X Seljačka buna —  XI.
autor: August Šenoa
XII


Kao trus prodrma sva srca hrvatskog plemstva glas da je ban Petar pod zidinama Susjeda od podbana Ambroza poražen, da banski stijeg, taj biljeg hrvatskoga junaštva proti nekrstu, razderan, slomljen leži u blatu i kalu. U prvi mah bio je svatko zablenut s te nečuvene sramote, svatko je zaboravio, bio velikaš ili plemić, veže li ga rodbinstvo ili korist uz bana ili podbana. U prvi mah pitao je samo svatko: "Tko ima pravo? Šta će od toga biti?" Nitko nije znao odgovora, ni sam mudri knez Đuro Drašković, najokretniji Hrvat svojega vijeka, koji je po smrti Matije Brumana zasio bio na starodavnu stolicu biskupije zagrebačke. Crna slutnja osvajala je svačije srce, gluha strava napunjavala je svačiju dušu. Da, svatko je kroz strah i trepet nagoviještao da će krvavi lipanjski dan godine 1565, gdje se je sa staroga Susjeda sasula bila sva svjetska sramota na banovu glavu, da će taj zlokobni dan biti istočnikom duga čisla krvavih dneva, za kojih će novi grijesi uroditi starim prokletstvom. Nad domovinom visio je crn oblak, gotov da saspe zator i propast na tu nesretnu hrvatsku zemlju: - strahota turskoga rata, strahotnija sada gdje se s istoka izvi na nebo krvava zvijezda, veliki vezir, od roda našega, zator našemu rodu, Mehmed Sokolović. Kao daleka grmljavina orili se crni glasovi: Turčin se diže. I svatko zadrhta od pomisli kako će zemlja i opet ogreznuti u krvi, kako će bijes neumoljivog Davora i opet zadaviti tisuće novih žrtava. A u taj par, gdje je u tim "tužnim ostancima" slavne kraljevine Hrvatske svaka junačka desnica neocjenjiva bila, gdje je svaka kap junačke krvi vrijedila zlata, u taj par gdje su se sva srca junačkog naroda imala složiti u jedno orijaško srce, gdje su sve plemenite duše imale disati jednim dahom - zanosom za slobodu svoga oltara i ognjišta - - - u taj par - jao sramote! - klonu zastava banska, ne na junačkom razbojištu stare hrvatske slave već u sebičnoj raspri privatne lakomosti, klale se dvije glave kraljevine za plijen, te su, same bijesne, krvavim razdorom iznova jarile iz pakla sve bjesove koji su kroz vjekove satirali tu lijepu, tu nesretnu domovinu našu.

Šta Turčin? Šta Nijemac? Šta Sokolović? Šta zakon? Šta pravo? Šta sloboda? Šta domovina? Šta je sve to? Ništa - ništa! Plijen, grabež, zavist, lakomost, bijes proti bijesu, krv proti krvi, užasna, duboka mržnja, otrov onaj ljudske duše, koji ne štedi ni brata, ni oca, ni majke, ni samoga boga!

Sve je bilo mirno, sve tiho po zemlji, šaputalo se samo u pol glasa, ali taj gluhi mir stiskao je svaku poštenu dušu kao sparina uoči oluje. U Hrvatskoj puče jaz, dubok da mu dna ne može dosegnuti oko. Samo krv, samo domaća krv može ga ispuniti. Sve plemstvo, razabrav se od prvog udarca, sjati se u dvije strane. Tu stoji Petar, komu u duši vulkan bjesni, a uz njega Tahi, Keglevići, Alapići, Bedekovići, Pogledići, Petričevići, Bukovački i sva plemenita turopoljska četa - ondje stoji Ambroz, sijedi gorostas, a uz njega Zrinjski, Konjski, Sekelji, Mrnjavčići, Kerečenji, Crnkovići, Zakmardi, Zaboki i cijela vojska zagorskih šljivara - jednako uvrijeđeni, jednako bijesni, jednako mogući, sablje jednako oštre, lav proti lavu, ris proti risu - da, i zmija proti zmiji. Odavle, odanle napeta puška. Nu na strani je gladio knez Đuro Drašković dugu crnu bradu i škiljio ispod oka u tu mahnitu smjesu; u njegovoj ugrijanoj duši niču zlatni slutovi, ali mudra glava ih kroti, šuti i tajno šapće svojemu srcu: Ti ćeš biti deus ex machina! Jedno veliko, slavno srce kucalo je u tom vijeku - a u grudima Nikole Zrinjskoga. Ali on svega toga ne vidje ni ne ču. Njegov duh se uzvisi više, njegovo oko se upiraše u istok, odakle je imalo sinuti krvavo sunce, njegove usne šaptahu danju i noću: - Među nama i među Turcima nema pravog mira. - Nikola ljubljaše Ambroza, ali je morao više ljubiti domovinu i čovječanstvo. Kako stajahu proti sebi dvije plemićke stranke? Na čijoj bijaše pravo? Zar na Petrovoj, koji je, zastupnik pravde, gazio pravo za volju tazbine i sablju bacio na vagu svete pravice? Zar na Ambrozovoj, koga je plemeniti zanos za svetost zakona stvorio mahnicem te je razbio oružanu obranu kraljevine i nogom pogazio znak najviše časti? Na čijoj? Svaka stranka vikaše: "Na mojoj strani je pravo", jer se sveta ova riječ najviše odazivlje iz onih ustiju gdje je u srcu nema. Svatko je čekao. Znalo se da će strijela pući, ali nije se znalo na koju stranu; znalo se da su stranke brojem i silom ravne, ali nije se znalo koliko broji svaka ustrajnih duša, koliko li promjenljivih kukavica.

Jednog popodneva početkom mjeseca srpnja stupi ban Petar sa svakom, grbavim Gašparom Alapićem, u sobu svoje žene gospoje Barbare, koja je upravo, sjedeći na škrinji, marljivo prela i predući živo razgovarala sa gospojom Jelenom Tahovkom. Rijetko je kada ban ljetovao u Zagrebu, ali mu ovaj put ne dopustiše važni državni poslovi seoske dokolice.

- Da ste mi zdravo, mila gostinjo - pozdravi ban Jelenu - nadam se da vam je zdravlje dobro u mojim dvorima.

- Dobro, gospodine Petre, jer sam našla utočište u vašim dvorima, a njega moje mile posestrime, gospoje Barbare, čini da sam začas zaboravila ljute rane što su mi ih zli ljudi zadali bili.

- Vaše rane moje rane - odvrati ban, a Gašo primetnu veselo:

- Upravo dođosmo pitati, plemenita gospo, da li je gospodin Tahi već skuhao medicinu za tu vašu bolest. Vi ćete brzo ozdraviti, gospojo Jelo, jer ste zrinjske krvi i jake naravi, ali moj dragi šuro - salva auctoritate banali - zaletio se glavom u te proklete susjedske zidine da mu se još i sad kvrga na čelu vidi, ko što meni na leđima.

- Brate? - planu Barbara porumeniv - čemu te šale?

- Pusti ga - reče ban mirno - toga jezika ti nikad izgladiti nećeš.

- Istina, gospodine svače - nasmija se Alapić - kao ni moja leđa. Hrapav sam, takav sam.

- Nu kanimo se sada šale - nastavi ban - mi smo, gospojo Jeleno, došli uistinu k vama, kako evo Gašo kroz šalu natuknu. Recite nam je l' vam gospodin Tahi štogođ javio, je l' bio pred kraljem da se prituži, je l' štogođ pisao o našim poslovima?

- Ništa, posve ništa ne znam - odvrati Jelena - nu rekla bih da će skoro doći jer mi iz Ugarske pisa da će pred kralja, i ako do 8. srpnja ne primim pisma, neka ga svakako čekam u Zagrebu, a evo je danas deseti.

- Dobro - reče Petar - sva je prilika da će skoro doći; hoće li donijeti dobrih ili zlih vijesti, to bog zna, jer je, znam, i Ambroz digao hajku pred kraljevskom svjetlosti na nas.

- Eh, toga me nije strah - reče Gašo mahnuv rukom. - Znaš li, svače, za bajnu životinju himeru ili zmijolava - takov ti je Tahi, i zmija i lav. Njemu nema zapreke. Vrag je pa vrag. Posegnut će on i samomu kralju pod grlo. Pa ima i za prijatelja Batora. Kralj je Makso u veliku škripcu. Bijesa on pita je l' ovako il' onako pravo; njemu je onaj prav koji uz njega pristaje. Ergo mislim da će gospodin Ferko u torbi donijeti čitavu grmljavinu na naše protivnike. Nu, dragi bane i svače, hajd'mo. Ima za sabor još pune ruke posla i dogovora.

- Da, zbogom Barbaro, zbogom gospojo Jeleno - reče ban - i čim Ferko dođe, nek se odmah navrati k meni.

- Stani, gospodine Petre - zaustavi Barbara na odlasku bana - Jelena ti ima još jednu reći.

Ban se zaustavi, a Jelena, dignuv se, otvori veliku škrinju te iznese iz nje zastavu od crvene svile, zlatom vezenu. Na jednoj strani stajaše grb Erdöda, na drugoj tri mala grba, znakovi kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

- Bane - prihvati Jelena kroz suze - kad me bijes ljute vučice Uršule istjera iz moje kuće, primiste me u zaklon kao rođenu sestru. Kako da se vašoj dobroti odužim? Uvrijediše vas, počiniše izdajstvo, razderaše vam bansku zastavu. Evo druge. Ja je izradih vlastitom rukom. Pomislite da je svaki biser na njoj jedna moja suza, da mi je pri svakom zabodu igle bilo kanda rivam nož u srce zajedničkih neprijatelja, i da mi se od pravedna gnjeva lice žarilo ko što se ova zastava rumeni. Primite je za uzdarje od Jelene, nosite je slavno i satrite pod njom naše zajedničke vragove.

Ban prihvati zastavu i reče poljubiv Jelenu u ruku:

- Hvala toj nježnoj ruci koja mi je po istinskoj pobudi srca sačinila toli lijepo uzdarje, i obećajem vam, plemenita gospo, da će mi vazda biti znamenom slave.

- Druže Petre! Stoj! - sunu Barbara uvis, i oči joj zaplamtješe ljuto - na taj novi zalog tvoga veličja zakuni mi se da ćeš se osvetiti Gregorijancima - - -

- Kunem se, Barbaro - odvrati ban staviv ruku na svoj grb.

- Da ćeš ih progoniti radi veleizdaje, Petre - nastavi Barbara - koju počiniše pogaziv banski stijeg.

- Kunem se - opetova ban.

- Da nećeš mirovati dok toj zmiji Uršuli ne smrviš glavu, dok mi posestrima Jelena ne uđe opet gospodaricom u Susjed.

- Kunem se živim bogom - završi ban.

- Slava bogu - uzdahnu Jelena staviv ruku na srce.

- Amen - kihnu Gašo okrenuv se na peti. - Ajd'mo, bane, nije gubiti vremena.

I oba muškarca iziđoše iz sobe.




Dugo je boravio Gašo u sobi gospodina kneza Petra, dugo govorahu ta dva svaka potiho, premećući stigla im pisma, brojeći glasove poslanika saborskih, sastavljajući kratke dopise velikašima i plemićima; već je prilično kasno bilo kad se je Gašo Alapić rastajao sa banom Petrom. Na odlasku reče grbuljak:

- Jedna mi je još briga na srcu, a to plemenita gospoda Turopoljci. Mnogo ih je, tih kosturaša, a svaki ima glas. To ti je jedini antidotum proti tvojim plemenitim susjedima, Draganićancima, koje su Gregorijanci i Samoborci proti tvojemu gospodstvu pobunili. Kad sam nedavno poslije nesretne sječe pod Susjedom, iz koje sam jedvice živu glavu iznio, bio na svom gradu u Vukovini, skupio sam turopoljsku gospodu oko sebe pa sam ih napijao i motao kao Lucifer grešnu dušu. Župan je naš, a i Pogledići, pa kad ti kihnu, mišljah, veli cijela plemenita općina: "Na zdravlje." Ali se prevarih. Gospodin Vurnović, ta prefrigana haringa, prodao je dušu vragu Gregorijancu i ruši potajice što sam ja mukom sagradio. Plemenita mužadija ne sluša već župana. To mi je briga. Moram ih pošto-poto spregnuti pod svoj jaram i Vurnoviću ispred brka odnijeti masnu pečenku.

- Kako? - zapita Petar.

- Eh, pusti samo! Nasnubio sam svata koji će im u snuboke, to ti je moj "glas vapijućega", a kad se plemenite tikve smekšaju, doći ću da ih posve skuham na mak.

- Dobra ti sreća, Gašo, i laku noć - odvrati ban, i svaci se rastaše.




Kad je grbavi gospodin Gašpar izišao iz banove kuće u Gospodskoj ulici, zacinka upravo "lopovsko zvonce" kraj Dveraca te javi obzirnim građanima da je deveta ura odbila i da svaki pošten čovjek u svojoj postelji ležati mora. Nu Gašpar nije tražio svoga noćišta što mu ga je ban u drugoj svojoj kući priredio bio, već je preko Markova trga krenuo u Kamenu ulicu. Njemu toga i nije nitko brojio u grijeh; gospodar je vukovinski najvolio poput šišmiša izlaziti noću. Bijaše neženja, grbav, malen, ružan, nekako proklet od naravi. Ne jedanput znao je u društvu plemkinja reći: - Znam da vi, plemenite parte, zazirete od velike kvrge maloga Gašice, i jedva bi mi koja od vas dala vjenčani prsten. Nu zato me, vjerujte mi, glava ne boli; pao sam u svijet kakova me je majka rodila, pa kad dođe ad fractionem panis, ne pitam za grb, i vjerujte mi, i građanska i seljačka krv ženskoga spola ima nešta čovječjega u sebi. Eva je Eva, bila plemenita ili neplemenita.

Gospodin Gašo krao je poput proždrljive ose meda u svakoj košnici, te je dobio zato pokadšto i batina, ali na jednom mjestu bijaše mu kvrga sigurna, u krčmi naime kume Jagice, pod prvim svodom Kamene ulice. Jagin muž bijaše nekad konjušnik kod Gašparova oca, a žena mu služavka; Jagin muž ljubio je vino, a Gašpar zakonitu drugaricu Jagina muža, i sve se je lijepo slagalo bez prigovora, bog da prosti! Premda drzovit boljar, volio je Gašo proboraviti večer u komorici Jage za krčmom negoli u kojem bogatom sijelu velikaških gospođa. U tu komoricu krenu i sad. U krčmi razbijahu si gradski trabanti glavu, hrkaše bivši konjušnik u kutu. Gašo uđe, a na vratima čeka ga lijepa, krupna, crnooka žena zasukanih rukava. Moglo joj je jedno trideset godina biti, a tragovi brkova pod nosom pokazivahu da je prije poroda muškarcem biti htjela.

- Ele, milosti vaša, gdje ste k vragu toli dugo čamili? - pozdravi ga žena - sve mi se čini da idete po stranputicama kojih u Zagrebu žalibože dosta ima. Čuvajte se. Ljuta li će biti pokora, saznam li da ste u Zagrebu preskočili čiji plot. Van Zagreba ne marim, nek vas voda nosi, kad su već grbavci takovi đavoli.

- Muč' babo - rasrdi se Gašo - stisni jezičinu pod nepce, ne brundaj! Nosi večeru i vina. Nije me volja slušati tvoju litaniju. Je l' me Tahov sluga, Petar Bošnjak, tražio sa nekakvim čovjekom?

- Jest - odvrati krčmarica - vani piju. Sad ću ih pozvat.

Žena ode, ali se brzo povrati i postavi pred Gašu pečeno pile, hljebac kruha i vrč vina.

- Idi, Jago - mignu grbavac zataknuv vilicu u pile - pošlji one propalice, a ti ostani u krčmi dok te ne pozovem.

Brkata žena pokori se zapovijedi, i zakratko uniđoše dva čovjeka u Jaginu komoricu, gdje se je gospodar vukovinski oslađivao pilom i jelom.

Prvi čovjek, Petar Bošnjak sa Susjeda, reče, pokloniv se duboko, kroz posmijeh:

- Evo, milosti vaša, čovjeka za koga sam vam govorio.

Gašo, držeći bocu pileta na vilici, podignu glavu i pogleda došljaka. Bijaše to loman čovječić malena stasa. Na tananu vratu njihala mu se dinjasta ćelava glava, posuta gdjegdje rutavom plavom kosom. Sred rastisnutog, pjegavog mu lica rumenio se kvrgast nos, komu su pod kožom sve žilice popucale bile. Pod nosom stršili mu riđi metljikasti brkovi, a dremne žute oči buljile vazda u jednu točku. Na sabljikaste noge navukao je odrpane čizme; zelena, kanapom svezana surka bila je već požutjela, crn nekad šešir pozelenio. Došljak stajaše nijem motajući svoj šešir. Sve držanje bijaše mu toli glupo da si posumnjati morao da uistinu glupan nije.

- Odakle si, Petre, to odrpano strašilo ispuknuo? - zapita Alapić.

- Koža mi je odrpana - reče riđan - ali pamet cijela; koža da se krpati, pamet ne da.

- Kako se zoveš, čiji si, šta si? - zapita i opet Gašo.

- Zovem se Šimun Drmačić. Čiji? Eh, to nek vam, milosti, kaže moja nepoznata majka. Negdje oko Sutle pao sam svakako u svijet, jer sam ondje prvi put kokoši krao. Šta? Svašta, koješta i ništa, digna cum reverentia, illustrissime!

- Čim se hraniš, huljo, htjedoh reći - progovori u čudu Alapić.

- Kruhom i rakijom.

- A tko ti dobavlja novaca?

- Moja pamet, tuđa ludost, stultitia humana.

- Odakle tebi latinština?

- To je cijela historija. Dječakom vodio sam na štapu slijepca; taj mi je davao na dan tri obroka batina. Pustih slijepca u grabi. Klanjački me fratri uzeše za pastira. Kad sam pastirsku školu svršio, budem laikušem. Malne postadoh poštenim čovjekom. Jela i pila dosta, posla nikakova. Ali je fratarski kupus suviše smrdio, te kad je brat pivničar i ključe od podruma sakrio, ukradoh jednom gvardijanu zimske čizme pa ih prodah za rakiju. Eheu! Fratri su to ispipali. Ja sam alegovao da je i sveti Krišpin uradio što i ja. Badava. Svukoše mi fratarsku halju, a ja stojah u svijetu kao rak kad s njega spadne kora, i zlo po mene, da se nijesam naučio čitati, pisati i ovo nešto latinštine. To me je spasilo - postah fiškal.

- Ti, huljo, fiškal? - nasmija se Gašo.

- Kad se brijač može zvati doktorom, zašto ne bih ja fiškalom? Idem od sela do sela noseći u svojoj šupljoj batini pero, tinte i papira. Inštancija stoji groš ili čašu rakije; tako se hranim kao vrabac na smetištu.

- Lijepe li historije - viknu Alapić gucnuv iz vrča.

- Da - odvrati Drmačić - otkrih vašoj milosti cijeli svoj lopovski curriculum vitae, da stečem vaše pouzdanje.

- A razumiješ li ti, lopove, posao za koji te pozvah?

- Da idem za korteša među turopoljske kosturaše? Dakako.

- Poznaješ li Turovo polje?

- Svaki grm, svaku krčmu od turskoga šanca na Odri do lekeničkog tornja, od Rakitovca do zadnje dobranske klijeti, k tomu i slavni "visoki brijeg", koga svaki zec preskočiti može.

- E, pa ti, nečešljani domine Krišpine, makni svoja kopita na "visoki brijeg" pa pomiješaj kosturaše proti gospodinu Vurnoviću.

- Ad servitia paratissimus! Ali kopita mi nijesu potkovana.

- To jest, dominatio vestra - reče Alapić - kuca na moju kesu, je l' lopove?

- Dakako - kimnu Šimun - clara pacta, boni amici. Sav svijet zna da se kortešaciji hoće zlatnih i srebrnih vabaca. Pa pogledajte me. U privatnoj praksi ne hajem za šuplje čizme i propale lakte, ali u gospodskoj službi moraš biti umiven i počešljan, auctoritatis gratia.

- Na - nasmija se Alapić baciv Šimunu veliku kesu - umij se, počešljaj se. Sjutra zorom kreni sa Petrom na Goricu. Ali da mi ne zaspiš u kojoj krčmi, jer te inače natakoh na ražanj.

- Ne bojte se te mršave pečenke, magnifice, odviše ste masna mušterija.

- Idi!

- Servus humillimus dominationis vestrae - pokloni se Šimun strpav kesu u džep i ode sa Petrom iz komore, u koju namah uđe Jagica.

- Hvala bogu - uzdahnu Gašo - publico-politica obavih, sad idu privatissima. Sad sam tvoj, Jagice! - I zagrli krčmaricu. Tišina sterala se nad gradom, sve je spavalo, samo bi stražar svaku uru doviknuo "gospodarima i gospodaricama, neka vatru čuvaju i ognjište poklope da im mačka ne odnese iskre na repu."