šta mi je Kata govorila. Tako, tako! Molim te i to, pripazi na narod neka ne robi, ne pali. Mi tražimo svoje pravo, zato ne smijemo činiti krivo i zlo. A sad, laku noć, kume!

- Sretno, kume! - odzravi Ilija, i Gubec udari prijekim putem do Krapine rijeke, gdje se preveze i put Stubice krenu.