Seljačka buna/X
| ← IX | Seljačka buna — X. autor: August Šenoa |
XI → |
U onom kutu gdje rijeka Krapina, idući sa sjevera, utiče u Savu, protežu se krajni zapadni bregovi Zagrebačke gore. Na kraju zadnjeg ogranka do rijeke Save stoji Susjedgrad, što ga je kralj Karlo Roberto dao podići već oko godine 1316. i za carinsku kulu i za obranu toga kraja. Od Zagreba sve do Susjeda pružaju se gorski ogranci od glavne kose prema ravnici u spodobi pitomih proplanaka i brežuljaka, pokritih selima, zaseocima, vinogradima i pašnjacima, a podalje za njima uspinje se tamnija šumovita gora, koje se nestrmo vrhovlje u lako savijenima crtama odbija od plavetnog neba. Među brežuljcima brzaju mali potočići kroz hladovite klance put Save. Nu na mjestu gdje se gora dotiče Save bregovi su strmiji, divljiji, klanci uži, potoci manji, a šuma gušća. Pred dosta strmim zasjekom među dva brda stoji tik Save samotan brijeg, pokriven niskim hrašćem, grabarjem, kupinom, trnjinom, šipkom i paprati. Na sjeveru dijeli taj brijeg od gore glavni drum idući od Zagreba; na jugu teče Sava, tako da se voda dodiruje okrajaka niske šume. Brijeg nije visok ali je dugačak. Od sela na istočnoj strani diže se voljko reć bi na stepenice, a na zapadu gubi se pomalo do ceste, koja se iza brda opet izvija k vodi; ali na jugu i sjeveru je strm, nepristupan. Na oduljenom hrptu brijega ističe se na istočnoj strani glavica poviša, a vrh te glavice sam grad Susjed, koji je samo po tom tvrd jer nasamu stoji. Jezgra je Susjeda veliko zdanje na četiri kuta, a dva poda; tu su gospodski stanovi, tu stara pivnica, tu podzemne tamnice, male niske komore od kamena, do kojih ne dopire ni tračak božjega svjetla. Ali podalje teku oko glavice kamene zidine na četiri strane, a na svakom je kraju ovelik toranj, od kojih je najjači onaj obli što se prema jugozapadu tik Save diže. U tom prostoru su nova pivnica, staje, družinske zgrade, stanovi za oružnike; tu stoji i prilično čislo gvozdenih lumbarda i dvopušaka. Prema selu i cesti od Zagreba bijaše na istočnoj, položitoj strani iskopana duboka jama, utvrđena pleterom i šiljastima stupovima. Brijegu na sjeveru puko je uzan klanac između dva brda. Bokovi su brda strmi, pokriva ih tamnozelena šuma iz koje se gdjegdje kraj staze ističe gola, siva klisura. Klancem vijuga se bistar potočić pod grmljem, preko mahovita kamenja, a uz potočić teče staza. Katkad zagiba se brdo u gole, kamene zakutke, a prođeš li tim putem dalje, gdje ništa ne čuješ do pljuskanja vode, do tajnovitog šuma lišća, otvara ti se pitoma dolinica, sred koje se kraj vode voljko njišu srebroliste vrbe, nad kojom pod vrhovima stoje rastresene kolibe sela Dolja. Na ušću klanca klopoću nedaleko ceste dva-tri drvena mlina, a zaviriš li dalje u hladoviti gorski zasjek, vidjet ćeš kako se stara crkvica svetoga Martina među bagremom i brezom prilijepila uza sivu golu klisuru.
Čudna starica, ta kućica svetoga Martina, napol drvena na vidjelu svijeta, napol kamena u utrobi gorskoj. Svana vidiš joj sive stijene, mala okanca, drveni pocrnjeli krov, malen tornjić sa velikom jabukom. Uniđi. Tu je pridvorje. Nalijevo u kamenu zijeva duboka špilja, nadesno dižu se u zadak široke kamene stube, a gore gotska vratašca. Odanle možeš u goru. Pod stubama stoji stara prodikaonica od surova kamena na četiri ugla, a na njoj od nevješte ruke isklesana zvijezda poput Salamunova slova; pod njom vode te niska vrata pred oltar priproste crkvice. Tiho je tuj, gotovo se plašiš. Između kamenja prodire koji tračak sunca u špilju, ovdje-ondje niče zelena mladica iz pećine, katkad prhne pridvorjem lasta, katkad uplaši se ispod drvenih rebara krova šišmiš.
Takov je Susjedgrad, takov gradu okoliš, pozorište mnogih krvavih okršaja; nu od one noći kako je gospođa Uršula navalice bacila iz grada Jelenu i Tahove sinove bilo je prilično mirno; malo se je tužbe i prigovora čulo, svatko je pače mislio da će to tako i ostati pa je bogu hvalio da je voda preko noći odnijela Tahovu napast. Stara Heningovica pako bila je mudra glava, te se nije nimalo pouzdavala u taj gluhi mir. "Ban Petar miruje", reče stara, "ej, vuk u jami skuplja pamet i oružje! Dobro da znam." Zato ostavi Uršula neudate kćeri u Mokricama kod gospoje Marte, pregleda sama gradske zidine od vrha do temelja, uzajmi od gospodina Ambroza četiri nove lumbarde, nakupuje trideset ploča olova, četiri bačvice krupnoga praha i hrpu koplja iz zrinjske oružnice. Za kastelana postavi plemića Ivana Gušića, komu doda Franju Puhakovića i Ivana Sabova.
Bilo je već dosta noći odmaklo, kad je silan trubljaj sa okrugle kule probudio kicoša Andriju Horvata, vratara koji je u maloj stražarnici do velikih vrata hrkao. Odmah zatim začula se buka i lupa. Andrija skoči na noge, prebaci gunj, zapali luč, izađe iz stražarnice, ali prije nego će se spustit most, otvori okance na vratima i viknu:
- Tko je božji?
- Domaći - ozva se svana Uršulin glas.
Most lančanik zaruži, vrata se otvoriše, a Andrija dižući luč bio je posve zablenut videći kakva se to hajka na konjima u dvorište tiska; ponajprije Heningovica, gospodin podban, gospoda Kerečenj i Konjski, kastelan Gušić, jedno dvadeset plemića i do četrdeset oružanih konjanika sa zubljama.
- Andrija! - reče mu gospoja zaustaviv konja - probudi brže Puhakovića, Sabova, i španovi neka dođu. Spremi te konjanike kako bolje znaš. Daj četiri konja osedlati. Brzo, momče, pa onda dođi na grad.
Andrija izvali od čuda snene oči - ali se u isti čas pokloni. Vjeran sluga ne pita, već sluša. Zatvoriv velika vrata, ovrši sve što mu gospoja zapovjedi. Dugo, do blizu zore žarilo se svjetlo na prozorima Susjeda. Sjene koje se pomicahu amo-tamo pokazivahu da u gornjim dvorovima gospoda bdiju za poslom. Pokadšto sred noći spusti se lančanik most, a sa grada pojurila bi svaki put po dva konjanika u razne krajeve. Jedni preko vode Krapine prema Zaprešiću, drugi na sjever prema Stubici, treći put Stenjevca - Andrija ravno u Zagreb, pošto je dugo bio govorio sa gospodinom Ambrozom.
Drugi dan osvanu mirno, prođe mirno. Ali začudo, velika gradska vrata ostaše zatvorena, samo se vidjelo kako gospoja Uršula obilazi po zidinama. Već se je stalo mračiti, mjesec je stajao nad Savom. Tad kao da je mravlje provrvjelo po svim bijelim putevima - ali to bijahu ljudi idući k Susjedu. Hrpa za hrpom - sve seljaci, oružani i bez oružja, i na konju i pješke - brzaše putem malo govoreći, hrlo tekući. Sa četiri konjanika doleti i gospodin Stjepko, ali brzo dođe, brzo i ode. Sred dvorišta plamćaše velika vatra; nad njom visijahu o lancu kotline, podalje stajahu tri velika bureta. Rujni žar plamena, sinje svjetlo mjeseca igralo je na dugim gvozdenim topovima, raznizanim oko zidina, na sivoj plohi kula, na grdnoj zastavi koja se u noćnom zraku vijala vrh grada, igralo i na šarenom klupku od stotina i stotina seljaka koji su pa dvorištu stajali, sjedili i ležali. Sama gospoja Uršula obilazi među njima. Nuđa ih jelom i pilom. Sluge nose sa dvora pune naramke ručnih pušaka, bradatica, koplja, a Puhaković i Sabov dijele ih među seljake. Gušić leti amo i tamo: tu broji pred stajom osedlane konje, ondje svrštuje po četama oružane seljake. Ali kraj sve vreve malo je buke, sve to šumi kao daleko more. Prema jutru otvoriše se vrata. Za jutarnjeg mraka spuštala se niz brdo četa za četom. Prvu vodi na konju Ambroz, sto konjanika, pedeset pušaka i dvjesta kopljanika pješaka. Četa zađe u gorski klanac. Malo zatim izvede gospodin Kerečenj pedeset ljudi na zapadni spust gradskoga brijega. Četa zavuče se u grmlje. Ljudi zatakoše u zemlju po dvoje gvozdene vile, a na njih staviše tešku dvopušku prema cesti na sjeveru. Oko vođe vrzao se čovjek, pregledavajući svaku pušku - Ilija Gregorić. Sunce svanu.
Na prozoru stajaše nemirno Uršula. Ujedanput pljesnu dlanovima i doviknu zetu Konjskomu:
- Hvala bogu, idu i ti!
Od samoborske strane miče se prema Savi jaka oružana četa. Pred njom dva konjanika, Tomo Milić i krupni župnik Svete Nedjelje. O boku mu visi sablja, za pojasom sijevaju dva samokresa, u ruci drži štap, a na njem modru maramu. Četa prepliva na brodu preko vode na drugi kraj, gdje je gospodin Konjski dočeka. I ta četa zakrenu brzim korakom u klanac. Zatim smiri se sve, dan minu spokojno, samo po podne doleti na konju sav uznojen kicoš Andrija Horvat i pođe ravno do gospoje Uršule.
Dođe večer. Okićka gora, kranjsko vrhovlje potamni, a nad gorskom kosom žarila se večernja rumen, gubeći se u žuto svjetlilo koje se rasplinu u blijedu nebesku modrinu. Po vrbicima doline provlačila se tanana bijela magla, između koje bi kadšto bljesnuo zavoj Save, a dalje k Posavini gubila se krajina u siv, nejasan polumrak. Mirno se vijala Heningova zastava vrh Susjeda, a gdjegdje po kulama i zidinama odbijala se slika stražara o blijedom večernjem nebu. Gospoja Uršula stajaše na prozoru svoga stana, podupirući šakama svoje blijedo lice. Ni žilica joj nije treptila na obrazu. Kanda je mrtva bila, ali te blijede oči gorjele su kao žeravka i buljile nepomično u toranj sela Stenjevca, koji se je kao crn stup isticao iz sivog polumraka. Gle! Na stenjevačkom tornju bljesnu svjetlo. U jedan mah skoči žena kao zvijer kad ju zahvati zrno. Obrazi joj porumeniše. I kriknu da se je orila sva krajina:
- Na noge! Evo ih!
Sa grada puče top. Daleko odjekivala gora. Za dva časka siđe gospodin Konjski u selo sa pedeset konjanika. Mjesec sinu o pol neba. Od Zagreba brujio mukao šum. To je ban, to je banova vojska. Teško dišući prignu Uršula uho na prozor, a okrenuvši se zatim k slici viknu jarosno: - Čuješ li, Arlandova Doro! Idu da nam otmu grad. Čuješ li? Ne daj! Ne daj! Pomozi!
Četa Konjskoga stupi za živicu. Sad se čuje topot. U selo dolete dva banska husara; drže u desnoj ruci sablju, u lijevoj samokres. Sred sela stanu, ogledaju se. Iza živice planu hitac, jedan husar svali se mrtav, drugi pobjegne natrag. Zakratko dođe konjanik sa bijelom zastavom i uz njega trubač. Sve je mirno. Obojica popeše se na brijeg do gradskih vrata. Trubač zatrubi. Na braništu nad vratima pojavi se Uršula:
- Tko ste? Što tražite? - zapita žena.
- Ja sam Ivan Petričević od Miketinca - reče muž sa zastavom - šalje me gospodin ban, pa vam zapovijeda da mu, plemenita gospođo, predate ovaj grad što ga razbojski oteste, i sve imanje i oružje sub poena notae infidelitatis. Ako ga ne predate, otet će ga ban sabljom i kopljem, puškom i lumbardom, cum brachio regni.
- Plemeniti gospodine od Miketinca - odvrati Uršula porugljivo - recite vi svomu banu nek si dođe po grad. Čekam ga na dobru večeru, i njega i njegov brachium.
Poslanik se vrati natrag. Četvrt sata prođe. Ujedanput zatrubiše trublje, zaružiše bubnjevi. Banova vojska se primaknu selu. S daleka sijevahu o mjesečini dugi nizovi koplja i pušaka, a odasvud se čula kratka zapovijed četovođa. Začas posjede vojska ravni prostor međ Savom i gradskim brijegom. Zagrepce provali u selo zastava banskih husara, ali pred njih izleti Konjski sa svojom četom. Sablje krenuše, planu nekoliko samokresa, začu se nekoliko uskrika. Konjski uzmaknu na cestu za grad. U tren navališe brzim kasom tri zastave husara pod Gašom Alapićem i četa bakačkih slobodnjaka na konju, te posjedoše cestu na sjeveru i ušće klanca kod mlinova. Ivanićki bombardiri namjestiše četiri lumbarde nad mlinovima na humku naproti gradu. Četiri čete haramija i dvije kumpanije njemačkih mušketira razrediše se pod brdom naproti ulazu grada, a prema zapadnom obronku gradskoga brijega pohrli brzim korakom hrpa Uskoka. Za haramijama stajaše pod kacigom na konju mrk ban Petar, a uz njega Ivan Alapić sa banskom zastavom. Ban mahnu sabljom, Alapić dignu zastavu ter zapovjedi:
- Palite lumbarde!
Sad puče top, sad drugi, sad treći, sad četvrti, i snova planu munja za munjom, grmnu grom za gromom, gora gromorila jekom, bijeli dim se vitlao hrastovim granjem, ter se slegnu u crno ždrijelo klanca. Zrno za zrnom prasnu u gradski zid, da se je kamenje drobilo poput tuče. I opet mahnu ban sabljom i kliknu gromovitim glasom:
- Dvije čete haramija naprijed! Juriš! Na gradska vrata! Mušketiri nalijevo!
Bubnji zagrme. Urnebesom zaurla četa. Brzim kasom postupahu dvije prve čete uz brijeg. Mašući sabljom vodi ih kapetan Vlašić. Sad su na pol brijega. Ništa. - Naprijed! - viče kapetan. I lete dalje. Ništa. - Naprijed! - Sad su pod zidom. Stanu. Sad - - - šest gromova ruknu sa grada, zrakom zadrhta užasan krič, a pod bijelim dimom previjaše se pedeset krvavih trupova. Ali izmeđ gromova, izmeđ jauka zakriješti s grada ženski glas:
- Ej, banski junaci! Je l' vam jabuka slatka?
Prvi juriš klonu. Sunovratce uzmaknu Vlašić sa svojim ostancima k banu.
- Trista gromova! - škrinu Petar pritegnuv uzde konju - gospodine Petričeviću, pohitite brzo na cestu k zapadu. Kad zaori trublja, neka Uskoci jurišaju, slobodnjaci nek siđu s konja, neka kušaju popeti se na sjevernu stranu brijega. - Časnik brzo odleti po zapovijedi.
- Kapetane! - doviknu ban vođi mušketira - vi se na jugu zavucite uz brijeg do blizu zida, pa sipajte na zid iz mušketa vatru! - Kapetan ode na mjesto. Jedan čas. Ban mahnu sabljom, trubač do njega zatrubi, gora jeknu.
- Juriš na sve strane! - zagrmi ban - lumbarde, sipajte! Pješadija naprijed! Udri u ime boga!
Gromori, tutnji, ruči, treska, praska, bljeska. Haramije lete, skaču, puzaju ko vrazi.
- Vivat banus! Naprijed! - U dolu ruži bubanj, dere se trublja. - Naprijed junaci - kriješti Vlašić, a s druge strane urliču Uskoci: - Oj! Oj! Oj! Udri! - Ždrijela lumbarada sipaju pakleni dažd, mušketiri obaraju klečeći u zaklonu svaku glavu na zidu.
- Udri, haramijo! - ori se glas, a s grada bljesne, praska i tutnji. Grom, munja, jauk, škripa, Isuse! Marijo! Naprijed! Kletva, trijesak, uzdah - ali naprijed preko hrpa ranjene braće, preko krvavih lješina, udri, udri! Zakipila krv, pobjesnio mozak, nu sred bijelog dima, sred plamenog trijeska stoji ban ko crn, mramoran kip. Ej, i opet su haramije pod zidom! Zrna deru, strijele zvižde. - Ne dajmo se! - kriješti hrapav ženski glas. Redovi padaju ko snoplje. Vidiš, taj se ranjen prihvaća hrastova korijena, taj cikne i uzvija se poleđice, taj klone i klekne, taj se zgrabi za srce, okrene na peti i udari licem o zemlju. Šta zato! Naprijed! Živio ban! Lumbarde igraju veselo, muškete kvrcaju, zid dršće! Gle, gle! Sad prisloniše ljestve, penju se na zid, naprijed Vlašić. Sad će zataknuti zastavu. Nad njim bljesne sjekira. Jao! Sabov zamahnu, raskoli mu glavu. Rulja kamenja sipa se sa zida, vrela voda pišti. A ovdje! Iz vratašca provali četa na mušketire. Koplje sune u rebra, zemlja se izmiče ispod nogu, mušketir za mušketirom kotrlja se niz strminu u Savu.
A uskoci? Potrbuške plaze, u zubima nož, u ruci im samokres. Grom i pakao! Iz busije ujede ih zmija: iza grmlja pali Ilija Gregorić dvopuške.
Polovica haramija pade, ali još se biju đavoli. Krv sunu banu u glavu. Istrgnu trubaču trublju, zatrubi, pluća će mu prsnuti, pograbi od Alapića stijeg pa viknu:
- Juriš! Juriš! Udri! Lumbarde! Šta je to? Lumbarde šute.
Doleti na konju Gašo ranjen.
- Strijela božja! - viknu. - Sa gore oboriše nam iz zasjede bombardire, izgubismo lumbarde.
- Juriš! - zahripi ban bez svijesti.
- Vivat banus! - zaori još jednom vojska.
- Vivat Hening! - odjeknu iz gorskoga klanca.
- Pomoć, pomoć! - Iz crnog ždrijela hrupi neznana vojska.
- Alapiću! - zadrhta ban - gle! - Ta jesu l' to đavoli?
- Zlotvor Ambroz! zaskočio nas! - viknu Petričević, doletiv bez daha.
Sablje zvekeću, ljudi jauču, Ambroz siječe. Banderijalci uzmiču. Eno i Uskoci bježe. Za njima lete štajerski konjanici. - Stjepko ih vodi - mlate, biju, mrve, metu ispred sebe. Eto, Uskoci zavukoše se u mlinove, odanle sipaju smrt u mužadiju, ali mlinovi planu.
- Vivat Hening! - oziva se za selom junački glas. Milić i drug mu župnik obiđoše klancem goru, vode novu četu od Stenjevca.
- Provalimo - viknu ban - u Zagreb! - i podbode konja. Zaludu. Bačen je natrag. Odasvud opasa ga smrtno kolo. Vojska mu je stisnuta u klupko pred klancem; ne možeš pucati, ne možeš sjeći, ruka do ruke, konj do konja, čovjek do čovjeka; konj zdrobi kopitom pješaka, pješak bijesan probode konja, nad tobom nemilosno nebo, oko tebe smrt, pod tobom krvava zemlja, a s grada huje zrna u klupko, da glava puca, da se kosti krše, da se krv pjeni. A ban? Da ga uhvate! Duša ga zazebe. Njima u rukama, njima na rug! A osveta? Samo sloboda daje osvetu. I spazi crkvicu svetoga Martina. Da. Spusti se neopažen s konja, privinu zastavu i provuče se krišom k crkvi. Ali za njime kopito. Krenu glavom. Starac konjik ga goni. - Ambroz. Ban trgnu sablju, ali u tren izbi je Ambroz iz ruke.
- Stani, domine bane, uhvatio sam te - reče Ambroz mirno.
- Podban bana?
- Poštenjak razbojnika.
I siđe s konja. U taj par kanda se primiče hrpa vojnika.
- Uđimo u crkvu - reče Ambroz - zasužnjit će vas. - Uhvati bana za rame, uvede ga u crkvu. Pod raspelom drhtaše slaba svjetiljka. Petar stajaše blijed i nijem.
- Evo - prihvati Ambroz - advokat je dobio parnicu proti banu koji je pogazio pravo, zakon, pogazio svoju riječ. Ovamo tu zastavu - kriknu istrgnuv Petru stijeg - okaljana je, blatna je; taj znak nevjere i nepravde, koji je vodio krv proti vlastitoj krvi, neće više vijoriti pred slavnom hrvatskom vojskom.
I pograbi zastavu s dva kraja i skrši joj držak na koljenu i razdere rumenu svilu pa je baci pred oltar. Ban zaruknu od bijesa:
- Zlotvore, daj mi mač da se ogledamo!
- Ti nijesi mača vrijedan.
- Zasinut će jošte moj mač nad tvojom glavom - osovi se Petar ponosito.
- Tako govori meni Petar Erdödi sad - reče starac - gdje ga imam u svojim šakama, gdje mi ne treba nego pisnuti, da ga moje bijesne čete raznesu. Ali neću. Ruka moja neće dirnuti u čovjeka bez oružja, neće u hrvatskoga bana. Obraniti htjedoh svoj rod od nepravde, ali to mi je dosta. Više ne treba. Idi, bježi! Pred crkvom stoji mi konj. Umakni ovim klancem put Zagreba. Tu ti nema pogibelji. Petar koraknu prema vratima.
- Bane Petre - zaustavi ga Ambroz - još jednu. Čuj me!
- Šta ćete, gospodine Gregorijanče? - zapita ban hladno.
- Evo, tu smo sami, bane, dva jaka muža pred razapetim bogom. Ne čini li ti se da iz rana božjih protiče iznova krv? Oh, meni se čini. Pod ovim bregovima teče krv našega naroda, skupocjena krv koju bi valjalo štedjeti za našu majku - za našu domovinu na koju reži odasvud divlja zvjerad. Ah, brat je ubio brata. Bane! Ne kaže li blijedo lice krvavih lešina da smo Kainsko pleme, da nijesmo zaslužili te lijepe postojbine? Ne kazuje li ti da smo zaslužili bič što nam ga sudbina plete? Roblje smo, vazda tuđe roblje, jer smo robovi svoje strasti, svoje lakomosti. Zavirio sam u starodavne knjige - u zgode našega naroda: pisane su krvlju, nadahnute bijesom; obišao sam bilo našega plemena, prignuo uho na njegovo srce. Strast, bijes! Imađosmo krunu, sami si je strgosmo s glave jer nije mogao svaki kraljem biti. Plakao sam, srce mi je pucalo od tih uspomena, a srce mi puca i sad jer, recite, jesmo li danas bolji? Zavrijedismo li da nas stablo sreće i mira zaštiti svojim granjem? Čovjek sam zakona, a vidim li da ga nenarav gazi, plane mi krv, pobjesnim i ja. Sabljom, silom postaju narodi silni, slavni, ali ne postaju sretni. Bane - nastavi starac - vi ste bogat, uman, slavan, dična koljena, gvozdene volje, vi ste Erdödi, vi ste knez, ban - ali zaboravite časak sve to, zaboravite sebe, sjetite se da ste sin nesretne majke - Hrvatske. To pamtite, i evo pred spasom svijeta, sred krvave noći zaklinjem vas ja, sijed starac, krenite drugim putem, zaboravite rodbinsku korist, dignite zastavu pravde, skupite oko sebe sva plemenita srca hrvatska, završite užasnu krvavu priču i vodite nas u boj za slobodu i sreću djedovine naše. Zaklinjem vas! - reče starac Ambroz ganut prihvativ ruku bana, i suza zatrepti na sijedoj trepavici. Ali Petar izvinu ruku i odvrati hladno:
- Da, ja sam Erdödi, ja sam ban! Čitajte vi stare knjige, domine Ambrosi, ja pišem nove svojom sabljom, ali u njima bit će jedan list gdje će potomstvo čitati krvava pismena: "Osveta Ambrozu Gregorijancu."
- Pišite - reče Ambroz mirno - ovršite osvetu svoju; ali znajte: doći će novo pleme; vaše pero, ta junačka sablja, rđat će nad pepelom vašim, a kmetske noge gazit će po vašoj grobnici. Veličanstvo pada u prah, vlast mine, ali uspomene meću unuci na vagu. Tko zna da l' će više vagnuti Petar, da l' Ambroz! Slušajte me - - -
- Neću! - prenu se oholo ban - nikad! Zbogom! Do viđenja - - -
- Na bojištu pravde! Bježite, bane! Vrijeme je.
Ban iziđe, umaknu klancem na konju, a Ambroz krenu pješke na grad.
Na gradu Susjedu zvekeću zlatne čaše. Vojvode slave pobjedu, vino se pjeni, rumeno vino kao seljačka krv.
Na gradu stoji Uršula pred Dorinom slikom, razgaljene grudi nadimlju se burom, kruta lica joj gore.
- Doro, Doro - viknu - hvala ti, svetice moja!
Vrata se otvore. Uniđe Ambroz. Uršula poleti k njemu i pruži mu ruku.
- Hvala vam, domine Ambrosi - reče - po sto puta hvala. Svoja sam. Toga vam dana nikad zaboraviti neću. Tražite od mene što vam drago, sve ću učiniti po vašoj volji.
- Je li vjera? - odgovori Ambroz ozbiljno.
- Tako mi boga - reče žena dignuv tri prsta.
- Dobro - - - primijeti podban, ali uto uniđoše Uršulini zetovi.
U mračnom klancu leti na konju ban, na konju svoga vraga, poražen, bez mača, bez zastave. U klancu mrmori potok: Sramota!
I ban leti dalje. Kraj puta osovi se mrka klisura ko div, kanda kroz rug veli banu: Sramota!
Ban skupi plašt i leti dalje.
U dolini njišu se o mjesečini srebroliste vrbe, ko noćni duhovi, i šapću: Sramota!
A ban juri dalje, dalje.
Ali s neba bulji u njega blijedi, užasni mjesec, a u nepomičnim mu crtama čitaš: Sramota!
Sramota! Sramota! oziva se svijet, a u banovu srcu leže se zmija osvete.
Na humku kraj Susjeda sjedi čovjek sam sred tihe noći i bulji u dol, na krvavo razbojište - Matija Gubec. Bulji i pita se sam:
- Čija je ono krv što poput noćne rose dršće na travi? Naša.
- Čije su blijede one lešine kojih se krvavom kosom poigrava noćni vjetar, kojim se mjesečina ljeska u staklenim očima? Naše.
- Čije je ono crno zgarište gdje je pod pepelom zakopana sreća jednog cijelog života? Naše.
- Čiji je onaj krvavi mač koji u travi blisiče? Naš.
- A čije je ovo cijelo prokletstvo? Naše.
I zaplače čovjek suzom čemernom, i zavrti glavom ko mahnit, i stisnu lice na svoje šake, stisnu ga, bože, ni ne vidje ništa, ni ne ču ništa; ali kad gavran leteći preko njegove glave graknu, trznu se čovjek, skoknu na noge poput diva, a prihvativ krvavi mač iz trave zamahnu prema mjesecu i kriknu kroz grohotan smijeh:
- Ej, gavrane crni! I srce nam tražiš? Nikada! Nikada!