XXI Seljačka buna —  XXII.
autor: August Šenoa
XXIII


Na Margaretinje, a po podne - bijaše krasan srpanjski dan - zađe velika putna kočija u vrata susjedgradska. Gospodar Tahi kanda je goste očekivao, siđe niz stube, dočeka došljake vrlo prijazno, te ih povede u svoje stanove. Bijahu to dva čovjeka, sudeći po uzvinutim brkovima i zategnutoj latinštini, stranca. Jedan od njih, utovljena ljudeskara cvatućeg lica i nosa, zvao se Đuro Hosszu, a drugi suh, malešan, kašljav a žut, nosio je ime Andro Majtenyi; oba bijahu Mađara, oba carinara iz Nedelišća, a kraljevska ih komora posla za povjerenike, da prijepor komorskih ljudi sa Tahom ispitaju i izravnaju. Toliko je saznao od njih svijet po kazivanju kočijaša im Međimurca. Mađarska gospoda malo se obazirahu po gradu, a kad drugog jutra Stjepan Grdak na grad pođe da im se pokloni, razumi da su povjerenici sa Tahom u zoru krenuli u lov i put Stubice, odakle će se jedva prije osam dana povratiti. Desetog dana razliježe se pred gradom silan lavež. Cijela rulja pasa provali u dvorište, a za njima na konju komesari, Tahi sa sinom Gavrom, koji doviknu Bošnjaku neka Grdak po podne dođe na grad pred gospodu, pa neka ponese račune i sve ključe.

Po objedu sjeđahu na Susjedu za stolom gospodin Hosszu buljeći preda se i čačkajući zube, Majtenyi zakapajući svoj zavinuti nos u svežanj pisama, a gospodin Tahi vedra lica puneći komesarima čaše.

- Ergo, magnifice - započe Majtenyi polaganim kriještajućim glasom - zakupni je ugovor potpisan, naš posao je svršen. Sad još da Grdaka na račun pozovemo.

- Hvala vam, plemenita gospodo, na vašoj dobroti i pravičnosti - reče Tahi - ja ću se napose i kraljevskoj svjetlosti zahvaliti. Ovaj maleni dar što vam ga predadoh samo je dio moje dužne zahvalnosti, a moja će biti briga da vam se obilnije odužim. Majtenyi zahvali se pokloniv se, a Hosszu primijeti:

- Ele imate, magnifice, lijepih lovačkih pasa; ja se u to razumijem, ja sam lovac.

- Izabrat ću za vas jedan par engleskih pasa, domine Hosszu - odvrati Tahi - ja se ne bavim toliko time, već je to glavni posao moga Gavre.

- Gratias, magnifice - kimnu Hosszu - vaš je sin valjan gospodičić!

Ali u taj par stupi u sobu Grdak te se pokloni. Hosszu omjeri ga prezirno od glave do pete, a upravitelj porumeni.

- Jeste li vi Grdak? - zapita Majtenyi.

- Jesam, gospodo.

- Jeste li donijeli ključe od svih zgrada? - opetova mali Mađar.

- Evo ih - reče Grdak položiv svežanj ključeva na stol.

- A račune? - dignu Majtenyi nos.

- Kako mogu, gospodo, za nekoliko dana složiti račune od tri godine dana? Meni nije ništa rečeno bilo, a tomu se poslu hoće bar tri mjeseca. Uvažite i to da je sad najveći posao kod gospodarstva.

- Eh, carissime - nastavi mali Mađar motajući ruke - mi nemamo lazno tri mjeseca čekati. Čujte našu odluku. Pregledasmo imanje Susjed i Stubicu.

- Kada, gospodo? - osovi se Grdak.

- I Stubicu - produži Majtenyi - i nađosmo da vi slabo pazite na korist kraljevske komore.

- Da zlo gospodarite - doda Hosszu.

- Ja? - problijedi Grdak.

- Da goste častite, sebi u džep gledate i da vam računi nijesu u redu - provali Hosszu.

- Gospodo - viknu jarostan Grdak - budite pravedni, slušajte me - - -

- I zato - progovori Majtenyi ne obzirući se na riječi upravitelja - zaključismo u ime komore predati komorsku polovicu ovih imanja u zakup velemožnomu gospodinu Tahu za godišnjih 2400 ugarskih forinti, te mu ovdje svečano predajemo ključe.

- Gospodinu Tahu? - prepa se Grdak, pogledav Ferka koji je nepomičan sjedeći piljio žarkim, mačjim očima u upravitelja - gospodinu Tahu? A znate li što činite? Je li komora zaboravila moja pisma i preklanjsku istragu? Ne mari li ona za jadan puk?

- Kraljevska je svjetlost sve ispitala - reče Hosszu - te zna sumnju razlikovati od dokaza.

- Sumnju? - škrinu Grdak spustiv glavu - je li sumnja da sunce na nebu sije? A šta će od mene biti?

- Vi možete ići kamo vam drago! - odgovori suhoparno Majtenyi.

- Ali moja plaća, moja krvava plaća? - zapita Grdak dršćućim glasom uhvativ se za glavu. - Od godine 1566. znojim se ovdje, pa nijesam primio ni šuplja dinara.

- Ako šta dobiti imate - izlanu Hosszu - dobit ćete u svoje vrijeme, dok se pregledaju računi, jer bog zna - -

- Da, bog zna da sam poštenjak - dignu Grdak glavu - da kralja nijesam prevario ni za bobovo zrno. Vidim ja tu cijelu mrežu, gospodo: to je kleveta gospodina Taha, njegova paklena kleveta. Idem, neću se pred vama pravdati jer vam je duša gluha - idem, vaš će biti grijeh ako pod ovim krvavim dvorom plane požar i uništi kraljevinu. Ali kralj sve dočuti mora jer, znajte, hrvatski plemić ne boji se carinara Mađara.

Mađari ponikoše nikom, ali Tahi skočiv na noge planu u krik:

- Nitkove, skini se s grada! Tu sam ja gospodar.

- I tu će te strijela pravde božje zastići, krvniče! - odvrati Grdak dignuv ruku. Uvrijeđen, razjaren pusti bivši upravitelj dvore, a kad je došao bio gradu na vrata, viknu gospodičić Gavro kroz grohot za njim:

- Ha! Ha! Ha! Laku noć, amice! Znaš li sad što je barun?

Grdak krenu na konju put Brdovca. Pred župnikovim dvorom upita za gospodara. Rekoše mu je da je kod Gregorića.

Poleti onamo i zađe ravno u dvorište. Pred kućom sjeđahu župnik, Ilija Gregorić i sudac Ivan Horvat.

- Pomoz bog! - pozdravi ga starac Babić - kakva vas sreća nosi u Brdovac, gospodine Grdače?

- Nesreća, oče! - odvrati suzna oka upravitelj. - Prosjak sam bez kućišta, bez svega.

- Šta je, zaboga? - preplaši se svećenik.

- Šta? - nasmija se Grdak gorko - mađarski carinari otjeraše me kao psa za vjernu službu moju i predaše sve imanje susjedskomu krvniku. - Sva trojica problijediše na smrt.

- Sve imanje Tahu? - skoči Ilija na noge - eh! To se dakle pravdom zove!

- Smiluj nam se, bože - sklopi župnik ruke.

- Srce mi kaže - prihvati Ilija dršćućim glasom - da će krvi biti. Bogami, hoće. - A Horvat spopa svoju sudačku batinu i, prelomiv je na koljenu, baci je daleko od sebe:

- Neka te bijes nosi - zaškrinu - kad vragovi sud sude, stid je krštena čovjeka nositi ime suca.

- A šta vi, jadni prijatelju moj? - zapita Babić Grdaka.

- Šta ja znam? Ništa, ništa nemam. Ono malo imanjce moje u Ugarskoj, što po materi dobih, oteše mi na silu Batori. Moj brat ima puno djece a krpicu zemlje, ali ću opet k njemu dok si ne nađem službe.

Tada će Gregorić!

- Ne zamjerite, plemeniti gospodine, što ću vam reći. Vi ste plemić, ja sam kmet, ali opet sam čovjek. Vi ste, duše mi, velik poštenjak i dobar kao krušac. Sav se kraj moli bogu za vašu sreću, i eto dođe nesreća. Ali neka. Ovo naše srce zna što ste vi dobra za nas učinili; duboko smo to upisali u svoje srce, toga nam ni sam bijes izbrisati neće. Koliko zla ste od naše bijedne glave odvratili zna svako dijete, a i na ovaj moj siromašni krov bila bi došla pohara, da vas ne bude. Ne budi vas moje ponude sram. Ti meni, ja tebi, a bože blagoslovi, stara je riječ. U ribničkom kraju imam zemlje i kućicu. Sklonite se onamo, ovdje ne biste sigurni bili. Tahi je nijema zvijer. Ondje gospodarite kako znate dok se bolja sreća ne nađe. Oprostite mi, gospodine, ali od srca je. - Tu - tu - nastavi seljak - tu će, vidim, svašta biti. - Grdak prihvativ krupnu ruku seljaka progovori tronutim glasom:

- Hoću! Primam, poštenjače moj! da te ne uvrijedim. Ti si čovjek, pravi čovjek. Plemić kmetovat će kmetu, dok mu ne bude pravice od kralja!

Nijem, poniknute glave gledaše župnik taj prizor. I podiže glavu, podiže ruke k nebu i reče:

- Podignite, jadni prijatelju moj, srce k Bogu. Nemili su putevi života, teško iskušanje koje nam šalje Gospod. Ali nosite smjerno svoj križ jer poniženi bit će povišeni, a jao onomu sinu čovjeka koji je iz srca svoga izbrisao najljepše riječi Spasitelja: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe - jao njemu, jer će doći sud na pravednika i grešnika. Da, vidim, sud će doći, užasan sud, jer je ruka čovječje pravice klonula, jer je grijeh poplavio svijet. Naplatio vam Bog pravednik svu dobrotu kojom ublažiste jadnomu puku nemilo ropstvo.