Seljačka buna/XII
| ← XI | Seljačka buna — XII. autor: August Šenoa |
XIII → |
Na Jakubovo, to jest, na dvadeset i peti dan mjeseca srpnja godine 1565, pozva ban Petar Erdödi općinu plemstva na sabor u slobodni, plemeniti varoš Zagreb. Poput munje dirnu taj glas plemiće. Sad je imalo pući. Išao je glas da je Tahi od kralja donio važnih pisama, ali nije se znalo šta pišu. Naslućivalo se kroz strah koješta, isticalo se kako je upravo Tahi pisma donio, a ljudi nestalni, klanjajući se samo sili, počeše vrtjeti glavom.
Dan prije Jakubova - bijaše nedjelja - vozio se je gospodin Ambroz iz Brezovice u Zagreb. Nedaleko od Kraljevog broda kod Save srete silnu četu turopoljskih plemića, opasanih sabljom, gdje idu prema Zagrebu pod zastavom, a pred njima na konju braća Jakob i Blaž Pogledić iz Kurilovca. Zapaziv Blaž podbana mahnu rukom, i cijela četa stade klicati: - Vivat Ambrosius! - Zatim doleti Blaž do Ambrozijevih kola i reče pokloniv se:
- Egregie domine! Sve je dobro! Vaši smo! Sutra će nam ban dati račun.
Ambroz zahvali se, a Blaž vrati se k svojoj četi rekav da će njegovi ljudi još počinuti u obližnjem selu prije nego pođu preko Save. Stigav u Zagreb, pođe podban odmah put kuće gospodina Konjskoga do Kamenih vrata. Unišav u palaču nađe za stolom cijelo društvo: ponajprije domaćicu Anku, gospoju Uršulu i njezina tri zeta.
Svi skočiše u jedan mah da pozdrave podbana.
- Hvaljen Isus! - reče Ambroz - vi, kako vidim, oštrite za sjutra jezike! Pa i ženske, koje u saboru nemaju glasa! Šta je nova? Jeste li prebrojili naše glasove?
- Ta gospoda već dva dana i ne rade drugo - reče Anka Konjska - ej, da sam ja muškarac!
- Kako stojimo? - upita Ambroz sjednuv na visoku stolicu.
- Dobro, oče - prihvati živahno Stjepko - Turopoljce predobio je gospodin Vurnović, oni imaju većinu glasova.
- Spectabilis domine! - prihvati Konjski - premda se nadam da će većina naša biti, molim vas da ne idete sjutra na sabor. Mi ćemo za vas govoriti.
Društvo se prepade, a podban sunu uvis i zapita u čudu:
- Zašto?
- Govorit će se o vama - odvrati Konjski plaho - molim vas, ne idite.
- Jesi li poludio, svače - kriknu kroz jar Stjepko, lupiv o stol šakom - ta nama ne reče ništa o tom. Treba huljama skinuti krinku s lica.
- A zašto može ban u sabor? Nije li on začetnik sile? - zaleti se Uršula živo u riječ.
- Ban je glava sabora - odvrati Konjski mirno - mi ćemo vas braniti, javiti vam sve, domine Ambrosi! - Ali zaklinjem vas, ne idite. Podban pogleda oštro gospodina Konjskoga, zatim reče mahnuv rukom:
- Iziđite za čas! Samo Konjski neka ostane. - Svi iziđoše.
- Gospodine Konjski - nastavi Ambroz - vi ste nešta saznali. Govorite!
- Hoću - odvrati domaćin. - Biskup Đuro Drašković poručuje vam da ne idete u sabor. On da je saznao važnih razloga za to. Moglo bi biti bure, okršaja. Domovina je u pogibelji; sada treba sloge i pripreme za rat. Zato vas biskup moli. Ne htjede mi dalje ništa reći, ali slutim da je Tahi proti vam predobio kralja. Za ime boga, ne idite!
Časak se podban zamisli, zatim upita:
- A gdje je biskup?
- Otišao je na Trakošćan da se ukloni saborskoj buri.
- Zovnite gospoje i gospodu unutra - reče podban. Konjski to učini.
- Gospodo i braćo - reče podban unišlim - ja ne idem sutra u sabor.
- Za rane božje! - kriknu Uršula van sebe, prihvativ ruku starca - vi nas bacate u propast! Nemojte, ako boga znate!
- Oče! - zavapi Stjepko, kleknuv pred Ambroza - zaklinjem vas sinovskom ljubavi, ne činite toga, jedan vlas sijede vaše brade više vrijedi od sto njihovih riječi.
Ali podban osovi glavu i reče: - Ja ne idem.
Tada priskoči Konjski i kliknu poljubiv starca u ruku:
- Hvala vam, uzvišeni mužu. Branit ću vas do zadnjega daha. A vi ostali, strpite se! Izići će na vidjelo koli je plemenita duša Ambroza Gregorijanca.
Prije podne Jakubova dana - rok je sabora. Po sobi kuće gospodina Konjskoga šeće starac Ambroz, poniknute glave, složenih ruku. Mrk je, nemiran je. Kao zatvoren lav po gajbi ide amo-tamo po sobi. Katkad stane i pogleda kroz prozor. Gleda kako poslanici idu kroz Kamena vrata u sabor. Neki brzo, živo govoreći, da ne zakasne, neki polagano, šuteći, kanda im se neće. Pješaci, konjanici, velikaši, šljivari iz Turovog polja u modroj dolami pod mentenom. A Ambroz ne može, ne smije. Mrk skupi obrve te istisnu iz oka veliku suzu. Sam je. Muškarci pođoše iz kuće u sabor. Anka je u svojoj sobi kod majke Uršule koju vrućica trese. Sam je sa svojom sijedom kosom, sa poštenim srcem koje ga je zanijelo bilo zbog nekog nepoštenja. Življe kuca srce, kuca jače. Šta će to biti? Ure plaze lagano ko crvi; tiho je, samo kadšto čuje se usklik od Markova trga. To je sabor, koji vijeća u dvorištu varoške kuće. Prođe podne, dođe jedna ura. Tad začu se štropot, šum i vika na ulici. Podban pođe k prozoru. Bijesni, razjareni, crvena lica, ljuteći se, smijući se idu poslanici iz sabora. Sad se čuše koraci na hodniku. Vrata se otvore, a u sobu provali Stjepko i kleknuv pred oca vrisnu:
- Oče moj! Oče moj! Sramota do boga! - Ali dođe i Baltazar, Kerečenj, Konjski, Drušković i Vurnović, blijedi, dršćući, zdvojni, i kad se Stjepku izvinu krič, navali u sobu razigrana vrućicom, plamtećim očima Uršula i uz nju Anka.
- Šta je, za ime božje? - viknu Heningovica doletiv k Stjepku.
- Šutite, ženske! - zapovijedi Ambroz mirno - sad ćete čuti. Gospodin Konjski neka govori! - Zatim sjede, a Konjski prihvati pridušenim glasom:
- Jutros pođosmo dobre nade u sabor. Bili smo prebrojili glase. Većina naša, većina će znati odvrnuti strijelu od naših glava, ma i s prijestola došla. Markov trg bijaše pun saborskih ljudi, ali nije tu bilo graje i vike, to je brujilo, šumilo, gledalo ispod oka. Vidjelo se da se sprema bura. Kad nas, to jest mene, Stjepka i Kerečenja opaziše, stade šapat, i svačije lice obrati se k nama. Nu ne zaustavismo se. Pozdraviv se malo s kim, pođosmo ravno put varoške kuće da si nađemo zgodno mjesto. Tako je bilo sinoć ugovoreno. U dvorištu bilo je dobrano čislo plemstva i njihova i našega, našega više, kako sam na prvi mah razabrati mogao. Poslije nagrnu od Markova trga još više. Dvorište je maleno, bila je prava šarena gužva. Mi se zavukosmo na desnu stranu, a za nama braća Sekelji, Zaboki, Drušković, Mrnjavčić, opat pavlinski, poslanik grada Zagreba Tomo Mikulić, građani križevački, varaždinski, i plemići seljaci od Kalnika, a osobito Samoborci.
Naproti nama stajahu smijući se nekako zlorado gospoda Mato i Šime Keglević, poniknute glave Đuro Svesvetički, a i brat mu kanonik Stipan, koji se je pred međedom Šimunom Keglevićem slatko i ponizno previjao; Ladislav Bukovački buljio je držeći ruke na trbuhu pred sebe, Ivan Petričević skakao je mašući rukama sad k jednomu, sad k drugomu i prstom pokazivao na nas, dočim je Ivan Forčić, ponosito dižući uvis svoj pijani nos, svaki prašak sa svoje dolame otirao. Prikupilo se na njihovu stranu dosta manjega plemstva, a Petričević je bez kraja na pozdrav klimao glavom i turio svih deset prsti u zrak. Sad začu se krika i vika. Eto nam Draganićanaca pod zastavom! Svi do jednoga priključe se k nama. Mi smo šuteći preda se gledali, ali ja sam se nekako čudio da nije bilo ni Pogledića ni Vurnovića niti jednoga Turopoljca. Ta svi se bjehu nama obrekli. Trublja zatrubi, ide ban; sve se plemstvo trznu, sto glava istaknu se uvis. Pod samur-kalpakom, u višnjevu baršunastu odjelu, uniđe ban, za njim Alapić noseći novu svilenu zastavu, poslije smiješeći se i vrteći glavom grbavac Gašo, a uz njega - Tahi. Šiljasta šubara njihala se na njegovoj glavi, a desnicom držao je korice široke sablje. Visoko je nosio glavu, vjeđe je spuštao, donju usnu isticao. Ban sjede za stol sred dvorišta, uz njega veliki bilježnik Damjan; jedna stolica osta prazna - vaša. Nasta tišina. Poglednuh na protivnu stranu. Tu stoji Tahi, mota nemirno dugu bradu oko prsta i gleda nas - okom smiješećim se, đavolskim, a iza debelih usna provirnuše mu bijedi zubi. Erdödi progovori. Glas mu je drhtao, ali govorio je otresito. Pozdraviv stališe, reče kako je njegovu srcu milo da se je skupilo toliko plemstva u toli ozbiljan čas gdje nam neprijatelj kršćanstva sprema domovini novu napast. On zna da će stališi prinijeti svaku potrebnu žrtvu i pokazati se vjernim kruni i domu. Nu da se ta uzvišena zadaća poluči - tu je Erdödi govorio jače, i svi mu pristaše upirali oči u nas - potrebno je da se štuje vlasni zakon, da se makar i mačem iskorijeni onaj drač koji prijeti zagušiti pravicu. To da je volja kraljevske svjetlosti koja je spravna svakoga silnika satrti, a ban da će vršiti vladarevu volju jer reče: justitia fundamentum regnorum - - -
- Justitia! - nasmija se Ambroz gorko - govorite dalje.
- Sparina od toliko ljudstva - nastavi Konjski - bijaše da možđani puknu; nestrpljivo ključaše svačija krv. Stipo Svesvetički odobravao je banove riječi klimajući glavom, a drznik Tahi viknu kod zadnjih riječi: "Tako je! Živio kralj!", i uz njega nekoliko plemića, ali na našoj strani brujilo je i kuhalo je; Luka Sekelj izlanu na Taha: "Ele gledajte anđela pravice!" Žamor se stiša, ali kipjelo je potajno. Kašljucajući pročita veliki bilježnik pismo kraljevo kojim potvrđuje artikule zadnjega sabora. Seljaci zijevahu na te duge latinske litanije. Plemstvo je šapćući gledalo uvis, gdje je pod svodom prvoga sprata u bogatu odijelu banica gledala skupštinu, a uz nju Jelena Tahovka - - -
- Jelena! - promrmlja gnjevno Uršula - zete, govorite brže.
- Ban - produži Konjski - kanda je važnije poslove zavlačio te je sve gledao prema ulazu; a tako i ja čekajući nestrpljivo Turopoljce. Skupština odmjeri dimnjakovinu, izabra velikaše za banski sud, postavi Mojsiju Humskoga za eksaktora; odluči da kmetovi Bedekovićeva kotara imaju utvrditi Križevce, a počelo se govoriti o utvrdi Koprivnice - ali uto navali pod sabljom kličući gomila turopoljskog plemstva a pred njima Vurnović, braća Pogledići i župan Arbanas. Četa smjesti se u srijedi među desnom i lijevom stranom, i Jakob postavi se pred nju tako da ga je svatko vidjeti mogao. Meni od radosti zaigra srce, i Stjepko tarući si ruke omjeri bijesno Taha, koji mu je pogled mirno vratio. Ni ban se nimalo ne uznemiri, Gašo Alapić pače, koji je sve dotle sjedeći u zemlju gledao, pridignu glavu i žmirnu kao mačak, da sam se upravo začudio. Zavlada tišina ko u grobu. Ban se dignu brzo, izvadi iz pojasa pismo sa velikim pečatom i preda ga Damjanu. Ovaj razreza omot. Nitko ne dahnu. Nos Maximilianus secundus... poče bilježnik čitati, "kralj da je teškim srcem od svojih vjernih savjetnika razabrao kakva je sila zavladala u Slavoniji, da su neki velikaši i plemići, pod noge vrgnuv zakon i pravdu, zlotvornu ruku digli na kraljeva namjesnika, na - - bana, a pred svima - "
- Podban Ambroz Gregorijanec, je l'? - viknu Ambroz skočiv na noge, i oči mu zasinuše čudno.
- Da, Ambroz Gregorijanec - Konjski će - ali u taj par buknu čudan žamor, i prijetećim pogledom planuše oči plemstva. Kralj, nastavi bilježnik, da je odlučio osvetiti taj zločin, da lišava podbana časti - - -
- Jao! - kriknu Uršula, udariv se rukom u čelo - sve je propalo. To je dakle ta uzvišena pravica! Fuj!
Stjepko stajaše u kutu škripeći zubima, stiščući sablju, a u oku mu drhtaše suza; Ambroz se trznu, ali brzo sjednuv mahnu Konjskomu i uprijev se o šaku reče:
- Dalje, dalje!
- Krika i klika zaurla skupštinom; šumilo je, brujilo je, pljeskalo, bučilo, zveketalo sabljama, grozilo pestima. Ban problijedi, bilježnik zašuti. Ban mahnu rukom. Smiriše se, i bilježnik čita da je kralj odredio neka se podban i svi ortaci radi zločina kazne, a jedva izusti te riječi, dignu se ban i viknu glasno: "Kad je podban otjeran po kraljevoj volji, birajmo novoga! Hoćete li?" "Birajmo!", zagrmi Tahi. "Birajmo!", njegovi susjedi. "Ne!", krikoh ja silno, da će mi prsnuti rebra, sad ćemo smrviti buru - ali Jakob Pogledić dignu kalpak i zakriješti: "Birajmo! Vivat banus! Dolje Gregorijanec!" I sva hrpa njegovih seljaka zagrmi u jedan glas: "Vivat banus! Dolje Gregorijanec!" U meni stinu krv, Stjepko da će trgnuti sablju, Vurnović problijediv na smrt uhvati Pogledića za prsa. Izdaše nas, propadosmo, i kao oluja zahuji bijesna krika nad našim glavama, a u toj mahnitoj vrevi iskesi se na nas ono đavolsko lice susjedgradskoga silnika, upilji se sa visine u nas paklenim pogledom ono crno zmijsko oko Jelene Tahovske. Skočih na klupu, htjedoh govoriti. Pogledić mahnu. "Dolje!", zaurla rulja. Kerečenj skoči dižući pesti pred bana, ali ovaj viknu: "Hoćete li Ivana Forčića za podbana?" "Hoćemo!", tulila skupština, a Keglevići dizahu nosatog Forčića na ramena. Vivat Forčić!, zagrme seljaci na mig Pogledićev, a Forčić sjede na vaše mjesto. - - "Mir!", zakriješti u taj par glas koja je svakomu prorezao srce; blijed, drhćući stavi se ovaj moj prijan Vurnović pred bana, blijed, kanda je ležao u grobu; oči mu se razmakoše kao razbijeljeni koluti, i lupi sabljom u stol. "Mir, velim ja, plemić hrvatski, kojeg se slobodni glas ne plaši vašega bijesa. Vi ste oblagali kralja, ishinili pismo, zatajili mu varku kojom Tahi oplijeni jadnu udovicu, pogazili pravo, oblatili staro hrvatsko poštenje, vi ste prevarili neuko plemstvo prokletim mitom, vi ste zlatni vijenac pravde okružili rđom, vi, zločinci, pokrivate svoja zlodjela grimiznim skutom, ali ja, prosti plemić, prosvjedujem proti toj sili i zlobi, proti varki i bijesu. Ne bojte se, neće sad ova sablja skočiti na vas jer je naoštrih za Turčina, jer sad zove domovina; ali jao vam, potučemo li Turčina. Smrvili ste plemenito srce starca Hrvata, raskopali sreću obitelji, oplijenili udovicu! Jao vama!" Tako govoraše Vurnović. A ban, pridignuv se napol, upirao se šakama u stol, buljio zinuv u junačkog plemića, strepio je na svem tijelu, od bijesa mu se otela riječ. Tahi porumeni dovrh glave, bijela mu je kosa letjela kao griva, i skočiv bijesan na stolac viknu: "Dolje Vurnović! Mi smo gospodari! Ja sam nadvladao! Vašoj Uršuli poklonit ću prosjački štap!" "Bog će ti suditi, krvniče!", odvrati naš prijatelj - ali u taj par zabljesnuše na njega sablje, nu on se primaknu k nam, a naša junačka četa iziđe mašući oko sebe posjeklicom iz skupštine - i evo nas ovdje. Oh, plemeniti gospodine! Zašto vam moram ja to javiti, zašto moradoh doživjeti taj dan - - -
Svi zanijeme. Na klupi sjedi Uršula. Glavu je prislonila na zid, grudi joj se nadimlju, usta su joj pootvorena, oči joj se vrte od vrućice. Anka upire se jednom rukom poniknute glave u stol, drugom se hvata za srce, a Kerečenj grize nijem brkove, ostali stvorili se kamenom: samo Ambroz je miran. Pristupi k Vurnoviću i podav mu ruku reče:
- Hvala ti, prijatelju!
- Oprosti - baci se Vurnović plačući Ambrozu na prsa - prevariše i mene moja braća. Potajno mito Alapića zavede neuki puk; oprosti meni i puku.
Ali u taj par otvoriše se vrata. U sobu stupi novi potprabilježnik kraljevine Ivan Petričević, pokloni se hladno i preda Ambrozu a i Uršuli pismo.
- Ta pisma šalje kraljevska svjetlost podbanu - i pokloniv se ode.
Svi se gledahu u čudu. Ambroz otvori pisma i stade dršćući čitati: Nos Maximilianus - - Čujte! nasmjehnu se grohotom - kralj zove mene, Uršulu i njene zetove pred sud radi zločina veleizdaje i uvrijeđenog veličanstva, a vi, gospojo Uršulo, da morate po njegovoj zapovijedi vratiti Tahu cijelo imanje.
- Nikad! - skoči žena na noge.
- Morate - zasad - reče Ambroz - kralj zapovijeda.
- Veleizdajice! - zavapiše svi kroz užas skupiv se oko starca. Ali kao klis sred burnog mora osovi Ambroz glavu i, dignuv šakom zgnječeno pismo prema suncu što je sijevalo kroz prozor, reče svečano:
- Oj sunce! koje siješ nad pravednikom i grešnikom, pročitaj ti ovo pismo, zaviri u moje srce, pa potavni! Umirite se, djeco! Prestao sam biti podban, sad sam advokat, brat zakonodavca Pavla Gregorijanca. Na moju dušu, sam će kralj razderati ovo svoje pismo.
Treći dan po Jakubovu posjede Tahi imanje Susjed i Stubicu; od strave i užasa zastrepi cijeli kraj na silnikov usklik:
- Ej, sad sam vam ja gospodar!