Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Krvavi sabor u Križevcu

47. Krvavi sabor u Križevcu

uredi

Turski sultan Bajazit osvoji godine 1393. istočnu Bugarsku. Slijedeće godine provali preko Dunava, da po­kori Vlašku (današnju zapadnu Rumunjsku). No Bajazit bude (10. listo­pada 1394.) potučen u bici „na Rovinah". U toj bici pade i „Kraljević Marko", sin bivšega kralja Vukašina. Marko se zajedno sa srpskim de­spotom Stjepanom Lazarevićem nalazio u turskoj vojsci. Početkom god. 1395. prijedje Bajazit ponovno preko Dunava. Vlaški vojvoda Mirča uteče pred njim u Erdelj, te zamoli pomoć od kralja Sigismunda. Ovaj sastavi oveću vojsku, u kojoj su bili takodjer banderiji hrvatskih velikaša (Ivana Morovića, te Ivana i Nikole Gorjanskoga). Sigismundu podje za rukom, da je Turke istjerao iz Vlaške.1

Za odsutnosti Sigismundove umre (17. svibnja 1395.) kraljica Ma­rija bez ikakova potomka. Mnogi velikaši uzmu govoriti, da je „Sigismund smrću svoje žene prestao biti kralj njihov"; zato su pregnuli, da sebi iza­beru novoga kralja. Jednako je stvar shvaćala poljska kraljica Jadviga, mladja sestra Marijina. Njezin se dapače suprug Jagelo uze spremati, kako bi s oružjem u ruci naslijedio baštinu kralja Ljudevita Velikoga. No ostro-gonski nadbiskup Ivan Kanižaj utvrdi klance na Karpatima, kuda se iz Poljske prelazi u Ugarsku. Malo pak iza toga osvane u Ugarskoj kralj Sigismund s pobjedonosnom vojskom svojom. Tako bude ponovno utvr-djena vlada njegova. — Ipak nije umio sačuvati svoje pravo u Bosni. Kad je naime 7. rujna 1395. u Sutjesci umro kralj Stjepan Dabiša,2 ne htjedoše moćni velikaši bosanski ni čuti za okrutnoga Sigismunda. Oni za kraljicu izaberu Jelenu „Grubu", udovicu Dabišinu, premda je Bosna po ugovoru djakovačkom pripadala Sigismundu. Sigismund je znao, da bi svoje prijestolje mogao najbolje utvrditi, steče li sjajnu pobjedu nad Turcima. On dakle proglasi, da će Turke g. 1396. baciti iz Evrope u Aziju. U to ime pošalje svoje poslanike u za­padnu Evropu, da brojne vitezove nagovore za sudjelovanje u slavnome ratu na Turke. Sigismund nadje velik odziv. Sama mu Francuska pošalje 10.000 momaka, medju tima 1000 vitezova, koje su vodili najodličniji veli­kaši. Dodjoše i vitezovi iz Engleske, Njemačke, Poljske i t. d. Sam Sigismund sakupi 30.000 banderijalaca i 16.000 erdeljskih pješaka, a najmi 20.000 plaćenika. Iz Hrvatske su. velike čete doveli braća Gorjanski, pa Ivan Mo-rović, Herman Celjski i Stjepan Lacković. Kada se toj vojsci pridružio vojvoda Mirča sa 10.000 Vlaha, brojila je ona do 100.000 ljudi, većinom na konjima. Može se reći, da tako birane vojske nije Evropa vidjela od vremena križarskih vojna. Pa ipak ju 25. rujna 1396. snadje potpun poraz kod Nikopolja u Bugarskoj. Pobjedu je odlučio despot Stjepan Laza-rević, koji se sa 5000 Srba nalazio na turskoj strani. U strahovitoj bici pade 20.000 kršćana, a mnogo ih pogibe u Dunavu i na bijegu. Sultan Bajazit izgubi takodjer preko 30.000 Turaka; ali zato uhvati velik broj kršćana i sav tabor njihov.3

Vijest o nesretnoj bici kod Nikopolja brzo dopre u Hrvatsku. Turska pobjeda uzruja i velik dio Evrope. Tri dana poslije bitke pošalje sultan svoje konjaništvo u Srbiju. Turci prijedju i preko Save, te oplijene i po­pale Zemun i Mitrovicu. Kako im se nitko nije opirao, prolete konjanici turski čitavom Hrvatskom izmedju Save i Drave. Oni prodru dapače i u Šta­jersku, gdje zapale grad Ptuj, te se onda s velikim plijenom vrate u Tursku.4

Ovolika nesreća pobuni opet narod hrvatski. Svatko se pitao: gdje li je kralj Sigismund? Da se spasio, već bi se morao vratiti kući, kao što se vratiše velikaši ugarski i hrvatski. Ako li je poginuo kod Nikopolja ili na bijegu, onda treba birati novoga kralja. — Vrijeme je prolazilo, a da nitko nije znao, kakva li je sudbina stigla pobijedjenoga Sigismunda. Malo po malo pretegne uvjerenje, da je Sigismund mrtav. U Hrvatskoj se mnogi velikaši i plemići radovahu, što je napokon nestalo krvoloka, koji je uništio toliko odličnih obitelji naših. Bivši ban Stjepan Lacković, gospodar Medjumurja, proglasi Ladislava Napuljskoga kraljem ugarsko-hrvatskim. Lacković razvije veliku djelatnost. Za dinastiju anžuvinsku pre-dobije mnoge hrvatske velikaše i plemiće. Medju ovima isticao se poznati nam već vlastelin Stjepan od Šimontornje.5 Lacković pozove Ladislava Napuljskoga, neka dodje po baštinu svoga oca Karla Dračkoga. No Ladislav je imao dosta posla u vlastitom kra­ljevstvu, gdje se borio s francuskim kraljevićem Ljudevitom. Zato nije mogao poći iz Italije. Ipak prihvati poziv, te Stjepana Lackovića i njegova rodjaka Stjepana od Šimontornje imenuje svojim namjesnicima u Ugarskoj i Hrvatskoj.6 Lacković odmah preuzme vladanje u ime kralja Ladislava. Prva mu bijaše briga, da Hrvatsku i Ugarsku zaštiti od provala turskih. U tu svrhu pošalje k Bajazitu poslanike svoje. Oni su dobili zadaću, da ugovore mir s Turcima, pa da Ladislavu Napuljskom za ženu isprose kćer sultanovu.7 U to vrijeme puče glas, da je kralj Sigismund živ. On se kod Niko­polja spasio na ladji, koja ga po Dunavu poveze u Crno more i dalje u Carigrad. Ovdje nadje Sigismund mletačko brodovlje, koje ga 21. prosinca 1396. dovede u Dubrovnik. S njime se spasiše: ban Nikola Gorjanski, nadbiskup Ivan Kanižaj i grof Herman Celjski. Dubrovčani bijahu Sigis-mundu od prvoga časa vjerni podanici. Zato ga primu veoma lijepo i još mu dadu 2000 dukata .za put.8 Iz Dubrovnika ode Sigismund u Spljet, a odavle u Knin. Tu se zadržao dulje vremena, da uredi neke državne poslove. Istraživao je i krivnju svojih protivnika iz Zadra.9

Naravno da je Sigismund doznao za djelovanje Stjepana Lackovića Da tome učini kraj, zaputi se preko Topuskoga u Križevac, kamo sa­zove sabor hrvatski. Na taj sabor pozove Sigismund i protivnike svoje. Lacković dapače dobije „provodno pismo" (salvum conductum), kojim kralj jamči, da mu se ne će ništa dogoditi, ako dodje na sabor. Lacković je povjerovao kraljevoj riječi, pa zaista dodje 27. veljače 1397. u Križevac. Ovdje se sastadoše pristaše kralja Sigismunda i Ladislava Napuljskoga. Pošto je Lacković svoje čete ostavio izvan tvrdje križevačke, poraste od­važnost protivnika njegovih. Naskoro se u sabornici porodi svadja, a onda i boj. Sigismundovci udare na Lackovića, te ubiju njega i neke drugove njegove. Preostali privrženici Lackovićevi pobjegnu iz tvrdje k četama svojim. Ove se odmah uzmu spremati za juriš na tvrdju. No Sigismundovci bace s visoke kule u gradski opkop truplo nesretnoga Lackovića. Kada su vojnici vidjeli, da je već mrtav čovjek, za spas kojega bi voljni bili glavu dati, odoše ispred Križevca.10 Usprkos prolivenoj krvi nastavi kralj Sigismund sabor u Križevcu. Nastojao je, da stvori takve zaključke, koji bi umirili uzbudjeni narod hr­vatski. Naročito je sabor odredio, da se imaju uspostaviti zanemareni su­dovi. Podjedno budu izabrani kraljevi povjerenici, i to slavonski ban Detrik Bubek za Slavoniju, a zagrebački biskup Ivan i krbavski knez Butko za Hrvatsku i Dalmaciju.11 Kad se nato Sigismund vraćao u Ugarsku, postavi mu Stjepan Prodavić, unuk nekadašnjega bana Mikca, zasjedu u Podra­vini. No Sigismund je uza se imao čete pristaša svojih, pomoću kojih nadvlada protivnike svoje. Prodavić uzmakne u svoj grad Sušicu (danas Gjurgjevac), gdje ga opsjedne kraljevska vojska. Videći, da se ne će moći održati, uteče Prodavić iz grada, te potraži zaklonište u Bosni.12


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Propast braće Horvata Ladislav Napuljski

Bilješke / izvori

uredi