Razgovor ugodni/Pjesma od uzetja carigradskoga

← Pisma četvrta vojvode Janka i s. Ivana Kapistrana

Razgovor ugodni naroda slovinskoga — Pjesma od uzetja carigradskoga
autor: Andrija Kačić Miošić

Pjesma od uzetja carigradskoga uzvađena iz knjiga Florijana Kampi

Prenesena u jezik preoslavni i složena po starcu Milovanu, a prikazana gospodi hrišćanskoj

Knjigu piše momče sveznadare
iz Jedrene, grada bijeloga,
na iljadu četiri stotine
i pedeset još i tri godine

ter je šalje g bilu Carigradu,
a na ruke cara Kostadina:
„Kupi vojsku, mili gospodare,
iđe na te Otmanović care.

U njega je vojska sjelovita
od Ažije i od Tatarije,
Bulgarije i od Romanije
i ostalih mjesta i kraljestva.“

Kad Kostadin bijelu knjigu primi,
knjigu štije, a suze prolije.
Pitaju ga riješćanska gospoda:
„Što je tebi, care Kostadine?

Koja ti je cviliti nevolja?
Ali ti je netjak poginuo,
po imenu Kommen Dimitrija,
bojak bijuć s carevim delijam?“

Odgovara care Kostadine:
„Prođ'te me se, riješćanska gospodo!
Nije meni netjak poginuo
bojak bijuć s carevim delijam,

ali mi je cvijelit nevolja,
jer evo mi lijestak knjige dođe
od elčije moga sveznadara
iz Jedrene, bijeloga grada,

da je care vojsku sakupio
i da mjesli udariti na me,
a ja ne smim dočekati njega,
jere nejmam moći ni pomoći.

Svi su bani mene odbjegnuli,
protiva se meni uzdjegnuli,
oboriće u sužanjstvo mene,
a brzo će oborit i sebe.

Sva je moja zemlja porobljena
od Memeda cara nevjernoga,
do bijela grada Carigrada,
a brzo će osvojit i njega;

jere nejmam brata ni rođaka
niti imam draga prijatelja,
koji bi mi u pomoći bio,
u potribi novce poklonio.“

Maleno je vrijeme postajalo,
ugleda se vojska silovita
oko bijela grada Carigrada
drugi danak aprila mjeseca,

sijelna vojska cara nevjernoga,
po imenu Memeda Drugoga:
sto iljada po izbor konjika,
dvi stotine iljada pješaca,

a na moru blizu Carigrada
sto galija, dvista ormanica,
čini u sve silenih Turaka
za četiri stotine iljada.

Gleda ji je care Kostadine
iz bijela grada Carigrada,
gledao je ter je govorio,
đe ga sluša malo i veljeko:

“Ah, moj Bože, čuda prevelika!
Je li veće na svijetu čojeka,
koji nije doša Carigradu
pohoditi cara Kostadina?

Turskoj vojsci ko će odoliti
ko l' on'liku sjelu dočekati?
Šest iljada, već' nejmam vojnika,
od mojega naroda junaka.

Tri iljade dođe vjetezova
od Mletaka i Đenue grada.
Udariće pedeset Turaka
na svakoga mojega junaka.

Al dok mi je na ramenu glava,
ne ću predat Turkom Carigrada,
jeda Boga i Bogorodice
i Sofije usred Carigrada!“

Pak se skoči na konja golema
ter otiđe preo Carigrada
i razgleda carigradska vrata,
na nje meće najbolje junake:

Teofila, svoga rodijaka,
da mu brani vrata Pozlaćena
i kašteo više vrata Zlatni,
koga, pobre, sedam kula brani;

a elčiju dužda mletačkoga,
da mu pazi dvora bijeloga
od sejmena i od janjičara,
vjetezova cara sjelenoga.

Julijana meće Katalana,
od starine časna kapetana,
Lavska vrata da junaški brani
i da svoje poštenje sarani.

A na vrata svetoga Romana
car Kostadin postavio biše
od Đenue mlada đenerala,
Justinijan koji se zoviše,

pak je njemu tiho besidio:
„Đenerale, sve moje uzdanje,
čuvaj vrata svetoga Romana,
brani, sijenko, i sebe i mene,

jer najveća sjela od Turaka
na ova će vrata udariti.
Janjičari, ponositi Turci,
puno će, bane, dodijati!

Al se uzdam u vijernost tvoju
i junaštvo tvoji vjetezova,
da ćeš branit svijetlu krunu moju
i od grada bijeli zjedova.“

Dva Troila, dva mila brajena,
u Đenui gradu odgojena,
Antun jedno, a Pava je drugo,
od cesara naredbu primiše,

da mu brane vrata od zapada
pram Jedreni, gradu bijelomu,
od konjika cara tatarskoga
i pješaca paše bugarskoga.

Još dozivlje Todora vjeteza,
od starine plemića i kneza;
niz obraz je suzam oborio,
ovako je njemu govorio:

“Slugo vjerna, Todore vjeteže,
predajem ti vrata od Karšije;
mnogo će ti Turci dodijati,
brani sebe, ne izdaji mene.“

Dozivaše i Luku Notara,
đenerala od tanki galija,
šenatura Carigrađanina,
ovako je njemu besidio:

“Đenerale, sve moje uzdanje,
pazi grada od turski galija.
Imaš dosta praha i olova
i junaka kano sokolova.“

Zovijaše dva principa mlada,
od bijela Carigrada oba:
Nicefora, svoga rodijaka,
i Todora, silnoga junaka,

ter ji šalje, da mu crkvu brane
od Dvanaest apostola zvane.
Kaluđere, oce duhovnike,
mlade pope, grčke svečenike

ponukuje care Kostadine,
da se brane prahom i olovom
i da mole Boga brez pristanka
od večera ter do bila danka.

Al poslušaj, moj mili brajene,
što ti kaže starac Mjelovane:
dojedriše četiri đemije
iz daleka od zemlje laćanske.

Svaka nosi po sto lumbarada,
a pušaka ni broja se ne zna,
pune bihu ognja žestokoga
i junaka od Đenue grada.

Kad su bili blizu Carigrada,
prista vjetar, stadoše đemije
nasred mora kano i planine,
nit se mječu niti naprid iđu.

Evo teška boja i mejdana!
Zavezoše careve galije,
oblećeše latinske đemije
nasred mora izpod Carigrada.

Iz đemija pucaju topovi
ter se čuju kano i gromovi,
potopiše tanene galije,
izlomiše turske ormanice.

Ne bi reka, da je morski bojak,
već bi rekao, da je sudnji danak:
iz laćenski silenih brodova
siplje oganj, nigda ne pristaje.

Pade mrtvi carevi junaka
za dvanajest iljada Turaka.
Tako isti povidiše Turci,
kad Carigrad izgubiše Grci.

Laćenom je dobra sreća bila,
Bog jim dade vjetra maestrala,
zajedriše g bijelu Carigradu
posred turski tanenih galija.

Na sve strane vatru prosipljući
i s topovim galije bijući
dojedriše zdravo Carigradu
pjevajući i popijevajući.

Memed care zanimio biše
od velike tuge i žalosti
gledajući šajke, i galije,
đe se tope u to sinje more.

Zove care pašu kapetana,
da mu rusu odsiječe glavu,
a kada ga ugledao biše
izranjena i svega krvava,

ne kti njemu odsijecati glave,
već ga bije teškim buzdohanom:
„Bre, dimsuze, paša kapetane,
kamo moje tanene galije?“

Pak namisti velike topove
pram bijelu gradu Carigradu,
poče njega biti sa svih strana
i oriti do zemlje bedene.

Pak dozivlje paše i vezire
ter je njima Memed besidio:
„Sjutra valja na grad udariti
i na silu njega osvojiti.

Koji prvi skoči na bedene
i na nj metne alaj zelen barjak,
za pašu ću njega učiniti
od sve moje zemlje Romanije.“

Kada li je danak osvanuo,
razviše se svileni barjaci,
udariše bubnji i svjerale,
zavijekaše po vojsci čauši.

Polećeše uz pole konjici,
udariše sa svih strana pješci;
juriš čine od jutra do mraka,
Carigrada uzet ne mogoše,

nego pod njim izgiboše mnogi,
a najveće Grci i Ermeni,
koji bihu silom povedeni
i na juriš prvi određeni.

Ali se to malo i znadiše
prama sjeli, koja došla biše:
za pedeset i veće danaka
ne prestaše biti Carigrada.

Evo, brate, i gore žalosti!
Bog ostavi nesrećne grešnike:
ugleda se svjetlost na Duhove
u bijelu gradu Carigradu.

Iz grada je ona izlećela
ter je k vedru nebu polećela.
Kad to čudo Turci ugledaše,
od vesela skupa zavikaše:

“Slava budi Bogu velekomu,
dobra sreća caru čestitomu!
Bog pobježe iz Stambola grada,
predade ga caru silenomu.“

To je čudo i car ugledao,
preda se je odže dozivao
ter je care njima govorio:
„Poslušajte, odže zakonoše!

Sjutra ćemo dovu proučiti
i ramazan žestok učiniti,
da ako nam Bog i sreća dade,
tor Carigrad brzo osvojimo.“

Kada li je danak osvanuo,
Turci svoju dovu proučiše
i ramazan žestok učiniše,
ne bi li jim dobra sreća bila.

To je gleda care Kostadine,
gledao je ter je besidio,
đe ga sluša malo i veliko,
patrijara i svi svečenici:

“Uče dovu Turci vjetezovi,
baš će sjutra na grad udariti.
Svaki svoje izpovjedi grije,
pokajmo se, dok imamo vrijeme.

Ljubimo se i pomijerimo se
kano bratja i riješćani pravi.
Ako naše i pogine tijelo,
ne bi li nam duši bolje bijelo!

Preoslavni otac patrijara,
kojino vas i uči i kara,
daće nami blaosove svete,
ter će činit da se Memed smete.

Svaki budi srca junaškoga,
a desnice Marka Kraljevića,
ter slobodno Turke dočekajte
i njiove glave odsijecajte.

Ako l' se prebližalo vrijeme,
da mi naše pogubimo glave
rad poštenja, vjere i zakona,
slava Bogu i Bogorodici!

Bolje nam je poginut pošteno
neg na svijetu živit nepošteno.
Svaki radi osvetiti Boga,
ja ću Boga i Bogorodicu!“

Kad vojnici njega razumiše,
sve zaplaka malo i veliko,
svak se kaje i proštenje pita,
a najveće care Kostadine.

Maleno je postajalo vrijeme,
sa svih strana udariše Turci:
deset iljad skala presloniše
uz bedene bila Carigrada.

Stoji jauk ranjenih delija,
stoji viska turski bedevija,
a zemlja se tresijaše kruto
oko bila grada Carigrada

od topova turski i riješćanski
od bubanja i od tambalasa,
od kumbara i silni pušaka,
od galija turski i laćenski,

od svjerala i turski pifara
i od trublja grčki i laćenski
od zvečanja mača i sabalja,
alakanja carevih delija.

Izgiboše janjičari Turci
i sejmeni, ni broja se ne zna,
a niz polje krvca tecijaše,
u sinje se more salivaše.

Koliko su visoci zjedovi
od bijela grada Carigrada,
mrtvi su ji Turci nadjetili,
viruj, pobre, mudri ljudi kažu.

Carigrada ni tad ne uzeše,
već sramotno natrag pobjegoše.
Al zavijeka malo i veliko
iz bijela grada Carigrada:

“Janjičari, vi li ste levente
i delije Otmanović cara?
Odbacite svijetle sablje vaše,
prepašite ženske opreglače,

kad ne smite s nami bojak biti,
već bižite kano strašivice!
Pofali se, Memede sultane,
koliko si glava odsjekao!“

Ah, moj Bože, goleme žalosti,
teške ti su grčke oholosti!
Kada ji je care razumio,
svu je vojsku natrag okrenuo.

Janjičari, siloviti Turci,
udariše kano mrki vuci,
carigradska osvojiše vrata,
u Carigrad sjelom uljezoše.

Isjekoše malo i veliko,
pogubiše cara Kostadina,
al vjeteški poginuo biše
sikuć mlade Turke janjičare.

Dvista rana na njemu bijaše,
al po poli Turke presicaše,
pak najposli crnoj zemlji pade,
zemlji pade, Bogu dušu dade.

Side Memed nasrid Carigrada
na pristolju cesara grčkoga,
ter od tada Otmanović care
sve ponizi kralje i cesare.

Sve po redu pozdravlja riješćane
po imenu starac Mjelovane!
Molite mu vi Boga za zdravlje
ne bi li vam pjesme izvodio

od Stambola, grada bijeloga,
Romanije i od Bulgarije,
od Mostara i ravna Kotara,
Slavonije i od Ungarije,

od junaka Lijeke i Krbave
i od Bosne, vjetežke države.
Na sablji vam dobra sreća bila
i turske se krvce napojila!